Veæ je punih pet dana duvala jugovina. Saharska, topla, nesnosna. Bilo je nedjeljno poslijepodne, starinsko, jadno, kao ¹to samo mo¾e biti nedjeljno poslijepodne u malenom provincijalnom gradu s jednom jedinom ulicom: od kolodvora do ciglane i od vojnièke bolnice do plinare. Oèajni kao zvijeri u mena¾eriji, ljudi su hodali èitavo poslijepodne od kolodvora do plinare i od vojnièke bolnice do ciglane, pognute glave i umorni od sitoga sna kao pre¾ivaèi poslije obroka.
Slavni bronèani konjanièki general na glavnome trgu crnio se kao sablast u polumraku; omnibus od "Janjeta" vraæao se prazan s popodnevnoga vlaka, te se livrirani hotelski sluga voljko protegnuo po naslonjaèima od izlizana pli¹a i gledajuæi se u zlatnouokvireno ovalno zrcalo, ¹to je plesalo na dnu omnibusa, veselo je istiskivao svoje bubuljice i pri¹tiæe na licu kreveljeæi se majmunski.
Kod "Lovaèkoga Roga" odsjela su dva trgovaèka agenta, ®idova, jedan sa svilenim kravatama, a drugi nije zapisao svoje trgovaèke struke u putnièku knjigu.
Rðavi gazometri plinare, olièeni mjestimice crvenom bojom, izgledali su bijedno kao pokrpani lonci; u pivovari svirala je vojnièka glazba Verdija, i zvona su zvonila po svim crkvama na veèernju. Sipila je proljetna mlaka ki¹a. Sve je bilo zatvoreno, a kolodvor, gazometri, blatne oranice, magle na periferiji nad dalekim parcelama ¹uma, tu¾na zvonjava i nemirne povorke ljudske po ulicama, sve se to slijevalo u neizrecivo tu¾no i otrcano provincijalno nedjeljno poslijepodne. Vrijeme se sukalo lijeno, kao dlakavo povjesmo, a Rafael Kukec, profesor matematike i fizike na realnoj gimnaziji, sjedio je u kavani kod tamnoga kapucinera, osjeæajuæi kao da æe mu se glava raskoliti od dosade i praznine.
U modrikastom poluosvjetljenju predveèerja sve su pojave izgledale kao da plivaju preko jasne èetvorine kavanskoga stakla; po ulici valjaju se vojnici u paradi i slu¹kinje sa crvenim i ¾utim svilenim rupcima i nabreklim dojkama, gospoda kraljevski podvornici i oficijali sa srebrnim palicama, sa ¾enama i djecom, sve par za parom, u pristojnom graðanskom redu.
Cinkao je konjski tramvaj, i zvonce na vratu umotnog kljuseta razgovaralo se s kopitom i potkovama u blatu u beskrajnoj jednoliènosti zveckanja i odjekivanja. Cin-cin-cin-cin, klop-klop-klop-klop! Cin-klop, cin-klop, cin-cin, klop-klop; cin-cin-cin-cin, klop-klop-klop-klop! Rafael Kukec, koga je otac, profesor matematike i fizike na ovoj istoj realnoj gimnaziji, na kojoj on sada predaje matematiku i fiziku osamnaest sati na tjedan, krstio imenom Rafaelovim iz nekog vidovitog zanosa prema slavnom slikaru (za koga u leksikonima pi¹e da je umro od bluda i razvrata), slu¹ao je tramvajsko konjsko zvonce, gledao preko prozornoga kavanskog stakla ljude kako prolaze i osjeæao u sebi neizreciv nemir jugovine, oèaja i izmuèenih nerava. Poslije jadnog objeda u iskuhavaonici jedne udovice bio se pro¹etao starinskim ulicama, gdje je sve vonjalo po ribama i po mesnicama; gledao je masivna okovana vrata po kuæama, razmi¹ljao o tome, kako su pisci osamdesetih godina, ¹to opisivahu ¾ivot ovih smrdljivih i odurnih kuæetina u ¹esnaestom i sedamnaestom stoljeæu, bili lo¹i pisci i kako su lagali romantièno, jer ako te kuæe danas izgledaju tako prljave i stra¹ne, kakve su morale biti prije trista godina!
Jugovina je pritisnula sve dimnjake, te se sirov i opor vonj o¹troga dima razlijevao po svim ulicama. Po onom fijukavom tlaku, ¹to se bio nadvio nad èetvorouglaste plohe zgrada i zidova, po reskom zvi¾duku vihorine iza uglova, na kojima su kameni sveci blagoslivljali prolaznike, imao je Rafael Kukec osjeæaj, da hoda po ulicama primorskoga grada i da æe za korak-dva iza zida ugledati zelenomodru pjenu¹avu vodu, na kojoj ple¹u i ¹kripe jarboli usidrenih jedronjaka i trabakula.
Nemir se sve dublje zagrizavao u njegovo meso i ¾derao ga sve silnije, ki¹a je klokotala u ¾ljebovima i cijedila se preko ploènika, a iz crkava dimili se mirisni pramenovi tamjana. Vrata crkvena zjala su poluotvorena; osjeæao se dubok taman prostor s treperenjem ¾i¾aka, i to je krvavo svjetlucanje dalekih svjetala u polutmini privuklo Rafaela Kukca kao magnet i on je umoran zakoraèio u crkvu kao u otvoren grob.
Crkva je bila prazna, i u dobroj se akustici èuo cvrkut ptica, ¹to su lijetale oko tornja. Pokleknuo je Rafael Kukec u golemo trulo klecalo, priklonio glavu i dugo tiho slu¹ao crva duboko negdje u dasci. U onom gnjilom raspolo¾enju poèela se negdje u ¹upljini utrobe ispod du¹nika kao stara rana razgarati u Rafaelu Kukcu èe¾nja za mrtvim vremenom blijedog, dalekog, imaginarnog i sretnog djetinjstva, kada se jo¹ nije ganjao kao sablast po maglama i praznini. Svrdlanje crva u hrastovini, svilene pra¹ne zastave pozaticane po klupama kao u kakvom vojnièkom muzeju, ti trofeji i znaci beskrajnih pobjeda i dobivenih bitaka, jugovina i ki¹a, sve je to djelovalo te¹ko i nesnosno. - A tko mo¾e da zna, ne æe li crkva jo¹ jedamput u ¾ivotu razviti te svoje zastave i uzeti maè i topove, da nas pogane i bezvjerce sve pobije i zgazi bez traga? Eto gle! Dok ima ljudi, koji mogu da kleèe pred prazninom tako la¾ljivo kao onaj tamo, sve je moguæe, ni¹ta nije iskljuèeno! Doista! Pred velikim zlatnim raspelom netko je zapalio lojanicu, pokleknuo i spustio glavu duboko na prsa. Kao isklesan, nije se micao, a ruke su mu se ovjesile okomito, duboko, sve do kamenih crveno-bijelih èetvorina na podu. Ta neobièno polomljena poza (toliko puna poti¹tenosti, kao da se ono kleèeæe tijelo potpuno zgnjeèeno u posljednjem oèaju predalo na milost i nemilost) pala je u oèi Kukcu i on je pomislio, da je ono mrtvac, koga je udarila kap, pak je ostao tako da kleèi.
Spontana ta pomisao tako je sna¾no djelovala na nj, da je ustao i nervoznim i buènim korakom po¹ao do te figure, da vidi, tko to tamo tako luðaèki kleèi? Od jakog i surovog koraka smeten onaj se èovjek trgnuo i mrko pogledao prostaka, koji tako izazovno naru¹ava sveti crkveni mir; kako se svjetlost lojanice razlila po profilu èovjeka, opazio je Kukec neèije nepoznato, zeleno, izmuèeno lice. - Idiot prokleti! Kakvoga li to smisla ima ovdje, ovako, dan dana¹nji kleèati - razbjesnio se Kukec u sebi i do¹lo mu je da navali na toga èovjeka nogom, da ga pljusne, da zametne s njime svaðu i skandal! Ali se onda svladao i postidio u isti mah i prekinuv¹i tu nijemu scenu neoèekivano razdra¾eno s histeriènim smije¹kom izjurio iz crkve. Bijesan sam na sebe, na svoje ¾ivce, na maglu, na blato, ki¹u, on se tako na¹ao pred bronèanim spomenikom jednog infanterijskog generala, koji je bio general i k tome jo¹ i lovorom ovjenèani poeta i dr¾ao u ruci svitak papira, po svoj prilici svitak lirskih pjesama. Tamo je bio kraj grada, kod toga spomenika, i vidjele se iza kolodvora ciglane, vrbici, oranice i blato. Nekakvi seljaci u ko¾uhu tjerali su blago u klaonicu, i sve je bilo prljavo, sivo i blatno, samo su odjekivali surovi glasovi gonièa i muklo udaranje kijaèa po trtiènim kostima stoke. Cin-cin-cin-cin, klop-klop-klop-klop, èuo se tramvaj kako mljesi blato i crvena se traka kolodvorske tramvajske svjetiljke vukla po mlakama ki¹nice, polagano, beznadno, lijeno, provincijalno, oèajno. Vratio se Rafael Kukec preko glavnoga trga uz bronèani spomenik konjanièkoga generala natrag u grad i stao na dnu ulice pred spomenikom jednoga fratra. I taj sveti otac franjevac bio je slavan pjesnik, pak ga je kipar ovjekovjeèio ba¹ u svetom trenu nadahnuæa, kako pisaljkom zapisuje u knjigu jedan stih.
Jo¹ prije dvadeset godina nekakav je pijanac izbio tu pisaljku iz ruke svetog oca franjevca, i sjetiv¹i se toga, da taj fratar tu u centru grada veæ dvadeset godina stoji i zapisuje jedan te isti stih bez pisaljke, Rafaelu Kukcu objasnila se ¾iva i jednostavna istina, kako je oèajno ¾ivjeti u jednom gradu, koji ima u svemu tri spomenika. I to: dva generala i jednoga fratra bez pisaljke. - Uostalom! To su sve bizarne gluposti! Dva generala i jedan fratar! ©to se to njega tièe? On veæ èitavo poslijepodne hoda ulicama kao hijena! Po crkvama hoæe da se bije sa slaboumnim bogomoljcima! Razbija sebi glavu zbog nekih suvi¹nosti! Nervi su mu razdra¾eni od jugovine! To je sve jugovina! Trebao bi da sjedne, da se odmori, da odahne! Tako se sav prokisao zavukao u kavanu i gledao soldate i slu¹kinje, slu¾nike i grobare, slu¹ao cinkanje tramvajskoga zvonca, popio tri aspirina i opet slu¹ao cinkanje tramvajskoga zvonca. Cin-cin-cin, klop-klop! Cin-cin-cin-cin, klop-klop-klop-klop! - Eno gle! Ono ide stari Hampelman! Doista! Ono je vani ulicom stupao stari Hampelman, i Rafaelu Kukcu se prièinilo, kao da je lice staroga izliveno od smolave zelene mase. Taj stari, kostobolni starkelja bio je vratar na dr¾avnom kolodvoru, a sin mu se jo¹ kao ðak na sveuèili¹tu spleo s nekom krojaèicom, djevojkom dobroæudnom, ali neobièno ogranièenom; po¾ivio je s tom ¾enom u braku i ustrijelio se jednoga dana, kada se tome nitko (ni u snu) nije nadao. ®ena je bila trudna s treæim djetetom u visokom stepenu, te se u onim danima takozvane dramatske napetosti nahladila i umrla nedjelju dana po sprovodu mladoga doktora, a i mati doktorova umrla je od toga dogaðaja pogoðena u srce. Kukec je dobro poznavao èitavu tu ¾alosnu historiju, jer je stari Hampelman stanovao u istoj kuæi, gdje i on, i tako je starac, sjedobrad, pognut, s cigarom u ustima, pro¹av¹i preko okvira kavanskoga prozora, uzvitlao u njemu rojeve suvi¹nih i glupih misli i kombinacija. Zamislio se Kukec u to, kako je ¾ivot kriminalna stvar, i da se onaj mladi èovjek nije o¾enio s onom jadnicom, ne bi se bio mo¾da ubio i tako bi jo¹ i danas bio kraljevski sudbeni pristav i sudio graðanske parnice u geroku, pod crnim raspelom, na kome visi zlatan Kristu¹.
Stari njegov otac bio bi ostao vani na svojoj stra¾arnici na pruzi, u malenoj kuæici od crvenih opeka, po kojoj se penje vinova loza, a na drvenim zaklopcima prozornih ploèa izrezana su ljudska srca, kroz koja se nalijeva u sobu svjetlost za pasje ¾ege.
Da se to sve nije tako dogodilo, stari bi pozdravljao na pruzi crveno-bijelom signalnom ploèom vagone i parostrojeve, a sada eto samotuje u gradu meðu potpuno stranim i nepoznatim ljudima, dimi mu se cigara pod nosom i stupa u nedjelju poslijepodne po ki¹i tromo i zga¾eno. Kukec je poku¹ao da varira te sudbine malih i neznatnih ljudi na neke bolje, sretnije i uspje¹nije kalupe: kako bi bilo, da se je mladi doktor, kraljevski sudbeni pristav, zaljubio u divnu, bogatu ¾enu, pa da je sretan, da se vozi u svojoj vlastitoj koèiji; ali mu se sve odjednom prièinilo slaboumnim, i on je, da se makinalno otrese te jalovosti, uzeo u ruke nekakve uokvirene novine i stao da èita, kako je predsjednik jedne izvjesne evropske republike otkazao ovogodi¹nji lov, jer je taj predsjednik republike èlan dru¹tva za za¹titu ¾ivotinja i naèelno ne lovi i ne prolijeva krv nesretnih ¾ivotinja, i jo¹ je negdje potonula jedna teretna laða.
Razbjesnio se Kukec violentno na tu vijest o predsjedniku republike i èlanu dru¹tva za za¹titu ¾ivotinja, bacio novine i izi¹ao natrag na ulicu, a kako je ki¹a jo¹ uvijek lijevala, skrenuo je kuæi. Kod kuæe u dvori¹tu vikala su djeca, a na stubi¹tu razgovarale glasno dvorkinje i slu¹kinje. Bila je to jedna od onih dvori¹nih zgradetina u centru grada, gdje nema nigdje zelenila i snijeg se topi u sjeni dvori¹noj pod konac marta, a osvjetljenje je ¹kuro i prljavo. Dvorkinje, ¾ene podvornika, nadglednika i trhono¹a slu¾ile su kod bogata¹a u prednjim uliènim zgradama, i po tim su hodnicima stajali crveni sagovi i svijeænjaci, kvake blistale i cvalo tropsko cvijeæe.
Bogata¹i ¾ivjeli su okovani lokotima i patent-bravama, osigurani protiv provale i kraðe visokim osigurninama, lancima, psima èuvarima, plaæenim noæobdijama, kljuèarima, elektriènim zvoncima, ocalnim blagajnama, revolverima i po¾arnim ¹trcaljkama, kao ljudi opsjednuti i utvrðeni u tvrðavama neshvatljivo tvrde i pozitivne demonske stvarnosti. U Kukèevoj sobi sve je vonjalo po gnjilim jajima i moèvari, a prijeko kod susjeda u susjednom stanu svaðali se neki ljudi o neèiju ostav¹tinu. Ti su se ljudi svaðali o tu ostav¹tinu veæ puna èetiri dana neprekidno, a kako su zidovi bili ¹upljikavi, dobro se èula svaka pojedina rijeè. Slu¹ajuæi te surove glasove èudnih, stranih i irealnih pojava iza zida, prièinilo se Rafaelu Kukcu, da je sve to zabuna i da to ne mo¾e biti konaèna i jedina stvarnost, koja se svr¹ava s ostavinskim svaðama i grobovima, u kojima le¾e mrtvaci sa prst tankim svezanim kravatama, poderanima kao na smeti¹tu.
Tu se neki, danas jo¹ privremeno ¾ivi kosturi, zaogrnuti krpama, svaðaju o tuðim ormarima i zdjelama, jadni prosjaci bogomoljci, koji stanuju u dvori¹nim zgradama, strojevi, koji mièu donjim èeljustima kao drvene ptice-igraèke, ti sebeljubivi kosturi na tom se proputovanju kroz ovaj glupi ¾ivot svaðaju usput o ostav¹tinama i ormarima. Bio je polumrak i Rafaelu se Kukcu èinilo, da bi usnuti na jedan sat znaèilo za njega obnovljenje i ozdravljenje, ali to kraj ove paklene dosadne buke prijeko kod susjeda nije bilo moguæe. On je ustao i opet iza¹ao na ulicu. Jo¹ je uvijek ki¹ilo, ali se osjeæala nad dimnjacima i krovovima i telefonskim ¾icama ledena sjeverna struja, gdje se talasa i mije¹a s jugovinom, i u gustim mlazovima ki¹e lepr¹ale su te¹ke vodene pahulje snijega. Sjetio se Kukec, da za sjutra treba da ispravi matematièke zadaænice ¹estoga A razreda (dvadeset i sedam zadaænica) i da je te zadaænice zaboravio jutros poslije mise u zbornici, te je tako po¹ao spram gimnazije po taj neugodni i dosadni posao.
Zbornica je bila otvorena i jasno osvijetljena svijetlom plinske svjetiljke, ¹to je stajala tik pred prozorima sobe, na ulici. Tiho je bilo u zbornici i u èitavoj zgradi, i ta ugodna ti¹ina tako je sveèano djelovala na ¾ivce Rafaela Kukca, da je on odmah i ne skinuv¹i kaputa klonuo na divan poderane salonske garniture u kutu i zaklopio oèi od slavne i spokojne ti¹ine. Masa se nerije¹enih pitanja u posljednje vrijeme slegla na Rafaela Kukca kao gusta smola, i sve se pretvaralo u umor i duboku poti¹tenost, ¹to le¾i na mo¾danoj opni kao te¹ka daska. Kukca je poèelo u ¾ivotu sve da intenzivno boli i sve su mu se pojave prikazivale okrutnima i krvnièkima. S jedne strane osjeæao je, kako stari, a s druge strane opet znao je, da jo¹ nije savr¹eno ni¹ta do¾ivio, i gubeæi se tako u odurnoj i neshvatljivoj, glupoj, ali tvrdoglavo jednoliènoj praznini, on je iz dana u dan osjeæao sve jasnije, kako stvar ide krivo, i kako se on sve jaèe i sve dublje utapa u mulju. Kao poludotuèen polegnuo se on na onaj kratki zbornièki divan, ali kako je divan bio suvi¹e kratak, ostale su mu noge visjeti preko naslona u zraku; on se polomljen i satrt muèio na zbornièkom divanu ni ¾iv ni mrtav, nategnuv¹i sve ¾ivce, da bi na¹ao onu jednu izvjesnu toèku, koje nema, samo se tako èini, da bi ipak mogla biti, pak da stisne oko barem na jedan jedini tren i da se smiri.
U te¹koj i zabrtvljenoj polusvijesti osjeæao je, kako je sve to neizrecivo zagu¹ljivo, kako nigdje nema ni jedne jedine moguænosti ni otvora, da bi èovjek mogao da se istegne, da sve to poru¹i, da se digne, da uskrsne, i on bi se u onom bunilu bio muèio sve jaèe i sve bolnije, da u taj mah nije na zidu zazvrndao telefon. Tako se trgnuo i skoèio sav odrvenjen, a u grlu mu je bilo sve zapeèeno od suhoga zraka. Kako je usnuo, objesila mu se glava niz divan, pak su mu usta ostala otvorena i sve je zaudaralo po uskom i neizraèenom prostoru, ¹to je bio zasiæen smrdljivim plinom. U meso Kukèevo usjekli se uvojci i kovrèice konjskih struna, ¹to su provirivale kroz bar¹unaste krpe razderane divanske presvlake, i to ga je peklo. - Halo ! Halo! Na telefon nije se javio nitko, nego se èula daleka grmljavina telefonskih ¾ica, i ¹koljka je ¹umila, kao da su po njoj greble hiljade i hiljade okorjelih nokata! Kukec je makinalno dr¾ao slu¹alicu na uhu jedno vrijeme i slu¹ao kroz crn i dalek nepoznat prostor, kako vièu gradovi, telefonske centrale, ¾eljeznièke postaje, gdje netko daleko mad¾arski kune, i taj otvoreni prozor u telefonskoj ¹koljci, pun dinamiènih moguænosti, zaveo ga je do ideje, da bi bilo dobro da se trgne, da izaðe nekamo daleko van, u tminu, u samoæu, u daljinu, van iz svega toga, ¹to je te¹ko i omeðeno. Tako je objesio slu¹alicu i po¹ao na zrak. Rafael Kukec bio je nervèik od naravi, i tu je ¾alosnu podlogu svoga znaèaja ba¹tinio od svoga pokojnoga oca, Petra Kukca, èovjeka iz osamdesetih godina, koji je pisao geometrijske ud¾benike za sve srednjo¹kolske zavode autonomne kraljevine.
®ivot je Rafaela Kukca u uzanom i sivom provincijalnom gradu protekao tako jednolièno i dosadno, da je on u posljednje vrijeme potpuno rezignirao i stao se baviti suludim, ali iskrenim idejama, da bi ipak bilo bolje umrijeti nego ¾ivjeti! Izgledalo je profesoru Kukcu, da u grobu ipak ne æe biti tako neugodno kao u ovom blatnom, panonskom i nevjerojatno dosadnom gradu, gdje je on osuðen da ¾ivi veæ iks godina.
U grobu æe biti crna, ¹panjolska ti¹ina, dvorska, ceremonijalna ti¹ina, i svi æe ljudi le¾ati u najboljem, sveèanom ruhu, kao da su do¹li na pir i slavu. Grad je ovaj izgledao Kukcu crnim mlinom, ¹to melje sve velike daljine i prostore, i neprestano melje, svaki dan, od ranoga jutra, kada stra¾ari vode blijede, lancima okovane bludnice i provalnike, i vojnici bubnjaju, do u kasnu noæ, kada zijevaju bankovni trezori osvijetljeni crvenim ¾aruljama, i kada se po redakcijama i bolnicama pate noæne inspekcije.
Osjeæao je profesor Kukec u posljednje vrijeme sve intenzivniju potrebu, da izaðe iz toga mlina nekamo na "kraj" toga ¾ivota i da se tamo na tome "kraju" negdje sunovrati u prazninu. Znao je on vrlo dobro, da u praznom prostoru stoje svijetle nebeske kugle na velikim astronomskim daljinama (¹to ih je on vrlo èesto ispisivao kredom na ¹kolskoj ploèi u vi¹im razredima), i ma da je on po svom graðanskom zanimanju rukovao tim astronomskim daljinama, sve je to ustvari njemu bilo prilièno mutno i nejasno, i on je vrlo èesto sanjario o tom sveèanom "kraju" i konaènoj praznini, gdje vi¹e nièega po svoj prilici nema. Ni matematike, ni astronomskih daljina, ni ièega!
On je bio èovjek boleæivo dobroæudan i njegovo ¾ivotno naèelo, da bi trebalo ljubiti ljude, biti legendarno dobar i prilagodljiv, nije proistjecalo ni iz kakvih velikih, u posljednje vrijeme toliko razvikanih "sveèovjeèanskih programa" veæ naprosto iz priroðene, slatke, gotovo slinave dobroæudnosti. On je volio ljude i ¾eðao za ljudima, zapijao s njima po kavanama novac, ¹to bi ga zaraðivao na instrukcijama bogata¹ke djece, tra¾io ljude po ulicama i po krèmama, ali je samotovao ponajvi¹e, i sve je izgledalo, kao da je zakljuèano lokotom pred njim i nitko ga nije pu¹tao k sebi u blizinu. Ljudi su bili svi u glavnome sebeljubivi malogradanski filistri, ¹to su povlaèili sa sobom svoj slinavi egoizam kao pu¾evi kuæicu, i svi su preli svoje ¾ivote po mraènim zakucima obiteljskim kao pauci, i nitko nije shvaæao njegove mile i iskrene sveljudske i u èovjeèanstvo zaljubljene ¹irine. Tako je i danas poslijepodne u oèaju dosadne blagdanske osamljenosti pokucao na vrata jednoga svoga druga, profosora matematike, ali mu je taj otvorio tek poslije dugog i upornog kucanja, nabreklih ¾ila, crven, krv mu se podlila pod oène bjelutke i trepereæim glasom, gutajuæi gvalju u grlu, on ga je odbio surovo - da to nije naèin kucati tako naprasito, kada se ne otvara, jer da on ne mo¾e, pardon, ali on ima posjet... - Pa da! Naravna stvar! On je kucao tri puta, ali iz simpatije i samoæe, a ne iz naprasitosti! Iz èe¾nje za èovjekom! Naravna stvar! Eh! Pa da! ®enka je u sobi! Eh! Da! ®enka! U Kukcu je bila praznina oèajna, mraèna praznina jednog nedjeljnog popodneva, on nije imao ¾enke, njega je razdirala melankolièna glad za ljudskim dru¹tvom, za prijateljima, za glazbom, za smijehom, za rasvijetljenim dvoranama, i tako mu se smrklo sve i zgrèila mu se utroba, i on je iza¹ao na ulicu.
To se sve dogodilo jo¹ rano poslijepodne, a odonda se do iznemoglosti nahodao ispod bronèanih generala, naslu¹ao tramvajskog zvonceta na konjskome vratu, bio je u crkvi, u kavani, pio aspirine, bio u svojoj sobi, le¾ao u zbornici, a sada je kao bijesna izmuèena zvijer izjurio u prostor, i razmi¹ljajuæi o svemu tome ubrzao svoj tromi korak, kao da se ¾uri spram odreðenog cilja. U jednoj sobi gospodske jednokatnice, ¹to je nad ulaznom portom imala isklesan plemiæki grb (jarca na stra¾njim nogama), vidjele se kroz prozor mrtvaèke crne draperije, i vo¹tanice su potitravale po te¹kom crnom suknu. U sobi u prvome katu le¾ao je mrtvac. Zastao je Rafael Kukec na tren pred tim rasvijetljenim oknom i tako mu se èitav grad prièinio velikom mrtvaènicom i jaka ga je tuga zalila kao smola, a onda se trgnuo i pojurio dalje. - Vo¹tanice, mrtvaèke dekoracije, rasvijetljena okna, grad je prazan, sve je zakljuèano, a on hoda kroz ove tamne ulice, probija se kroz ovu maglu i blato, gleda ove irealno glupe kuæe, ¹to su rasvijetljene kao papirnati gradovi s raznobojnim okancima od ¾elatin-papira na svjetlobranima petrolejskih svjetiljaka! Jo¹ je petrolejska rasvjeta po tim kuæama i stoje ¾utocrveni ¹kuro-osvijetljeni prostori, mutni kao upaljeni urin bolesnika, i u tim prostorima meðu nekakvim nemoguæim, neukusnim pokuæstvom ¾ive ljudi.
I kakav je to ¾ivot u tim kuæama, ¹to izgledaju kao kuæe na papirnatim svjetlobranima petrolejskih svjetiljaka? Kakva je to prokleta arhitektura s tim balkonima i tornjevima, gdje sve izgleda kao kulisa u glupom, gluhonijemom baletu?. Po tim kuæama sjede njegovi drugovi, æelavi profesori s umjetnim zubalima, sjede svezani lancima graðanske gluposti sa svojim ¾enama kod stola, i dok ¾ena misli, ¹to æe kuhati sjutra (grah ili rezance), oni ispravljaju ¹kolske zadaænice. To su ti njegovi æelavi, gladni i otrcani, glupi drugovi, ¹to predavaju djeci, da je Chile pusta, primorska, kr¹evita zemlja, po kojoj duvaju slani vjetrovi s Pacifika, a nisu nikada jo¹ vidjeli ni kvarnerskoga zaljeva.
Oni govore po razredima uzvi¹enim glasom o Euklidu, o Koperniku, o Platonovoj Republici, a umorni su, hrèu kao vreæe i savr¹eno ih se ni¹ta ne tièu ni Platon, ni Euklid, ni Chile, kr¹evita zemlja, po kojoj duvaju slani vjetrovi s Pacifika. Zgadilo se to sve Rafaelu Kukcu, i vlastita sudbina do¾ivotnog ispravljanja drugoreda¹kih zadaænica i dosadno vegetiranje po neizraèenim sobama, i on je zagrabio niz blatnu, kestenovima obrubljenu cestu daleko izvan grada, a kako je cesta sjekla prugu i blato bivalo sve te¾e i gu¹æe, zakrenuo je na prugu i po¹ao je ¾eljeznièkim nasipom u noæ. Na pruzi titrala su zelena semaforska svijetla, i jedna je crna lokomotiva u gvozdenom lomotu projurila, te se jo¹ dugo èulo, kako ¹ine na zaglavcima pragova udaraju u jednoliènom razmaku kao da netko po njima bije kladivom. Iza plotova, ¹tala i magazina, ¹to su se samo nasluæivali u tmini, svirao je sjever i u ledenim se talasima prelijevao preko sitnih i jedva zamjetljivih konstrukcija, ¹to ih je èovjek povukao preko goleme zemaljske kore u svoje jadne, neznatne i prirodi savr¹eno indiferentne svrhe.
Slap se ledene vjetrovite struje nalijevao preko sjevernih brda u dolinu, po kojoj se pet punih dana valjala jugovina na dnu kao otrovan plin, te se pod udarom vihora na hrptu gorskog modela pjenili oblaci kao pliskavice preko talasa morskih, magle se stale kidati i pokazale se zvijezde.
Profesor Kukec sjetio se tih zvijezda s astronomskih karata (i ma da je njemu uvijek bilo neugodno, kada bi netko stao da govori o zvijezdama, jer je on sve te zvijezde lièno poznavao i znao, da je na njima sve isto tako besmisleno i prazno, kao i na ovoj na¹oj zvijezdi), on se ovaj put ipak obradovao tim dalekim luèima i duboko uzdahnuo, a ledeni sjever nalio mu se u utrobu kao èa¹a hladne vode. - Lijepo je to stajati okomito i prkositi elementima u zvjezdanoj vjetrovitoj noæi! Èovjek se izgubi u smrdljivim pivnicama i ponorima, gdje su svi prostori zatvoreni kao kutije za cigarete! Ovdje na dnu nose ljudi u mozgovima predmete i stvari i staklene oèi i federe ideja i interesa. A ipak ima zvjezdanih, vjetrovitih, elementarnih koncepcija, ¹to ih u èitavome gradu ne shvaæa nitko, nego dva-tri samotna èovjeka, koji ovako u eksodusu ¹eæu u samoæi.
Osjeæanje ove i ovakve ¾ivotne stvarnosti jedino je va¾no, i taj duboki i jedini realitet ne osjeæa nitko, o tome ne govori i ne misli nitko, a jedino taj realitet stvarati znaèi stajati svima stran, osamljen, dalek, tuð, nepoznat, ovdje i ovako, za sve i svima potpuno idiotski suvi¹an! A ba¹ to je problem! Treba se tuæi dan i noæ za taj realitet, i iz onih grimasa i u¾asa, luðaka i prljav¹tina probijati se do samoæe i do ovakve èiste, vjetrovite, zvjezdane kupelji. Treba doista izaæi! Izaæi treba u slobodne, plave prostore! Izaæi treba! Nalijevo ostaje musavi talas grada i treperenje svjetiljaka, laju psi, grad je prazan i stran i odvratan, a svjetiljke na periferijama gore jednako tu¾no, mrtvaèki, kao u ono daleko vrijeme, kada smo se ¾derali sa ¾enkama (i jednom i drugom i treæom), sve ostaje iza nas, psi laju, a èovjek s palicom ¹eæe nebeskom vedrinom izmeðu Oriona i Plejada i ¹al mu vijori u prostoru. To postoji stvarno, kao najistinitiji i najdublji realitet. Sklad mirnog i tihog dubokog disanja dalekih prostora, gdje nema ni ki¹e, ni crkava, ni zbornice, ni matematièkih zadaænica, ni nekih bolesnih mozgova, ¹to bale èovjeka kao slinavi pu¾evi. Vjetar svira, èovjek hoda hrabro i silno, zvijezde ¹kripe pod nogama, i sve je zaboravljeno. Èovjek sada nije jedan odreðeni èovjek, Rafael Kukec, profesor matematike i fizike na toj i toj srednjoj ¹koli, i ne stanuje u malom provincijalnom gradu, gdje su stjenièave kavane i tri spomenika (dva generala i jedan fratar). Blatne ulice, spu¹tene zavjese, lokotima zakljuèana vrata, a po krèmama vino, samoæa i dim. Oh, kako mora da je neugodno ¾ivjeti u takvom malom gradu, gdje su ljudske glave same tikve vodenjaèe, napunjene bljutavim buækuri¹em, i gdje je sve ogranièeno i dosadno. Ovako se treba penjati, na vjetru, slobodno, jako, neposredno! Rafael Kukec srkao je vjetroviti eliksir i punio se njime kao svileni zrakoplov i letio sve vi¹e. Energièno je grabio korak za korakom udarajuæi svojim drvenim ¹tapom zvjezdane svjetove lijevo i desno kao da razbija staklovinu. Zvijezde i sunca prskali su iskrièavo u modrom staklenom prostoru, a duboko dolje nad gradom svirao je sjever pjesme pune kisika, ¹to se dizao na povr¹inu i pjenio kao mjehuriæi nad moèvarama. Drugoga jutra na¹li su prolaznici Kukèevo tijelo na maglenoj pruzi, i vlastima je uspjelo da utvrde identitet trupla tek poslije neobièno duge istrage. Da li se tu radilo o nesretnom sluèaju ili o samoubojstvu, nije se moglo ustanoviti nikako.