Dogodilo se sve to u jednoj civilizaciji, bog da nam prosti, takvoj, gdje se slièni dogaðaji spominju u ¹tampanim kronikama kao ne¹to, ¹to je jedva spomena vrijedno. Istoga dana, kada su novine javile, da se u hotelu tom i tom otrovala mala bludnica Marija, èitave su stranice ¹tampe bile ispunjene doèekom Njegova Velièanstva Kralja Schiavonije, nogometnim utakmicama, prevarama u ministarstvima, i tako smrt male bludnice Marije nije inspirirala nijednog reportera, da joj posveti nekoliko redaka i da tako sav onaj bol, ¹to je razderao taj skromni subjekt nevine djevojke, zaustavi barem za dvadeset i èetiri sata u vrtoglavom ludilu zbivanja, senzacije i blefa.
Marija se otrovala rano ujutro, oko èetiri, i njeno je stenjanje kroz zatvorena vrata èuo hotelski sluga, koji se uspeo u treæi kat da probudl na broju osamdeset i prvom jednoga gosta, koji je htio da otputuje ranom jutarnjom laðom. Onda dakle, kada je prvi èovjek èuo stenjanje otrovane djevojke kroz zakljuèana vrata njene sobe, onda je veæ bilo uglavnom prekasno za svaki pomoæni zahvat, jer su se kiseline ¾eluèane veæ bile spojile s otrovom i onda se s ljudskog stanovi¹ta vi¹e nije dalo uèiniti ni¹ta. Ali nekoliko sati prije toga, kada je nesretna i zaplakana djevojka pokucala na arhimandritova vrata broj sedamdeset i èetiri, onda su jo¹ sve moguænosti bile otvorene, i izgleda nam, da nije pretjerano, ustvrdimo li, da je èitav taj nesretni ¾ivot djevojèice bio u arhimandritovoj ruci, kao porculanska figurica, ¹to ju je ta medvjedina pijana dr¾ala u svojoj ¹api i razbila, a zatim okrenula svijetu stra¾njicu i zahrkala prostaèki pretpotopno, podrigujuæi se kao prase, pred koje je pala ru¾a. No kako ne mislimo da pi¹emo puritansku tezu o ovom dogaðaju, veæ bismo htjeli da damo report po kronièarskoj nam du¾nosti, treba da postavimo sve te dogaðaje pred èitaoca u nekom redoslijedu vi¹e-manje istom (i od nas potpuno nezavisnom), kojim se taj zapletaj razvijao.
Bilo je, dakle, veæ kasno u noæi. Hotel je spavao, i putnici posljednjeg noænog brzovlaka smirili se po svojim sobama kao po kajitama parobroda, kada se èuje samo stenjanje makine i svjetiljka treperi na prvom jarbolu. Iz dubljine, iz pivnice, odjekivala je glazba, ali prigu¹ena, kao pod staklenim zvonom; na dnu dugih, mekanim sagom pokrivenih hodnika, sjale su zasjenjene ¾arulje, a od vremena na vrijeme zazujao je lift i nastajala bi ti¹ina, a onda bi poslije neznatne stanke i opet zujao lift dugo i jednolièno.
Arhimandrit, ljudina u bundi podstavljenoj krznom, sa skupocjenim draguljnim krstom oko vrata na masivnom optoèenom lancu, nije bio toliko pijan te bi bio zaboravio (zatvoren u staklenoj kutiji lifta s livriranim deèkom), da se sjeti, kako je moguæe da lanac lifta pukne i da se sve to zajedno s njegovih stotinu i osamnaest kila strovali u dubljinu. On je negdje èitao jedamput u novinama prije mnogo godina, da se ovako stropo¹tao lift sa svima, ¹to su sjedili u toj staklenoj ¹krinji, i otada ga ta neugodna misao ne ostavlja, te je sretno odahnuo, kada mu je livrirani djeèarac otvorio staklena vrata i on je osjetio traverze i solidnu betonsku konstrukciju pod svojim nogama.
Arhimandrit dakle, koji je stanovao u treæespratnoj sobi broj sedamdeset i èetiri, èovjek prosjed i bradat, masne valovite kose, kao kakva klasièna pojava sveæenika grèke vjeroispovijesti (koga Musorgski vidi u blagom scherzu, a o kome Demjan Bijedni pjeva kao o pauku s rascvjetanim nosom i kamilavkom), arhimandrit dakle otvorio je svoju sobu ¹iroke volje kao poplava. Gunðao je poluglasno neku koèija¹ku frivolnu pjesmu, skinuo svoju krznenu bundu, svoju crvenom svilom podstavljenu mantiju, i onako te¹ko razrivene probave, sagnuv¹i se u pojasu i podrigujuæi se skidao je debelim, krvlju nateèenim mesarskim ruèetinama svoje cipele. Pala je te¹ka masivna cipela. Prva, pa odmah zatim druga, i arhimandrit, slavni propovjednik, koji je èitavu noæ pio sa tri ministra, sedam defraudanata, provalnika, tamnih nekih pojava, koji su svi nazdravljali Kralju i Dr¾avi i govorili o milijunima i krvi, arhimandrit, slavna pijanica, zamislio se, bi li izvadio iz svoga kofera kutiju sodebikarbone, da uzme ¾lièicu-dvije i da tako ispere neugodan tek iz usta, kada se na vratima oglasilo kucanje. Zaèudio se arhimandrit, ¹to to kucaju na njegova vrata.
U prvi mah pomislio je, da je to zabuna. Kada se kucanje ponovilo te potrajalo plaho i ustrajno, on je ustao te onako u gaæama i te¹kim vunenim èarapama po¹ao da otvori.
Pred vratima stajala je djevojka, slabokrvna djevojka, gologlava, u svili, a lice joj je bilo zeleno. Drhtala je kao u smrtnome strahu. - ©to je? Vi ste se zabunili, gospoðice! - Ne, nisam! Molim vas! Nikako se nisam zabunila! Ja stanujem ovdje pokraj vas na broju sedamdeset i tri! Ja sam veæ prije veèere htjela k vama! Molim vas, kao boga vas molim, meni se radi o ¾ivotu i smrti. - No dobro! Dobro! Razumem! Ti¹e! Samo ti¹e! ©to ste toliko uzrujani? Zato nije potrebno da se toliko uzrujavate! Ja razumem! Molim! Izvolite! Samo ti¹e!
Djevojka se progurala u sobu; dovukla se do stolice i tamo klonula zaplakav¹i glasno. Taj njen plaè bio je toliko grèevit, da je arhimandrit zastao, i polugol u èarapama, zaogrnut crvenopodstavljenom mantijom (da su mu se vidjele gaæe i svitnjaci svezani na gle¾nju), nikako nije mogao da prosudi, jesu li te suze prave ili krive.
- Ako la¾e, ve¹to la¾e, svaka èast - mislio je arhimandrit u sebi i gledao djevojku ispod oka. A kada je to tako potrajalo, te se èinilo, kao da je vrijeme zastalo, i kada je djevojka primijetila, da se arhimandrit ne mièe, bacila se na pod i na koljenima dopuzala do sveæenika. Tamo je zaplakala ponovo, pred arhimandritovim nogama.
Prisutnost mlade, namirisane ¾ene, mekoæa njene kose, svila, kroz koju se osjeæalo toplo tijelo, sve je to raspalilo krv u pijanici, i njegov je glas zatreperio u grlu. - Dete drago! Meni je to sve nejasno! Ja sve to ne mogu da razumem! Umirite se! Sada je noæ! Tu se èuje preko i kada parketi ¹kripe! Kakvoga to smisla imade, ovako sada? ..
Djevojka je bila posve mlada, jedva je prebacila sedamnaestu, i njen plaè bio je plaè djetinji. Nikako nije mogla da uhvati rijeè od suza. Arhimandrit ju je pomilovao po licu, osjetio na dlanu svome vatru njezinih obraza i okrenuo se, po¹ao do umivaonika, natoèio èa¹u vode i donio djevojci da popije. - Saberite se, dete! Saberite se! ©to to sve znaèi? - Gospodine! Dragi moj gospodine, oèe! Molim vas, mene je strah, ja se bojim, ja bih htjela da se ispovjedim, mene hvata strah, ja sam bolesna, gospodine! - Ja da vas ispovedim, dete? A kako da vas ja ispovedim? Za¹to? - Ja sam veèeras vidjela, kada ste iza¹li, i èekala sam da se vratite. Bilo me je strah! Ja bih htjela da se pomirim, gospodine, oèe, da se sa svojim ¾ivotom pomirinm! Mene je strah! Ja æu poludjeti! Ja æu umrijeti! Ja se bojim boga!
Arhimandrit, ¾enskar i pijanica, nije vjerovao u boga. Jo¹ od bchnerovsko-darvinskih ni¾egimnazijalnih vremena èitava je ta takozvana nadnaravna nadgradnja ostala za nj definitivno oborenom, a kako ga je poslije ¾ivot bacao amo-tamo, sve je to u njemu ostalo razvaljeno, i on je po¾ivio u sveæenièkoj mantiji kao nevjernik i cinik. On je bdio po svome zanimanju nad mo¹tima legendarnih svetaca i careva, a kada se napio, zbijao bi ¹ale od tih kostura, pljuvao po ikonama, razbijao fla¹e o raspela, bljuvao po riznicama i lagao u crkvi. A sada je eto do¹la tu k njemu, kasno poslije ponoæi, jedna bludnica, pijana ¾ena, koja sva miri¹e po konjaku i po rakiji, i tu plaèe pred njegovim nogama i hoæe da se ispovjedi. Htio je arhimandrit da se nasmije, da se svojim zdravim i dubokim basom nasmije tako glasno, da bi svi gosti i putnici istrèali iz kajita kao da je brodolom i da hotel tone. Kako je ta mlada i nepoznata ¾ena pred njim kleèala sagnuta vrata, on se spustio do nje i rutiniranom kretnjom staroga oca du¹obri¾nika stao da je miluje po kosi, po frizuri, po tjemenu, po zatiljku, pa ispod zatiljka po pahuljasto obraslom ¾ljebiæu i po kralje¹cima, po ramenima, po vratu, po leðima, ptièicu malu, sirotu malu, djevojèicu nesretnu, ¹to plaèe, ¹to se boji boga, ¹to se ispovijeda.
Djevojka je plakala, zarila svoju glavu u crvenopodstavljenu mantiju i govorila o nekoj banalnoj, svakodnevnoj historiji: kako se otac opijao, kako je mati èitave noæi zvrndala na ma¹ini, kako je buknuo rat i ona se gladna skitala po velegradovima, i kako sada ne mo¾e vi¹e dalje. Sigurno je, da ona dalje ovako vi¹e ne mo¾e, i strah pred nekom neopisivom arhitektonskom te¾inom postojeæe metafizièke nadgradnje, nekog izvjesnog nadzemaljskog poretka, ¹to ga ona nikako nije znala da opi¹e, veæ ga je uvijek vrlo neinteligentno nazivala "bo¾jim sudom", strah dakle pred tim nekim eventualnim antibchnerovskim poretkom i svijetom, sve je to nju bacilo ovamo pred arhimandritove noge, da se ispovjedi, da skine teret sa sebe, da umre èista. Vjerojatno je, da se u njenom sedamnaestogodi¹njem djeèjem organizmu paralelno s time javljao jak i neiskorjenjiv poriv duboke i zdrave ¾ivotnosti, nei¾ivljenosti, i da je to, kako je ona pokucala u noæi na vrata jednoga susjeda, bila gesta utopljenika, koji oèajno pru¾a ruku za spasom, kao posljednji bespomoæni signal.
I doista, jedan momenat tako je i izgledalo, kao da æe arhimandrit ipak shvatiti to zbivanje i aktivno zahvatiti u to utapanje i izvuæi tu moralnu utopljenicu. Ali prije svega ta oèajna namje¹tenost same fabule, ta oèajno gola banalnost ¾ivota jedne male, velegradske, nepoznate bludnice, prisutnost mlade ¾ene kao takve, i jo¹ ono silno vino pa probdjevena noæ, sve se to arhimandritu prièinilo duboko la¾nim, i pod njegovom se povr¹inom pokrenuo pijani, okorjeli nosorog sladostrasti i nagona, i on je podigao to zaplakano djevojèe k sebi u krilo, kao ranjenika u povoju. Milovao je tako to oèajno nesretno dijete, gladio je rukom, govorio joj o bogu, koji da je, kako se po svemu èini, dobar i vjeèan, i kako je on veæ èuo za hiljade i hiljade takvih sluèajeva, i da nema gre¹nih i negre¹nih ljudi, nego da su pred bogom svi ljudi jednako gre¹ni, i kako bog zapovijeda, da treba ¾ivjeti, samo ¾ivjeti, i kako ¾ivjeti nije gre¹no nego sveto, jedino sveto, jedino mudro, jedino spasavajuæe. Govorio je arhimandrit tako o bogu, osjeæajuæi pod svojim mesarskim ruèetinama ¾enske listove, stegna, bedra, podvezice (te proklete moderne podvezice, ¹to se podvezuju ispod pasa), srkao je suze djevojèine, milovao je, u¹utkivao je i najposlije je u sobi nastala ti¹ina.
Jo¹ je bilo vrlo rano i kroz zavjese je probijala prva modrikasta svjetlost dana, kada se arhimandrit trgnuo iz te¹kog olovnog sna. Vani na hodniku vikali su ljudi i èuli se glasovi, te je arhimandrit bunovan sjeo na hip u postelji i posegnuo u tminu da napipa pokraj sebe ¾enu. - Nema je. Da me nije pokrala!
Umoran, omamljen, u polusnu, on je ispru¾io ruku do noænog ormariæa, a kada je pod prstima osjetio svoj lanac i skupocjeni briljantni krst, i zlatan sat u kesici od jelenovine, i lisnicu, okrenuo se s lijevoga rebra na desno i glasno zahrkao dalje, kao da su mu sve ove kretnje bile mjeseèarske i besvijesne.
Vani na hodniku brujala je graja zbog djevojke, koja se otrovala u pokrajnoj sobi. Netko je psikao na sluge da ne vièu. - Ps-sst. Ti¹e! Gosti spavaju.