Kako je do¹lo do povlaèenja, kako se na¹ao na vrhu brda, sam u kuæici - toga se u prvi tren ne sjeti. Koliko je spavao, ni to ne zna. Zahvati ga jeza. Raskolaèi velike modre oèi. Zagleda se kroz vrata u pust, beskrajan prostor; zatim svrne pogledom u mraèan kutak prazne planinske staje. Studeno je. Protrno. Sve to potraja, ¹to bi dlanom o dlan.
Potmulo zatezanje, koje su izazivali bolovi u listu lijeve noge, vrati mu uspomene na jutro¹nje dogaðaje.
Izgleda mu da je to bilo davno. Da nije bolova i da se ti¹inom ne prolama daleki fijuk topovskih granata, pa onda prasak i tutnjava, koja traje ne¹to du¾e, kao da se sa ¹tropotom odranja planinski greben, povjerovao bi, da se jutros uputio na izlet i da se, sustao od puta i uljuljan u san svje¾im gorskim zrakom, zavukao u topli kutak i zadrijemao.
Jutros je odred od stotinjak boraca pod komandom Ivana Bilca vodio puna tri sata krvavu borbu. Padali su ljudi ko¹eni rafalima mitraljeza i zasipani vatrom bacaèa. Pamti, kao da mu sad netko u uho do¹aptava, posljednju komandantovu zapovijed: "©tedi municiju! Gaðaj u sigurno!" Ranjenik opipa oko sebe. Pu¹ka je uz njega. Jo¹ su ostala èetiri metka, peti je u cijevi. Svega ih je ispalio petnaest. Sjetio se, da je jednom oborio Nijemca s naoèalima, kad je izvirio iza stabla i upravo naciljao u njega. S prisebno¹æu iskusna i hladna ratnika prislonio je prst na oroz i otkaèio... Bitka je trajala sat, dva, tri. Koliko se jo¹ nakon toga vodila, ne mo¾e dozvati u sjeæanje. Jednom, dok je na lijevom krilu bjesnio okr¹aj prsi o prsi, njega je, kad je htio preskoèiti iz jarka u jarak, zakaèio metak. Kriknuo je. I ni zuba nije obijelio. Otvoriv¹i oèi jo¹ jednom, prije nego je utonuo u san, ugledao je nad sobom Marino lice.
- ©to ti je, Petre? - upitala ga je.
Nije odgovorio.
- Boli li?
Posljednje ¹to je èuo, bilo je:
- Proæi æe, sve æe proæi...
Do¹lo je zatim do nagloga povlaèenja. Neprijatelj je bio nepopustljiv. Bilo je mrtvih i ranjenih. Mrtve je trebalo ili pokopati ili odvuæi sa sobom, ranjene lijeèiti... Pa dobro, za¹to i njega nisu odvukli? Ne optu¾uje ih. Mo¾da nitko od njih nije ¾iv; mo¾da je on najjeftinije pro¹ao!... A Mara, a komandant Ivan Bilac, a vodnik Jakov, a njegov najdra¾i drug Zoran, toliki drugi, gdje su?
Kraj ne poznaje. Prvi put je ovdje. Prvi put promatra te planine, ¹ume, pusto¹. Tko zna kakvi su ljudi ti gor¹taci, ¹to ¾ive daleko od grada i civilizacije? Nareðenje je glasilo: "©to je moguæe vi¹e zaobilaziti sela!" Ipak to ne¹to znaèi. Svejedno ga nije mnogo zabrinjavalo. Valja utvrditi, kakve su njegove fizièke snage. Da li æe istrajati do prvoga sela? O tome nije vi¹e mislio.
S naporom se pridigne s le¾aja. Opre se rukom. Ne obazre se na laku bol u nozi. Sjede. Uèini mu se, da se kuæerak vrti polako poèetnom brzinom, zatim sve br¾e. Sve potone u mrak, gust, gu¹æi. Ublijedio je. Èelo mu se orosi znojem. Muka ga neka uklije¹tila u ¾elucu. Jo¹ mu je mraèno pred oèima, jo¹ igraju hiljade, stotine hiljada sitnih vatrenih iskrica.
Trebalo bi da ponovo legne. Da se prepusti? Od èekanja nema koristi. ®ivot ga je nauèio, da treba sam sebi pomagati.
Petar se, kao da nije ranjen, hitro odbi od zemlje i stane na noge, zatetura. Noga mu je utrnula, kao da nije njegova. Opipa je rukom. Hladna je. Poku¹a je sagibati. Ne mo¾e. Stopalo se odrvenjelo. I kad èitavim tijelom poku¹a stati na nj, izgleda mu da æe se prepoloviti.
Namr¹ti èelo i stisne oèi, pa tresne glavom dvaput-triput, kao da tjera sve te sumnje, koje su se namah sruèile na nj kao slap hladne vode.
Dr¾eæi se zida kao dijete, koje je prohodalo, dovuèe se do vrata.
Nebo je mutno. Naslagali se crnosivi oblaci i nepomièno stoje. Zimno je. Ne du¹e vjetar. Studen zrak ¹tipa za obraze. Miri¹e na snijeg. Svuda uokolo ti¹ina, mrtva. Na stablu, kojemu su se grane spustile do razdruzganoga krova kuæerka, zatreperi listiæ i otrgnut leluja u zraku, no¹en strujom, pa se spusti na zemlju i klonulo legne. U daljini se usukale planine, jedna za drugom, jedna veæa od druge. Neke se, one udaljenije, posule snje¾nom bjelinom.
Petar popostane na vratima. Proðe èitavih desetak minuta, dok izbi na suprotnu stranu kuæerka. Zagleda se ¹irom, rastvoriv¹i svijetle plave oèi. Gleda u daljinu, kojoj, èini mu se, nema kraja. Trese se kao riba na ostima. Da li je to zbog neizvjesnosti, samoæe, bolova, puta koji je pred njim, ili bilo èega drugog - ne zna. Zubi mu brboæu, da se sam èudi, kako tako glasno i zvonko udaraju. Blijedo i upalo lice jo¹ veæma se produljilo, podoènjaci, ionako modri, sasvim pomodreli, zacrnjeli se.
Put ga vodi prema jugu. Tamo su oni krenuli. Iako nigdje u blizini nema nikakvih tragova, tim su pravcem zacijelo udarili. Kamo?
Pred njim, ni¾e, prostro se rijedak ¹umarak. U njemu je ¹umilo kao daleka izvorska voda. Zatim se prorjeðivao. U planinskom sutonu, koji se hvatao zemlje, odjednom su kao aveti stala str¹iti usamljena stabla. Petru se uèini, da se pribli¾avaju jedan drugome, da se stapaju u crnu, sve crnju masu, koja se, tjerana nekom jaèom silom, poèe, groznièavo prijeteæi, talasati, kao da se valovlje uspjenilo, stalo nadimati i golemi talasi propinjati. Protare oèi... Planina se blago, sve bla¾e spu¹tala u malu uvalu izmeðu dvije gore, pa se opet sve okomitije i strmije uspinjala prema vrhu obraslom rijetkim grmljem, koje je potpuno i¹èezlo, kad se uspravno prema nebu izdigla gola i od vjetra i ki¹a posivjela hrid.
Dalje nije vidio. ©to je iza toga planinskog vrha? Doèaravao je sebi blago spu¹tanje ljute goleti u svje¾, pitom ¹umarak, pa dolinu, bogatu i plodnu, kroz koju se probija bijela cesta, ¹to vodi u neki dalek kraj, gdje stanovnici ne znaju za rat. Smjestili su ga u bolnicu, u topao i èist krevet, nahranili su ga, izlijeèili, i on je opet zdrav, on je opet pravi Petar, koji se, pun zahvalnosti prema svojim dobroèiniteljima, prihvativ¹i pu¹ku, vraæa drugovima...
Noæ æe se za koji èas spustiti. Ne mo¾e nikamo. Nije, izgleda mu, sposoban za tako dalek i neizvjestan put. Umoran je, spava mu se, jedva se dr¾i na nogama. Sutra æe krenuti. Kamo sreæe, da je to odmah, èim se probudio, uèinio!
Hramljuæi, dovuèe se do le¾aja. Sjednuv¹i opipa ranu. Zavijena u prljave prnje, sad jo¹ i krvave. Pomodrela je. Ni¹ta, to je, zakljuèi, od hladnoæe. On je uvijen u kratak kaput talijanskog kroja. Potra¾i torbu. U njoj je bio komadiæ kruha, posljednja zaliha. Pojede ga i, spustiv¹i se na le¾aj od suha li¹æa, koji mu je zacijelo Mare postavila, lako, kao da pustih dana nije spavao, usne.
Noæ je pala.
Ni dobro se nije umraèilo, a snijeg je poèeo promicati. Osnije¾io je stabla i grmlje. Nahodio je i oslavio je sve do zore, zatim je, kao da ga je netko rukom zaustavio, prestao.
Petar se probudio. Duga zimska noæ, tvrd san i svje¾ planinski zrak dobro su mu prijali; èitavu noæ se nije budio. Zaèudio se, kad je ugledao snijeg. Protare oèi. Da, snijeg je, razveseli se èudno, mek, suh, snijeg, koji je brda osnije¾io i stabla popao. Za tili èas mu pobudi veæ davno uspavana sjeæanja. U tom primorskom i luèkom gradu, gdje je roðen i gdje je odrastao, snijeg je prava rijetkost. Kad napadne i za centimetar visok, nastane ludost od veselja. Svi mu se, bez razlike dobi, raduju. Oni - mladost - izjure na ulicu i udaraju prolaznike, osobito djevojke, do mile volje...
Veæ je bilo svijetlo, oblaci su, bijeli kao veliko neprozirno platno, koje se natkrilo nad zemljom, stajali nepokretno. Sunca niotkuda. Skrilo se duboko iza oblaka, kao da se zauvijek izgubilo. Petar je stajao na vratima, trljao ruke i pljucketao u njih. Dohvatio je grudu snijega i njome protrljao lice. Krv mu ¹ikne u obraze, u¹i mu se za¾are; rumenilo je ubrzo ustupilo mjesto blijedoæi. Imao je muke dok je uèinio nekoliko prvih koraka, po¹tapajuæi se kratkom talijanskom pu¹kom. Ohrabri se. Nekako æe se doèepati cilja. Osjeæao je i manje bolove u nozi. A ¹to bi uèinio da je izgubio obje noge, ili ruku i noge?...
Prebacujuæi preko ramena torbu, u kojoj bija¹e par prljavih vunenih èarapa i ko¹ulja sva u dronjcima, koju je èuvao iz tko zna kakvih razloga, osjeti glad. Zaviri u torbicu, skupi mrvice, meðu kojima je bilo i duhanskih, halapljivo ih pro¾vaæe. U ustima mu gorko. Dohvati grudu snijega i lizne jezikom. Osvje¾i ga, zatim ispljune. Ponovi to jo¹ nekoliko puta.
Baci brz pogled oko sebe. Kuæerak je ostao pust, le¾aj prazan. S nekom neodreðenom tugom - da li zbog toga, ¹to napu¹ta tu usamljenu, uz srce priraslu kuæicu, ili zbog neèega drugog - stade se spu¹tati lakom strminom prema ¹umarku.
U poèetku je i¹ao brzo, ne æuteæi ni umora ni gladi ni rijetkih bolova. Ti¹ina i pusto¹ ga je okru¾ivala, a nije se osjeæao ni usamljenim ni nemoænim. Odmicao je gotovo bez misli. Suhi snijeg je ¹kripao pod nogama. U¾ivao je u tome; zabavljao se tom jednoliènom ¹kripom, naslaðivao se, ¹to po bjelini prvi gaca. Èesto se osvrtao i gledao svoje stope. Nisu bile, zaèudi se, dvije obiène ljudske stope, veæ tri znaka: jedan poèavlani potplat, pa sami prsti (jer na cijelo stopalo nije mogao stati) i najzad kundak pu¹ke, malen, uzak otisak. Stope, stope, stope... Petar se zaustavi. Zamisli se. U toj ti¹ini i pustinji, meðu planinama, on sam i njegove stope! Strese se, da li od straha, ¹to je sam, ili od nekoga neodreðenog ponosa - ne zna.
©umarak bija¹e rijedak; vidjelo se s jednoga na drugi kraj. S visokih stabala otkidalo se granje i snijeg je padao s tihim ¹tropotom. Petar bi se svaki èas zaustavljao. Jednom mu gruda snijega okrznula rame. Jako se prepla¹io, a zatim je namjerno i¹ao uz stabla ¾eleæi da mu opet netko, makar i gruda snijega, napola smrznuta, dodirne rame. Tomu se radovao, jer je on ipak u toj pusto¹i ¾iv ljudski stvor. Neka, neka ga ne¹to dotakne. Mo¾da je to nijema radost prirode, ¹to u ovo doba, kad je sve ¾ivo napu¹ta, vidi jednoga od svojih. Mo¾da, mo¾da je to njen posljednji pozdrav njemu, Petru... Usne, blijede i suhe, zaokru¾i zagri¾ljiv, pakostan smije¹ak.
Iza¹av¹i iz ¹umarka, zastane. Nigdje nikoga, niotkud glasa. Kroz razdrtu vojnièku bluzu, pretijesnu i malenu, strugao je leden uzduh. I hlaèe su mu bile poderane; na nogama je imao dobre opanke, no jedan je strpao u torbicu, jer mu ranjena noga nije podnosila nikakva tereta. Do u¹iju mu je propala kapa s izblijedjelom petokrakom. Od hoda se zagrijao; zaustaviv¹i se, nije osjeæao hladnoæu. Ohladiv¹i se, poèe drhtati. Prisloni se uz stablo. Ono ga pridr¾i. Otpljune i zaka¹lje, da je sve jeknulo od njegova promukla glasa. Zagleda se u vrh planine. Bio je daleko; gora se strmo uzverala. Èinilo mu se, da se taj vrh, ¹to du¾e promatra, sve veæma udaljuje, da se i sam propinje i uzdi¾e. Jo¹ samo malo, pa æe se spojiti s olovnosivim nebom.
Petru kao da odjednom netko rukom odstrani sve te mraène, zbrèkane misli. Snaga i volja su mu potrebne; on æe izdr¾ati, tijelo æe se pokoriti. I kad korakne èitav metar naprijed, pu¹ku dr¾eæi u ruci kao ¹tap, zabode svoje zdrave ¹iljate zube u pomodrelu usnu. To je bila jedina reakcija na stra¹nu bol od rane u nozi. Ni¹ta. To je neznatno.
S iskustvom starog ratnika izabirao je kraæi put. Svejedno je i¹lo sporo. ©to se vi¹e udaljivao od stabla, pod kojim je maloprije otpoèinuo, èinilo mu se, da se planina odmièe, i da u toj ludoj, razuzdanoj trci ostaje sam, prepu¹ten sebi, onemoæao. Kao da se zapodjelo neko nevidljivo natjecanje izmeðu stabla i planine.
Vrijeme se nije mijenjalo. Petar je vjerovao, da æe se nebo raspuknuti, da æe se ukazati beskrajna èista modrina i sunce, iako zimsko i slabo, obasjati zemlju, povratiti joj mladost i snagu. Kako samo jedna sunèeva zraka èini ljudski ¾ivot vedrijim, misli smjelijima, kako sve u èovjeku ¾ivi nekim posebnim ¾ivotom, kako ga sve veseli, kako ga sve razvedrava, kako i one najcrnije slutnje grije nekom toplinom!
Sunce se nije pomolilo.
©to se planina stala okomitije propinjati kao nezauzdan konj, Petar se sve veæma vucinjao. Postepeno je gubio snagu. Disao je plitko, na mahove mu je ponestalo zraka, da je morao stati, svom te¾inom se prisloniti na pu¹ku, rukom pritisnuti grudni ko¹ i èekati da predahne. Lice mu je naizmjenièno blijedilo i crvenjelo. Onda je disao brzo, èesto, kao bolesnik. To ga je jo¹ vi¹e umaralo. Znoj mu je oblio lice i èelo; u èitavom tijelu osjeæao je klonulost i slaboæu. Snaga ga je napu¹tala; nije imao volje da krene naprijed. Prsti na rukama su mu otekli; nije ih mogao stisnuti u pest. Najzad bi se mrak spustio na oèi. Planina bi se vrtoglavo okretala oko njega. Ruke je, baciv¹i pu¹ku, ¹irio, tapkao je neodreðeno u zraku, tra¾io bilo kakav oslonac. Nije ga nalazio. Polako se spu¹tao na zemlju i ruku zario u snijeg. Ostajao bi tako nekoliko minuta, ne znajuæi, ¹to dalje da èini.
Stalno gonjen sumnjom, da li je od stabla do mjesta, na kome se sad nalazi, dobatao na pola puta do vrha planine, èas je sebe sokolio, da je prebrodio mnogo vi¹e od toga, èas opet, da se nije makao s mjesta. Postavljajuæi sebi pitanje i pronalazeæi munjevite odgovore, proæi æe mu èitav dan. Vrijeme ne èeka. Moglo je biti podne, mo¾da manje. Zimski su dani kratki. On se uputi.
Snijeg se mjestimièno smrznuo, bio je klizak i odmicao je pod nogama. Posrtao je. Osjeæao je i veæe bolove. Rana ga je stezala. Noga mu se ukoèila, pa ju je vukao za sobom, kao da nije dio njegova tijela. To mu je usporavalo penjanje.
S kojim bi bolom i razoèaranjem pogledao oko sebe, kad bi vidio, da je ugazio na smrznuti snijeg i vratio se natrag! Èinilo mu se, da se vratio za èitavih deset metara. Bio je ljut na sebe, bjesnio je. Ali je sebe uvjeravao, da mu to ni¹ta ne poma¾e; hladnokrvnost, ustrajnost, strpljivost.
"Pa ipak", zakljuèi, "daleko sam odmakao".
Upre pogled prema vrhu planine. "Blizu sam", ohrabri se. "Samo naprijed!"
Samo tih nekoliko prvih desetaka koraka bijahu doista èvr¹æi, sigurniji koraci. I Petru se èinilo da je vi¹e prevalio sad nego otkako se uputio. Ustrajati, samo ustrajati, poticao je sebe.
- Ne mogu, ne mogu vi¹e - kriknuo je u prazno, slomljeno, gnjevno spustiv¹i se na kamen pokriven snijegom.
Tko zna, koliko je veæ sjedio? Bio je bez misli, bez odluke, bez volje, kao da mu je sve i¹èupano. Nemir ga je èitava zaokupio. Pogledao je na vrh planine. S malo volje, pomisli, mogao bi tamo stiæi. Okrenuo se: stablo se gubilo u daljini, bivalo sve manje. Rezultat ga je zadovoljio. Da se uvjeri, jo¹ jednom baci pogled gore na vrh planine.
Jo¹ samo stotinjak, ne¹to vi¹e koraka, i on je spa¹en.
Sve vi¹e je posrtao, padao, le¾ao dugo na snijegu, pa opet ustajao.
- Ne mogu, ne mogu vi¹e - ponavljao je u sebi neprestano, i ponovo se dizao èesto popostajuæi.
Brojio je: jedan, dva, tri, èetiri, pet... - veseleæi se kao sretan otac èiji je dvogodi¹nji sin nauèio brojiti do pet. Petar je prebrojavao svoje vlastite korake od mjesta, gdje je pao i odakle se odmakao, dok ponovo nije posrnuo i stropo¹tao se. Upirao je izbezumljene poglede u vrh planine, koji mu se èinio nedosti¾an. Kod ponovnog brojenja rezultat je bio slabiji. Samo je tri koraka napredovao, svega tri. Odluèio je da baci torbicu i pu¹ku. Bit æe mu lak¹e. No brzo je odustao. To je njegova vojnièka sprema. Tko zna, koliko je njegovih drugova zaglavilo za tu pu¹ku. Stegne je èvrsto, kao da se boji, da mu je netko ne otme.
I posljednji put se podigne. Korakne sasvim nesigurno, zatetura, uzdr¾i se, za¹epelji jo¹ jednom, kao da ga je netko ¾estoko odgurnuo od sebe, zagnjuri u snijeg. Opru¾i se, koliko je dug i ¹irok.
Iz blijedoga upaloga lica iscijeðena je i posljednja kap krvi, iz ruku sva snaga. Malaksalost ga je svladala èitava. Nema vi¹e u njemu ni zrnca volje. I njega æe, kao i to grmlje oko njega, popasti kitina...
Kako je lijepo ¾ivjeti! Misao zaroni duboko u Petra, razli se kao vrela tekuæina, koja ispunjava sve pore, èitavim njegovim tijelom, i stane ga grijati. Kako je lijepo ¾ivjeti! Stade mu u srcu, u mozgu, u svijesti sve sna¾nije, sve prodornije odzvanjati ta krepka misao, vraæati mu snagu, koja ga je napu¹tala.
Petar se uspravi. Zagleda se u vrh planine, dugo, razborito ne¹to omi¹ljajuæi. Uistinu su male i neznatne njegove snage, da bi se uspeo do vrha, ali mora. Ima u njemu jo¹ ne¹to, ne¹to ¹to ga neæe napustiti, snaga èe¾nje, uvijek ¾ive, neuni¹tive ljudske èe¾nje za ¾ivotom. Veæ nakon prva tri koraka posrne i padne. Dobro, pao je. Ni¹ta za to. On æe puzati! Puzat æe i dokopat æe se do vrha. Dokopati se - to je njegova èvrsta rijeè.
Poèe puzati. Pu¹ku je i torbu prebacio preko leða. Ranjenu nogu vukao je za sobom, kao da nije njegova, rukama i zdravom nogom se odupirao. Zaista mu je lak¹e. Odmièe polako, sigurno. Ojunaèen tim malim napretkom, po¾uri se. Od vremena do vremena bi se zaustavio, dunuo u zamrzle ruke, zatim nastavljao. Uvijek je sebi postavljao neki cilj. Dok izbroji pet, stiæi æe do onoga grma. Namjerno je sporije brojio. Do grma je stigao izbrojiv¹i samo èetiri. Uhvatio se u la¾i, jer je otezao brojenje. Drugi put je stigao taèno. U redu, treæi put je ne¹to zakasnio. Ni¹ta, to mu se moralo dogoditi, jer je precijenio svoje snage.
Petar oèelièi volju, napne sve svoje snage, poène puzati br¾e. Nije popu¹tao. Puzao je potrbu¹ke. Laktovi su mu utrnuli, poderao je bluzu, i ko¹ulju, i d¾emper, pa mu je golo meso dodirivalo smrznuti snijeg. Osjeæao je, kako ga studen nagriza, ali je jo¹ imao toliko volje i toliko upornosti, da svlada i ta isku¹enja. Klonulo je svaki èas spu¹tao glavu, naslanjao je na snijeg, da se ohladi, pa stenjuæi puzao naprijed. Svaki centimetar puta izazvao mu je radost. Èelo mu se ovla¾ilo hladnim znojem, iz oèiju je izbijao neki vatren ¾ar, vruæa, strasna ¾elja, da pobijedi.
Ipak bi od vremena do vremena slabim glasom napu¹tena i ostavljena èovjeka pro¹aputao.
- Ne... ne... ne mogu, ne mogu vi¹e... - i taj njegov vapaj odjekivao je u praznini oko njega oèajno i bolno.
Tada bi on s trunkom volje i sa snagom, koja se jo¹ duboko skrivala negdje u njemu, zamahnuo jaèe, odupro se rukom i nogom i bacio naprijed za èitavu du¾inu tijela. Koliko je tih trunaka volje skriveno, koliko ih ima jo¹ uspavanih u èovjeku! Petar je, kad god se èinilo da je sasvim savladan, da mu smrt mo¾e biti spasenje, uvijek iznova nalazio trunak volje. U èovjeku, u prostorima njemu neznanim klokoæe izvor, iz koga neprestano izvire neuni¹tiva ljudska moæ, neiscrpiva èovjeèja energija. On æe je crpsti. Dok ona traje, on æe ¾ivjeti, borit æe se.
Daleke planine skrivale su se u tamnosivu sumaglicu, suton se njihao i spu¹tao na zemlju, kada se Petar uzverao na vrh planine. Èitavih deset minuta nije ni¹ta mislio; gledao je u daljinu, gledao dugo, radosno, neka mu se oèi nasite.
Pod planinom se steralo malo polje sa stogovima sijena, koje je snijeg odjenuo u bijelo platno. Zatim se opet pomolio blagi vrh humka obrastao rijetkim ogoljelim stabaljem a prijeko se planina naglo ru¹ila prema dolini, kroz koju se zmijoliko probijala cesta. Urijetko bijahu razbacane male seoske kuæe, u kojima su se palila prva svjetla. Iza njih, daleko, usukale se planine, jedna veæa od druge, jedna strmija od druge, vrh do vrha, klanac do klanca. Petra to ne zabrine. Njemu je do ovih kuæica, u kojima ¹kilji svjetlo, kojega toplinu osjeæa i na ovoj udaljenosti i koje ga neodoljivo vuèe, daje mu snagu, tjera ga naprijed.
Mrknula je noæ. Ispred i iza njega sve je utonulo u debeo zimski mrak. S planine se digao hladan gorski vjetriæ. U Petru jo¹ nije sazrela odluka. Stajao je sam na vrhu puste planine i oèekivao... Pu¹ku je i torbicu prebacio preko ramena, ruke ugurao u d¾epove, da mu se zgriju.
Stane se spu¹tati. Odluèio je: siæi æe u tu malu planinsku dolinu, uvuæi æe se u stog sijena i doèekati sutra¹nji dan.
Sporo je silazio spotièuæi se i urlièuæi od bolova u nozi. - Èitava bi se planina ispunila njegovim jaukom. Zastao bi èas i slu¹ao svoj daleki glas, koji je, kako se udaljivao, dobivao nekoliko tonova vi¹e, kao da se odnekud, iz daljine, prosipa èitava ki¹a zvukova...
Ponekad se, ne mogav¹i se suzdr¾ati, kotrljao, prevrtao se kao balvan, koji su ljudi namjerno spustili nizbrdo, da se previ¹e ne umaraju. Nemoæno je pru¾ao ruku, da se bilo èega èvrsta i sigurna dohvati. Nije mogao. Sve mu je izmicalo iz ruku, ali ga je grmlje, za koje se hvatao, bolo, ili se otkidalo ne mogav¹i zadr¾ati te¾inu njegova tijela. I kad se nekoliko puta uzastopce prevrnuo, bespomoæno je gledao oko sebe ne znajuæi, da li æe se igdje zaustaviti, da li srlja u bezdanu provaliju, koja znaèi kraj svim njegovim patnjama... On hoæe ¾ivjeti!
Sav se izubijao. Ne boli ga samo u ranjenoj nozi. Sad ga boli svagdje u leðima, na ramenima, u kukovima, glavi, rukama. Iz ogrebotina po licu i po rukama izbija krv, slaba, mlaka krv. Petar je obli¾e, protrlja ogrebotine snijegom, pa opet nastavi muèni put, odluèan da se vi¹e neæe valjati kao klada. Ne mo¾e. Nema snage. Prepu¹ta se. I opet se kotrlja, kotrlja. Boli ga. Jauèe.
Noæ je pala. Nigdje nikakva svjetla. Nebo nepomièno. Olovnosiva masa oblaka miruje. Ni zvijezda. Ni mjeseca. Nikakva glasa. Nikakva krika. Ni daleke potmule tutnjave topova.
Petar napinje vid. Tare oèi. Ne vidi dobro. Duboko di¹e. Umorio se. Sasvim je klonuo. Pa prevalio je dobar komad puta, ranjen, gladan, sam, kao da je to jednostavno! Vi¹e se ne kotrlja. Puzi, opet puzi, èetvorono¹ke. Ranjenu nogu vuèe za sobom. Sasvim je omlohavila.
Zastane i zabrine se. Mora, mora da je veæ stigao u dolinu. Ne¹to gorostasno mu se isprijeèilo na putu: stog sijena. Petar se baci na posao, razgrne snijeg. Sijeno zamiri¹e. Opojan miris razdra¾i mu nosnice.
Be¾aj je udoban. Zavuèe se u nj. Toplo je, kao uz ognji¹te. Popostav¹i u toj toplini nekoliko minuta, zagrijav¹i se i protegnuv¹i se, osjeti glad. U torbici nema ni mrvica. U ustima mu je gorko. U crijevima klokoæe kao u loncu. Oèi mu se od umora sklope. Zaspi.
Razdanilo se, kad se izvukao iz mekoga le¾aja. Nije se naspavao. Èesto se preko noæi budio od bolova, koji su mu svrdlali u nozi. Tek ¹to bi se smjestio i, ne æuteæi bol, sklopio oèi, budio bi se s te¾inom u glavi, u udovima, u èitavu tijelu, i stao se prevrtati, dok opet ne bi, skrhan umorom i glaðu, utonuo u neko snatrenje, koje mu je kidalo ¾ivce, ispunjavalo ga nemirom, zbog toga se trzao... Bilo mu je hladno, pa je navlaèio na se jo¹ i vi¹e sijena i sav se prekrio.
Pokrov oblaka jutros se na vi¹e mjesta raspukao, oblaci se razdvojili i gdjegdje se ukazalo plavetnilo. Sunce se, prikriveno pauèinastom navlakom, sporo pomicalo, bacajuæi na zemlju mutnu ¾utu svjetlost. Planinski vjetriæ je golicao lice.
Otrese sijeno sa sebe, potra¾i pu¹ku i torbicu, pa prebaciv¹i ih preko ramena, zastane. Jedva se dr¾ao; ranjena noga mu je utrnula. Juèer ujutro, kad je ustao, uèinio je prvih nekoliko koraka i s pomoæu nje. Danas se na nju ne mo¾e nasloniti, ni stopalom dodirnuti tlo. Skine pu¹ku i po¹tapajuæi se, stane hodati.
Juèer je krenuo na put s vi¹e volje, zanosa, snage. Jutros kao da je zanos otupio, volja splasnula, snaga i¹èezla. Da li je to samo trenutak klonulosti, iznemoglosti, onaj trenutak tako èest u ¾ivotu, kad se èovjeku èini, da su svi napori jalovi? Da li je to samo kratko neraspolo¾enje, koje treba svladati?
Mlako zimsko sunce za tili èas uperi snop svjetla na zemlju. Sve zaigra u hiljadu boja. ©umarak, kojemu je on morao priæi, rasprostre gustu crnu sjenu. S vrha planine bljesne zasljepljujuæe svjetlo. Kroz plavièastu maglu, koja se lijeno vukla planinom i rasukala kao èaðav tvornièki dim, sunèeve zrake poènu se sve o¹trije, upornije probijati. Oblaci su se razmaknuli ¾ivahnije. Modra pukotina se ¹irila.
S grane se otkinu prve smrznute grude snijega, sa stabala prokapa, kao da ki¹a rominja. Negdje ¹u¹ne zaostao list, negdje granèica pucne, odnekud se javi neèiji glas. Obazre se. Nigdje nikoga. Jo¹ se jednom okrene iza sebe, pa kad ni tad nikoga ne otkrije, pomisli, da je to njegova luda tlapnja. Ne, mora da se nepoznata ¹umska ¾ivotinja, probuðena iza sna pod snijegom oglasila.
Za¹to je zastao, koga oèekuje? Krene. Koraci su mu ¾ivlji, br¾i. Polako je odmicao kroz ¹umarak, koji se uspinjao i bivao rjeði. Petar je opet popostajao. Ni sunce mu nije pomoglo; ni¹ta ne poma¾e ranjenu, gladnu, iznemoglu partizanu. Opirao se o pu¹ku, rukom se pridr¾avao stabala, grizao je usne od bolova. Svaki èas bi zastao, sna¾no dunuo, besciljno i tupo tumarao oèima oko sebe i nastavljao put do drugoga stabla. Vrijeme je odmicalo. Sunce se opet skrilo iza oblaka. Mrak se spustio u ¹umu. Sjene su postale tamnije, uvlaèile su se u se i bje¾ale, a sunce je ponovo isplovilo. I sve tako, svakih nekoliko minuta. Igra ga je poèela zabavljati. Unosila je promjene u njegove misli. Kao ono juèer, on je opet raèunao: dok se sunce pojavi, bit æu do onoga stabla tamo, i upirao prstom. Prevario se. Sunce se prije pomolilo, i on nije prevalio ni pola puta. U takvoj utakmici sa samim sobom noga mu propadne u jamu, svine je, udari se i povrijedi ranjeno mjesto; jaukne da se i sam pobojao svoga krika. Stropo¹ta se na zemlju i osta zatvorenih oèiju, muklo stenjuæi, neprestano zapoma¾uæi:
- Ne mogu... ne mogu vi¹e!
Boljelo ga je jako, lice je grèio, usne neprekidno grizao. ©ake je stezao u nemoænu grèu, pu¹ku odbacio od sebe i le¾ao ne otvarajuæi oèi. Hroptao je, a ne disao. Toliko bija¹e iznemogao, tako umoran. Na njegovom pravilnom ljepu¹kastom licu, obraslu mekom crnom dlakom, ne bija¹e ni kapi krvi. Podoènjaci, veliki i crni, jo¹ su veæma potamnjeli. Kapa je skrivala èelo, niz koje je visio èuperak smeðe kose. Be¾ao je kao mrtav. Samo mu se prsni ko¹ naglo, jako neujednaèeno nadimao.
Rastvori oèi i zagleda se u nebo. Gonili su se golemi mrki oblaci, potiskivali jedan drugoga, tjerali se, i sva se ta te¹ka masa upinjala, da se ¹to prije izgubi prema sjeveru, kao da hita na dalek put.
Glad, neula¾iva glad, poèela ga je sve vi¹e moriti. Jo¹ jednom premetne torbu. Ni¹ta ne naðe. ©akom dohvati snijeg i proguta ga odjednom. Od leda mu protrne nepce i zubi zacvokoæu. Zatim pohlepno, kao da æe mu je netko oteti, zgrabi drugu, treæu, redom nekoliko njih. Strese se, zadr¹æe. Ustane.
Prevaliv¹i komadiæak puta, zastane na èistini, koja se prostirala iza ¹umarka. Pogled mu prijeðe preko ¹umarka. Od èuda raskolaèi oèi. Koliko je prevalio! Veselje potraje kratko. Jo¹ je daleko do cilja. Poboja se, da ga i treæa noæ ne prihvati u planini.
Vukao se kao prebito pseto. Udarci su srca uèestali; hvatala ga vrtoglavica. Smraèilo bi mu se, ni¹ta zaèas ne bi vidio, a onda je gledao kao kroz neki maleni veo. Trljao je oèi. Srce je bez prestanka, ¾urno udaralo. On bi ga pridr¾avao rukama, i ono bi se prividno umirilo. Ili se njemu to tako èinilo!
Opet pauza. U poèetku je osjeæao olak¹anje, no ruke su naskoro trnule i otkazivale poslu¹nost. Kao ratnik na fronti gmizao je po zemlji odskoèiv¹i èitavim tijelom kao riba na suhu, pa kad ni to, ponoviv¹i nekoliko puta, nije mogao vi¹e, le¾ao je ne znajuæi, ¹to mu jo¹ ostaje. Noktima je grebao zemlju, nogom se opirao o snijeg i osvajao centimetar po centimetar.
Okretao se, da vidi, koliko je metara prevalio od onoga mjesta, odakle je puzao. Stotinjak! Uspjeh. Bio je veseo, iako je znao, da je to neznatno, kaplja u moru.
Ovako zakljuèi: puzat æe, koliko mo¾e, sam æe se sa sobom rvati, pa æe se odmoriti. Veæ nakon prvih nekoliko koraka, zadesi ga nemila zgoda. Pu¹ka mu se, koju je prebacio preko leða, odmakne i udari ga po zatiljku. Sve se oko njega poèe brzo, nevjerojatno brzo vrtjeti. Rukom instinktivno pridr¾a bolno mjesto, no zaljulja se, zanji¹e i glavu zagnjuri u snijeg. U padu rasijeèe obraz i ogrebe èelo. Krv uprlja snje¾nu bjelinu. Osta neko vrijeme bez svijesti, a onda se, kao da mu se ni¹ta nije dogodilo, digne, pa ¹emacajuæi poðe nekoliko metara naprijed. Tek tada osjeti bol na licu. Pipne rukom i ugleda na prstima krv. Ne prestra¹i ga. Dohvati ¹aku snijega i istrlja lice. Posrne. Mora se spustiti i puzati. Puzao je sporo, teturao je, ruka mu se, kao slomljena u laktu, prelamala.
- Moram... Moram... Moram... - isprekidano je ponavljao.
Doèepa se vrha. Sunce je jo¹ jednom isplivalo iza oblaka i jedrilo èistinom, sjajnom i bistrom kao vedro i nasmijano djeèje oko. Ni trenutak se ne zaustaviv¹i, Petar se poène spu¹tati. Kao da mu je netko poklonio novu snagu, krene br¾e no ikad na tom muèenièkom putu. To ga ohrabri. Ali ne potraje dugo.
Sjede na kamen. Pred njim se pru¾ila dolina, dolina, za kojom je tako èeznuo, dolina koja znaèi ¾ivot. Malene kamene kuæice, tek rijetke pokrivene crijepom, polja i oranice bez snijega, ogoljela stabla, cesta - to je ¾ivot. To ga podsjeti na dane, kada je s Marjana gledao svoj rodni grad s tornjevima, s kojih su vjeèno istu melodiju brujala te¹ka zvona, s malim potleu¹icama, kakve su ovdje, i s velikim èetverokatnicama i peterokatnicama, modernim, s terasama mjesto krovova, s balkonima, s obalom, lukom, ¹umom jarbola, jedrenjaka i prekooceanskih teretnjaka, sa ¾eljeznicom, koja se neprekidno nalazila u pokretu, s bezbroj ulica i ulièica, koje su ispresijecale rodni mu grad. Tamo, s onu drugu stranu luke, kraj zavjetne gospine crkve, tamo je njegova rodna kuæa... Petra bolno ujede oko srca. Uèini mu se, da æe mu negdje duboko u nutrini ne¹to prepuæi, da æe se ne¹to odlijepiti. Rukama podnimi glavu. "Bolje, bolje je - savjetova sebi - ne misliti na takve stvari, bolje!"
Ponovo je puzao, jer se vi¹e nije mogao dr¾ati na nogama. Uzalud sva nastojanja. Ljudska moæ ima granice. Èesto se zaustavljao, da bi nadoknadio prevaljenim putem izgubljenu snagu. Ni to mu nije koristilo. Bilje¹tilo mu se. Trljao je oèi. Bespomoæno, ni sam ne znajuæi kako sebi da pomogne, prevalio se na zemlju i jaukao od bolova u nozi, koji ne bijahu stalni, ali jaki. Neizdr¾ljivo. Èupao je kose, grebao lice noktima, grizao usne. Izgledalo mu je, da æe svisnuti od ujeda, ¹to ih osjeæa po cijelom tijelu. Oblio ga znoj, èelo mu se orosilo, klonulost potpuno ovladala organizmom. Ugodno se osjeæao, kad bi bol zaèas uminula, ¹to le¾i tu, na snijegu u planini. San bi mu se navlaèio na oèi, i ¾elio je da spava, da spava beskrajno dugo, i da ga nitko ne smeta. Protrnuv¹i od bojazni, da bi se san mogao pretvoriti u vjeènost, ustane i krene. On hoæe ¾ivjeti!
Snijega vi¹e nije bilo. Nizala su se polja, rijetki vinogradi, stabla ogoljela i siva. Uzak kozji put, ¹to se probijao meðu ogradama, na vi¹e mjesta sru¹enim, vodio ga je u dolinu. Ni¹ta ga - ni to, da je najte¾i dio puta prevalio, da ga sad èeka posljednji, lak¹i - nije veselilo. Njegove oèi, plave i svijetle, gledale su tupo, ukoèeno, mrtvo i hladno preda se. Stajao je dugo naslonjen na meði. Misli, kratke, nejasne i rastrgane, strelovito su mu sijevale glavom ne ostavljajuæi sna¾niji utisak. Ovladala je njime potpuna malodu¹nost. Da moralizira o ¾ivotu i smrti, nije mu polazilo za rukom.
Sunce se vi¹e nije pojavilo. Dan je odmicao. Na nebu su se opet naslagali gusti oblaci, i bijeli, i mrki, i smeði, oni tamo prema zapadu, kroz koje je probijala sunèeva svjetlost, rumenkasti. Gipkiji su, pokretljiviji. Gone se. S planine blago struji vjetriæ, ne¹to ugodniji, topliji. Okrenut æe jugo, spustit æe se ki¹a, mo¾da jo¹ veèeras, noæas.
S onim djeliæem èe¾nje i volje, koji je jo¹ neugu¹en tinjao, Petar krene puteljkom, pridr¾avajuæi se rukom meðe, nogu vukuæi za sobom, pu¹ku i torbu prebaciv¹i preko ramena. Rana ga je u nozi ljuto pekla, zavijao je, ponekad èak i kad ga je malo boljelo. Navikao je da krièi. Bio je to poziv u pomoæ. Vjerovao je, da æe naiæi neki èobanin ili seljak. No nigdje nikoga.
Puteljak, tijesno utaban izmeðu polja, s okukama i zavijucima, spu¹tao se u dolinu. Da je to bilo prije, jo¹ juèer, ili èak i jutros, on bi se rado zabavljao brojeæi okuke. Minula ga je ¾elja za takvim u¾itkom. Plazio je jezik i drhtao, soptao kao pseto premoreno trkom. Prije se rukom pridr¾avao zida i nekako odmicao. I to je sad golem napor. Kotrlja se stru¾uæi èitavim tijelom zid i osjeæajuæi bolove od udaraca i ogrebotina po leðima, ramenima, rukama, glavi. Kapa mu je spala, preko zida u vinograd. Nije ju htio ostaviti. Na njoj je zvijezda. Za nju se bori. Stajalo ga je dosta muke i naprezanja, dok ju je dohvatio.
Na posljednjoj okuci, odakle je put vodio raskva¹enim i blatnim poljem, zaustavi se. Jo¹ nije u dolini, jo¹ se mora spu¹tati. Nagib je postao bla¾i. Gornja usna, i bez njegove volje, poku¹ala se dignuti na osmijeh. Ali, umjesto toga, na blijedom licu punu brazgotina ostao je samo tu¾an grè kojega se jedva oslobodio.
Do noæi je jo¹ sat, sat i po. Do prvih kuæa nije daleko, dva kilometra puta. Mladu i zdravu partizanu petnaest minuta hoda. Petar se zabrinu. Da li ima toliko snage, da stigne do noæi u prvu kuæu? Da li da prespava negdje u polju i da sutra prebrodi ostatak puta? Ne, za sutra ne mo¾e ostaviti, nipo¹to.
I kad poku¹a da uèini nekoliko prvih koraka, pade i glavom zagnjuri u ¾itko, gnjecavo blato. Ne uznemiri se. Zabrine ga ne¹to drugo. U srce mu se utisne duboka, te¹ka rana. To je bila misao, da taj posljednji napor nije samo za to, da umre pod krovom. Za¹to on ne bi mogao prenoæiti negdje u polju i sutra nastaviti put? Misao se raspr¹i.
Nije ni pomislio da ostane. Puzao je. Da ga to zemlja ne vuèe k sebi? Oèajnièki je nastojao da ustane, da ide kao èovjek s jednom nogom, kome pu¹ka slu¾i mjesto druge. Opirao se rukama o zemlju, ali nije mogao ustati, kao da ga je netko uz zemlju prikovao. U oèajnièkom rvanju sa samim sobom pre¹ao je stotinjak metara sav se ublativ¹i, do ko¾e se smokriv¹i. Nikakav uspjeh nije poluèio. Odluèi se odmoriti. Legne na suh komadiæak puta uz oranicu. Da, odmora mu treba, onda æe skoknuti, kao da mu ni¹ta nije, pokazat æe on sebi, kako u njemu jo¹ ima snage, kako mora stiæi do kuæe... Onda æe opet lijepog sunèanog proljetnog dana, kad se èitava dolina odjene zelenilom i ispuni mirisom probuðene prirode, zametnuv¹i pu¹ku preko ramena, krenuti u novu ofenzivu...
Jo¹ ga onaj trenutak, onaj djeliæ zrnca ¾ivota nije napustio. Ne, njime æe on pobijediti. Njime!
Ustane. Ostane èaskom tako, da se divi svojoj snazi, no ipak uvjeren, da je neznatna, ni¹tavna, korakne onom zdravom nogom èvrsto i odva¾no, odupre se o pu¹ku, ali veæ kod prvoga koraka posrne, kod drugoga zatetura, poðe tako jo¹ nekoliko koraèaja, pa se, zaculjav¹i se, strovali. Ne jaukne. Zgrize samo usnu, jako, o¹tro, usjekav¹i zube u meko meso, da prokrvari, kao protuudarac bolu, koji je nagrizao ranjenu nogu. Opet ustane. Podigne se dopola. Zaglavinja i padne. Ipak je za èitavu du¾inu tijela odmakao od maloprija¹njega mjesta. Ne da se, ne da se tako lako. Ponovo se podigne u istu visinu kao maloprije. Opet posrne. Padne. S jednakom voljom se i po treæi-èetvrti put podigne. I opet se strmoglavi. Svoje oèajnièke poku¹aje ponovi nekoliko puta. I kad odluèi i posljednji put, iscrpen, iznemogao, potpuno slomljen svali se mrtvo, èitavim tijelom, u blato i tako osta.
Noæ se spu¹tala.
U kuæi je svjetlomrcalo ¹krto ¾uto svjetlo i u dvori¹tu pravilo èetverouglastu mrlju. Petar je od nje bio udaljen svega stotinjak metara. Sva nastojanja, da se dovuèe do kuæice, ostala su uzaludna. Svjetlo, ono ¾uto svjetlo, iz koga je izbijala toplina kuænoga ognji¹ta, mamilo ga je i vuklo. Svaki njegov novi napor zavr¹i naglim padom u blato. Na mahove di¹e kratko i tiho. Srce ne lupa onako razuzdano kao prije. I ono se smirilo. Petar zavlaèi ruke u prsi i ne èuje ga. Tek se ponekad javi slabim trzajem, kao da se prenulo iza sna. Klonulo vise ruke, ranjena noga kao da se veæ davno umrtvila. Ne æuti ni bola. Nema razloga da jauèe. Dok ga je boljelo, znao je bar da je njegova, da je ¾iv. I oèi su mu se poèele èe¹æe sklapati. Kapci kao da su se slijepili. Nemoæno i bezrazlo¾no pru¾ao je ruke naprijed, prsti su se lako grèili, kao da bi htjeli ne¹to uhvatiti, ne¹to èvrsto stegnuti. Rastvarao je usta, da udahne zraka, da mu se èitava pluæa njime ispune, ali je zraka u¹lo samo malo, tako malo, da je usta ponovo otvorio. Kapa mu se spustila na èelo. Poku¹ao je da je namjesti, no ruka se ukoèila, utvrdila, kao da je ugipsana. Ni na kraj pameti mu nije bila misao, da se poku¹a jo¹ jednom uspraviti. I kad mu se uèini, da odnekud dopire neèiji glas, Petar sklopi oèi i osta nijem...
Veliko seosko pseto lijeno se dovuèe na dvori¹na vrata i poèe lajati, zatim zavijati di¾uæi glavu put neba. Zaleti se prema kuænim vratima, ¹irom ih rastvori i zalaja obrativ¹i se ukuæanima i protrèav¹i kroz dvori¹te, uputi se k ranjeniku, onju¹i ga i opet stane zavijati glasno i uporno.
- Bako, nu ¹ta ovaj na¹ Vuko vako laje, a?
- Bi' æe gladan ka' i mi.
- A oæe¹ li mu dat' malo pure kad svari¹?
- ©to æe¹ ti jest, ako njemu dam?
Dvanaestogodi¹nja unuka za¹uti. Staru to pasje lajanje nije uznemiravalo. A pseto se javljalo neumorno, nepopustljivo. Ulazilo je i izlazilo iz kuæe. Kad je vidjelo, da nije nikakve koristi od lajanja, povuklo je djevojèicu za suknju. Ona ga je otjerala, zatim je, na ponovno njegovo navaljivanje, pohitala za njim u mrak i doletjela brzo, sva upla¹ena.
- Bako... bako... prid kuæom le¾i nekakav èovik. Doði, brzo:
- Kakav èovik?
- Doði, doði, vidi'æe¹.
Stara lijeno vukuæi noge poðe za unukom, pa kad ugleda èovjeka na zemlji, prekrsti se:
- Jadna kr¹tena du¹o... jadna kr¹tena du¹o!
Zapovjedi unuci:
- Unesimo ga u kuæu.
Uneso¹e ranjenika i polo¾i¹e na zemlju do ognji¹ta podastrijev¹i poda nj malo slame.
- Partizan je... Je l', bako? - unuka æe prva.
- Bi' æe, dite moje.
Zanijemile su. Pseto je, ispru¾iv¹i se do vrata, le¾alo. Odmaralo se od pustoga lajanja i od vremena do vremena dizalo glavu, kao da i ono ¾eli sudjelovati u razgovoru.
- Kako je blatan - tiho æe unuka.
- Ko zna odakle je, kr¹tena du¹o?
- Umrit æe, je l', bako?
- Bog jedini to zna, dite!
- Kako di¹e, ka' da æe sad izdanut'...
- A... jadna i nesritna na¹a dico, nevoj'na! - i stara se stade opet krstiti i ponavljati: - Kr¹tena du¹o, du¹o kr¹tena!
Nato æe unuci:
- Ajde, dite, zovni Jurkana.
Unuka bez rijeèi otrèi, pseto za njom.
Stara se dala na posao. Lonac s purom skinula je s ognja. Na vatru je bacila cjepanicu, mokru i zelenu, od koje se kuæa jo¹ veæma zadimi. Smanji vatru u petrolejki. Dohvati èistu ¹arenu krpu, umoèi je u vodu i poène pa¾ljivo otirati ranjenikovo lice. Obri¹e mu èelo, bri¾no uklanjajuæi zemlju s ogrebotina, rukom prihvati glavu, zatim lice. Kad sve to dovr¹i, zagleda se.
- Ka' kaplja, rano moja...
Oèi joj se zacakle. Skotrljaju se tvrde, ¹krte seljaèke suze.
Iz posude prolije vodu u dvori¹te, nalije iz vuèije èistu, za¾me krpu i opere mu ruke, lakte, prsi.
Ranjenik je le¾ao ne otvarajuæi kapke. Izvr¹iv¹i svoj dio posla, stara privuèe trono¾ac i sjede do ognji¹ta ne¹to, slièno molitvi, ¹apæuæi blijedim, ispijenim usnama.
Uðe Jurkan, za njim unuka. Pseto im se provuèe kroz noge i legne na staro mjesto.
Jurkan, stasit, ko¹tunjav sredovjeèan seljak, velikih brkova, nazvav¹i ¾eni dobarveèe, baci letimièan pogled na ranjenika.
- Partizan...
- Kako vidi¹!
- Hm... - promrsi i pripali lulu, koja mu je dotad visila u ustima. Kad posi¹e dim, upita: - Do¹a sam, je l'?
- Nije, Jurkane, pas nas zva, ne bilo ga... Laja je, da ga od jada nisi moga slu¹at'. Mi dvi izaðosmo i eto...
- Ranjen?
- Ranjen, rano moja.
- Umrit æe!
- Nije oèi otvorija, otkako smo ga donile. Eto, samo tako glasno rèe... Bog sam zna ¹ta æe bit'?
- Lip je?
- Lip je, i mlad. Nisi ga moga pripoznat', kad ga legosmo. Ja uzela vode i krpu, pa ga otrala. Nek' umre ka èovik.
- Umrit æe brzo - opet æe Jurkan ne skidajuæi pogleda s ranjenikova lica.
- A kako ne bi? Vidi¹ mu nogu, ¾alost je gledat'...
Jurkan izvuèe lulu iz usta, tresne ostatak pepela, pa pogladi brk. Djevojèica i pseto su stajali jedan do drugoga u kutu.
Ranjenik se odjednom vrlo jako, èitavim tijelom, preostalom snagom trznuo, izdahnuo iz sebe posljednji zrak pa se smirio...
- Nema ga vi¹e, rano moja - prva æe baka.
- Umra - potvrdi Jurkan klimanjem glave.
Djevojèica se skru¹eno prekrsti. Pseto podigne glavu i jezivo hladno zavije dva-tri puta.
Baka se primaèe mrtvom partizanu i prekri¾i ga triput.