Kritika stripa Carlo Della Contea

Izgleda da je veliki talas koji je podigao Ian Fleming sa svojim agentom 007 definitivno nestao.Sada postoji oseka: u filmu "Casino Royal" James Bond je sveden na minimum,parodiran,unisten.U ovom novom stripu u kome se govori o avanturama tajnog agenta Alana Forda,vodi se racuna o novoj situaciji: spijunske avanture su izgubile svoju mracnu konotaciju,kriminalisticke spletke se pretvaraju u burlesku a likovi nisu crnobeli,obelezeni ili kao potpuno pozitivni ili potpuno negativni,vec iznijansirani,puni trikova,jadnici uhvaceni u zamku intriga koje ih prevazilaze.Alan Ford od koga su autori hteli da naprave antiheroja,veoma lici na mladica iz susedstva,sa istim manama,nesrecnog,nespretnog i bojazljivog, iako mu je posle svega sreca ipak naklonjena:kad bi igrao na lutriji,cak bi i dobio.

Veliko otkrice Maxa Bunkera je bilo sto je promenio lik Paperina (patka koji je u vecitom traganju za poslom koji bi bio njega dostojan a pri tom nema neku zelju da radi) i dao mu ljudsku dimenziju prijatnog coveka iako previse mladalackog izgleda.Crtac Magnus je imao u vidu Petera O'Toolea ali mu je iz ociju uklonio one neugodne,neuroticne odbljeske. Zatim,u saglasnosti sa piscem tekstova smestio je lik Alana Forda u zlocinacke gradske cetvrti. Otislo se korak dalje od "Casina Royal" i slicnih stvari gde je parodija u likovima a ne u drustvenim miljeima u kojima se krecu,to su po pravilu izuzetno bogata,luksuzna drustva koja se razmecu svojim bogatstvom i dosadom,jeduci ostrige i ispijajuci Dom Perinjon.Ovde prisustvujemo totalnoj degradaciji tzv."fatalnog" okvira i njegovog preobrazaja u scenografiju Barbonia Sitija. Tradicionalno oruzje je bilo:pistolj sa prigusivacem,instrumenti za mucenje,licni avioni itd.A sada:prigusivac je zamenjen limenkom,pistolji su dotrajali,instrumenti za mucenje su ruke mucitelja.Kancelarije uopste ne lice na one u kojima rade agenti sa duplom nulom:slabo placen,spijun slucajem,bez ozbiljnog zanimanja Alan Ford je deo drustva koji zivi u bednim stracarama koje pritiskaju neboderi u kojima,kako kazu autori,zive drugi koji nemaju da rade jedan tako kukavan posao kao sto je tajni agent. Nasilje!?Pomalo,ali sve u funkciji smeha.Alan Ford je vec u prvom zadatku pohvaljen zato sto nije pucao ni na koga.Covek bi pomislio da je to znak plemenitosti i da je sef postenjacina koja ne zeli zrtve.Medjutim njegovo je geslo da ne treba da se puca jer meci kostaju.Ali ubiti nozem,ne samo da je dozvoljeno vec je i preporucljivo.

007 je neodoljivi Don Juan,markantni lepotan i pomalo necovecan maco tip koji osvaja zene, dok Alan crveni u drustvu neke devojke.Magnus je crtac crnog stripa ali je ovog puta bio umeren,sacuvao je izvesne tipicne stilisticke teme ovog zanra,obojio ih ironicnim tonom i time ih obnovio iz korena.Pogledajte samo jezive i zlokobne karikature:u svakoj ima namigivanja,znakova....igra se odvija na jednom srdacnom nivou,likovi kao da traze izvinjenje od citaoca zbog svoje neadekvatnosti,nesposobnosti da odgovore mitu heroja,da povecaju svoju visinu za nekoliko santimetara.....Situacije mogu da budu i nenormalne (Alan Ford koji plese sa staricom zaljubljenom u njega,a koja mu stavlja lisice) ali uvek depresivne.Nema egzaltacije velicine,samo beda raspustenost,oronulost i zalosna lica (prvenstveno lica protagonista). I svaki put osecaj zbunjenosti zbog jedne neprijatne i bedne realnosti pune zamki i okrutnih udaraca sudbine u okviru koje sebi krci put jedan prijatan mladic,Alan.On poseduje agilnost koja se savrseno slaze sa njegovom dugackom figurom,a mozda i prirodni instinkt boksera koji zna gde da plasira pesnicu.Ali sve sanse ovog nesrecnika tu se i zavrsavaju.Iako je bojazljiv, plasi se i sopstvene senke,ipak nije tesko videti na usnama ovog neobicnog protagoniste slab osmeh naklonosti,kao da shvata da goloruk covek kao on mora da ljubazno doceka nesrecnu sudbinu i da kap voska moze imati vrednost sujeverja.Prirodno,po tom uzoru pisac teksta i crtac se krecu neverovatnom brzinom,iz psovke i hiperbole,tako na primer,tajni agent,donosilac dragocenih vesti na konju od razbijenog bicikla,opremljen kao biciklista iz 1910 , i to u ogromnom zakasnjenju jer mu je pukla guma. Alanovom kolegi Bobu Roku,odevenom kao Sherlock Holmes,crtac Magnus je poklonio svoj lik u vidu autokarikature.

Crtac ovih stripova, sto ce citaocu biti sasvim jasno,ima izrazit scenografski ukus: potrebno je reci da se jedno vreme bavio scenografijom i da ga to jos uvek zanima.Magnus je iz Bolonje ozenjen je,profesor crtanja i kolekcionar oruzja.Kad je strip u pitanju uzori su mu pre svega Walt Disney a donekle i Jakoviti.Mislim da se njegova prava crtacka licnost ogleda pre u grotesknom stripu nego u onome sto zovemo "crni" strip.To se opaza u agresivnosti, furioznom i profanom naboju,u njegovom nacinu stvaranja iznijansiranih karikatura,sa retkom tvrdoglavoscu za jednog crtaca stripova koji zeli da opise komicne avanture i gde se scene smenjuju vrtoglavom brzinom.Njegovi likovi pripadaju jednom rastrkanom,olinjalom svetu punom zakrpa i melema od voska.U sustini,oni su verodostojni i podsecaju nas na slavne prethodnike od pre nekoliko decenija:na filmove kao sto su oni o gorkoj Americi,ili jos vise na francusku skolu,gde rite imaju pitoreskno znacenje.Upravo je to kljuc za Magnusa i Bunkera,alaudiraju na jedan "deja vu".tako udaljen od njih i po nacinu gledanja na iste stvari.Zaista, iskrivljena realnost koju evociraju,nema programski nikakvu sociolosku verodostojnost. Prihvatljivo je i verodostojno samo na grafickom planu i tu je kraj.Kao i Jakoviti,Magnus ima svoj vlastiti ritam kome zrtvuje sve drugo:bitno je da se ideja rodi u pravom trenutku. Da bi se nadoknadili svi drugi nedostaci,Alanu Fordu su date ljupkost i lepota.To je jedini muski lik koji nije odbojan.Izgleda da je crtac bio darezljiviji prema zenama.Oba zenska lika i crna lepotica i plavusa su ugodnog izgleda.Ali samo da bi jos vise istakle Alanov poraz kada pokusava da ih osvoji uprkos buducoj nespretnosti.Treba da se precizira i neodredjeno pravilo koje vlada pricom:to je neprilika i antipatija. Ako je zena zla,Alan je matira,ako je drazesna desava se suprotno i to sa neumoljivom tacnoscu.To je komedija dvosmislenosti ali obojena agresivnom crtom

Max Bunker objasnjava da je Alan Ford ime koje se lako prevodi na sve jezike.Alan je obucen u usku crnu rolku i pantalone bas kao baletan,na isti vragolasto-baletanski nacin uspeva da se izvuce iz bujice udaraca koji su mu upuceni.Kao u svima koji su usamljeni i u njemu se oseca pesnik:tema se nazire tako sto se Alan predtavlja kao caplinovski lik koji zivi sam,nezakonito u jednom golubarniku,sanjalica koji u svakom novom danu vidi tracak bolje buducnosti.To daje odredjenu psiholosku gustinu Alanovom liku,zajedno sa drugim osobina koje ga cine antiherojem posle niza heroja u spijunazi.Jos je bitnije njegovo graficko prisustvo, njegov"znak" koji se ostvaruje djavolskom pantomimom izmedju sarkasticnog i jezivog u formi avanture.

Carlo della Conte

(natrag na textove ili na vrh stranice)