Povijest

Ima li netko u onoj tvorevini koja se zvala Jugoslavija a da nije cuo za grupu privatnih detektiva iz cvjecare u 5. Aveniji u Njujorku koji su živjeli u najvecoj bijedi i obavljali zadatke od kojih je zavisio opstanak citavog jednog društva, a krili su se iza konspirativnog imena Grupa TNT? Zacijelo ima i takvih, no kakvi su to ljudi? O njima necemo pricati u ovome tekstu. Jedna moja prijateljica zastupa vrlo ekstremno stanovište po tom pitanju; ona, po osobnom priznanju, dijeli ljude na one koji su citali i one koji nisu citali Alana Forda. Evo prošlo je 30 godina kako je stvoren lik Alana Forda i njegovih kolega s posla. To je dakako bio i ostao najpopularniji strip na našem tlu. U vrijeme kad je stvaran, tandem Magnus & Bunker bili su vec iskusni suradnici. Za njima su bile desetine nastavaka stripava Satanik i Kriminal u kojima se vec polako pocinjao nazirati satiricni ton, koji je nezaobilazni dio Alana Forda (posebice jedna epizoda Kriminala u kojoj americki i sovjetski predsjednici uništavaju citav planet zbog osobne svade). Neposredni predak ovog stripa je Maxmagnus koji je prvi puta izišao u magazinu "Eureka" svibnja 1968. godine. Bio je to strip o dvojici nepopravljivih varalica, kralju i njegovom upravitelju koji se bogate na racun svojih nesretnih podanika. Ta dva lika bili su karikature svojih oceva, Magnusa i Bunkera. Ovaj strip je retro izišao na stranicama Superstrip biblioteke sredinom osamdesetih godina kad je Alan Ford vec bio toliko popularan i imao toliko fanova da je sve što je imalo ikakve veze s njim donosilo veliki profit. U zlatna vremena ovog stripa (pri tom se misli na prvih 75 nastavaka, koliko je trajala suradnja ovih dvaju genija) naklada je premašivala 70 tisuca primjeraka, a ponovljena izdanja tiskana su u nakladi od preko 100 tisuca primjeraka. Danas ovo zvuci malo nevjerojatno, ali uzmite u obzir cinjenicu da je tad kupovna moc bila mnogo veca, kao i tržište u toj kasnije raspadnutoj državi. Poceci su, naravno, bili grozni. Prvi broj Alana Forda prodat je u Italiji u beznacajnih 22.000 primjeraka, a drugi je bio prošao još tragicnije, prodato je svega 8.000 primjeraka. Evo kako se tih vremena prisjeca Max Bunker: "Ideja je sazrela tri godine prije nego što je Alan Ford ugledao svijetlo dana, a onda smo je temeljito preradili. Što nas je ponukalo na to? Možda spoznaja da humoristicka produkcija namijenjena smijehu zapravo nije bila za smijanje i da je njena komicnost bila vrlo blijeda i bez okusa. Stoga smo nastojali naci liniju izmedju teksta i crteža, tako da budu cvrsto povezani, igrajuci na "štoseve" u dijalozima i na grotesknost crteža i trudeci se da postignem uistinu komicne situacije, pa makar držeci se one: nije važno ono što se kaže, nego kako se kaže! "Kad smo se potkraj tog kolovoza (1969) vratili u redakciju, docekala nas je neugodna vijest. Rezultati prodaje drugog broja Alan Forda bili su jednostavno tragicni. Kupivši prvi broj iz radoznalosti, mnogi su citatelji odustali i tek rijetki nastavili. Ti malobrojni supervjerni citatelji, kojima zauvijek ostajem zahvalan, poceli su nam pisati i slati prijedloge za price, poticuci nas da nastavimo zapocetim putem. Zapravo smo Magnus i ja na trenutke vec pomišljali na casnu predaju, da bi nas odmah potom obuzeo zanos bijesne smionosti i odlucne ustrajnosti. No bilo je ocito da tuš nije bio hladan nego leden i da su naša ocekivanja u tom trenutku bila daleko od ostvarenja. Otad je u cijeloj izdackoj kuci zavladala sveopca šutnja. Nije, doduše, bilo nikakvih primjedaba, vjerojatno i zato što su mi iz ociju sijevale ubojite munje, ali situacija se morala neizostavno ispitati. I tako smo Magnus i ja otišli izdavacu Cornu koji se, na naše pitanje "Što da se radi?" izvukao lakonskim "Vidite sami", nadovezavši na to niz primjedaba o teškocama na tržistu, o nezrelosti citalacke publike... uz još mnoge utješne rijeci, kako bismo lakše progutali gorku pilulu neuspjeha. Da bar na tren zaboravimo naše jade, otišli smo u kino, zatim u piceriju pa u diskoteku gdje smo docekali jutro, ne progovorivši ni rijeci o onome što nas je tištalo. Sutradan ujutro, pregledavši ponovo podatke prodaje koji su nedvojbeno potvrdivali naš promašaj, popeo sam se u svoj radni kabinet (soba na najgornjem katu u kojoj radimo samo Magnus i ja) i latio se pisanja. Magnus, koji nije baš ranoranilac, stigao je oko podneva s nekoliko tabloa price broj 5 (Daj, daj, daj!). "Što cemo?", upitao je. "Pa bar je dovrši!", odgovorio sam mu. "A onda te ceka i šesta epizoda koju upravo pišem! Nakon toga otišli smo na duplu jaku crnu kavu i složili se s mišljenjem da bi sad odustajanje znacilo samoubojstvo. "Ici cemo dalje s još nekoliko brojeva", zakljucili smo "i vidjeti mijenja li se situacija nabolje! I tako smo, doduše s malo oduševljenja, ali s mnogo odlucnog bijesa nastavili pripremati peti broj, u neugodnoj atmosferi nijeme ironije koja je u redakciji zamijenila šutnju. Baš tako, Alanu Fordu je prijetila opasnost da završi vec sa cetvrtim brojem!" Ipak, zbilo se to da je tiraž polako poceo rasti, da bi strip doživio pravi bum tek u 25. nastavku sa Superhikom, superantiherojem-alkoholicarem koji krade od siromašnih i daje bogatima, koristeci kao oružje svoj ubojiti zadah iz usta, kao i mnoge nadrealisticke zvrcke kao, primjerice, balon uz pomoc kojeg je letio i koji je napuhivao sopstvenim plucima. Dalje je sve bila rutina. Magnus i Bunker osjecali su obavezu prema svojim citateljima da naprave još niz nastavaka sa Superhikom, ali nisu podlegli tržištu trivijalnim produžavanjem sage o Superhiku, vec su dosljedno nastavili zapocetu ideju uvodeci stalno nove likove.

Tajna Alana Forda

Premda je u pocetku izgledalo da Alan Ford nema buducnosti, Bunkerove pretpostavke da bi se kvalitetna satira upakirana u strip mogla dopasti publici pokazale su se tocnima. Iz više razloga. Kraj šezdesetih godina u cijelom zapadnom svijetu bio je doba liberalizma, pacifizma i opce pobune protiv imperijalnih tendencija Zapada i totalitarizma Istoka. Bilo je to u to vrijeme više od bavljenja politikom. Satira se uvukla u nacin razmišljanja mladih, ona je predstavljala nacin života. Pokreti koji su nastali u to vrijeme predstavljali su ne samo oblik politicke djelatnosti vec i citav niz kulturoloških znacajki. Lik Alana Forda, malo nespretnog i rasejanog junaka-detektiva-iz-nužde, ali u biti lijepog i perspektivnog mladca, bio je olicenje nevinosti i dobrote. Drugim rijecima, lik savršeno skockan za identifikaciju. Ono što je citatelje u njemu najviše privlacilo bilo je to da se iz svih nevolja, i pored svoje maleroznosti i trapavosti, uvijek na kraju izvlacio s uspjehom. Alan Ford je tipican antiheroj sposoban za herojska djela. Njegovo okruženje bilo je predstavljeno zapravo simpaticno u svoj svojoj bijedi i licemjernosti i to na vrlo duhovit nacin, što je doprinosilo da Alan Ford bude lako štivo a ne teška društvena satira koja izaziva bijes. S nekom cudnom lakocom ovaj se strip u tih svojih prvih 75 nastavaka uspio narugati svim negativnim pojavama u svijetu i to ne samo u ovom našem sadašnjem vremenu vec, kroz lik beskrajno starog diktatora, Broja 1, Njegove Visosti, i cjelokupnoj povijesti covjecanstva. Kad ni to nije bilo dovoljno, Magnus i Bunker igrali su se i s mitovima iz grcke i rimske mitologije (jedino u religiju nisu dirali). Drugim rijecima, Alan Ford je svojim humorom i dovitljivošcu predstavljao idealnu mješavinu lakog žanra i intelektualnog mudrovanja. Ipak, Alan Ford bio je izuzetno popularan u Italiji i kod nas, ali ne toliko i u svijetu. U Evropi se za taj strip uglavnom zna jer je izlazio u gotovo svim zemljama zapadne Evrope, ali nigdje nije dosegao tu talijansku i eksjugoslovensku maniju. Moramo se zapitati zašto. Uz sve navedene razloge, nedvojbeno velik doprinos popularnosti ovog stripa u nas dao je njegov prevoditelj, pokojni Nenad Brixy. Ovaj entuzijasta, pisac (objavio je i niz humoristickih romana o, takoder nespretnom, detektivu Timothy Tacheru, a po jednom od njih je u Ceškoj cak snimljen i film), prevoditelj, publicist i zaljubljenik u strip, bio je nosilac ideje Alana Forda u nas. Osim što je upravo on zagrebackom "Vijesniku" predložio da se Alan Ford nade na stranicama Superstrip biblioteke davne 1972. godine, umnogome je zaslužan i za imidž koji je Alan Ford imao kod nas. Svojim briljantnim prijevodima uspio je Alana Forda toliko približiti našoj publici koliko ocito nijedan prevodilac ovog stripa u svijetu nije uspio. A to nije bio lak posao. Alan Ford obilovao je igrama rijeci, što je Brixyju davalo slobodu prevodenja, te je, osim što se na razne nacine dovijao da nekako savlada teške igre sa talijanskog, veoma cesto sebi davao slobodu da unosi igre rijeci kojih u originalu nije bilo. Uslijed svog kreativnog angažmana oko Forda, Nenad Brixy se s pravom medu ovdašnjim fanovima smatra za treceg autora ovog stripa.

Autori

Crtac Roberto Raviola, alias Magnus, roden je 30. travnja 1939. u Bolonji. Bio je profesor likovnog odgoja u Milanu i strastveni ljubitelj stripa u kojem je stvorio originalni stil koji su mnogi docnije oponašali, ukljucujuci i njegove Alan Ford-nasljednike. Simbolicno, posljednja epizoda Alana Forda koju je nacrtao bila je "Odlazak Superhika", rujna 1975. Docnije je nastavio karijeru sa stripovima Družba lopova i Milady. Bob Rock, nerazdvojni, prgavi Alanov partner u svim epizodama bio je njegova karikatura. Umro je 1996. godine u Milanu. Pisac Luciano Secchi, alias Max Bunker, roden je 24. kolovoza 1939. u Milanu. U mladosti je pisao drame. 1960. zapoceo je suradnju s izdavackom kucom Corno, gdje je 1962. debitirao s tekstovima za Crnu masku i Atomika s crtacem Paolom Piffarerijem, koji je kasnije bio prvi od sedam Magnusovih nasljednika za Alana Forda. 1967. Bunker preuzima generalnu upravu kuce Corno. 1973. stvara svoje najvrednije djelo Fouché, covjek u revoluciji. 1983. osniva izdavacku kucu Max Bunker Press za koju potpisuje desetine strip-serijala, medu kojima je posljednji Kerry Cross Uspavani šef Grupe TNT, u pocetku je zamišljen kao karikatura njegovog lika, ali se kasnijim preoblikovanjem ovog lika od te ideje djelomicno odustalo.

Max Bunker, intervju

Max Bunker, intervju Specijalno za X Zabavu, napravili smo mali intervju sa Max Bunkerom.

XZ: Kad i kako ste izmislili Alana Forda?

Max Bunker: Alan Ford? To je ideja koja se dugo razvijala u meni. U mojoj prirodi je ponajviše izražena ta humoristicko-satiricna crta koju do tog momenta nisam imao nacina da izrazim. Napisao sam prvi scenario 1967. i više ga puta preradio dok nije izišla definitivna verzija prvog broja. U nacelu, ideja je bila napraviti satiru na James Bonda, po sistemu: koliko je on organiziran - toliko su ostali oko njega dezorganizirani. I ideja je profunkcionirala.

XZ: Šta mislite, da li je prošlo vrijeme satire u stripu?

MB: Da, prošlo je vrijeme satire. Kako politicke, tako i socijalne. To više nije u modi. Alan Ford nekako preživljava jer je postao neka vrst institucije.

XZ: Da li vam je poznato koliko je Alan Ford bio popularan u bivšoj Jugoslaviji? Citave generacije su odrasle uz njega. Alan Ford je imao ogroman uticaj na nas. Mi u Beogradu skoro da smo poceli da govorimo hrvatskim dijalektom, pošto je prevoden u Zagrebu.

MB: Ovo što mi govorite mi lici na ono što mi se desilo i u Italiji. Danas nailazim na ozbiljne akademske gradane koji zauzimaju znacajne položaje u društvu koji mi pišu i govore upravo vrlo slicno kao što vi kažete da se desilo Jugoslovenima.

XZ: Postoji jedan nastavak Alana Forda u kojem je lik diktatora ocito inspiriran Titom, i ta epizoda kod nas nikad nije izišla. Da li ste tu odluku donijeli svjesno, znajuci da Alan Ford izlazi i kod nas?

MB (ne prevodimo odgovor): Assolutamente no!

XZ: Šta se desilo s Magnusom? Zašto je prestala vaša suradnja posle 75. nastavka?

MB: Magnus je dugo pokazivao želju da pravi stvari potpuno svoje: temu, scenario i crtež. Poslije 10 godina suranje, odlucio sam se na novu avanturu. Zamijenio sam ga drugim crtacem, Paolom Piffarerijem, koji je, osim što je imao drukciji stil, takoder znao dobro da crta.

XZ: Cime se kasnije bavio Magnus? Da li je on uticao na vase scenarije? Radio je razne stripove medu kojima i "La Compagnia della Forca" (Dru/ba lupeža), "Milady" i mnoge druge koji mi sad ne padaju na pamet. Teško mi je da se sjetim i svojih likova, a kamoli od drugih. Bio bih jako loš autor kad bih zavisio od svog crtaca. Istina je u tome da onaj koji radi scenario mora da vodi crtaca. Crtac je kao glumac na filmu, a onaj koji piše je kao redatelj.

XZ: Je li bilo neke svade prilikom rastanka?

MB: Nikakve. Suglasan rastanak. Uvijek smo bili u najboljim mogucim odnosima.

XZ: Jeste li ikad upoznali Nenada Brixyja, našeg prevodioca Alana Forda?

MB: Nisam, ali mislim da je dijelom on zaslužan za uspijeh Alana Forda u vas. Oni koji znaju italijanski i hrvatski rekli su mi da je stil potpuno ispoštovan.

XZ: Danas radite strip o Kerry Cross, bivšoj agentici FBI, lezbijki. Ovaj strip se u potpunosti razlikuje od Alana Forda. Humora, primjerice, nema uopce. Zašto?

MB: Kerry Cross je moderna avantura. Ona je malo povratak na moje pocetke, na stripove kao što su bili Satanik i Kriminal. Oduvjek su postojala dva lica Max Bunkera, jedno satiricno i ono drugo, sklono thrillingu.

Alan Ford danas

Ovaj strip još uvijek izlazi i u Italiji i kod nas i u Hrvatskoj. Naša varijanta tiska se u Crnoj Gori. Nema se što mnogo komentirati u vezi s tim. Danas Alan Ford prosto ništa ne valja ni u originalu ni u prijevodima. Alan Ford je pojeo sebe samog, a opstaje jedino zahvljajujuci imenu, firmi.

Pavao Cosic

(natrag na textove ili na vrh stranice)