- Ti naprosto slabi¹ - rekao mi je Boris. - Ti svakim danom postaje¹ sve manji. Svemu je to ona kriva.
- Da - ka¾em. - Svemu je to Mina kriva.
- Morao bi ne¹to da uèini¹, jer ako tako nastavi¹ dokle æe¹ dogurati? Jednostavno æe¹ jednoga dana postati toliko sitan da vi¹e neæu moæi da te prepoznam. Mo¾e se i to desiti da æe mi biti neugodno da ti dolazim u posjete, jer te¹ko æe mi biti da znam da li si u sobi sa mnom prisutan ili si negdje iza¹ao. Zar ti nikada nisi o svemu tome razmi¹ljao?
- Razmi¹ljam, ali moram ti priznati: sada to vi¹e nije kao prije. Sada ne mogu dugo da mislim, brzo se umaram.
- Vidi¹, ¹ta sam ti rekao! Ona æe te naprosto progutati!
- Znam - odgovaram mu. - Toga se i bojim.
Boris me gleda i unosi mi se u lice: - Eto - ka¾e mi - i glas ti postaje slabiji. Moram da se napre¾em da bih te dobro èuo. A sjeæa¹ li se kakav si nekada imao bariton, kako si impozantno izgledao svojim stasom i hodom? Sjeæa¹ li se?
Ja se sjeæam, naravno, kako sam nekada bez straha prolazio pored ljudi, ravnopravan s njima, moja su ramena doticala njihova, moja glava bila isto tako puna radosnih misli, ¾elja, tuge. Kod mene je bilo sve isto kao i kod drugih: volio sam ¾ene, ljubio ih po mraènim ulicama, razmi¹ljao o proèitanim knjigama, vodio pametne razgovore. Gdje se izgubilo to vrijeme? A sada gledam gore u lica ljudi kako me posmatraju s visine, pod njihovim oèima postajem sve manji, neznatan, ni¹tavan. ©etajuæi s Minom ne mogu vi¹e da je uzmem ispod ruke, jer kada podignem ruku moji prsti jedva dotièu njen lakat. Zato je veæ mjesecima nisam mogao da poljubim, samo ¹to se od vremena do vremena usudim da spustim poneki poljubac na njenu ruku koja se ovla¹ klati pred mojim licem. Pa i neki dan kad sam to poku¹ao primijetio sam da njeni prsti ostaju gore sve nedokuèiviji za mene. O, kako propadam!
Najgore od svega je to ¹to sam u posljednje vrijeme sve rjeðe s Minom. ®elim, ¾elim svakako da je neprestano gledam, te oèi koje volim, taj osmijeh ¹to me uzbuðuje, taj hod ¹to prkosi. ©ta bih sve dao da mogu uvijek da gledam u treptaj njenih trepavica, da slu¹am njen glas koji miluje! Ali ¹to god to vi¹e ¾elim, sve se od nje vi¹e udaljavam.
I dok me Boris sa¾aljivo gleda, dok mi govori: - Bojim se da je sve veæ kasno i pitam se hoæe¹ li ikada biti onakav kao prije, visok i krupan, dostojanstven i razuman? Zaboravi je, mo¾da jo¹ nije kasno postati èovjek - dok slu¹am te njegove rijeèi ja se ponovo prisjeæam Mine i na¹eg prvog susreta.
Nisam je odmah zavolio.
Upoznah je kao ¹to se upoznaju ¾ene: u dru¹tvu drugih mu¹karaca. Tada sam jo¹ bio pametan, znao sam mnogo stvari o kojima drugi nisu mogli ni da sanjaju, poznavao sam umjetnost bolje nego sami umjetnici, bavio se sportom, a moj ¹arm i elastiènost duha bili su poznati i van kruga mojih poznanika. Tako sam i onoga dana kada sam prvi put vidio Minu bio daleko najljep¹i i najblistaviji u èitavom dru¹tvu. Osjeæao sam kako se svijet oko mene okreæe, neprestano sam bio u centru, stalno sam vodio glavnu rijeè. I to je trajalo dugo, èak i onda kada je Mina uspjela da mi se pribli¾i, kada smo èe¹æe bivali zajedno sami.
Ali jedne ve¹eri, ¹etajuæi tihim i mirnim ulicama, prema uliènoj svjetiljci ja spazih profil njenog lica i uèini mi se nevjerojatno lijep da cijelim tijelom uzdrhtah od neke umilne jeze, a govor mi se presijeèe. Jedva promucah:
- Izgleda¹ lijepo.
Ona me pogleda, a njene oèi sijevnu¹e.
- Sviðam ti se? - upita me Mina.
- Da - rekoh. - Lijepa si.
I tada osjetih kako vi¹e nisam visok. Osjetih kako jednaki koraèamo dok nam se ramena i ruke sluèajno dodiruju. Ali jo¹ sam znao da mislim, jo¹ sam mogao da govorim, i dalje sam imao dubok glas.
I od tada mi se Mina poèe sviðati. ©to sam je vi¹e viðao, sve vi¹e sam pronalazio i otkrivao njenu ljepotu, njenu privlaènost. Èinilo mi se da njene azurnoplave oèi postaju jo¹ plavije, da pokret rukom kojim bi me grlila postaje sve dra¾i, sve ljep¹i. Gledao bih je i nikada mi ne bi bilo dovoljno. Odlazili smo u polje i tamo se voljeli, a kada bih u njenom krilu zadrijemao prepu¹ten zadovoljstvu koje mi je izgledalo nenadoknadivo, Mina bi mi, rukom prolazeæi kroz kosu, govorila:
- Tako si sladak dok ovako le¾i¹ da bih po¾eljela da bude¹ toliko malen da mi sav stane¹ u krilo i da te milujem i mazim. Mili moj, reci da li me voli¹?
I kad god bih odgovorio: - Volim te - osjetio bih kako èitav svijet zajedno s Minom raste, a ja se smanjujem, ulazim u neèiju tuðu ko¾u, tijesnu, veseo i razdragan - svijet i ¾ivot izgledali su mi beskrajno ¹iroki; dok ja sebi sretan zaboravljam hod pa sitno skakuæem, dok zadovoljan vi¹e ne razmi¹ljam pa gubim pamet, dok opu¹ten le¾im u polju - nestaje mi snage da jedva znam da sam bio jak.
I tako su dani prolazili i tako mi se svijet prièinjao ogroman da sam zadivljen pjevao u kupatilu i u podrumu, tako je Mina postajala velika da bih dugo lutao da joj pronaðem poèetak, i tako sam ja licem i tijelom bio sve bli¾e zemlji.
A sad Boris zagledan negdje daleko mimo mene, sav sretan, ka¾e mi: - Ne vjerujem da ti vi¹e ima spasa, oti¹ao si suvi¹e daleko da bi mogao ponovo da misli¹ na sebe i svoj izgled. Pogledaj, tvoje staro odijelo veæ ti je preveliko!
- Oh - ka¾em - veæ sam ga dva puta kratio, ali ono neprestano raste.
- Ne - odgovara mi Boris. - Zar ti to ne zna¹! Ne, ti se smanjuje¹, ti, odijelo ostaje uvijek isto. Zato ga mora¹ da krati¹. Zato ¹to se ti smanjuje¹!
- Ima¹ pravo, - ka¾em - ima¹ pravo. Odijelo ne mo¾e da raste.
On se hvata za glavu i ja vidim suze u njegovim oèima. ®ao mi je ¹to ga èinim tu¾nim, ali ne mogu da mu pomognem.
- Uvijek smo bili dobri prijatelji - govori mi - dragi jedan drugom. I te¹ko mi je ¹to te gubim, ¹to vi¹e neæu moæi s tobom da razgovaram. Zar se ne sjeæa¹ kako smo nekada bili nerazdvojni, zajedno i¹li u bioskope i na futbalske utakmice, kako smo èesto prièali do kasno u noæ o svemu, kako smo se voljeli, zar se ne sjeæa¹?
- To je te¹ko. Potrebno mi je mnogo napora, da se svega sjetim. Ali vjerujem to ¹to ka¾e¹, vjerujem da smo bili veliki prijatelji.
- Zaboga! - uzvikuje Boris. - Zar to ne zna¹? Pa neèega se ipak sjeæa¹, nije li tako?
- Umorio sam se - ka¾em. - Dugo smo razgovarali i mislili, brzo se umaram.
- Poku¹aj, sjeti se na¹eg drugarstva!
I ja se napre¾em, ali sve sam zaboravio. Hoæu da mislim na Borisa, a sjeæam se Mine kako mi je govorila:
- Jednoga dana kad bude¹ vrlo bogat, ili slavan, mo¾da sretan u obadvome, da li æe¹ me tada poznavati? Mislim, da li æe¹ onda proæi pored mene ne pozdraviv¹i me?
Prisjeæam se kako smo se dr¾ali za ruke, bio je to na¹ prvi susret ruku, i ja sam kazao:
- Ma ne, nikada ne bih mogao da budem takav. Nikada neæu proæi pored tebe a da te ne vidim.
A eto, sinoæ sam pro¹ao pored nje i nisam mogao da je vidim.
Stajala je na uglu i èekala me, ja dobro znam da je ona strpljiva u èekanju, ali nisam mogao da joj priðem, masa svijeta ¹to je izlazila iz bioskopa gurala me, gotovo gnjeèila nogama, a ja, sitan, malen, dolje u dru¹tvu koljena pazio sam da me ne zgaze, ponestajalo mi je daha, uzalud sam poku¹avao da se probijem kroz ljude, rijeka nogu me nosila tamo gdje mi nije bio put; dok me nedaleko na uglu èekala Mina. I u toj gu¾vi pro¹ao sam pored nje, pro¹ao sam pored ugla a da nisam mogao da je vidim, jer ljudi mi nisu dali, oni su mi zatvorili vidik; bio sam sam meðu svijetom, proklet i propao.
Pitam se: hoæu li ikada sresti Minu, hoæu li je ikada vi¹e naæi?
- Zna¹ li? - vièe mi Boris. - Zna¹ li?
- Sta? - ka¾em jedva èujno.
- Nisi slu¹ao ¹ta sam ti govorio! Opet si mislio na nju?
- Tako je. Opet sam mislio na Minu.
- Zlo je - Boris vrti glavom. - Nema ti pomoæi, a najgore je ¹to ni sam mo¾da ne zna¹ kako æe¹ ludo jednom naprosto nestati, neæe te biti, ura¹æe¹ u zemlju bez traga i glasa.
- Nestaæu - potvrðujem. - Jutros sam bio manji od stolice i jedva uspijevam da otvorim vrata, da dohvatim kvaku. A neprestano se smanjujem, mo¾da veæ sutra neæu moæi da izaðem, ostaæu ovdje u sobi zatvoren bez moæi i bez snage. I kako onda da ponovo naðem Minu!
Boris se osmjehuje, ali to je bolan osmijeh. - Budi bez brige - ka¾e mi. - Sada nju nije vi¹e te¹ko naæi. Zahvaljujuæi tebi ona je velika i jo¹ uvijek raste, svi je poznaju i dive joj se. Svugdje je mo¾e¹ sresti, ona je kao neki oblak koji se odasvud vidi, i ¹iri.
I ja ne smijem. - Divno! - vièem, ali sam toliko malaksao da sumnjam da me Boris èuje. Sada sam sretan, jer znam da je mogu kroz prozor da vidim, jer znam da je gdje god pogledam ona, velika, ogromna Mina, draga ¾ena; pa ako i potpuno nestanem, ako se smanjim do makova zrna, znaæu da je ona blizu mene i iznad mene, kao moja beskrajna sreæa, kao anðeo èuvar, ona, Mina, ljubav moja, sudbina moja.