Petar Kragiæ bio je jedan od najneobiènijih ljudi na¹e planete. Mnogi su to dobro primjeæivali, a i on se èak ponosio sobom, gdjekad i oholio. Odista neobièan èovjek, sasvim mimo druge, kako je kazivala svaka ¾ilica pod njegovom nje¾noru¾ièastom ko¾om, kazivala tu osebujnost njegovu. Gledajte, molim vas, poènemo li samo s oblièjem, od vanj¹tine mu: koliko li se on razlikovao od svih ostalih tih i tih, osobito onih ¹to su ¾ivjeli oko njega, ogledalima da se vidi u njima. Od vanj¹tine, jest. Pazite: kosa, ne kao u drugih ljudi, veæ sasvim crna, a oèi, tko bi ih mogao opisati, nitko ne bi. Èudna li, preèudna èuda, jedno mu oko zeleno-zeleno, a drugo na dlaku isto, s crnim sjedi¹tem sjenice, rupice, naprosto divne oèi Petra Kragiæa, nitko takvima ne gleda svijet. Brada malo isturena, zamislite, isturena drsko naprijed i str¹i u prostor, hrid od mesa. Usta, ah, vjerovali ili ne vjerovali, nesvakida¹nja usta bila u njega, donja usnica debela i mesnata, kao prignjeèena od nasilne gornje, u Petra Kragiæa. On je sve ovo o sebi u tuðem ogledalu predobro znao i ponosio se svojim oblièjem, èak se i uzoholio ponekad, ne bezrazlo¾no.
A ba¹ danas bio je taj dan.
Natprirodno plemenit èovjek bija¹e Petar Kragiæ, pa njemu nije nikad bilo svejedno, muèe li se drugi ti i ti ljudi ili provode lakolagodan ¾ivot, nalik na njegov bla¾eni; æutio je uvijek samilost prema drugome i ¾elio je pomoæi gdje se god mo¾e i kako god. I danas, ustajuæi iz vodoravne postelje, noge ispru¾ene ticalom, premi¹ljao je misli o svim onim suputnicima na kugli, koji tavore prazan ¾ivot bez dogaðaja, do¾ivljaja i dometa, besmislen i nema¹tovit. Malne mu je pomisao na tuge zlopaæenje zamutila sreæu, ali se on spremno kleo da æe za godinu ili dvije, èim postane moænik, pomoæi svima tima i tima da budu nalik na nj, ne samo ogledala, da odra¾avajo blijesak i sjaj drugih, oholica nadmoænih. Ticalo se nogom spustilo na tlo, na mekani sag dronjka, a Petar Kragiæ duboko uzdahnuo i izdahnuo, opijen svime.
Samo taj pogled s prozora njegove sobe! Oduvijek je ¾eljno ¾elio - jo¹ kad nije o tome mogao ni snatriti - da kroz otvoren prozor jedne od svojih soba vidi more i palme na bre¾ini, vjetar da ih èe¹lja. I, poslije toliko malo vremena, sa razliku od njegovih susjeda, ¾elje mu se tako brzo i divno ostvari¹e, koliko bi dlanom o dlan. Zagledao se daleko kroz okno bistro od prljav¹tine, i, pogledav¹i: ¹est sivih krovova, sedam crnih fabrièkih dimnjaka, osam sivocrvenih telegrafskih stupova i isto toliko tko zna kakvih ¾ica. Pri¾muriv¹i od zadovoljstva gledao je to more, plavo kao boja, gdje se igra, silovano vjetrom, uz ¹r¹r¹tanje palmi. Zaista je mogao biti zadovoljan, ¾elja do ¾elje ispunjene za redom, kao ti dimnjaci, jedan do drugoga uz sivilo krovova i geometriju ¾ica: tri stotine i dvadeset kilometara do najbli¾eg od svih plavih mora.
A kako mu je i vrijeme napolju hvatalo ritam njegovih ¾elja, vrijeme na¹e uvijek æudljivo. Koliko je on stvarno volio nasmijani izra¾aj dana, modru ¹arenicu neba, kad pri¾ari naranèasta sunèanica sunca, to proljeæe svega i toplinu svima. U ovakvo danas sve se prilagodilo njegovu htijenju, kao leða maèke dlanu, kao da ba¹ priroda hoæe da proslavi gozbom njegov dan, ¹to je toliko razlièit od svih ostalih bezbrojnih, jer æe se ono veliko dogoditi i velebno. Nitko ga nije iznevjerio, ni nebo, ni sunce, ni dan, jer kao da su znali kako on te¹ko podnosi sivo i vla¾no. Zaista, ki¹a je lila i bila o okna, okvire i oluke, grgoljila i smijuljila se ljigavim susmijehom, u sivo ¹venje tkala prizor kroz prozor. Plavo i naranèasto, ba¹ kao ¹to je zauvijek ¾elio mrzitelj drugaèije prirode Petar Kragiæ Neobièni.
Uzbudljivi æe se dogaðaji ustopice redom redati, presti¾uæi jedni druge, znao je on, dok je navlaèio hlaèe i ostalo lijenim kretnjama sigurnog. Glavno je, da je prozorje pred prozorom bilo vedro i lijepo, a s morem u oku. ®ena, ¹to ga je bila dopala, bija¹e i ovako i onako, najdivnija od svih, i nije bilo potrebno ni da je sad vidi, pa da vjeruje u to, jer se ona takva lako pamtila i mogao joj se diviti, ne videæi je stvarnu. Njegov veliki divni prostrani komforni ugodni rasko¹ni zavidljivcima mrski stan zapinjao bi mu u srcu kad bi pogledao kroz prozor u susjedov suèelice, gdje se taj i taj, nevoljni nesretnik, skupio u tri ili pet soburina, krcatih krndijama stvari. I bratovo tu¾no stanje dizalo bi se u njem kao podrig, kad bi se prisjetio kako kukavno ¾ivuje u svojoj novoj kuæi, jedva sastavljajuæi kraj s krajem, radeæi kao crv arhitekt, po dva, tri ili jo¹ nekoliko sati dnevno. Tko sretniji od njega, kada je taj njegov braco onomad na konkursu dobio prvu nagradu, jer mu je tih petsto toga i toga moglo ipak ne¹to pomoæi, svoje bijedno ¾ivotarenje tako da pobolj¹a traèkom svjetla i osmisli, a mogao je napokon jednom i nekuda otputovati, da svijeta ne¹to upozna, ravan da svom bratu Petru bude, vlasniku toliko toga i znalcu toliko toga, da se ne nabraja. Zami¹ljajuæi brata, vidio ga gdje zacijelo tegoban dan pro¾ivljava, vertikalno umiranje uz tehnièku dasku i nacrte, graðenje kuæe drugome, poni¾avanje da povraæa¹. A on, Petar Kragiæ, toga dana, srijede li, ponedjeljka li, toliko ima da pro¾ivi, i zna unaprijed, od lijeganja sinoænjeg u postelju.
Ta mu njegova marna, privr¾ena ¾enica, koja se toliko brine za nj, presretna ¹to ju je na lutriji zapao ba¹ takav on, eno veæ hrli u susret, hitajuæi da spremi doruèak, i cjeluje ga u zametak treæeg podvoljka - jer, ljudi moji, u ovakvu se izobiljnu blagostanju brzo opretili - mazeæi ga i drugo, ¹to on toliko voli, po hiljaditi put sretan, ¾to ba¹ nju ima, ne bilo koju drugu, od idealnog razlièitu. Sretan je toliko, da postaje nevjerojatno obziran i pa¾ljiv, hodajuæi tiho ukruæenim prstima, lebdeæi tim njihovim jedinim sobièkom, da je, voljenu i jedinu sluèajno ne probudi, jao. Ni majke ne bi htio probuditi, mile starice, koju je uzeo od brata, da primi dio bremena sa slabih pleæa, da pritekne roðenom u nevolji, jer njemu, Petru, nije uopæe na teret, a nema je, zapravo, u tolikom stanu, kao da je nevidljivi onaj a prisutni nekupljeni klavir, ¹to æe ga miloj svojoj nabaviti za godinu ili dvije.
Eto, da ih ne razbudi od tvrda sna, drage, tiho srèe hladno mlijeko, meljuæi ¾vakove starog, sasu¾enog kruha od juèer, koji je, svi mi umnici znamo, zdraviji od svje¾eg i koji on toliko voli, kad stenje pod zubom, staraèki. Uopæe, nema ni¹ta na svijetu iz riznice jestiva, ¹to bi volio vi¹e od ¹alice vrele bijele kave i ulomka toplog re¾nja kruha, s podatljivom mekotom palcu, mirisavog kruha po pekari, i po jutru, i po svim obeæanjima. I sada, kad sve ovo ima kao na dlanu, u rasvitak velikog dana, kako ne bi bio zna se ¹ta. Ne kao drugi.
Osmjehnuv¹i se jo¾ jednom uglom lica posteljama dragih i sunèanom danu, uzeo je ki¹obran i svoju torbetinu, bremenitu od zadaænica, jer Petar Kragiæ bija¹e ni¹ta manje nego profesor francuskog jezika, na jednoj od na¹ih gimnazija, i izi¹ao na mokru pozornicu od da¾da. Vrata, ¹kamutnuv¹i kao pa¹æe kad skvièi, spustila zastor na prvi èin drame, kad je izi¹ao napolje, pred rampu, uz aplauz dlanova ki¹e. Kapavica se kikotala niz grlo ¾lijeba u blizini.
Jer Petar Kragiæ bija¹e, naime, profesor francuskoga jezika, najprofesorskiji profesor najfrancuskijeg jezika ¹to ga je ikad bilo.
Jest, toliko je volio taj vra¾ji, pr¹tavi jezik, ¹to kao brzac vode silazi niz jezik, i tako je divno istjerivao nazale na svoje drhtave nosnice, da su mu, prièalo se svagdje, zavidjeli i Francuzi, koji su ga samo èuli. Uvijek je, naime, i on pri¾eljkivao da upozna nekog Francuza, da se razgovori s ravnim subesjednikom, a ne samo da druge pouèava o konjugaciji, da svisne¹. U ¹koli je od predmeta do predmeta predavao geografiju i prirodopis, ali je preæutno vladalo uvjerenje, da bi, od predavaèa francuskog jezika, toga i tog Tope, zacijelo bio bolji, samo kad bi. Pa eto, i sam mu Topa ustupio dio svojih du¾nosti, uz cigaretu, a Kragiæ ne pu¹i; dobrom kolegi, zadaænice da mu ispravi, kao struènjaku od kojega se mo¾e mnogo nauèiti; i oti¹ao je na izlet, jadni profesor, koji, sreæom, poredo ima prijana i struènjaka, koji na izlete nerado ide, zna se. I tako Kragiæ Petar poma¾e Topi.
Poskakujuæi cipele nose noge nogostupom i cupkaju, uèetvoro, raèunajuæi odraze ispod, jer je mokro. I on, koji zna da sada, odmah iza ugla, poèinje, nebesa, poèinje. Kako je divno kad æuti¹ u svakoj mi¹ici, da æe¹, ionako veæ prepun ¾ivota, do¾ivjeti danas jo¹ ne¹to, pod divnim ovim plavetnilom i sunèanicima i sunèanicama, kao taj Kragiæ.
Veæ na dokoraèaj do ugla spremio se, zbjegnuv¹i se kao pu¾, napeo i odva¾no uputio u susret. Poèinje, grohoæe se ¾lijeb. Tu je iza ugla prodavaè novina. Tusto lice uokvireno masnim naslovima kojeèega. Glas. Opet glas. Petar Kragiæ ustreptalom rukom opipava olinjali porub na d¾epu od hlaèa, ruka klizi uza zid hrapave d¾epovine. Ne, u tom d¾epu naravno nisu novci, u lijevome su, jasno, a bio ih je pripravio nadohvat, zakleo bi se. Oh, oprez, kako je to danas uzbudljivo, jer u ljevici, koja bi mogla, tamo ju je ki¹obran uhvatio i dr¾i je. Mora se isviti lukom, da dohvati rukom, kao kukom. Velikom mukom napipava ¹u¹anj papira: deset. Uspjelo mu konaèno, ali odista u posljednji tron, kad je veæ malne promaknuo mimo. Zgrabio je zacijelo taj posljednji primjerak, strpao ih pod nestrpljivu mi¹ku i krenuo dalje, u susret plavome na toèkovima, zveketu i psovkama tjelesa. Èekajuæi tramvaj jo¹ se jednom obazreo prema kuæici s novinama, kuæici od novina, gdje je cvalo lice prodavaèevo, s obrvama umjesto naslova. Kako je stra¹no uzbudljivo bilo! Sve je visilo o niti njegove snala¾ljivosti, i, sreæom, uspio je. Razumije se, najbli¾a buduænost na svim raspolo¾ivim vozilima dozvolila mu je u susret ono jo¹ uzbudljivije, ali je veæ i poèetak mnogo znaèio. Po jutru se dan.
Utramvajeni ljuði, kao i vazda, grizu se i bodu, pro¾diru i sva¹ta, i svako jutro, reklo bi se, uzbuja ih sve vi¹e, ba¹ kao da je istina ono o èovjeèanstvu koje milijunski raste, pa iz dana u dan mo¾e¹ golim okom pratiti razliku. I besobzirni su. Vuk je vuku èovjek, kako ka¾e jedna basna. Jedino prema njemu, ba¹ kao da ga svi poznaju, a mo¾da ga i posnaju, nije tako. Primjerice, taj ljudski uteg na ¾ulju nije ni tako tegoban, jer debeljak zna kome je na nogu nagazio. Dapaèe i novine mo¾e¹ priotvoriti, uklije¹ten, u kosa slova zaviriti, kao u kinematografu iz prvog reda, ukoso na platno. Kako je neobièno, èudesno, bez daha èitaoèeva èitanje novina, mirisavih od vijesti, u vedro jutarce. Usmimo samo dnevnu rubriku: nevjerojatno, ali ipak istinito i povjerljivo, sva tri kazali¹ta daju danas predstave, i sedamnaest kinematografa, i svi su muzeji otvoreni, èetiri izlo¾be, a na zvjezdarnici predavanje o orbitu Jupiterovih mjeseci, pamet da ti stane. Lijepa rijeè: orbit, uvozna. Drhtavih kapaka, treptavih trepavica, rascvalih zjena, profesor Kragiæ otkriva rubriku de¾urnih apoteka i bolnica. To je fantastièno. Sve predviðeno: pet apoteka èeka cijelu noæ, i tri bolnice s toliko i toliko kola za hitnu pomoæ. Ni¹ta ne mo¾e da se dogodi, odmah bi bio spa¹en, kad bi, recimo, neoprezno preko ulice. Ili kora od naranèe. Pet apoteka i tri bolnice. Bdiju, bdiju oni nad njim takvim. Duboko je predahnuo, zadovoljnik, ne osjeæajuæi utega na ¾ulju. Zijevnula vrata i kao izbljuvak bljunula ljudski trpanac na vla¾an asfalt. Daleko, na drugome kraju grada, poslije hiljadu i osam stotina sekundi. Odatle do ¹kole bilo je svega petnaest minuta pje¹ice, ne prijeðe li na pretrpani autobus. Oduvijek je bio sretan, ¹to tako blizu stanuje, gotovo da pru¾i¹ ruku do ¹kole, svega nekoliko koraèaja.
Susret s podvornikom za profesora Kragiæa mnogo je znaèio, jer on, Kragiæ, prosto nije mogao biti drugaèiji, nego toliko suosjeæajan i susretljiv. Valjda i zbog te ulupljene lubanje jadnikove, kada ga je u djetinjstvu kobila kopitnula, ¹to mu je davalo izraz patnje i poni¾enja, pa je jako obazrivo valjalo s njim. Stoga je toliko i volio profesora francuskog jesika, koji mu se obraæao kao sebi ravnom, nudio ga jednako cigaretama i smije¹cima, pravi èovjek. Stoga bi, kao i ovaj put, izgledao kada æe naiæi, priskoèio mu, da otvori vrata, pridr¾i ki¹obran, torbu, zahvali kretnjom cijelog tijela èovjeku, koji sve to odbija. Ti su susreti toliko znaèili za njih obojicu, a u ovakve dane, kad se ne¹to sprema, takvi su susreti, osobito, toliko znaèili za njih dvojicu.
Veæ izdaleka je oæutio dobru, doèekljivu zgradu ¹kole i pohitao preko bobuka na mlakama, gdje se njemu ogledalo sunce. Djeèaci radosno prestizali, nadmeæuæi se tko æe ga prvi pozdraviti, njega omiljenoga i cijenjenoga, dok su se toliko rugali Topi, nesposobnjaku. I sad se i uvijek sjeæa, kako je jednom, zastav¹i sasvim, sasvim, sasvim sluèajno, reklo bi se, ne poznajuæi ga, kao da prislu¹kuje, pa ovo doèuo, ba¹ kao da mu se prièulo
¹to je blesav taj Kragiæ pa on nema pojma o predavanju ni o èemu i jo¹ ka¾u da bi htio francuski i gdje je on od tope topa bi mogao iz svega biti profa i iz matematike sve tako fino rastumaèi a kragiæ se samo pravi va¾an a ni¹tica je nula je sjeæa¹ li se samo uh ¹to bih volio da nam je topa iz i razrednik topa topa pa
Jadni profesor Topa, mislio je onomad Kragiæ, zastiðen zbog prislu¹kivanja, i da zna jadnik Topa, kako li ga obescjenjuju i preziru. Odluèio je zauvijek postati obazriviji prema nesretnome, nespretnom kolegi, koji nije znao steæi naklonost te ðavolèadi, ¹to ju je on, Kragiæ, toliko volio, i bio voljen kao nitko. I od podvornika, koji, eto, pohitao da otvori onom uskoèelom nastavniku, koji jedino ima bolje cigarete, i ni¹ta drugo. Bio je presretan zbog toga ¹to se, onako obilje¾en kopitom, ipak, eto, uljudio, zahvaljujuæi njemu, i otresao te gadne udvornosti. Beskrajno mu bilo drago ¹to je uspravio tu ljudsku okomicu tog spiralnog èovjeèiæa ulupljena èela, su¹ièavu tu su¹icu. Uistinu bija¹e znaèajan njihov dana¹nji nesusret, sudbonosan. Velik dan Petra Kragiæa, jednog od najzanimljivijih neobiènika na¹e planete.
Preuzbudljivi dogaðaji nizali se jedan za drugim, vrtoglava brzina zbivanja u svima punim ¾ivotima. Najprije iznenada jeknulo zvonce ubodom kroz hodnik, èudna li èuda, taèno u osam sati. I¹èekivao je taj zov stegnutih vilica i srca, bojeæi se neæe li ga metak ili struja isnevjeriti. Ti su trenuci razapinjali i mozak i sve, jer nikada nisi siguran u mehanizme, ¹to nisu od krvi i mesa, koji jedini ne smiju da zataje. Ali poslije titraja uzduha zna se da je u redu i mo¾e se krenuti, s knjigama u vla¾noj ¹aci, ukruæen u svojoj velièini, profesorskim hodom, od svih ljudskih hodova posebnim.
U razredu nema zvi¾duka, ni rogobora, ni èavkanja, ne lete kuglice od papira, ne plamte po tim glavicama smije¹ci prezira i nadmoæi, ne èuje se ¹tono rijeè, ni muha da zvrkne. Nije on Topa, da mu se to, Kragiæu, dogodi. DJaci se trse pred njim, presamiæuju pred njim i njegovim znanjem, te poslu¹ne glave i ¾elje. Stojeæi ovako vrh njih, kipom i svjetionikom na hridi masnoga podijuma, ispru¾ene svetaèke ruke, mislio je kako bi bilo stra¹no da su drugaèiji, da ih mora zaklinjati, ismicati papirima i podsmijesima, ali se onda smiri, znajuæi da to ovisi o njem, ne o djeci, i da je sreæom ba¹ takav, ne neki nesposobnjak. I usred gromota i ¹u¹ljetavih mrmljaja, sred ¹kripe klupa i bijelih hitaca, nedostupan on stoji, sretan sobom i zagonetno se smijulji njima i sunèanome danu ki¹e.
Sat za satom, uzbuðenje za uzbuðenjem, zamjena bolesnih i odsutnih nastavnika, Afrika i meku¹ci, ¾aleæi jadnike, koji predaju takve nezanimljivosti, umjesto lijepih francuskih nazala i vokala, ¹to zvone kao srebrnjaci. Kr-kr-krkljanje posljednjeg zvona ispunilo ga mirom i sjetom istodobno, ¾alo¹æu ¹to svi ti uzbudljivi i lijepi dogaðaji veæ prohuja¹e, gotovo. A posljednji finale, najposljednjiji klimaks spremio je duboko u sebi, da bi Kragiæa èak iznenadio, kad se opet obrete napolju. I dok je ¹kola, kao utopnica, nestajala mu za leðima, usitnjavala se sa svim radostima i brigama, koje je ostavljao u njoj, sti¹æuæi tih toliko i toliko tih dinara u d¾epu, ali tako zaokupljen da je nije isprva ni primijetio. Bila je istina visoka, ali je ta osobina jedino upadala u oèi od nje, osobito kad bi je uporedio sa svojom milom ¾enicom. Brata je valjda zavelo ¹to je glumica, jadnika, koji je gajio nekakve iluzije jo¹ iz djetinjstva o tom pozivu gdje igra¹ druge, nikad sebe, pa se zanio. Osjeæajuæi ipak njegovu nadmoæ bila bi uvijek ljubazna s njim, ali joj se sad ¾urilo, a slu¾avka trèkarala za njom koraèiæem tjerane koko¹i, ki¹obrana naprijed nad gazdaricom, s ko¹arom iz koje je izviralo: rep fazana, leða naranèe, naje¾eni ananas, masna zadnjica sira, dvije-tri-pet boca srebrno umotanih grla kao u filmu. ©mugnuo preko puta, da ne zastanu zbog njega, a s mislima: jadan brat, braco nesretni, mora jesti ¹to mu god. Zgadilo mu se, fuj. Treba da ga zovnu, muèenika, jednom na ruèak.
Onda ga sjetio dodir novèanica. Usplamtjelih obraza, dok je ulazio u trgovinu, ba¹ kao i u njih, poreðanih u izlogu, u crljenki. Odluèio se, veseo od vlastite smionosti, da uzme èak cio kilogram, kao grom iznenaðenje ¹to donosi kuæi. Samo mu svejednako ¾ao brata, koji ne mo¾e nalik na ovo. Pita od jabuka, sjeæao se kako su jo¹ kao mali¹ani silno voljeli i, on, vidi ga, Petar, sada poslije toliko godina, kad god mu padne na um, prosto uðe i kupi, da ih obje odjednom obraduje. Opipavao ih u kesici, stisnute pod mi¹kom, poredo s novinama, dvije sjajne zgode dana¹njeg dana. Koraci mu se protegli, natjeèu se, a on leti, leti. Prizor se ulice odmotava pod nogama prostirkom, kulisama sa strane, mokrom krpom odozgo, on ih gasi grozno gadno brzo, br¾e. Ne da bi u¹tedio paru, veæ da se nau¾ije svoje vladavine, pje¹aèi radije nego tramvajem zgu¾van.
I jo¹ jedna mala pustolovina, lirska, kao tuði stih, a ipak kad te veseli. Uvijek kad on hita mimo, oèima izviruje kroz izlog, tim mekanim, ovla¾enim pogledom radoznale djevice, koji ga miluje. Ne mo¾e da prevari ¾ene, jer je tako graðen, bilo bi mu te¾e nego njoj, i stoga odolijeva, kad izdu¾ena vatra prolijeæe mimo, gradeæi se poluslijep, a ona ga miluje. Ti pogledi malih prodavaèica, koje ni staklo izloga ne mo¾e ohladiti, pogledi izlo¾eni kraj cvijeæa kao ukras vi¹e, nekupljiv, veæ nuðen. Hodao je tuda, jer je volio sam sebi dokazivati kako je jak, a i njoj kod kuæe: vidi¹ li, mila, ne mogu mi ni¹ta. Evo je, trgovine. Izlog zjapi prazninom, jer nje iznimno nema, osim ¹to joj je neki neznanac iznimno, u praznoj trgovini, u sumraku, iza tezge, stavio ruku na. Umiven njenim pogledom, odbrzao dalje, preskoèio nekoliko krovova, pro¹ao kroz nekoliko zidova, preplivao rijeku i izronio pred svojom kuæom.
Bla¾en u licu, gladan u ¾elucu, nje¾an u srcu, Petar Kragiæ. Neobièni sjeo uza stol, ve¾uæi ubrusac oko vrata, oèekujuæi. Majka donosi ruèak usplahireno ogledajuæi stol i ¾enu mu, bojeæi se neèega, krivac, a nikada nimalo kriva. A mila i jedina njegova, radost njegovih dana, odi¾uæi glavu vrh zgu¾vanih novina, kroz zube dobacuje, umilno umilno ¹krguta i zadovoljna
prvo te treba toliko èekati a i kada doðe¹ ¹to nam donosi¹ kilu jabuka eto ¹to za tvoju nesposobnost i to je mnogo kila jabuka sedmièno i ta tvoja plaæa uvijek se da¹ nasamariti i podvornik ima veæu od tebe i svi samo ja patim zbog toga pogledaj druge pogledaj samo svog brata.
Ne bi smjela, ali neæe da pokvari ruèak, napadati brata, koji je jadan ionako, koji nije imao sreæe u ¾ivotu, ali neæe da pokvari ruèak i veæ srèe
i kakvu sreæu ima ona njegova kurvetina a ne ja jer sam po¹tena ja crkavam uz tebe ba¹ je tebe briga kako ti je ¾ena obuèena pogledaj onu drolju a on je opet dobio nagradu i idu u Pariz i kakve haljine ima a jedu ananas i naranèe pad kad mi ti onda ovu kilu jabuka
Ni prekisela ni preslana, najbolja juha na svijetu us miris kruha i svje¾e ¹tampe. Lelujava pogleda prati drhtaje usana drage ¾ene i majèin potiljak, ¹to igra od mira i sreæe. Ma koliko da se ponosio time, ma koliko mu bilo drago ¹to ga ¾ena uvijek toliko hvali, te¹ko bi mu bilo ipak, kad je tako nesmiljeno kudila brata, koji nije bio kriv svojoj nevolji i, usudit æe se reæi, svojoj nesposobnosti. Ne mo¾e svatko biti njemu podoban, Petru, koji kupuje sva¹ta, kad mu se ushtjedne èak i jabuke. Jadnoga bracu treba u nedjelju pozvati na takvu juhu i pitu.
Uistinu, sad kad je veæ prominulo èudesno jutro, kad æe sam pored sebe leæi da predahne od bremenitog prijepodneva, bi li joj pred prvi drijem doviknuo jo¹ i tu posljednju novost, velièanstvenu i njega dostojnu, koju skriva èak i pred sobom, kao iznenaðenje da praskom prasne i uznese ga nad sve ostale, Petra Kragiæa svemoænog. Bi li joj rekao, bi li sebi rekao, ¹to je divno naumio, ¹to je smislio da okruni ovaj sretni ¾ivot udvoje, a i utroje, kad drugom prilikom, za godinu-dvije povede i majku.
Prekriv¹i se pokrivaèem i u¾itkom, zamiruæi od pomi¹ljaja. Da sagrli cio svijet, da svima dovikne. Onda, da ne muèi vi¹e sebe sama, tiho ¹apæe u u¹ku zida, kao da uvje¾bava za sutra
danas mila moja danas æu te odvesti u operu to i to a prije srce Perino prije æemo svratiti u kavanu tako mi svega
U grèu u¾itka drijeme¾ zatekao zajapureno lice Petra Kragiæa, prsti mu se no¾ni pri tom privili uz tabane od pritajene prijatnosti, dah mu zamirisao po daljinama. Èovjek, koji je u ¾ivotu imao sve, pre¾ivio jo¹ jedan veliki dan i spokojno usnuo, a i onda nije ni¹ta ru¾no snovidio, veæ more i ¹r¹r¹ur palmi, oèe¹ljanih vjetrom. A kada se izjutra ili jo¹ naveèer, probudi, onda æe on. Onda æe.