The encoding of this document complies strictly with iso-8859-2 standard. It is best viewed with either Netscape 2.0 (or greater), or Microsoft Internet Explorer 3.0 (or greater). An appropriate font should also be installed. If you have problems with southslavic characters, please visit FAQ Page.
This text has originally been compiled in 1992 by Henning Moerk. Original compressed ASCII version of this text may be downloaded from Slavisk Institut Aarhus, Universitet Ny Munkegade, 116 8000 Aarhus C Denmark. This HTML version was prepared in June 1996 and revised to comply with iso-8859-2 in December 1996 by Borut Maricic.
AUTHOR: Ranko Marinkoviæ
TITLE: Ruke
SOURCE: Sarajevo "Svjetlost" 1964, p.5-187

Ruke

SAMOTNI ®IVOT TVOJ

Samotni ¾ivot tvoj u sjeni vruæeg ljeta... Tihog ljeta sa cvrècima na grani, s oblacima i pticama u zraku, s nehajnim zapljuscima mora meðu grebenima, s kliktanjima galebova i blejanjima koza u daljini. Samotni ¾ivot u ljepoti neba i puèine. Oblaci i jedra plove u daljinu...

Biskup je stigao na na¹ mali otok. Lepr¹a na suncu dalmatika, razvijorio maestral baldahine i crkvene zastave, tre¹te glazbe i fanfare, bubnjevi mahnitaju, zvona zvone od ranoga jutra. Umjesto kadulja tamjani miri¹u. I nema ni cvrèka ni oblaka ni ptice, ni neba ni puèine. I ostao si stra¹no, bespomoæno sam s tom glavom punom tamne boli, s uhom razde¹enim, s okom umornim od nesna.

I uzeo si sebe zadirkivati:

"Oho, oho! Dajte mu oblak. Budite ljubazni i ne imajte drugih briga nego mu poka¾ite u bengalskom svjetlu kako para suklja iz kotla na vatri osvijetljena crveno, zeleno i ¾uto... Samo da se kadi, da ima dima, da je mutno... On za sebe izjavljuje javno: ja sam fantast! I ne govorite mi, do ðavola, tako patetièno STVARNOST! Ja ne volim ¾ene! Ja bez stida izjavljujem svima - oblake volim".

Pa objesite mu u zraku o nevidljivo tanke niti pauèine poveæi komad fine bijele vate i on æe cijeli dan prole¾ati na zemlji i muèit æe se da napi¹e pjesmu: Gle, bijeli oblak plovi s juga u pustinje neba... i dalje neæe znati od ovoga stiha. A zna da ni taj ne vrijedi, da je tako ne¹to bilo napisano u nekog pjesnika, pa se ljuti na sve druge pjesnike, sve su veæ opjevali, sve eksploatirali i prodali za sitne honorare, popili nove rakije pa pijani (cinièni gadovi!) zavirili kroz pukotine, kroz rupice i kljuèanice u kupatila i sobe gdje se kupaju i svlaèe debele ¾ene èetrdesetgodi¹nje koje bi umrle od stida kad bi za to znale. Dr¹æu za vratima kao majmuni i ¹apæuæi la¾u u po¾udi: "Gle, ja sam uzbuðen od toga! Ja sam inspiriran!

Mala, draga ¾eno, mene nema,

Ja sam...

pa precrtaju ja sam i napi¹u ja nisam, zatim i to precrtaju i napi¹u tvoje male grudi, a za sebe misle - sise. Tvoje bijele sise, noge, pa navi¹e, u sredi¹tu njene milosti, kako Hamlet ka¾e... Ah, ja sam stra¹no glup!

I namjeste se na stolicu pored kljuèanice i rade majmunske gluposti. A ono njihovo pa¾ljivo oko na kljuèanici zalilo se krvlju od ¾elje za onim debelim mokrim mesom ¹to je iza¹lo iz vode. ®ena gotovo ¾alosno bri¹e svoje meso kao ne¹to tuðe ¹to je izraslo iz njenog vitkog tijela i tim sporim tu¾nim kretnjama govori: kako sam onda bila zgodna, kako sam bila zgodna... I bri¹e ruke, leða, zatim grudi (velike i te¹ke), onda noge i mukli klanac (jadikovac) izmeðu nogu i dvije planine s druge strane, u¾ivajuæi pomalo (nesretna ¾ena!) u efektima trenja. A to njih (prokletnike) iza vrata i uzbuðuje - trenje, trenja, efekti trenja, sredi¹te njene milosti, tu¾na dolina biv¹ih radosti, bijela vrata - zid ludosti... i jo¹ kojekakve litanije erotomanske.

Tibulo! (rijeèi daje¹ ovdje uvredljiv smisao: pjesnik - la¾ljivac, mistifikator). "Ja ljubim Izidoru platonski"!

I kad je malo zatim gad do¹ao k sebi i u ¾alosnom razoèaranju ustanovio podlo nasilje nad svojim tijelom, tje¹io se lukavom rezignacijom: Ruke. Svemu su krive ruke. To je kod nas i kod majmuna koji jedini meðu ¾ivotinjama imamo ruke!"

I gledao je ruke. Ruke pametne i vrijedne, svemoæne i lukave, stra¹ne, zloèinaèke ruke. Mogu se stisnuti u ¹aku, ra¹iriti u lepezu i sklopiti u najropskiju molitvu. Njima se mo¾e dohvatiti no¾ i pi¹tolj i protivnièki grkljan...

Rukama se mo¾e zadaviti!

Ta ga je èinjenica zaprepastila. Ovim istim rukama kojima se miluje draga po kosi i pas niz dlaku, kojima se odmahuju pozdravi i ¹alju poljupci onima koji odlaze ili onima koji ostaju... Ruke rade, grade, stvaraju, onda opet uni¹tavaju i ru¹e ¹to su stvorile. Lude ruke. Ruke hvataju ruke, uvjeravaju se stiskom o meðusobnom prijateljstvu, bratstvu, solidarnosti i vjernosti do smrti, zatim ruke ustaju protiv ruku, bore se protiv ruku, sakate ruke. Ruke ubijaju ruke. Ruke ubojice.

Svemu su krive ruke, to je jasno. A da nema ruku? - nosovi bi nam se izdu¾ili u surle ubilaèke, bili bismo mali dvono¾ni opaki slonovi.

No ¹to ruke? Poèeo si sebe zadirkivati pa si preskoèio sebe i uzeo ogovarati pjesnike zbog "zgode u kupaonici" koju ti je povjerio znanac, pisac stihova? A ¹to je s tobom? Gdje si ti? Eto, poèinje¹ ponovo sa svojim zanovijetanjem. "Ah, onaj oblak, onaj oblak!" Dobro, nastavi. "Ne, motrio sam ga po podne, vjeruj mi, gore na terasi, le¾eæi ovako nauznak, kako polako i bezbri¾no plovi prema jugu kao kakva skitnica koja nikad ne zna kamo ide... Ne, ne, krivo i neuspjelo poreðenje, nipo¹to kao skitnica nego kao galeb ¹to leti u daljinu utopio je oblak u plavetnilu dubljem od svakog mora. Odlutalo janje bijelo u modre nebeske pustinje. Noæas æe ga napasti ljuti kurjaci (mislim vjetrovi) i sutra æu gledati njegovo bijelo runo rasuto po nebu... Ah, oblaci, janjadi nedu¾na!"

Kako bi ¾elio (pa èak i s ironijom, kao Aristofan staroga Sokrata) ljuljati lijepo svoj smrknuti pogled na bijelom oblaku pod ljetnim nebom u hladovini terase na lakom maestralu! Lagano prozraèno nebo, daleko, visoko. Nitko ga jo¹ nije noktom ostrugnuo, nitko jo¹ nije pljunuo na nebo.

- Pljujem ja na tvoje nebo! - a ¹to ti vrijedi kad to ne mo¾e¹ i uèiniti?

Nebo u visini!

Ali ja ti ga mogu unakaziti teleskopom! Otkrit æe ti taj protunebeski top strahovitih pertubacija, neoèekivanih lomatanja, divljih ¹ibanja prostora vatrenim repovima, tumaranja i sudara kugala, ru¹enja zvijezda, gmizanja maglenih spirala, unakrsnih oèijukanja svemirskih reflektora, nemira svjetla... Kao ¹to æe ti se lijepo lice Izidore ukazati pod mikroskopom u stra¹nom reljefu ko¾e s brdima i dolinama i tvoju uzvi¹enu ljubavnu strast progutat æe prljavi i masni ponori iz kojih rastu debele dlake kao trstike i ¹iblje iz moèvarnog blata.

Sasvim nisko kru¾e i cvrkuæu lastavice. Kao da ti netko sitno bode iglicama tijelo pa ne zna¹ da li je to od hladnog maestrala ili od iglièastog cvrkutanja u zraku. Lastavice gusto posipaju iglicama tvoje golo tijelo, pipaju te ¹iljastim kljunovima produ¾enima u cvrkut. (A da se nisu u¹uljale iglice borova kroz tihi podsvjesni ¹um u tvoje tajne misli?)

Zatim su opet sve zamraèile fanfare i bubnjevi.

Rastjerali su i miris karanfila ¹to su se crveno rascvjetali u teglama na terasi. Plemenit ¾ivot karanfila! Iz najogavnijeg ðubreta u tegli izrasli su u takav neizrecivi miris! Bojom i mirisom karanfil je divno izrazio sebe. A èime si se ti izrazio? Karanfil ima korijen u gnoju a iz njega je izvukao miris i crveni cvijet. A ¹to si ti izvukao iz gada ¹to ga nosi¹ u sebi? Kakav cvijet? Kakav obojeni miris? Kakav cvrkut ili daleki tajanstveni ¹um? Izvukao si zle slutnje i poganu misao: gle onaj èovjek onamo ima nos; to se mo¾e odrezati no¾em! A sve ljepote veæ davno su izrazile more, oblak, ptice, list, prije nego si ti poèeo mucati nekakve glasove i mazati platno bojama; prije nego si poèeo strugati konjskim repom po ovèijem crijevu razvuèenom na ¹upljoj drvenoj kutiji i to nazvao muzikom! Ptice se pla¹e nepristojnih zvukova tvojih mjedenih instrumenata u koje duva¹ da bi raspalio svoga sumi¹ljenika i uèvrstio njegovo rasklimano uvjerenje. Poslu¹aj cvrèke na èvorugama prastarih rogaèa. Osjeæa¹ li ¾eð za kristalno bistrom vodom u staklenom vrèu na bijelom stolnjaku po kome pada trak te¹kog podnevnog sunca? Ne spopada li te glad za gro¾ðem i smokvom i crvenom svje¾om lubenicom? Slu¹aj to ljeto na nategnutim svilenim strunama izmeðu sunca i zemlje kako dr¹æe, kako treperi na trbuhu tog malog sivog kukca koji æe umuknuti èim osjeti tvoju blizinu. Tko bi bolje izrazio ovo ljeto od cvrèka?

Zatim si motrio mrave kako vuku muhu ¹to si je maloprije ubio. Neprestano ti je dolijetala na lice i ¹etala oko nosa dive║æi se vjerojatno impozantnoj graðevini; dvadeset puta si je valjda otjerao. O, prokleta bila! Pa kad si je ulovio, uzviknuo si ushiæeno: nikada vi¹e od tebe zdrave muhe, ne zvao se ja Tobija - i tresnuo si je bijesno o terasu pa joj i palicom odrubio glavu. Koliko bijesa radi jedne tvrdoglave muhe koja je naprosto dolazila da se hrani na tvom nosu i ne sluteæi da ti smeta; bio bi bolje uèinio da si obrisao nos.

Sad je vuku dva glupava mrava, ¾ustro, pa¾ljivo: Ej, èekaj, brate, umorio sam se. Prihvati je ti ovdje za ovu nogu, a ja æu za krilo. ©to je ugojena, marva jedna! A za njima treæi mrav nosi hitro muhinu glavu i mo¾da misli: dobro je ovo za zimu...

- Prokleti filistri! Oni vode i ratove. Dao bih im i svoju glavu da mi je znati da li i vjeruju u boga. (Ovako okrutno tekao je sprovod Stendalova Juliena Sorela: naprijed tijelo a za njim posebno glava u krilu Matilde de la Mole, koja ju je ljubila u èelo).

I uèili su te: budi mrav! Mali tihi neprimjetljivi pametni marljivi strpljivi realist. Sitni ¹tedi¹a. Ljeti skrbi za zimu. A u ¹koli su ti tumaèili kako je to isto htio da ka¾e i veliki francuski pjesnik svojom basnom o cvrèku i mravu. Kako je, naime, bezbri¾ni flaneur i sezonski pjesnik Cvrèak pokucao jedne ljute zime gospodinu kuæevlasniku Mravu na njegova bogata vrata, na kojima je eventualno stajala i ploèica "Èlan dobrotvornog dru¹tva - prosjaèenje redarstveno zabranjeno". Kad je vidio gospodin Mrav kroz mali okrugli otvor na vratima da vani stoji odrpana i izgladnjela protuha, izderao se na naèin kako se veæ deru kuæevlasnici na boheme i prosjake; mar¹, mrcino lijena! ©to si radio cijelog ljeta? Krao, a?

- Pjevao sam. Ja sam, naime, poznati pjesnik Cvrèak, ako se izvolite sjeæati, pa sam kao takav...

- Pjesnik? Pjevao? A dakle - pjevao! Pa pjevaj, brate, i dalje, pjevaj! Sada, to jest, mo¾e¹ i plesati!

Quue faisiez vous au temps chaud?

Dit elle a cette emprunteuse.

- Nuit et jour, a tout venant,

Je chantais, ne vous deplaise.

- Vous chantiez? J'en suis fort aise:

Eh bien! dansez maintenant!

I cvrèak pjeva. Pjeva, uprkos vama i zimama, postojano i ¾arko kao ¹to sunce sja, pa budite mirni, gospodine Mrave, on æe i plesati. A ovdje ovi va¹i filistri vuku svoju krepanu muhu i misle da je to vrlo va¾no ¹to oni rade, da im se svatko mora ukloniti s puta, jer oni rade, oni, kamen do kamena i zrno do zrna, ne zijaju u nebo kao ti.

U uglu terase od zida do zida razapeo crni dlakavi razbojnik pauk jedva vidljive mre¾e i sunèa se na ulazu svoje rupe vrebajuæi na mu¹ice ¹to se lakomisleno i ludo igraju oko njegovih tankih niti. Tko zna koliko veæ dana stari bandit nije imao plijena? Strpljivo èeka sluèaj kao ribar koji je bacio mre¾u, zapalio lulu i èeka.

Motreæi ova prèkala, ove antipatiène grobare i le¹inare, oseæa¹ nesvjesno simpatiju prema crnom stra¹nom tipu tamo u uglu. Pa gotovo jednako nesvjesoo kao ¹to je nastala i ta nakionost, ¹tavi¹e prezirno i s nekom naroèitom mr¾njom, kojoj si kasnije od stida dao i neko "simbolièko znaèenje", zgnjeèio si one mravlje "radikalne socijaliste", a njihovu muhu dao gangsteru pauku.

- Tako! Radije razbojniku i gangsteru nego filistru! Jedan je razbojnik, kako znamo, bio i pjesnik! Filistar se nikad neæe pomiriti s obje¹enjaèkim crnim humorom jednoga kandidata za vje¹ala:

La pleuye nous a buez et lavez,

Et le soleil dessechiez et noircis;

Pies corbeaulx nous ont les yeux cavez,

Et arrachie la barbe et les sourcis.

Jamais nul temps nous ne sommes assis;

Pui, ca, pui la, comme le vent varie,

A son plaisir sans cesser nous charie,

Plus becquetez d'oyseaulx que dez a couldre.

Ne soiez donc de nostre confrairie...

II

Zvonjava, limene glazbe, fanfare i bubnjevi. Pra¹te mu¾ari. Velike crkvene sveèanosti. Sedam parobroda dovezlo pastvu iz tri susjedne dieceze. Prepun je gradiæ vjernika, usidjelica, starica u crnini s brojanicama od rogaèevih sjemenaka. Mnogo sveæenika, opatica, fratara bijelih, crnih, smeðih, mr¹avih, debelih, jako debelih, pa i jako, jako debelih...

- Bog vam blagosiovio salo, padre Crescencie! Uostalom, ima i neznabo¾aca te¹kih, bogu hvala i slava, al' njima se pra¹ta.

Ljudi vrve kao mravi: trèkaraju uokolo, susreæu se, pitaju, odgovaraju, ¾ure se s torbama i vreæicama s hranom, najednom zastanu nasred ulice, zamisle se u svoje cipele pa naglo potrèe i nestaju iza ugla.

Tamo se netko potukao. Kletve, psovke. Privezao mu je magarca za njegovu smokvu, pa ju je magarac obrstio, i vlasnik smokve prebio magarca. Javio se vlasnik magarca i prebio vlasnika smokve, a ovaj njega nogom u koljeno, pa ¹epaju sva trojica, to jest on i on i magarac i smiju im se sa strane, a netko cinièki primjeæuje: "to im ide tako svima po koljenu..."

Dolje sa obale èuju se povici "dolje Darwin! ®ivio gospodin bog!" Govori, psovke, glazbe: sveèanosti se odvijaju...

Ali iznad svega èuje se bubanj. Bubanj lupeta, pada kao bomba usred misli. Nema misli uz bubanj. Bubanj je magareæa ko¾a nategnuta na ¹uplji cilindar, a ima svrhu da èovjeka lupa po glavi.

- Ipak nisi iscrpio svoju te¹ku glavobolju tom ¹upljikavom definicijom. Sjeæa¹ li se rijeèi Maksima Gorkog: "Zlobno udaranje bubnja izazvalo je u meni ¾ivu ¾elju da ne¹to razorim, da polomim plot ili istuèem djeèake?"

Tambour! Osuðenika prati na strati¹te bubanj. Kanibali peku misionara uz bubanj. Vojsku prati u borbu bubanj. Kako bi se moglo biti junak bez bubnja? Borbeno odu¹evljenje je èisti, idealni, platonski bubanj. (Ono jutarnje lupanje sagova na dvori¹tu, kad sanja¹ da te lupaju lopatom po glavi, stoji vrlo blizu bubnjarskoj umjetnosti). I majmuni se hvataju na bubanj.

Nastoji¹ da ga ne èuje¹, da se preda¹ klarinetu, flauti, fagotu, pa makar i trombonu. No on se izdvaja, prepotentno se nameæe sluhu, lupeta, buba, kao i svaka budala koja svakako nastoji da se istakne, i konaèno èuje¹ samo njega: bum... bum... bum-bum-bum... Dzin-ba-rata... dzin... dzin... dzin... bum-bum. bum...

Zaklanja¹ glavu iza kakve god sluèajne misli:

- Dudov prelac... otmjen kukac... Onda ga opare vruæom vodom da ne pregrize nit i pèeli ukradu med i uz to je tjeraju iz njezine vlastite kuæe dimom goruæih prnja. Od niti naprave kravatu za Sachu Guitrya i fine, prozirne èarape za neku tamo lady Ipsweache, a med sipaju u zlatno grlo Begnamina Giglia. -

Bum... Bum... bum-bum..., buba budala i ne da misliti.

- O, gospode, zar je moguæe da ti godi ovo nemilo lupanje po ko¾i magareæeg roda? Ova ista strpljiva ¾ivotinja grijala je dahom svojim sina tvoga jedinoroðenog i spasila ga zatim od tetrarha Heroda Anntipe kad je ono bio dao klati djecu po Galileji; nosila ga je strpljivo na njegovim agitacionim putovanjima po Samariji i Judeji i donijela ga trijumfalno u Jerusalim uz burno klicanje naroda odabranog. O, gospode, zar nije u tvome premilostivom srcu stekla malo zasluge, da ga barem mrtva ne lupaju, kad je veæ batina mora pratiti za ¾ivota? Gospode, molim te za èitav magareæi rod, koji je toliko poni¾avan i vrijeðan u nadimcima glupih i indolentnih ni¹tarija, koji je stalan predmet ismjehivanja i povod mnogim otrcanim dosjetkama, koje su isto tako dosadne kao i ova posthumna magareæa pjesma. - Gospode, oslobodi, otkupi, za¹titi ovu dobroæudnu ¾ivotinju dugih u¹iju barem od ovog prekogrobnog knuta. Amen!"

I prasnuo si u smijeh nad svojom molitvom kojoj bi bio naslov "Molitva za magareæi rod"...

lII

Preko ulice, u velikoj ¹kolskoj sobi sveæenstvo sjedi za banketom. Sveæenstvo je umorno. Jutros je biskup slu¾io veliku pontifikalnu misu pod vedrim nebom na improvizovanom oltaru koji je poèivao na osam praznih vinskih baèava. Bakhus, koji je jutros jo¹ spavao u baèvama dok su na njegovim leðima slavili Jehovu, sada se razbudio i antièki raspojasao na gozbi ¹to ju je priredio domaæin ¾upnik don Toma u èast svoga pretpostavljenog presvijetlog biskupa. Marta i Marija, Sara i Rebeka prenose preko ulice iz susjedne konobe butelje i demi¾one vugave, grka, plavca i pro¹eka. Juèe su dokotrljali èetiri bureta pive. No treba odmah istaknuti da se u blagovaonicu odnosi i relativna kolièina vode u kojoj plivaju veliki komadi leda.

Slu¹a¹ sa zavi¹æu zavodijive zvukove stakla, kucanja èa¹a i fragmente zdravica:... "Kako je lijepo rekao sveti... (aplauz) I neka dragi bog po¾ivi na¹eg presvijetlog biskupa sa svima nama skupa!" Kucanje èa¹ama, aplauz, "bravo don Toma! Don Tomica jo¹ jednu, dajte jo¹ jednu..." Dobronamjeran duhovnièki smijeh bez ikakve zlobe.

- ®ivio presvijetli biskup!

Zatim (po svoj prilici) biskup, odgovarajuæi na zdravicu don Tome, lijenim, sanjivim glasom, u kome se osjeæa sretno zapoèeta probava, razoèarava te svojim vrlo lo¹im govornièkim darom: "Ab Jove principium, kako je mudro rekao Virgilije, obratimo se na¹em pobo¾nom zahvalnom Onomu, koji nam je udijelio ove krasne zemaljske darove... da bi tako ovaj na¹ dragi narod... (povi¹enim glasom sa izvjesnom srditom drhtavicom, upuæenom vjerojatno neprijateljima crkve):... jer nije istina da antemurale cristianitatis znaèi... A na¹ narod..." - tu je stao. Mir. Biskup se smeo u govoru i nervozno skuplja jezikom slinu po suhim ustima. Ne zna biskup ¹to bi s "narodom", pa je ponovio "a na¹ narod" i dodao "izmeðu svih naroda"... i opet pauza. Zatim: "moglo bi se reæi na svijetu"... i opet zbrka, uzaludno gibanje suhog ¾drijela, panièno prebiranje jezikom po rijeèima, kojih su puna usta, ali su sve nekako èudne i nikako ne pristaju, a ima èak i takvih koje bi najradije tresnuo don Floriu u lice, dakako, u èetiri oka.

- Ah, kakva je to muka, gospodine biskupe! Poznajem ja to èuvstvo. Pa kad vas ironièno gleda i u¾iva u va¹oj nevolji va¹ suparnik, kanonik don Florio, umjesto koga ste vi postavljeni za biskupa! Ne gleda vam ravno u oèi, nego najprije gleda u va¹ zlatni biskupski kri¾ na prsima, a onda vas svega nekako obuhvati svojim zlobnim pogledom i igra se s vama kao s kakvom stvarèicom, naprosto ¾vaæe vas oèima. Zatim, kao da vas je ispljunuo iz svoje pa¾nje, uzeo namatati krunicu oko ka¾iprsta, tobo¾e: no, biskupe, ja æu izmoliti jedan ruzarij da ti se bog smiluje dok se sjeti¹ to... o narodu...

O, dobro ja poznajem, presvijetli, takve zavidne zlikovce koji æe vas kasnije cijelog ¾ivota moriti ¹to ste zapeli u jednoj reèenici!

"O, don Florio, smiluj se, don Florio!" - tako vi sada jauèete u sebi, presvijetli. A don Florio je okrutan, ne da vam da se pribli¾ite va¹oj zapoèetoj reèenici. "Gle, kakvog su glupana postavili za biskupa!" misli on, a da to misli vidi se po svemu, po licu mu je razlivena ta misao, on to i ne krije. I èa¹u vina je ispio da bi vas ¹to bolje otjerao od va¹e reèenice. I smije¹i se, zlobnik!

Don Florio se zaista smije¹i i u¾iva. Fuæka on na subordinaciju! Pogledao u svoj zlatni sat (tobo¾e: "koliko to biskup stoji na ovoj postaji?") i zatim pritisnuo poklopac s osobitim u¾ivanjem - pik!

A biskup se jo¹ nije sna¹ao. Razapeo "narod" veæ i na Kalvariju i sad se èvrsto dr¾i Kalvarije, pa ponovo tjera narod preko "njegove te¹ke Kalvarije"...

Ali tada, ¹to se èesto de¹ava u takvim stra¹nim situacijama, pao mu ravno s neba na jezik jedan latinski citat bogzna iz kakvih starih seminarskih dana: "Jer kako lijepo veli Horacije ,Nihil est ab omni beatum'... i zato, mila moja braæo, gore srca, sursum corda!"

- Bravo! ®ivio presvijetli biskup! A jedan odvojeni krupni glas dobaci sentenciozno i dvosmisleno, dakle otrovno (dakako, glas don Floria): "Chi va piano, va lontano".

- Latet anguis in herba - odgovori biskup gorko.

IV

Sa dna uske, stepenaste, krive ulice, koja podsjeæa na stare marokanske kazbe, ¾uri se mali crni fratriæ. Konventualac. Jedan od onih skru¹enih prolaznika koji smjerno obaraju pogled ¹apæuæi ponizno "vermis sum" pa kad tako smjerno oborenih oèiju ugledaju crva na zemlji protisnu kroz zube "no, ipak ja nisam ti!" i zgaze ga s najveæim prezirom. ©iroko se razmahao fratriæ, pa onako malen i smije¹an sam sebi daje va¾nosti tim u¾urbanim zaposlenim hodom, "eto me, sad sam ja tamo." Zastaje kod svake stepenice da pridigne sutanu, koja mu je preduga, pre¹iroka i uopæe pregolema za to malo mr¹avo tijelo na kome visi kao da je (¹to bi rekao Tolstoj) vilama na njega nabacana.

Mete, nesretan, mantijom ulicu, vuèe za sobom vitice blanjevine, palice, krpice, konce, riblje kosti i pramove prljave vune, a u rukavima kao da su mu dvije vilju¹ke umjesto ruku, tako su mu dugi, ¹iroki, nespretni.

Vjerojatno je zakasnio na banket (mo¾da su ga i namjerno krivo uputili da bi ga se rije¹ili) pa je onako izgubljen u svojoj ogromnoj crnoj mantiji po ovoj pasjoj ¾egi tra¾io gdje su to ti popovi odvukli Presvijetloga na ruèak a da o njemu nitko nije vodio raèuna.

- Nikoga, ba¹ nikoga! Ah, bo¾e sveti! - uzdahnuo fratriæ iz dubine svoje ojaðene i zapostavljene du¹e.

Gleda¹ fratriæa sa osobitim zanimanjem, i palo ti odnekud na pamet da bi svakako trebalo da mu vidi¹ lice. I tada odjednom brzi, tako brzi zakljuèak da ti se uèinilo kao da ti je netko podmuklo pri¹apnuo: "ako ne pogleda gore kad bacim ovaj kamenèiæ, bacit æu ovaj veliki kamen - i pogledat æe, o, i te kako!"

Na ogradi terase bila su dva oveæa bijela èista kamena, a svaki je pritiskao po jednu nogavicu hlaèa ¹to su se su¹ile niz terasu kao ogromno slovo V. Odabrao si onaj veæi, pravilniji, koji si veæ godinama poznavao i koji je uvijek tako pritiskao po neki komad rublja, a sjeæao te svaki put kad bi ga pogledao na jedno isto ovako ljetno sunèano popodne kad si na ovoj terasi pisao ono svoje ¾arko ljubavno pismo ljubljenoj Izidori, koja je sada debela i ima vrlo ru¾no dijete. Tada si tim kamenom bio pritisnuo koncept pisma da ti ga vjetar ne odnese. Èak ti je onda bio sugerirao i jednu reèenicu u pismu: "te¾ak kamen le¾i mi na sreu"... Taj kamen u¹ao je tako u krug tvojih familijarnih, intimnih stvari u kojima patetièno poèivaju uspomene kao u grobnicama pod nadgrobnim kamenom na kome stoji urezano: Tu poèiva, ah, moja milena, koju skriva crna zemljica. I ovaj kamen ima svoj groteskni natpis (jer svi su nadgrobni natpisi uglavnom groteskni) - "Kamen moga srca". Odnio je vjetar i koncepte i ¾arku ljubav. Ostao je kamen, onaj isti bijeli èisti kamen koji pritiska hlaèe da ih vjetar ne odnese.

Cik! - kamenèiæ je pao ravno fratriæu na ¹e¹ir i odatle se odbio i dvaput odskoèio na ploèama ulice.

On je pogledao gore kao ¹to bi mo¾da upravo bio zavapio prema nebu: Isuse, gdje se to ovdje jede, a on je tako gladan, o bo¾e! Njegovo mlado djetinjasto lice nasmije¹ilo se ponizno laskavim osmijehom kojim kao da je htio reæi: Ah, ostavite sada to ¹to sam ja smije¹an... Ja sam siromah... moj otac... Ovako su me oni obukli... Nego, nemojte se ljutiti na mene...

- Molim vas lijepo . . Hvaljen Isus! -- Mo¾da vi znate da li je ovdje presvijetli biskup na ruèku?

- Nije, izvalio si kratko bez priprave, gotovo sasvim automatski, te si i sam pomislio kako se lako la¾e, pa si dodao srdito:

- Ne, tu nije. To je ¹kola.

- A rekli su mi, u ¹koli...

- E, onda mo¾e biti u graðanskoj. Ovo je puèka mu¹ka i ¾enska, to jest mje¹ovita, a graðanska, to vam je tamo, obalom, pa desno...

Fratriæ je osluhnuo. Èuo je glasove u ¹koli, pa je pogledao s nepovjerenjem:

- A ¹to je ovo? Ba¹ kao da èujem glas don Tome?

- Ah, to unutra? Glas don Tome? Domaæina? Kakav glas! To je èitava pripovijest, a ne glas! Ima ovdje neko staro englesko vojnièko groblje... No, mo¾da vam je to i poznato: borbe s Napoleonovom mornaricom i tako dalje? Ukratko, kad god engleska flota posjeti na¹e luke, doðe i ovamo jedan brod da polo¾i vijenac na to njihovo groblje. I jo¹ se ka¾e za Engleze "be¹æutni" i koje¹ta jo¹ nepovoljna! A zamislite, oni ovdje dr¾e i neku vrst konzulata i tro¹e funte samo radi toga groblja! Niste vidjeli dolje na obali konja s lanèiæem oko vrata i okrunjenog lava sa zavinutim repiæem i "Mon Dieu et mon Droit"? Niste? Ah, honni soit qui mal y pense, prekrstite se, èovjeèe; Grb! Usuðujem se tvrditi da su Englezi sentimentalna èeljad!

- Ali ¹to, upustio se ja tu u razmatranja... a vi umirete od radoznalosti! Dakle, do¹ao pro¹log ljeta, dakle prije godinu dana "Cowentry", razaraè, s vijencem. A vi znate kakve ¹e¹ire nose ljeti engleski pomorski oficiri? No, smije¹no ¹to vas i pitam, naravno da znate. One tropske, bijele, kolonijalne. E, pa gledajte, te se engleske vrèine (oprostite mi na ovaj higijenski izraz) neobièno svidjele jednom tu mladom dru¹tvancu (sin trgovèiæa, sin tvornièara riba, uèiteljèiæi, studentiæi, obijesna mlade¾). Odluèili oni, dakle, da se dokopaju tih engleskih plutaèa... Jer ti ¹e¹iri su od pluta, i to nekako naroèito impregniranog i ¹to ja znam. I, bogami, ukrali ih! To jest, ¹e¹ire! Po brodu dozvoljeno razgledavanje, ¹etanje, "pliz" i "hajudujudu", simo-tamo, napipali, udesili vje¹to, ne znam ni ja kako, jednom rijeèi - ukrali ¹e¹ire engleskim oficirima. Bruka, skandal, visoki gosti, mo¾ete zamisliti! A ¹to, da je onako "Cowentry" raspalio iz topova po otoku? A ratujte vi, gospodine moj, protiv tih sirovina i petroleja, a ¹to je najva¾nije, protiv Intelligence Servicea! Taj vam zna gdje tko pljune, èak i da æe pljunuti zna godinu dana unaprijed. I sad ovi tu nesretnici, koji su mogli mnoge majke u crno zaviti, osnovali dru¹tvo "Tropikon", to jest udru¾enje tropskih ¹e¹ira, pa sve jedan drugome: "Pliz Mister Kjuzm, aj dont nou, aj em veri, veri sori for ju, jes"... i sve tako, engleski. Ali uglavnom samo piju. To i sada unutra "Tropikoni" piju. Ka¾u - tropska klima, pa piju.

Jezik ti se uigrao kao glumac kad osjeti da je proizveo utisak i bio bi ti dodao bogzna kakvih izmi¹ljotina da nije fratriæ, koji je dotle sa razumijevanjem slu¹ao, bio odvi¹e gladan i po svoj prilici mislio na onu sjajnu trpezu s mnogo tanjura, èa¹a, èa¹ica, "uzmite, padre, malo sira i pr¹uta za introibo... hoæete li koko¹ji batak u sosu od laudamusa ili mo¾da zeca, dobar vam je kao ite nissa est...", pa je sasvim rastreseno rekao:

- Gle, kakvih sve ljudi ima! ... Onda, velite... ?

- Da, obalom, pa lijevo. Velika kuæa, zeleni prozori, balkon s cvijeæem. odmah pada u oèi.

- Mnogo vam hvala.

- Bogu hvala, padre Makako.

- Kako?

- Nikako, to jest ni¹ta. Rekoh "bogu hvala"...

Mali se konventualac opet sav uskome¹ao, uzmahao i odlepr¹ao niz ulièicu.

Jadan! Za¹to si se s njim ovako nemilo na¹alio? Valjda je cijelo dopodne, nesretan, trèkarao uokolo s onim golemim crnim suknom na sebi, pa je o¾ednio, pregladnio, iznojio se oèekujuæi nestrpljivo onaj uzvi¹eni trenutak kad æe - on, mali neznatni fratriæ iz novicijata - sjesti za isti stol sa samim presvijetlim biskupom. Mo¾da nije ni mislio na jelo, a da o piæu i ne govorimo (on bi, dakako, pio samo vodu za ruèkom), nego je ma¹tao jo¹ od pro¹le nedjelje kako æe on jesti s biskupom za istim stolom. To jest, taj epikurejski glagol "jesti" za njega tada nije imao nikakva osobitog, pa èak ni odreðenog znaèenja. Njegova fantazija vi¹e se igrala dirljivim slièicama na motiv "sjediti", "sjediti" i "biti" biskup i on skupa, u istoj sobi; biskup tu, na èelu stola, a on svega dva metra i dvadeset centimetara daleko od nega, pa je biskup za¾elio onaj mali komadiæak ¹eæerne glazure ¹to se odvalio od torte (poznati hir apetita poslije ruèka), proèitao je on to u biskupovim oèima te je skoèio odmah mali fratriæ (on prvi i jedini!) i pru¾io biskupu taj komadiæ glazure, a presvijetli mu se dobrohotno osmjehnuo: "Hvala vam, dragi padre Felice!"

A sada, eto, zakasnio je nepopravljivo, nenadoknadivo! Nikad vi¹e, razumijete li vi dobro tu rijeè - nikad vi¹e! I sva ta fratriæeva sublimna i - kako da ka¾em? - poetièna ambicija pretvorila se u najobièniju glad, u banalnu, surovu, nisku, pro¾drljivu ¾elju za hranjenjem, mljaskanjem, gutanjem... "o, batci, batci, peèeni!"

Tko zna gdje on, jadan, sada tra¾i tu nepostojeæu graðansku ¹kolu s balkonom i zelenim prozorima te se panièno pita: "Pada li ova odmah u oèi? No nema tu nikakvog balkona! A ona opet tamo s balkonom nema zelenih prozora! ... A rekao je: obalom, pa ... pa lijevo ili desno? Jedanput je rekao, èini se, lijevo, a drugi put desno? Zabunio se. No ¹to je zabuna, lijevo ili desno, to je pitanje? Ako je lijevo, zabuna je to, jer evo - lijevo nema te kuæe. A mo¾da je govorio samo lijevo? No da vidimo ipak "obalom pa desno..."

Na koncu veæ sasvim iznemogao od gladi i utuèen od ¾alosti namjerio se na Toninku, suludu ¾ensku, glave èupave kao metla i èvrstih, elefantskih nogu s ogromnim stopalima koje je obula u te¹ke mu¹ke cipele te je u njima mar¹irala kao soldat. Svakog je ljeta bila zaljubljena u drugog studentiæa, a neki su joj od njih i pisma pisali ljubavna, zbog zabave. I sama lunjajuæi uokolo gladna i umorna, bijeda nai¹la na nevolju, i sada ona vodi natrag fratriæa u ovu istu ulicu. Èudi se mali konventualac i ovjerava kako mu je reèeno da to nije tu...

- A reka vam je bit æe oni ludi, gore na teraci?

- Da, neobrijan... I sve je ne¹to govorio o Englezima i sve ne¹to... A ¹to to znaèi "tropikon"?

- I moj Tonko je sad u Engleskoj... Poznajete ga? On je isto ¹tudijent, za in¾injera...

I dok ti ovako smi¹lja¹, eno zaista fratriæ hrli natrag s Toninkom, koja mu sve ne¹to pokazuje rukom gore prema tebi. Uhvatila ga za rukav pa ga vuèe rastreseno uz ulicu kao da je i zaboravila da ga vuèe, a on, nesretan, ne dospijeva ni da pridigne mantiju kod stepenice, pa se spotièe i pada kao da su mu oèi zavezane.

No napokon mu uspije da izjednaèi svoj sitni boja¾ljivi koraèiæ s njezinim orija¹kim stupanjem u mu¹kim okovanim cokulama, pa kad su stigli blizu, on pogleda gore, no ti si se brzo povukao, ali èuo si ipak kako je tiho rekao Toninki:

- Eno ga! Kad sam pogledao, odmah je pobjegao. Mo¾da ipak razumije da me prevario...

Oho! A kakav je to svijet najedanput dolje na ulici? Èuje¹ mnogo glasova, djeèjih osobito, i trumbetice i mali bubnjiæ, a sve neuredno, zbrkano kao da se ude¹avaju za svirku. Ali iznad svega èuje se krupni, mu¹karaèki glas Toninkin kako ekoga psuje: djeca je valjda zadirkuju.

- To ti materi! Na, na! Ovo odnesi doma ocu i materi, na, na!

I pljus, pljus! A djeèurlija ne zna¹ da li plaèe ili se smije...

Potrèao si ogradi i gleda¹ dolje.

- Bogami, nije. - Mislio si da Toninka najmanje dijeli æu¹ke i desno i lijevo, a kad tamo, ona sebe lupa po goloj zadnjici. Zadigla otraga svoju jadnu poderanu suknju i strahovito neèistu ko¹ulju i napræiv¹i se prema djeci plje¹æe bijesno sebe po ¾ilavom stra¾njem mesu.

A nesretni fratriæ, u¾asnut, zblenut, stoji pokraj nje, okrenuo lice zidu i samo ¹to ne zaplaèe. Èuje kako "unutra" odmièu stolice od stola, kako se kreæu, hodaju... ustali su!

- Samo ne sad, ne u ovaj èas! O, bo¾e, osjeæam li se ja to gre¹nim? Ako pobjegnem, znaèi da sam gre¹an... da razumijem, . . Isuse, ja ni¹ta ne razumijem! Ni¹ta nisam vidio! Ja ovo nisam htio vidjeti. Ah, slatki Isuse!

I upravo u onaj èas od koga je fratriæ najvi¹e i strepio rastvorila se oba krila velikih ¹kolskih vrata i na njima se sveèano pojavio biskup u pratnji don Tome i jednog starog mr¹avog kanonika, koji je o fini crni ¹tap oslanjao svoju naherenu starost. Iza njih je slijedila velika masa klera, a na kraju povorke maestozni don Florio, koji je prièao dekameronske anegdote mladim klericima, crven od sitosti i zadovoljstva.

Taj sveèani biskupov izlazak desio se upravo u momentu kad je suluda Toninka ba¹ naj¾e¹æe sebe lupala po . . onom kako je veæ reèeno, da ne ponavljamo i u biskupovoj prisutnosti tu nepristojnu rijeè.

Sam biskup s pratnjom zastao na pragu i s gaðenjem razmotrio odvratni prizor. Zatim, jednim isto tako gadljivim i uzbuðenim pogledom, punim nezadovoljstva, prijekora i èak nerazumijevanja obdario i maloga konventualca, koji se skamenio i pritisnuo uza zid te ne znajuæi kamo bi sklonio svoj pokajnièki pogled, a osjeæajuæi na sebi, na svom licu, na svom desnom uhu (koje se bilo zacrvenjelo jaèe i od samog lica) strogi pogled biskupov, panièno je sklonio svoje oèi ba¹ u pravcu najveæe sramote, grijeha i u¾asa. Kao èovjek koji bje¾i pred progoniteljima i odjednom se desi da im padne ravno u naruèaj, tako i on, tra¾eæi u suludoj panici neko sigurno skloni¹te gdje bi sakrio svoj "okaljani pogled" natrèi upravo na ono mjesto od koga je toliko bje¾ao... i tu se pritaji. Ali "tamo" on nije ni¹ta vidio, on uopæe nije ni znao ¹to to gleda. Èinilo mu se kad bi sada odvratio pogled na koju drugu stranu, da bi svi pomislili kako je dotle halapljivo i po¾udno gledao ¾ensku golotinju, a sada najedanput izigrava su¹tu krepost pred biskupom.

- Bo¾e, kakva sramota! - uzdahne biskup prijekorno i krene dalje.

U taj èas, sasvim neoèekivano, istrgne don Toma ¹tap iz ruke staroga kanonika te stane njime mahnito mlatiti ono neèisto i suludo stvorenje po zna se veæ kojoj strani tijela.

- Na! - uzvikuje don Tomica - na, evo ti, evo ti!

Toninka urlièe od boli, trubi, reve, njaèe, stenje, kre¹ti i sipa na don Tomu pljusak takvih rjeèetina kakvih on do sada nikada nije ni èuo, pa ih po svoj prilici nije sasvim ni razumio. Ali u toj bujici gadosti ¹to je potekla iz Toninkinih usta jedno mjesto èini mi se da je ipak zbunilo don Tomu, a to je ono mjesto kad je ona spomenula - dodu¹e nevezano i zbrkano - "udovicu Jakubinu" i "dolare, dolare" i da je "ona nosila pisma, da ona zna sve..."

To "sve" potpuno je smotalo don Tomu. Jer to "sve" èuo je èitav kler, koji je na Toninkinu viku zaèas izletio na ulicu, a nije iskljuèeno da je to èuo i sam biskup, koji se na tu rijeè takoðer bio okrenuo i na jedan èas zastao. A ¹to je najgore, èuo je to zlobnik don Florio, koji je mrzio èitav svijet zato ¹to nije postao biskup, i dakako, eno, veæ pravi dosjetke tamo meðu klericima.

Don Toma, javno ob!iven sramotom, opaziv¹i podmuklo namigivanje i ¹u¹ketanje kolega, da bi nekako sakrio zabunu, odjednom se okrene grubo i surovo jadnom fratriæu koji je jo¹ uvijek stajao prikovan uza zid, blijed i prestra¹en, èekajuæi samo kad æe i na njega doæi red.

- A ¹to ste vi tu radili kod onoga gada, a? Vi ste gledali, razumije se?

Fratriæ samo prestra¹eno zatrepæe oèima kao da mu upravo kane prilijepiti æu¹ku i ne reèe ni¹ta.

- ©utite?

- ©utim, ¹utim, don Toma moj! ©utim, jer priznajem, jer se kajem... jer vi imate pravo ¹to me ovako... pred svima... i tako da èuje i sam Presvijetli... I udarite, udarite me tim istim ¹tapom! Nije to od prkosa ¹to ja ¹utim, nego... Oh, kad biste vi znali!

I fratriæ zajeca. Suze mu potekle niz mr¹ave djetinje obraze koje je oblilo sasvim slabo seminarsko rumenilo.

- Don Toma, zaboga! Don Tomica! Ma je li ovo mjesto? A ¹to je on, jadan, kriv?

Javljaju se glasovi iz klera, pa don Toma ostavi fratriæa, ali ipak ne zaboravi da mu dobaci odlazeæi "no, o tome æemo mi jo¹ razgovarati". Potrèi da bi stigao biskupa. Uz put vrati ¹tap starom kanoniku, koji je s velikim interesom pratio èitav prizor, pa primiv¹i ¹tap, pomno ga obri¹e o sutanu i potap¹e don Tomu po pleæima: "Bravo, don Tomica! Ben fata! Bravo! O, to je dobro! Sporketa, sporka! Ter sporkulja smrdeæa!".

Za njim krene i sav ostali kler. Djeèja fanfara udari tu¹ i raspr¹i cijelu tu nemilu zgodu. Ako je ne¹to i ostalo, po tome je pra¹io bubanj, pa se sve izdimilo u èasovitom zaboravu.

Fratriæ je ostao na mjestu kao i¹æu¹kan. Osramoæen i osumnjièen javno, pred samim presvijetlim biskupom doveden u neèasnu vezu s onim ¾enskim stvorenjem! Nije mogao dovoljno da isplaèe svoj gorki stid i poni¾enje. Izvadi crno obrubljen rupèiæ iz rukava i obri¹e blijedo patnièko lice, koje su neprestano natapale tihe pritajene suze pokajnika koji je odluèio da danas ne prigrize ni zalogaja hrane, za pokoru.

Toninka, meðutim, ne¹to zbog svoje bolesne rastre¹enosti, ne¹to zbog naviknutosti na batine, zaboravila veæ i fratriæa i don Tomu i udarce i cijelu tu zbrku. Popela se ona na prozor u prizemlju ba¹ ispod tvoje terase i zatulila starinsku pjesmu o ljubavi:

Jubavi, jubavi, vrag ti odnil kosti,

jerbo si skonèala cvit moje mladosti...

Glava joj je izvirivala iz prozorskog okvira u vertikali taèno ispod tvoje glave ili mo¾da malo udesno.

"Uostalom, da ispitamo". Pustio si kap sline s ustiju i èinilo ti se da pada koso, ulijevo, najmanje pola metra od Toninkine glave.

"Tu ne vrijedi fizika, brate moj. Nije kap zanio vjetar, vjetra i nema. O, Newtone, kako to danas padaju tvoja tijela?"

A desna ti je ruka veæ dugo le¾ala na onom kamenu ¹to je pritiskao hlaèe i tek si sada primijetio da si ga sasvim nesvjesno dogurao do samoga ruba. Kamen je stajao ravno nad Toninkinom glavom. Jo¹ si ga malo gurnuo. Sada je veæ cijelom polovicom izlazio preko ruba. Tada si ga kvrcnuo srednjim prstom: kamen se pekolebao! ©to je jo¹ potrebno da ovaj kamen padne? Kako je jednostavno postati ubojica! Dovoljno bi bilo da ga samo dotaknem prstom, da puhnem u njega...

"A kad bi sada neki sasvim iznenadni, zalutali lahor samo malo zalepr¹ao ovim hlaèama... da li bih i onda ja bio ubojica?"

"Zogagu, zogagu, dala buba zogagu"... uzeo si govoriti besmislene rijeèi da bi rastjerao ubilaèke misli. Uh, udahnuo si po¾udno kao da si izronio u poslednji èas prije samoga gu¹enja. To je ludost, zogagu, ludost.

Sasvim izmuèen svojim tamnim mislima silazio si s terase ponavljajuæi mehanièki "zogagu, zogagu, dala buba zogagu"... Ah, mir nekog svetog mjesta budistièkog na Tibetu!

Ne, nije istina! Ja vi¹e volim i najbanalniju buku... sanduk praporaca na neravnoj cesti. Vo¾nja. Lomatanje strojeva, okretanje turbina. Vodopadi. Vitki nostovi nad vodama. Ruke u pokretu, nokti crni od rada.

Pogledav¹i svoje blijede neradine ruke, nasmije¹io si se tu¾no.

V

U sobi je polumrak. Èvrsto zatvoreni kapci propu¹taju kroz pukotine tek nekoliko kosih sunèanih pruga u kojima se kome¹a gusta pra¹ina.

- To je tek toliko da vidim u kakvom neèistom zraku ¾ivim. Koliki svjetovi pra¹ine! Ulaze u moja pluæa, u moja usta, u nos, u oèi... Jest, sve knjige na komodi prekrila je pra¹ina. Od kada nisam èitao! Poznato je da knjige prenose neèistoæu; u njih se uvlaèe stjenice... Koliko sam puta na¹ao suhu stjenicu, zgnjeèenu muhu, pritisnutog komarca s ra¹irenim nogama preko suptilnih rijeèi vedrina, srce, cvijet...

Pa ona ¾uta mjesta u knjigama nad kojima su ljudi kihali, ka¹ljali, kopali nos, vrtali uho ¹ibicom. ®uti otisci vla¾nih znojnih prstiju u koje su èitaèi pljuvali, lizali ih, ili su im se znojili od uzbuðenja, od muke, od ¾alosti, od bolesti. Pepeo od cigareta, ispljuvci duhana, i¹èupane vlasi. Bilje¹ke sa strane, nerazumljivi, nervozni, patolo¹ki znakovi, crte¾i i opaske "ovo je sjajno", "fantastièno", "neuvjerljivo", "to isto ka¾e Diderot, samo mnogo ljep¹e", "eh, kad bi tako bilo!" "stara pjesma", "gospodin autor ne zna ¹to je entelehija", - "ateistièke la¾i i svinjarije!..."

Koliko uzrujavanja! Koliko odobravanja, odu¹evljavanja, polemiziranja, zanovijetanja, uvreda, prijetnja! I onda, na kraju, neka se zna da se to uzrujavao, ljutio, odu¹evio i prokomentirao knjigu Mirko Pogaèiæ, koji ju je "proèitao" jo¹ 22.II l923.godine.

Toliko neposrednih znakova iskrenog ljudskog raspolo¾enja naæi æe se jo¹ na mjestima gdje je èovjek boravio sam, zatvoren sa svojim mislima, sa svojim ¾eljama; po zidovima tamnica ili u intimnom dnevniku kakvog samostanca koji je po noæi ustajao iz kreveta i vadio iz slamarice svoju bilje¾nicu da bi pri mjeseèini, na prozoru, zapisao patnje svoga tijela. Ali sve je to romantièna erotika prema onoj dekadentnoj, perverznoj, pornografskoj borbi po zidovima javnih zahoda gdje èovjek takoðer ¾eli da bude ¹to vi¹e sam i nesmetan, ali zna da æe iza njega to mjesto posjetiti njegov protivnik, pa mu ostavlja svoj izazov, svoju parolu, svoj credo, svoj enblem, svoje "¾ivio" i svoje "dolje". -

Misli¹. Misli¹ o svemu, to jest o bilo èemu i èudi¹ se koliko ima toga o èemu èovjek mo¾e misliti. Mnogo, mnogo je misli. Èovjek je postao i po zanimanju "mislilac". Onda njegova gospoða vièe na djecu: "Pst, Oto, Berci; tiho, tata radi!" - to jest misli... A mislilac se razvalio na divan u svom kabinetu i misli: "Kako je moja ¾ena glupa! I za kog sam se vraga uopæe o¾enio! Berci, Oto, pst, tata radi! Tataradi, tataradi, tataradi... Kao motor... tataradi... Ah, k vragu, tataradi!" - Pa je Mislilac zapjevao promuklim baritonom: "Ta-ta-raaadiii"... okrenuo se na bok i zahrkao.

I to je bolje, okrenuti se na bok i zahrkati, nego ove prazne i suvi¹ne misli dok vani bubnjevi bubnjaju i gospodin biskup blagoslivlja kopno i more.

Kako smo se zetvorili! Kako smo se ogradili od tih sedam parobroda vjernika iz tri susjedne dieceze! I tako milo ¹u¹ketamo mislima u na¹em intimnom polumraku: "Ja nisam identièan s tih sedam parobroda gluposti. Ja sam, pojedinaèno, takoðer, jedan od onih izuzetaka koji sve to razumiju i koji su zbog toga nesretni. Ah, zatvorimo se èvrsto u sebe, mi mudri, i dr¾imo glavu u hladnoj vodi dok nam se ne uka¾u velike smrznute sjeverne zvijezde razuma! I onda malo poezije: kroz sasvim usnule pejza¾e, kroz drvorede nijeme crnogorice i neprozirnu tamu s bijelim zvijezdama u daljini stupa smirena koraka pokojni Rimbaud, u crnini... i recitira stupajuæi mraènom alejom:

A noir, E blanc, I rouge, U vert, O bleu, voyelles...

...a jeka mu odgovara iz neizmjerne noæi: "voyelles... voyelles"...

Najedanput na ulici, pod samim prozorom, paklena galama.

- To su, bogami, Toninkini vokali! Njezino I je munja, njezino U je lavina, prolom oblaka, tuèa! Katarakti pogrda plju¹te iz njezinih usta te¹ko, pljosnato kao da¾d napuklih èinela, kao kotrljanje starih lonaca; o¹tro, originalno, inventivno, bez ponavljanja padaju njezine uvrede i koga pogode, kao da ga lupe defom po glavi: - taf! ... Uvrijeðeni ostaje smuèen, zblenut, nemoæan, bez ijedne rijeèi. Jer Toninka pogaða uvijek najosjetljivije, najbolnije mjesto, na kome se obièno krije neka tajna koja je toliko poznata da zbilja treba biti neodgovorno lud kao Toninka da se èovjek tako ljuto ugrize za srce. Koje zavidno bogatstvo izraza! Sipa Toninka neoèekivane usporedbe, razvija bogatstvo retorièkih figura, lupa i uni¹tava neprijatelja metaforama, metomimijama, sinonimina, augmentativima, onomatopejama. Onomatopejski istjeruje zrak kroz stisnute usne, lansira dalekometne ispljuvke i - pljus! - pljus! - æu¹ke.

Na æu¹ke si otvorio prozor i ugledao neoèekivan prizor. Oni¾i, crni, sme¾urani ¾andarm-ponarednik, s dvije bijele zvjezdice od volovske kosti na svakom ramenu, æu¹ka Toninku svojom ko¹tunjavom, suhom, poput vila skeletnom desnicom s koje je prethodno bio skinuo sivu konèanu rukavicu.

- Æu da ti istjeram tu ludu ideju, majku ti krvavu! - da¹æe podnarednik i vuèe Toninku. - Ajd sa mnom na stanicu! - No prihvatila se ona obim rukama velike kvake na ¹kolskim vratima i ¾andarm uzalud poku¹ava da je otrgne. Vuèe on i psuje Toninki majke i strine krvave, no otrgnuti je od kvake ne mo¾e, pa veæ ne zna ¹ta æe, èega da se prihvati; vièe, topæe na mjestu, bijesni... Vidi: autoritet mu pada pred publikom, a on je u neku ruku tu u mjestu - komandant, to jest najvi¹i po èinu, pa ako i nije formalno ba¹ "komandant", on je komandir ¾andarmerijske stanice, dakle, stvarno odgovoran za red i poredak. On se veæ dugo ogledava po svojim pretpostavljenim nebesima ne bi li mu odande pala i treæa zvjezdica k one dvije i uspostavila veæ jednom tu bo¾ju narednièku konstelaciju na njegovu ramenu, to ko¹tano trozvije¾ðe koje u ¾andarmerijskom zodijaku znaèi povi¹icu plaæe, pravo na ¾enidbu i ¹to je najva¾nije - sablju o boku, jer veæ vidi i sam da je smije¹an kad komandantski polo¾i ruku na dr¾ak bajoneta, smije¹an kao koza kad ma¹e svojim kratkim repiæem, Bog kozi, ka¾e se, nije dao duga repa, ali, majku mu, on nije koza! Doæi æe on do sablje, pa makar... Satjerat æe on sve te "antidr¾avne" u mi¹ju rupu, sabit æe im on glavu meðu ramena da neæe ni kihnuti, majku im prevratnièku!

I sad tu mu, gle, prkosi ova neka ¹a¹ava pompadurka (on je sve ¾ene iz nekog razloga nazivao "pompadurkama"), a onaj tamo rimski biskup i ovi popovi latinski mogu da ga prika¾u gospodinu komandantu puka kao komandira koji ne dr¾i "situaciju u svojim rukama", pa pitaj boga ¹okaèkog ¹to se sve iz ovoga jo¹ mo¾e izleæi.

Dolazilo èovjeku da pobjesni.

- Mièi se, marvo pompadurska, na stanicu da ide¹! - vièe on i pljuska Toninku, a ona se i ne mièe nego samo r¾e od boli, ali kvake ne ispu¹ta.

Iz susjedne kuæe u kojoj je u prizemlju bila smje¹tena kuhinja za dana¹nji banket istrèale na ulicu one Sare i Rebeke, Marte i Marije koje su danas dobrovoljno skuhale cijeli taj banket. Opasane bijelim pregaèama, s tanjirima i ubrusima u rukama, one su sada s usidjelièkim zadovoljstvom promatrale kako podnarednik "ureduje" po Toninki. I njih je ona maloprije opalila svojim usijanim jezikom jer joj nisu dale jesti zbog uvreda kojima je javno obasula don Tomu. Iza usidjelica boja¾ljivo proviruje na vrata i fratriæeva glava, nasmije¹ena, zadovoljno obasjana sreæom gladna èovjeka s punim ustima, u kojima fratriæ ¾vaèe birane ostatke koje su mu probrale one milosrdne du¹e.

U toj kuhinji bilo je jo¹ i nekoliko starih prosjaka koje si viðao jo¹ od jutros kako nju¹kaju ovuda oko kuhinje i pobo¾no prevræu oèima pred ovim usidjelicama spominjuæi u svakoj svojoj prosjaèkoj reèenici ime gospodnje. No uzalud su oni tu moljakali i naklapali o gospodu dok se gospodin biskup nije nahranio i ustao od stola.

Neki su od njih sada èuèali na pragu, drugi se razvalili u hladovini i gutali hladno goveðe meso, mljackali bijeli gnjecavi loj izbacujuæi kosti na ulicu, brisali rukavima usta i pili vino iz zajednièkog lonca koji je stajao pred njima na zemlji. I poveli tako prosjaci izmeðu sebe razgovor, posve nezavisno od onoga ¹to se dogaðalo na ulici.

- A okle si ti, prijatelju?

- Joa? Joa sam iz Smrièevice... pokojnoga Moaloga Stipana.

- A di ostaje Smrièevica? Bit æe tamo povarh Splita put Imoskoga?

- A ne, Smrièevica voam je od broaèkih ¹kojih, poak gore... A èa tebe, prijatelju, zovu Li¾njoak? Smi¹no nadime - Li¾njoak, Mene zovu u Smrièevici Papagalo...

Prosjaci se sve onako ¾vaèuæi nasmija¹e tom nadimku, pa mu se nasmije i sam "Papagalo iz Smrièevica" kao da nije on taj Papagalo i nastavi zatim ¾ivahno:

- E, perke mi je ¹jora Rozina, jo¹ je fala bogu ¾iva u Supetru, bila doala jedan èarnjeni kapot, poak me bilo vidit u njemu kako papagalota... Ma èa æe reæ, prijatelju, da tebe zovu Li¾njoak, a?

- Perke li¾e svakomu guzicu za pjat fa¾ola. I pokojni mu je otac bil isto taki... Ma èa proverbij govori: karv po ¾ili, a kila po ba¹tini!

- Ostavi ti moje pokojne u miru! Èa vi mislite, èa vi mislite da smo mi mona? Da ne kapimo vrazi pinku va¹e divje besi de?

- A èa æe¹, moj Li¾njoak? Svega se èini za ovo smardeæe tilo. A kad èovik umre - prk! - pardac u ruke.

- Bogat i siromah, smart ne pita èa si i koji si?

- Govoril je pokojni Skakalako: da mi je bit kralj, ja bi sve loja jil i na vuni spal! A èa æe mu sad i loj i vuna? A bil je radi¹an èovik, pokojan.

Na tom mjestu miran tok prosjaèkog razgovora prekine iznenadan ¾enski vrisak. Prosjaci tek tada obrati¹e pa¾nju na ulicu.

A na ulici podnaredniku nikako nije polazilo za rukom da otrgne Toninku od kvake, pa da se ne bi posumnjalo u antoritet njegove vlasti, on trgne revolver. Na taj su revolver usidjelice vrisnule i strèale se u kuhinju. Fratriæ je samo povukao glavu unutra i prestao ¾vakati, oèekujuæi da æe svakog èasa prasnuti i hitac. Jedini se stari "Papagalo", videæi da ¾andar ozbiljno prijeti Toninki tim svojim pi¹toljem, usudio izaæi na ulicu i intervenirati.

- Ma èa si lud, èovièe bo¾ji? Pusti je s mirom kad nikomu ni¹ta ne èini. - - Ah, jest... da mi gosn' ¾upnik napravi prijavu!

No kao da je ¾andaru najedanput sinulo: "A ¹to, bogamu? ©to mi se tu ovaj neki ¾goljo dolazi da mije¹a u moju slu¾bu?" pa zaboraviv¹i potpuno na Toninku, kao da mu je ona tu privezana za vrata, obrati se "Papagalu" na poznati ¾andarski naèin:

- A èuje¹ ti... (ovdje jedna egzekutivna fraza), a ¹to mi se ti tu mije¹a¹ u moju slu¾bu, a, zvekane? Jesi li ti komandir mjesta ili ja? Æe¹ mi ti da nareðuje¹ ¹to imam da radim, je li, bitango? ©to se smije¹? Mar¹, da te vi¹e ne vidim!

Smje¹ka se "Papagalo" dok ga ¾andar psuje. Gleda on kako Toninka tamo iza ¾andarovih leða tiho na prstima odmièe, pa je oèito da tim smije¹kom nastoji jo¹ jaèe izazvati ¾andara i privezati njegovu pa¾nju dok Toninka ne stigne do prvoga ugla. No luda Toninka javila se nesmotreno veæ sa dvadesetak koraèaja kao ptica kad pobjegne iz kaveza pa veselo zacvrkutala u slobodi.

Komandir se jedan èas kolebao da li da se izdovolji na "Papagalu" za svoj lièni raèun ili da propisno goni odbjeglu uhap¹enicu, pa ga ipak strah od don Tomine prijave i respekt prema propisima krenu¹e u potjeru za Toninkom.

Mo¾e se slobodno reæi da je Toninku sam bog spasio. Osjetiv¹i ¾andara za petama, ona se dade u divlji bijeg prema obali i tamo natrèi na procesiju koja je upravo onuda prolazila. Podnarednik bi joj bio, kako je po svemu izgledalo, sve kosti prelomio da mu je na koji naèin pala u ¹ake. No upravo kad je stigao na kraj ulice, pojavi se iza ugla baldahin s biskupom. On se ukoèi po pravilima slu¾be u stav "mirno" odsalutirav¹i poèast svetom otajstvu koje je u velikoj zlatnoj monstranci sa nakostru¹enim zlatnim perajama sjalo pod baldahinom u rukama presvijetlog biskupa.

Usidjelice i prosjaci dolje u kuhinji pali na koljena i oborili glave mrmljajuæi poluglasno molitve i udarali se u prsa tko zna zbog kakvih svojih grijeha, koji sigurno nisu poznati ni njihovim ispovjednicima. A fratriæ pokleknuo na oba koljena i sklopiv¹i ruke na prsima, pedantno i doslovno, kako rade djeca i kako je valjda negdje u nekom ritualnom codexu i propisano, to jest tako da je prstima jedva malo dodirivao bradu, podigao oèi iz te konobe u kojoj se danas kuhalo i peklo za crkvene dostojanstvenike s namjerom da ih podigne prema nebu. No na tom putu od konobe do neba nai¹ao njegov pogled na tvoj prozor i tu se zaustavio.

U taj si èas upravo promatrao Li¾njaka u kuhinji s veæim interesom nego ne znam kakvu napetu kazali¹nu scenu. Tamo dolje u konobi svi kleèe, biju se u prsa i klanjaju svetootajstvu, a Li¾njak otraga, svima iza leða, ustao, skinuo svoj poderani kaput i hitro sakrio u njega jednu fla¹u. Zatim uzeo redom podizati poklopce na kaminu i turati prste u lonce ispitujuæi im sadr¾inu. Namjerio se tako na velike zalihe peèenoga mesa u jednoj tavi i uzeo grabiti to otkriveno blago i trpati u d¾epove. U prosjaka tih d¾epova ima posvuda u njihovim prnjama i na najèudnijim mjestima, to jest, svuda gdje ima neka rupa i zakrpa, a rupa ima na siroma¹tvu... no, ¹to da se i prièa. Tako se Li¾njak snabdio mesom i za nekoliko dana. Samo se jo¹ muèio oko jednog debelog i rumenog hljeba kako bi ga strpao u kaput, ali to mu nikako nije uspijevalo pa ga se morao u neizmjernoj ¾alosti ipak odreæi.

Eto, taj hljeb bi sve kompletirao, kao "amen" u molitvi, a mora ga, gle, ostaviti!

Taj kruh na¹ svagda¹nji, o kome tu oko njega mrmljaju usidjelice u molitvama, mora u dan dana¹nji ostaviti samo zato ¹to mu kaput ima na leðima ogromnu rupu i ne mo¾e da sakrije i kruh i vino. Ili - ili?

Gleda¹ kako se Li¾njak dramatski koleba izmeðu kruha i vina, izmeðu tijela i krvi gospodove, pa kad se napokon ipak odluèio za krv, nisi se vi¹e mogao svladavati i prasnuo si u silan smijeh.

Sve se pokajnièke glave podigle i upravile svoje poglede u tvoj prozor. One su, naravno, tvoj smijeh shvatile kao blasfemièan izazov u ovom sveèanom i svetom trenutku. Sam gospodin bog prolazi onuda dolje obalom ispod baldahina! Ispred njega ¹esnaest u bijelo odjevenih djevojèica sipa cvijeæe iz ko¹arica, glazba svira, crkveni zbor pjeva, a djeca, vodeæi se za ruèice, skandiraju "o Isuse, blaga i ponizna srca", i sve ti se èini da slu¹a¹ anðeoske soprane kako na nebu slave gospoda, a Li¾njak tu u zadimljenoj i crnoj konobi kao duh paklenski nju¹ka po loncima, krade meso i vino i samo ¹to ne plaèe za hljebom rumenim koji se morao ostaviti... Kakav stra¹an nesklad, gospode, na ovoj kugli koju si, ka¾u, ti lansirao u svemir! Dopusti, ali tko se tu ne bi nasmijao?

Na tvoj smijeh fratriæ je uzbuðeno ustao kao da æe on sad smjesta ne¹to poduzeti. A ¹ta je mogao poduzeti? Uzeo te fiksirati nekakvim stra¹nim pogledom kao da te ¾eli u najmanju ruku pozvati na dvoboj. Osjeæa¹ stroge fratriæeve oèi na sebi, no ne osvræe¹ se mnogo na njih, nego si se sav posvetio Li¾njakovim manipulacijama tamo oko lonaca. Opazio Li¾njak da ga motri¹ i da se onaj smijeh odnosio na njegov pothvat, pa sve stavlja ka¾iprst pred usta i daje ti znak da ¹uti¹, a ti mu klimanjem odgovara¹ da bude bez brige.

To je fratriæa najvi¹e i razljutilo ¹to ga toliko bagatelizira¹ te neæe¹ ni da ga pogleda¹ nego sve gleda¹ nekamo preko njega kao da on tu i ne postoji. On odluèno stupi na prag! Upravo je otvorio usta da te upita za obja¹njenje, kad ga visoka i da¹èata usidjelica povuèe za rukav i ne¹to mu isprièa ¹apatom praveæi rukom kretnje ispred èela, a tim se kretnjama obièno pokazuje za nekoga da mu u glavi nije sve u redu. Fratriæ se, izgleda, zainteresirao ¾ivo za "tvoj sluèaj" jer nije prestajao tiho brbljati sa starom djevojkom.

Taj fratriæev "obrat" u konobi otkine Li¾njaka definitivno od onoga nesuðenog hljeba, ali on, majstor situacije - bri¹e hljeb iz programa i ide u nove svoje male kombinacije.

- Ma, recite mi po du¹i: vi ste sigurno lajko od kuventa? - poèinje Li¾njak obuhvaæati fratriæa ovako izdaleka.

- Lajko? - èudi se fratriæ. - A ¹to je to "lajko"?

- A to æe reæ oni... oni èa zvoni, èa kuha, èisti i redi... Æemo reæ... lajko od konventa.

- A-ha, vi to mislite laik, sluga? Ne, ne, ja sam u novicijatu kod franjevaca-konventualaca.

- A, to æe bit od reda svetoga Franciska? Kako èa je padre Bone? A eto, jedan je od jednoga, drugi je od drugoga reda, mo¾e se i pogri¹iti, a govori se "èovik gri¹i", je li tako? Tako je. A ovo sigurno vi neæete vi¹e jist? Ovo vam je veæ sve ostinulo... - i pru¾io Li¾njak prste u fratriæev tanjir. No okrenula se ona ista visoka i mr¹ava djevica i udarila svom snagom Li¾njaka po prstima velikom drvenom ¾licom koja joj se na¹la u ruci. Kako je Li¾njak naglo trgnuo ruku zarzav¹i od bola i stisnuo udarene prste drugom rukom kojom je dr¾ao kaput, isklizla mu fla¹a iz kaputa i tresnula o zemlju. Gledao je u¾asnuto kako suha crna zemlja po¾udno loèe dragu krv Isusovu.

- Auh, kurbo prokleta! - zajauknuo Li¾njak od desperacije. Bio je toliko oèajan te nije ni opazio ¹to je rekao staroj djevici, zagledao se kukavno u zemlju i nije se ni sjetio da bi mu sada bilo najpametnije pobjeæi.

Razjarena djevojka zamahnula na njega drvenom ¾licom koja bi mu bila nos spljo¹tila da nije udarila po ogromnom crnom loncu koji je odjeknuo kao gong. Tek se tada Li¾njak sna¹ao i potrèao prema vratima te ga je sljedeæi udarac pogodio pljosnato i sasvim neopasno po leðima.

- Nesritni lupe¾u! Èekaj, èekaj, sad æu ja poslat po ¾andara! Jeste ih vidili, koji su ovo lupe¾i? Sve su ovo "tko æe im dati mukta ¾derat"!

Razbjesnila se stara djevica, spopala je histerièna srd¾ba i stala je mahnito lupati onom drvenom ¾licom po prosjacima:

- Mar¹! Mar¹ vanka! Svi! Svi do jednoga! Lupe¾i! Linèine proklete! Svi ste jednaki, nesriæe bo¾je! Valja vas pustiti da svi krepate od glada! Bit æe manje gada na svitu. Nikad vas ni vidila kuæa bo¾ja, nesritni neznabo¹ci! Dojdite mi samo drugi put! - zaprijetila je jo¹ s vrata drvenom ¾licom uzrujana usidjelica, a prosjaci se brzo izmuvali na ulicu i mrmljali vi¹e za sebe: "Ti si luda, bogati... Valjalo bi tebe, moja, odvest pod jarca, neka te ispravi"...

Jedini je "Papagalo" imao razumijevanje za jadnu staru djevojku. On je rekao mirno, bez uzbuðenja i cinizma, ¹tavi¹e, nekako samilosno:

- Eto, ljudi moji, èa æe reæ ¾enska gloava bez mu¾a; najedoanput joj udre ¾e¹æina u gloavu... A mo¾e bit da je i dobra ¾enska... i sarèena za dat siromahu...

Ulicom se uspinju dvije crne opatice s bijelim ovalnim okvirima oko lica. No to i nisu lica nego kao da su se na dva ovalna prozorèiæa pojavile dvije bijele vo¹tane maske sa spu¹tenim vjeðama. Za njima se ¾uri odozdo i treæi bijeli prozorèiæ na koji gleda ¾ivo nasmije¹eno, rumeno lice mlade lijepe ¾enice i zaèu se njezin zvonki i sasvim svjetovni glasiæ:

- Èasna sestra Èelesta, jesu èasne sestre gore?

Dvije bijele ni¹tice samo se nijemo pogleda¹e kao ¹to se ribe pogledaju u vodi i poðo¹e dalje ignorirajuæi taj kliktavo vedri ¾enski glas koji nikako ne pristaje sestri od strogog reda karmelitskoga.

Jadna mala opatica smjesta shvati za¹to su se sestre oglu¹ile na njezin glas; okrene se i sasvim ¾alosno poðe niz ulicu.

Tu si i ti zaklopio kapke na prozoru i predao se svome polumraku u kome ni¹ta ne vidi¹ osim sebe... A i sebe tek nasluæuje¹ u polutmini kao sjenu koja je nestala u ogledalu...

VI

Plete¹ sitno, pa¾ljivo san kao bijelu èipku na crnoj pozadini spu¹tenih vjeða. Reda¹ oèicu do oèice i gradi¹ kao pauk nevidljivu finu mre¾u u koju bi htio uloviti svoju misao kao dosadnu crnu muhu ¹to brunda i zuji u mraku i prelijeæe hirovito s jednog na drugi kraj mozga i ne da ti usnuti.

Vrti se tajanstveno vreteno sna u tmini zatvorenih oèiju polako, lijepo i namata beskonaènu tanku nit vremena, godina, uspomena. Prede i plete èudnovati pauk i obavija lukavo, neosjetno tvoju misao laganom preðom sna. Prelijeæu poslednji meteori, u oèima rasprsnula se posljednja raketa, sveèanost je zavr¹ena i sada padaju prosute iskre, gase se i tonu u duboko i mirno more sna. Jo¹ se samo lelujaju u mraku zeleni i ¾uti kolobari kao zaboravljeni lampioni koje tihi noæni vjetar ljulja i gasi jednoga za drugim.

Slatko te opija dugo ¾uðeni san... I gle: veæ su ti noge i ruke usnule i èitavo tijelo veæ mudro sanja o svojim tihim krvotocima, o svojim pretvaranjima tvari, o zmijuljastim peristaltiènim gibanjima; srce mirno kuca, poigravaju se nesta¹no crvena i bijela zrnca u krvi, poèivaju umorno ¾ivèane niti i cijelo je tijelo kao umorni parobrod u noænoj luci iz kojeg lijeno kulja lagani pramen dima - samo glava neæe da usne! Glava tra¾i jo¹ jednu sliku kao uvjet, sliku sna: umornu pticu na grani koja je savila glavu pod krilo...

No ptica se probudila od tvoga pogleda. Upla¹eno se trula i otprhnula.

I opet si ostao budan.

- Eto, budan sam! Jesam li sanjao o ptici kako spava ili sam o tome mislio? Zar ne bih mogao mi¹lju zaustaviti pticu? Ja æu je opet vratiti...

I poku¹ava¹ da vrati¹ zaspalu ptièicu na granu i da je prekrije¹ tamom. Pu¹ta¹ da padne noæ na sliku, pepeljasti sumrak najprije da pokrije pejza¾, zatim sve dublja, sve mraènija noæ.

No tama neæe da priðe tvojoj glavi. U oèima ti se ponovo pale ¾uti lampioni i opet rakete, vatrometi, bengalske vatre i ostali karneval. Èitavi cirkusi zvukova, boja, pokreta. Nastupaju akrobati; limene glazbe i bubnjevi. Slonovi kotrljaju lopte, majmuni u frakovima voze se u fijakeru ispod suncobrana, Izlazi mlada jahaèica i juri arenom, stojeæi uspravno na dva konja u galopu. Ali najmuènija je slika: akrobat visi o no¾nim palcima na trapezu u vrtoglavoj visini (tu grèevito zaklapa¹ oèi i okreæe¹ glavu zidu da ga ne vidi¹); trzaji èovjeka na trapezu, hvata dobaèeno u¾e i vuèe gore sebi jahaèicu koja dr¾i kraj u¾eta u zubima. No¾ni palci na trapezu i zubi na kraju u¾eta - dvije taèke tvoje straviène napetosti, tvoje neizrecive strepnje, da ne bi u jednom èasu tvoja pa¾nja popustila, da ne bi popustili tvoji zubi, da se ne bi opru¾ili tvoji palci. A dotle te ðavo neprestano muèi: "Gledaj kako joj dr¹æe donja vilica, iznemogla je, vidi¹ li, sad bi mogla ispustiti"... i ti jaèe stiska¹ zube, jaèe savija¹ prste na nogama, luðaèki ste¾e¹ mi¹iæe na cijelom tijelu i dr¾i¹ akrobata na trapezu i njegovu partnericu, dr¾i¹ i strepi¹ i ne dopu¹ta¹ im vi¹e nikakav pokret.

Vise nesretni cirkusanti u tvojim mislima, visi¹ i ti s njima. Kako bi ih polako, polako spustio na zemlju, postavio ih na ne¹to èvrsto, sigurno, da stanu na èvrsto tlo, da odahnu, da odahne¹, da se okrene¹ na drugu stranu? Veæ ti je ruka utrnula i grè ti je stegnuo oba stopala, vi¹e ne mo¾e¹, ne mo¾e¹... "Dokle æu ja spasavati ¾ivot ovim ljudima?"...

Javio se sat na tornju staroga kastela: din... din... din... i bio si spa¹en! Slika se rasplinula; akrobati su poletjeli prema zemlji i - ni¹ta. Okrenuo si se na drugi bok i otvorio oèi.

To je sat odbio tri èetvrti. Jedanaest i tri èetvrti. Ona ¾arulja na ulici, èije svjetlo pada u tvoju sobu, jo¹ gori. Svjetlo æe se ugasiti taèno u pola noæi i u sobu æe ti se u¹uljati noæ.

- Jo¹, dakle, èetvrt sata, pomislio si. Kad bi mogao barem za to vrijeme zaspati!

Ne zna¹ ni sam za¹to, ali panièno se boji¹ one tmine u sobi poslije ga¹enja ¾arulje. I svake noæi hvata te taj isti strah da neæe¹ usnuti prije ponoæi. Muèi¹ se, prevræe¹, pokriva¹ se plahtom preko glave i kupa¹ se u znoju od vruæine i od straha. Neprestano ti se èini da netko hoda po kuæi. Neki tihi, pritajeni koraci, ¹um te¹ke svilene haljine za vratima, tihi uzdah, opet prigu¹eni koraci u papuèama, onda zvecnu èa¹e u kuhinji, pomaknu se tanjiri i - bum! - ne¹to bubne o pod!

- Ah, to se koko¹ke premje¹taju na motki dolje u konobi, to koko¹i sanjaju -- misli¹ razumno, no svejedno prislu¹kuje¹ i èuje¹ kako ti srce panièno bije u jastuku ispod uha, i to udaranje srca u ti¹ini ulijeva ti jo¹ veæu stravu.

- Mjesec æe noæas kasno izaæi; jo¹ imam samo èetvrt sata svjetla... Treba, dakle, usnuti, treba usnuti...

Misleæi tako, gleda¹ svoje odijelo na stolici: vise rukavi, prazni, napu¹teni. Hlaèe su prebaèene neuredno preko naslona s raskreèenim nogavicama u trku: na podu cipele, jedna uz drugu stisnute sirotinjski, a nad njima visi rukav od ko¹ulje te se èini da je za cipelama segnula neka ruka da ih ugrabi. I tako gledajuæi to svoje odijelo koje si pred koji sat skinuo èini ti se da tu vi¹e nema tebe, da si umro ili otputovao vrlo daleko, a ovo tu netko drugi, motreæi tvoje stvari, misli o tebi sentimentalno: Kako je to èudno! Bio je ¾iv, navlaèio je na sebe ovu odjeæu, imao je obièaj da uvlaèi najprije lijevu nogu u hlaèe, a u kaput desnu ruku, zakopèavao je ova dugmeta, uvlaèio ruke u d¾epove, nije podizao hlaèe kad bi sjedao, eto, tu je na nogavicama ostavio oblik svojih koljena, tu po kaputu ima jo¹ njegovih vlasi i prhuta, i jo¹ je tu miris njegova tijela, jo¹ tu ima ne¹to od njega, ali njega samoga, njega vi¹e nema...

I odjednom ti bi neugodno sa samim sobom kao s mrtvacem koji se vratio da jo¹ jednom vidi svoju sobu, da ogleda svoje odijelo i da se sjeæa sama sebe.

Kako je stra¹no biti sam sa sobom u ovim noænim ti¹inama!

U ovoj kuæi poludio je stric. Bio je zatvoren u ovoj istoj sobi: jo¹ se poznaju tragovi njegovih udaraca po vratima, koja je napokon i provalio, i dok su se ukuæani razbje¾ali u strahu, on je mirno sjeo na stubi¹te i zaplakao gorko nad nekim svojim mrtvim uspomenama. A uspomena je bogme bilo, i to vrlo èudnih, prema prièanju stare tetke. Njemu je davno, u prvoj mladosti, kad se htio ¾eniti, umrla zaruènica. Dugo je tugovao za njom, ne jeo, ne spavao, ¹utio, samovao, ludovao, jadan, neutje¹an. Ali vrijeme je uèinilo svoje i on, ne da ju je zaboravio, no smijao se i zabavljao gotovo kao i ranije, ali se vi¹e nije zaljubio. No jedne godine o pokladama na velikom plesu pod maskama pojavila se neka ¾enska maska, tanka, vitka, lepr¹ava i sva nekako prozraèna i sjajna te je izazvala senzaciju i sveopæe divljenje. Kad je do¹ao na red takozvani "¾enski bal", kako se nekada govorilo, ona odabrala tvoga strica i zavrtjela ga dvoranom kao u nekom vijornom zanosu, i od toga trenutka jedno drugo vi¹e nisu napu¹tali. Tvoj se otac ponadao, a i svi mi od rodbine koji smo to sa zadovoljstvom promatrali da æe od toga "ne¹to biti", da je to njegova nova ljubav i da æe to sretno svr¹iti. Neke gospoðice ne zna se da li vi¹e od radoznalosti ili od zavisti, uznastojale da joj skinu masku, no ona je letjela dvoranom u naruèaju tvoga strica kao da je vijavicom zahvaæena jedva dodirujuæi vr¹cima prstiju nala¹teni parket pod nogama. Tada je njega poèelo zanimati tko se krije pod tom maskom i stao je moliti i preklinjati da mu se otkrije. Ali ona je neprestano odgovarala: kasnije, kasnije... Tra¾io je u sjeæanju gdje je veæ jednom èuo taj glas, taj veseli zvonki smijeh? no èim bi se on jaèe zamislio, trgnula bi ga naglo i silovito i zavrtjela tako vrtoglavo da bi mu sva sjeæanja iz glave izletjela.

Pred zoru je oboje nestalo iz dvorane. Nitko ih nije primijetio kad su iza¹li. Ona ga je vodila daleko, daleko izvan grada, a on ju je slijedio opijen njom, i tek kad je stala, primijetio je da ga je dovela na na¹e grobije gore na bre¾uljku obraslo èempresima. Tada je skinula rukavicu i pokazala mu ruku. To je bilo o prvim pijetlovima. On je odmah na njenom prstu prepoznao svoj zaruènièki prsten. On joj je htio tada skinuti i masku, ali ona to nije dopustila. Rekla mu je da je mrtva i da mu ne mo¾e pokazati lice. Obeæala mu je zatim da æe odsada dolaziti tako svake godine o pokladama na bal pod maskama ako i on njoj obeæa da se neèe zaljubiti u drugu ¾enu. Ona æe uvijek biti tako mlada, vitka i lepr¹ava, pa i onda kad on veæ bude star i nemoæan. Dolazit æe sve do njegove smrti. Tu su jedno drugom tako vjeru dali i ona se vratila u grob, a on... a on vi¹e nikada nije do¹ao k sebi. Od te se noæi njemu i pamet pomutila. Otada vi¹e nije progovorio nijedne rijeèi. Samo je jednom nekoj osobi povjerio da je "ono onda na plesu bila njegova pokojna zaruènica i da mu se otkrila na groblju", ali tu "osobu" nitko nije poznavao, pa ni stara tetka. - A ti se smij koliko hoæe¹ - tako je zavr¹ila svoju èudnu prièu o tvom stricu. Umro je on prije nego si se ti rodio, poznaje¹ ga samo po fotografijama. No one oèi pokojnoga strica vezale su se uz tvoj pogled nekom neobiènom simpatijom, i sada neprekidno strepi¹ u ovom stra¹nom mraku da se ne bi sreo s tim dubokim, ludim oèima.

Mo¾da to on obilazi noæu svoje tragove? - iskrslo ti nenadano sasvim apsurdno pitanje koje si smjesta i odbacio onim istim "pozitivnim razumom" kojim si veèeras za veèerom ismijavao tetkine okultne anegdote. No bilo je meðu tim njezinim praznovjernim brbljarijama i nekih mjesta od kojih ti se ko¾a je¾ila i tvoj ironièki smije¹ak bio je toliko izvje¹taèen da je to i stara primijetila.

Prièe o smrti, o mrtvacima; mrtvi sveæenici koje je smrt zatekla u grijehu pa im se du¹a muèi u purgatoriju dolaze noæu u crkvu da slu¾e sami za sebe mise... "To je istina; pripovijedao je to sada veæ pokojni Tajitaj, on je jednome od njih i ministrirao".

Seæa¹ se sada u krevetu tih prièa i hladna te jeza obuzima. Jedno nikako ne razumije¹: kako ovi ljudi, koji u to i vjeruju, ne izlude od straha? Jer eto, kod tebe je to tek reakcija ¾ivaca, mo¾da i uèinak nekog dalekog straha iz djetinjstva (koje si proèamio u ovom istom mraku koji se turistièki zove "sunèana Dalmacija") i boji¹ se, panièno se boji¹ tmine, a stara èvrsto vjeruje da noæu hodaju mrtvaci - i usuðuje se usred noæi, bez svijeæe, odlaziti na tavan da zatvara prozore kad iznenada udari ki¹a!

- To mora da su konjski nervi, konjski zdravi nervi...

Din... diin... diin... diin... Zatim, u kratkoj pauzi, kao da se sat na staroj tvrðavi premjestio s noge na nogu pa drugom nogom br¾e i odluènije: dan, dan, dan, dan... i tako do dvanaest.

Ponoæ.

- Sad æe se ugasiti - misli¹ na onu elektriènu svjetiljku na ulici i ¾miri¹. "Kad otvorim oèi, bit æe mrak" ...

Broji¹ satove grèenjem desnog stopala i uz put se sjeæa¹ kako si motrio mr¹avog zgurenog èelistu s kratkim rukavima i dugim, vrlo dugim prstima na koncertu filharmonije koji je udarao takt isto tako desnim stopalom, i misli¹ jo¹ o mnogim sporednim stvarima - od straha. Strah te je pa se prenavlja¹ pred samim sobom: ah, ¹to? Ja mogu misliti sada i o svom desnom stopalu ako hoæu! A u stvari sav strepi¹... i malo, samo malo razmièe¹ trepavice: "Jo¹ gori"... I opet ¾miri¹, "Jo¹ gori... jo¹ gori... tim gore gorimo... Ja gorim, ti gori¹, on gori... Jedan, dva, tri, èetiri, pet"... i tvrdoglavo odluèuje¹ da ne otvara¹ oèi dok ne nabroji¹ pedeset, no nisi jo¹ nabrojao ni petnaest kad ti se uèinilo da je sada u sobi ipak mrak. Otvorio si oèi - gori!

- Kako je tek bilo onom jadnom djeèaku u grobu?

To se desilo neki dan: djeca su se igrala pred veèer na groblju nakon ¹to su zidari ostavili posao. Zidali su novu grobnicu i djeèaci se spustili ljestvama unutra da razgledaju taj tajanstveni mrtvaèki stan. No uto je zazvonila Zdravamarija i oni se u strahu brzo pope¹e iz grobnice. Ostao posljednji mali djeèak Mohuna a oni ugursuzi gore, da bi se s njim na¹alili, digli mu ljestve, ostavili Mohunu i pobjegli. Pa su kasnije i zaboravili da su ostavili djeèaka u grobnici.

Kasno uveèe pro¹etao se onuda pored groblja jedan ljubavni par (jer to je jedino mjesto za nesmetanu ljubav) i èuju ljubavnici straviènu viku djeèaka iz groba: "Ja sam mali Mohuna! ®iv sam, u grobu sam! Ne bojte se!" Ljubavnik je bio neustra¹iv momak i izvukao maloga Mohunu iz grobnice, gdje bi sigurno preko noæi i umro od straha. Veæ je bio sav pomodrio, nesretnik.

- Kako je, velim, moralo biti tek nesretnom Mohuni u grobnici, meðu mrtvacima! - Nastavlja¹ svoju nemirnu, paniènu misao i uz put pro¾ivljava¹ sve strahote jedne takve noæi u grobnici.

Odbija èetvrt. Svjetlo gori.

Pa se upu¹ta¹ sve dalje, sve budnije u misli, kojima nigdje ne vidi¹ kraja i dolazi ti da vikne¹, da zove¹, da se prodere¹ u mrak: "Vidim vas! Vidim vas!"

- A ¹to vidi¹? Mrak je. Svjetlo se ugasilo, ni¹ta ne vidi¹! Ni sebe ne vidi¹! Ni svoju ruku ne vidi¹ pred oèima!

Izgubio si orijentaciju u mraku. Gdje je prozor? Gdje su vrata? Uz koji zid le¾i krevet?

Koji zid? Kakav zid? Mrak nema zida. I panièno tra¾i¹ neku osvijetljenu taèku u tmini, neki sigurni predmet da nasloni¹ svoj stravièni pogled. Nièu ti pred oèima lica, mnoga lica: evo Toninke sa stra¹nim zubima-deraèima, pantera spremna na skok. Don Toma se smije¹i lukavo, cinièno, i taj njegov smije¹ak polako se razvlaèi u grotesknu grimasu usta, u polo¾eni broj osam, koji se preobra¾ava u naoèale, a malo ni¾e crna taèka raste u brèiæ i oko brèiæa smije¹ak... tipièni smije¹ak doktora Kaulia, opæinskog lijeènika-politikanta, u crnom redingotu, i crnom polucilindru. I mali mr¹avi magister-apotekar s umjetnim ¾utim zubima koji mu neprestano ispadaju iz usta. Muèi¹ se da mu to zubalo dr¾i¹ u ustima, no èim magister zine (jer on ima ne¹to da ka¾e), zubi mu se prosipaju kao zrnje kukuruza.

Zatvara¹ oèi pred tim fizionomijama. No eto, na vrata (koja si zatvorio) ulazi strogi, inkvizitorski pogled maloga fratriæa. A malo kasnije, u bunilu prvoga sna, stoji¹ pred njim kao pred sucem koji te osuðuje na smrt: da bude¹ ¾iv zakopan!

Od straha nastoji¹ da sve izvrne¹ u ¹alu, pa gurka¹ intimno fratriæa u rame: "Ah, padre Felice, tko bi bio rekao...? Gotovo ste me upla¹ili! A lijepo su znali svirati na orguljama. Pa na mojoj krizmi, meni biskup "pax tecum", a ja ¹to? - dijete, kratke hlaèice, pobo¾nost u srcu - njemu poljubio palac. Sjedimo u koru s djedom po majci, koji je èitao evanðelje i na velikoj pjevanoj misi. Onda pokojni ¾upnik Zudenigo: "Dominus vobiscum", a mi svi gromko iz kora: "Et cum grano salis"... i tako je sve bilo religiozno! Pa miris tamjana... Ah ne, gdje su oni na¹i stari dobri sveæenici! A ono, padre Felice, jeste li vi ono ozbiljno...?" Fratriæ nijemo sklopi oèi u znak potvrde.

Dakle, osuðen! Odvode te doktor Kauli i apotekar i uz put ti ¹apæu: "Ne bojte se. U grobu ste ¾iv. Mi imamo veza..." No ne vjeruje¹ magisteru, njemu ispadaju zubi, èini ti se da la¾e.

Zatim igra¹ karata s lijeènikom i apotekarom u grobnici. Ali to i nije grobnica nego neka kajita na trabakulu: miri¹u suhe smokve i katran. No, u stvari, i nema¹ karata u rukama nego si ra¹irio prste lijeve ruke pa baca¹ prste umjesto karata i prepire¹ se: "Eh, eh, doktore, to je moj palac bastoni! Nemojte krasti moje karte!" No lijeènik ne uva¾ava tvoje prigovore: uzima sa stola tvoj palac, a magister ka¾iprst i gloðu tvoje prste, a kosti pljucaju pod stol, gdje se Li¾njak i Toninka kolju kao pas i maèka: èuje¹ kako re¾e jedno na drugo i kako im hrskaju kosti meðu zubima.

Odjednom - pras! - ne¹to tresne po palubi a Li¾njak muklo zalaje...

Slika se raspr¹ila. Kad si otvorio oèi, ugledao si svoju sobu prelivenu blijedom mjeseèinom. No ono hrskanje kostiju i ono pasje re¾anje slu¹a¹ i dalje uz tihi ¹um vjetra, i èini ti se da ti èulo sluha i dalje sanja...

- Ah - da, to je vjetar oborio onaj kamen s ruba terase na ulicu, kamen moga srca... i pas je zalajao... Mjesec sja...

I dugo jo¹ slu¹a¹ kako se na ulici psi kolju oko kostiju ¹to su ostale nakon juèera¹nje gozbe i kako zloslutno tule u noæ i laju na mjesec.

SUKNJA

...Dok se juha skuhaaa... dok se juha skuhaaa... Zuzu zuzu zu-zuuu... Mrmlja gospoja Oliva rastreseno komadiæ uspavanke koju je èula pro¹le godine prilikom posjeta gospoða od "Javne dobrotvornosti" djeèjem zabavi¹tu kod opatica (djeca su je u èast gospoða otpjevala), ali je od svega upamtila samo tih nekoliko kuhinjskih rijeèi, pa ih sada ponavlja kuhajuæi ruèak i zuzucka po kuhinji kao muha kad uðe u stakleni cilindar petrolejke pa ne zna vi¹e iz njega izaæi.

Pljusnula je u lonac komad masne govedine s kostima, dvije glavice luka, èetiri pet rajèica, mrkvu, per¹in, ¹aku soli, pa poklopila lonac. Napuhala se u vatru do suza. Vatra je nesigurno planula iz zelenih, dimljivih drva i oprezno liznula po dnu crnoga lonca, kao da ga ku¹a dugim, boja¾ljivim jezikom.

- Tako, - reèe suznih oèiju. - Ti-ra tata ta-taaa... - i obri¹e prstima suze, a nos usekne u pregaèu.

Juha se kuha, sad je bila slobodna. Mogla je raditi ¹to je htjela. Mogla se baciti na kanape i èitati "Tajne ruskog carskog dvora" ili, jo¹ zamamnije, rastvoriti ormar u spavaonici i u¾ivati u svom svilenom rublju. Kombinei, gaæice, grudnjaci, noæne ko¹ulje, sve je to bilo njeno, ne samo kao vlasni¹tvo, veæ mnogo intimnije, milije, kao vlastito tijelo, grudi, bokovi, bedra, pa kad je dirala i gladila tu ru¾ièastu, nje¾nu, pjenastu svilu, èinilo joj se da je neke pa¾ljive, fine ruke diraju po golom tijelu. I sad je svu pro¾me milina od same pomisli...

S nasladom je osjeæala svoju slobodu. Sobe, kuhinja, hodnik - mogla je birati, mogla je biti u svakoj od tih prostorija, sama, negledana, nesmetana. I svuda prozori: èetiri strane svijeta sa svim svojim zamimljivostima. Rasko¹ moguènosti. Mamci.

Stajala je nasred kuhinje sa svojim oma¹nim bokovima, neodluèna. Odjednom joj se ogromne grudi nadmu i uzdahnu. Javi se oko nje uporna, zagri¾ljiva samoæa sa svojim opasnim dra¾ima. Sjedne na kuhinjski sanduk za drva i digne suknju. Pojavi¹e se bijela, okrugla koljena. Jo¹ su se na njima vidjeli sivkasti tragovi olovke, izblijedjela i neèitljiva slova, kao stari natpisi po zidovima, isprani od ki¹a i vjetrova. Ona umoèi palac u usta i uzme brisati tragove. Zatim izvadi iz d¾epa komadiæ olovke i zamisli se nad svojim koljenima, kao nad otvorenom bijelom knjigom.

Misli joj kao laki, hitri oblaèiæi prelaze preko lica i zadahnjuju ga gotovo nekom ljepotom. Ona sanjari kao djevojèica nad ¹arenim bombonima; ne mo¾e da se odluèi kojeg bi najprije metnula u usta...

- Ne - za¹apæe kao da je podlegla napasti. Ne, neæu, neæu! Nemoj, mi¹u, neæu tebe danas. Ma, uzalulno ti je, rekla sam ti da neæu! Ti bi sve rekao mami... - doda s maznim spoèitavanjem.

I doista, neæe mi¹a, nego mjesto njega pi¹e iznad koljena na bijeloj glatkoj ko¾i Toni.

-Toni! - usklikne uzbuðeno i nasmije se gotovo raskala¹no, zavodnièki. - Toni, ni-ni-ni, moj mali! - Poku¹a ga poljubiti, ali joj zasmeta trbuh, pa poljubac prenese vrhovima prstiju.

- Onda... - zastane naglo, u¾asnuta, kao da joj je odjednom netko pljunuo u sreæu. Lice joj prekrije mraèan oblak tuge.

- Ah, du¹o moja mila! - uzdahne iskreno, do suza. "A zar ti ja nisam vjerna bila", zapjeva u sebi, patnièki, bez glasa, puna nesreæe, a suze su joj tekle, "zar te nisam ja ljubila"... Ljubav se njena topila u pjesmi ¹utljivo, nijemo kao ¹eæer u bezbojnoj, mlakoj vodi i ona je ispijala taj sladunjavi, bljutavi napitak uspomena sa samoprijegorom iskusne patnice, kao lijek. Èak i obri¹e usta s rezignacijom. Pregorjela je.

- ®eni se, ¾eni, ludi mali! Poslije æe¹ se kajati...

To kajanje privija kao melem: manje je sada boli. I opet stoji nad svojom bijelom knjigom u nesta¹noj, sretnoj neodluènosti. Koljena joj opet zaigraju od uzbuðenja: dodirnuo ih je hladni grafitni ¹iljak olovke, kao da ju je kljucnuo mali, vragolasti kljuniæ sreæe.

- Mali, mali, bimbilin - govori ona pi¹uæi, a ruka joj podrhtava od slasti. - Mali, mali bimbilin...

Zaklopi oèi od prevelikog sjaja. Sve blije¹ti u njoj od njegove blizine.

- Vjeko... Vjeko... - da¹æe vjerno, bezumno. - To jo¹ nisam nikome... nikome... Ah...

Bila je njegova. Prepustila mu se kao stara, osamljena madmoazel, koja je prvi put osjetila ljubav.

Da, ljubav. Èemu to ironizirati? Nije ona nipo¹to bila stara; svega pred par godina prevalila je èetrdesetu sa suzama u oèima, a jo¹ je manje bila madmoazel. Imala je gospoja Oliva svoga malog, æelavog naèelnika dolje ispod sebe, to jest u prvom katu, u prostorijama opæinske oprave. Ali on gotovo i ne sudjeluje u ovoj pripovijesti te æemo, vi¹e iz obzira prema gospoji Olivi, priklopiti u njegova èast samo to da je bio veliki ljubitelj dobre juhe i masne kuhane govedine, koju mu je gospoja, eto, upravo i spremala za ruèak.

Djece joj naèelnik nije mogao dati, ili ih ona nije mogla primiti, ¹to je, uostalom, svejedno kad se ka¾e da djece nisu imali. Stan su uzeli u opæinskoj zgradi zbog ugleda. To jest, opæinska je zgrada imala sva èetiri zida slobodna, ¹to joj je davalo u neku ruku izgled samostalnosti i neovisnosti, a naèelnik je imao svoju vlastitu kuæu u zabaèenoj ulièici "bez sunca i pogleda na svijet", pa je gospoja Oliva dobivala napadaje i gu¹ila se dok se nisu preselili ovamo: njoj je bio neophodno potreban za zdravlje upravo taj "pogled na svijet". I sada je imala: sa èetiri prozora pucao joj je pogled na sve èetiri strane svijeta. Tako je bila okru¾ena sa svih strana zanimljivostima ¾ivota na¹eg malog mjesta, pa je mogla birati ¹ta je htjela, trebalo se samo prebaciti s prozora na prozor. A svaki je od njih imao svojih osobitih i, ako dopustite, neodoljivih dra¾i. Ali ipak onaj ¹to je gledao na mali i posve zanemareni prolaz s dvije strane i nimalo zanimljive kuæice, ¹to su se stisle jedna uz drugu kao dvije starice, a sve od respekta pred nadmoænim gospodstvom opæine, taj je prozor predstavljao za gospoju Olivu onu stra¹nu napast, koja ju je, dodu¹e, napajala bla¾enstvom, ali, naravno, i oèajem. Tu u jednoj od onih kuæica bila je odnedavno otvorena nova brijaènica vrlo privlaène unutra¹njosti, u kojoj su dva velika brijaèka ogledala optimistièki vedro gledala na mu¹terije i uslu¾no im nudila sliku njihove neizrecivo drage i zanimljive osobe. Pred tim su se ogledalima po cijeli dan vrzmali mladiæi, istiskivali pri¹tiæe, zaèe¹ljavali kosu, kreveljili se i pravili majmunske grimase, a sve od obilja vremena i obijesne veselosti; èak bi se s odraslom va¾ooo¹æu dali sapunati i brijati onih dvadesetak ¾uækastih dlaèica, ¹to su im samosvjesno poèele izbijati po licu.

Gospoja Oliva je, dakako, dr¾ala pritvorene kapke toga prozora, tako da se iza njih mogla nesmetano i bez opasnosti za svoj ugled zanimati posjetiocima brijaènice. Svi oni "njeni" mladiæi, i Toni i Vjeko i mi¹ i bimbilin, i koke, mike, mikelin, svi ti deminutivi i hipokoristici donosili su svoju kliktavu, meketavu, jareæu mladost pod taj naoko slijepi prozor i prosipali ne¹tedimice svoje nedozrele mu¹ke glasove i svoje gipke, neukroæene pokrete i budili gore u gospoji Olivi, iza onih pritvorenih perzijana, èudnu ¾ensku èe¾nju.

Ljubav? A za¹to ne i ljubav ako ostanemo u granicama pristojnosti i u plavoj mjeseèevoj fantaziji? Da, ali to je samo tanka, ljeskava povr¹ina fantazije, taj au clair de lune, sjetna aleja, posuta uzdasima i strogo omeðena odricanjima, kako je sama gospoja Oliva htjela sebi prikazati svoj nemir. A dolje, u dubini, u mraku, gdje ne dopire mjeseèeva zraka ni nujni zov zrikavaca, u tamnom i nijemom izgaranju biæa, bilo je to ne¹to vrlo burno i zamr¹eno kao groznica. Upalilo ju je ne¹to jednog dana (a ¹to i kojeg dana?) i krenulo je iz stanja mirne kuæne marljivosti i razbudilo u njoj neku èudnu radoznalost. Prozori su joj postali neodoljivi mamci, kao rupe na zavjesi koja joj je prikrivala svijet, i svaki glas s ulice, svaki ¹tropot, pa èak i zvonka magareæa potkovica na ploèniku poèela ju je neodoljivo privlaèiti k tim otvorima u svijet. Èinilo joj se da se oko svakog tog zvuka odvijaju neka nova, neviðena zbivanja i da æe se pred njom, èak i zbog nje, samo zbog nje, odigrati ne¹to neobièno i potresno, kao u kazali¹tu.

Eto, mladiæi. Nemirni, grlati nasmijani, kao da su sami stvorili ovaj svijet, pa gaze po njemu slobodno, kao po svomu. Pronose svoje sna¾ne vratove, pleæa, razgaljene ruke, noge; mu¹kost igra u njima, mlada, ¹kakljiva, stidljiva. Mamini sinovi!

Gleda ih gospoja Oliva iza perzijana materinski nevino i bijelo, kroz velove prve prièesti, u dahu svibanjskog cvijeæa, ¹to miri¹e po crkvama u slavu bezgre¹ne i èiste djevice. Djevièanski miluje oèima te drage mlade glave, iz kojih prska smijeh kao voda iz vodoskoka, a u mlazovima njihova smijeha prelamaju se i pletu ¹arene i neobja¹njive duge njenih ¾elja bez jasnih granica izmeðu pojedinih, posebnih èe¾nja. Nasluæuje raznobojno i nemirno svjetlucanje u sebi, stra¹no pla¾enje i ¹uljanje èudnih osjeæanja, nestalno, neodluèno, ali nametljivo bojenje slika i glasova u sasvim odreðen, zamaman i stra¹an smisao, i veæ je osjeæala gvalju ¾arke èe¾nje u grlu i strah od slatkog, zagu¹ljivog grijeha, ali onda se odjednom opet sve preokrenulo, kao u fantastiènom ¹arenilu kaleidoskopa, i zavilo u sigurnu i èistu bjelinu materinstva.

Ona je bila ljubomorna mama svim tim mladiæima. Pratila je zadivljenim i bri¾nim okom njihove budala¹tine, bdjela je iza svojih perzijana nad njihovom neiskusnom i nespretnom mlado¹æu i smijala se razdragano kad bi se uskoprcali i crvenjeli pred suknjama djevojaka. Mali, zbunjeni, kao piliæi kad naiðu na ¾iva kukca, pa ga gledaju prestra¹eno i pijuèu za mamom da im objasni to èudo.

Èudovi¹ta u suknjama, ¹to razbludno mièu svojim oblinama pred oèima mladiæa i ¹ire oko sebe sladunjave i zamamne mirise, te se mladiæu pamet smuti pa zaglavinja, jadan, kao pijani pjetliæ, splete se i padne u mraèno krilo mekane i ljigave ¾ivotinje, ¹to ga svega ispije svojim po¾udnim sisaljkama, kao hobotooica. To su za gospoju Olivu bile ¾ene - monstrumi u suknjama. Ne¹to lukavo i otrovno, spretno umotano u zvjerska krzna i ¹arene odjeæe, kao lukave ¾ivotinje i otrovno cvijeæe.

S u¾ivanjem je gledala iz svoga zaklona na prozoru kako vjetar di¾e suknje ¾enama, kako bezobzirno i obijesno, mu¹ki smiono, vitla vjetar tim zavjesama tobo¾njega stida, a one, kreposne zaprepa¹tene, skupljaju u panici svoje jedrilje kao laðe u oluji. Otkriva se to toliko skrivano, golo tajanstvo kao ne¹to podmuklo i sramno; podlo, kao zasjeda. Dovoljan je, eto, jedan zamah vjetra da se otkrije cijela ta koketna parada. A ¹to je ispod? - ¾alostan i smije¹an gad i stid ¾ensketine... Oh, bo¾e pomozi!

Gospoja je Oliva s pobo¾nim strahom potajno prezirala to djelo Bo¾je u suknji, ali oprezno je ostavljala stvoritelju moguænost da popravi i dotjera taj posao. Sebe je, dakako, iskljuèivala iz svoga prezira. Ona je sebi dala to pravo; ona je bila ne¹to drugo. Njena èistoæa i uzvi¹ene misli èvrsto su je ¹titile od izjednaèenja. Ona se okru¾ila visokim i sigurnim bedemom prezira, pa je unutra uredila svoje sveti¹te i polo¾ila svoj mali raj na gola bijela koljena. Tu je krila svoj tajni ali èisti odred od oèiju cijeloga svijeta. Bog vidi i sudi. Ona je bila nevina.

Iz sanjarenja je trgne kreketav, surov glas sa ulice. Ona prestra¹eno spusti haljinu, kao djevojèica od dvanaest godina zateèena kako sa zanimanjem gleda svoje duge, tanke noge.

- Ljudi, ¾ene, èujte anðela mene! - vikao je glas na ulici.

Gospoja Oliva potrèi k prozoru da joj ne bi, zaboga, ¹to izmaklo od najavljenog dogaðaja, pa namjesti perzijane kako bi nesmetano mogla motriti...

- ©to je, Lintro? ©to se prodaje? - upita ¾ivahnim glasom punaèka mlada ¾ena, jako utegnuta u struku, pa su joj oblici izazovno iskoèili na sve èetiri strane. Bila je u crnini. Udovica.

Lintro, i ne pogledav¹i udovicu, omota brk oko ka¾iprsta i stane smije¹no iznenaðen pa zakrekeæe u stihu:

Ne prodaje se

nego daje!

Daju l' ¾ene -

evo mene!

i hop! - vje¹tim zamahom ¹tapa digne suknju udovici visoko, do trbuha. Ona vrisne u¾asnuto, kao da joj je zmija sunula pod suknju, i odskoèi nazad, a suknja srdito padne i pokrije smjerno udovièine noge.

Gospoja Oliva osjeti ¾marke sreæe po bedrima od u¾ivanja u sigurnosti. I nasmija se.

Mande Prkelina -

suknja do kolina,

digni zeru vi¹e,

da Lintro ne uzdi¹e.

Stajao je nasred ulice na svoje dvije jadne, iskrivljene noge, a koljena su mu se bratski naslanjala jedno na drugo, oba hroma i nemoæna; ¹tap je ispru¾io preda se kao konjanik sablju kad ide na juri¹.

- Vra¾ji Lintro! - smijala se udovica, osjeæajuæi se poèa¹æena. - Star si, a jo¹ si lud!

- Ko je lud, pljuni mu na æud! E, je li tako, crna dlako? - obrati se publici uokolo po prozorima, namigujuæi brkom. Udovica je tek sada pocrvenjela, osjetiv¹i se sama pred svim tim nasmijanim svijetom.

Ja sam taki,

a ti taka,

svakog resi

svoja dlaka.║

Spusti ¹tap i noge mu dva-tri puta lako klecnu, kao po nekom utvrðenom postupku za poèetak kretanja, a zatim se i pokrenu, sporo i te¹ko, kao poluge lokomotive.

- Kuda sti¾em, suknje di¾em... - vikne jo¹ na odlasku razmetljivo-beæarski, k'o lola i bekrija, visoko zamahnuv¹i ¹tapom, svojim trijumfalnim i slavnim oru¾jem, kome ima zahvaliti sav svoj ugled.

Krene. ©ala se zavr¹ila i on poku¹a uzeti poslovan izgled. Stane iz svega glasa izvikivati robu ¹to je upravo stigla s bracerom, objavljivati kupcima njenu izvrsnu kakvoæu i upravo smije¹no nisku cijenu (on se i smijao pri tom!), pozivati na hitnu kupnju, prijetiti nestankom robe, poskupljenjem, odlaskom broda, propa¹æu, smræu... Njegovo je vikanje kru¾ilo gradom kao alarm pred katastrofu, kao vatreni poziv osvjedoèenog filantropa i zabrinutog proroka. Kao glas vapijuæeg, prodiralo je u svaku ulièicu, u svaki kutak, razlijegalo se nad gradom, jezivo i kobno, kao objava sudnjega dana: budilo, drmalo tromu volju kupaca, ¹ibalo lijenost i nehaj.

Koraèa Lintro odva¾no i vièe za pet dinara, deset krumpira i mjericu ulja, a noge mu usrdno slu¾e: grabe u prostor zdesna i slijeva, kao da kose pred sobom brazdu kretanja, a on sam uspravio se gordo kao na konju i ispru¾io ruku na ¹tapu kao da prite¾e uzde i usporava nepotrebnu hitnju.

- Ljudi, ¾ene - zarièe na uglu (ugao dijeli glas na dvije ulice) - èujte anðela mene! U Vele, na braceri, svakog blaga bo¾jeg! Kupusa, sira, ulja i krumpira, lipih kako sam ja lip, bilih kako sam ja bil! Roba fina, mala cina. Idite i vidite. Robe je malo ostalo, kad je ne bude vi¹e, pritegni kai¹e! Za u¾inu slanu sku¹u, za veèeru krst za du¹u! Kaplju ulja daj na blitvu, da ti ne zvone na molitvu. I ne slu¹aj ¾enu ludu, ne govorim ti zaludu! Sutra Vela putuje za Far. ®uri, juri, uzmi, kupi, ne budi tovar!

- A ovo ti vièe Lintro, ravne noge, a kriva koljena, od boga stvorena - doda na koncu kao neku vrstu garancije za vjerodostojnost onoga ¹to je prije vikao.

Luta njegov glas krivim ulièicama kao ukleti zov bijede i rastu¾i gospoju Olivu. "Jadni Liatro", uzdahne sa simpatijom.

Ona nije voljela starce. U njima je gledala ne¹to sebièno i pro¾drljivo, ne¹to ¾ivotinjski bezobzirno u njegovanju svojih neshvatljivih i opakih navika.

Sama se o tome uvjerila kao predsjednica "Dru¹tva javne dobrotvornosti", koje je upravljalo gradskom ubo¾nicom. Tamo su bile svega dvije tihe starice. Jedna je jo¹ za ¾ivota poklonila sav svoj imutak samostanu i sada je u neprekidnoj molitvi i potpunoj gluhoæi èekala samo duhovnu nagradu za prinesenu ¾rtvu. Prava svetica. Druga, biv¹a prosjakinja, skupljala je krpice i ¹ivala haljinice za kæerkicu, koju je oèekivala da æe joj se roditi svake godine poslije jematve, pa je svakoga plaèuæi molila da joj pokloni napr¹njak, jer kako æe, jadna, ¹ivati bez napr¹njaka... ®ivjela je tiho u svom kutu, ¹ivala krpice pjevu¹eæi svojoj buduæoj kèerkici nina nani i smije¹ila se sretno.

Ali onih pet-¹est goropadnih, zlih staraca! ... Gospoja ih se Oliva naprosto pla¹ila. Neprestano su ne¹to tra¾ili, bunili se, protestirali! Jedan je, na primjer, zahtijevao da mu se svakog dana daje sedam suhih ¹ljiva, zbog stolice! I to ba¹ ¹ljiva, za suhe smokve nije htio ni da èuje! Drugi je opet ¾vakao zelene borove iglice (jer da to èisti krv), a mokrio je po sobi "zbog zdravlja", htio je da ¾ivi "prirodno" kao i ¾ivotinje u ¹talama, koje su upravo zbog toga i zdrave. Jedan je opet sakupljao sve na ¹to je nailazio, kakve god prljave otpatke i zarðale stvari (tko zna za¹to mu to mo¾e jednom slu¾iti?), pa je kod sebe napravio skladi¹te kojekakvog smeæa. Prava pokora, bo¾e oslobodi! Sama nije znala ¹ta da radi "Javna dobrotvornost" s tim starim èudovi¹tima? Konaèno, i milosrðe ima svojih granica!

Doista, starci su kao kazna bo¾ja. Gdje god se naðu, smetaju. I odmah poènu razvijati svoju ¹tetnu djelatnost, kao po nekoj du¾nosti; oni neæe da im se ka¾e da su se ulijenili u starosti, hoæe da zarade svoj kruh. Zavuku se tvrdoglavo u svoje navike, kao u neke duboke rupe, i nitko ih vi¹e nije kadar izmamiti napolje, nego i umiru tamo unutra, nezadovoljni i posvaðani s cijelim svijetom.

Svaki put kad je posjeæivala ubo¾nicu, gospoja je Oliva ulazila sa strepnjom u ono krilo biv¹e austrijske tvrðave "Gospina baterija", gdje su ¾ivjeli starci. Tko zna ¹to oni smi¹ljaju u svojim opakim i sebiènim glavama? Onaj, na primjer, od sedam suhih ¹ljiva mogao bi i ubiti, kad jednoga dana ne bi imao stolice...

Gospoja se Oliva zgrozi od gaðenja...

Glas Lintrov ponovo se javi iz velike daljine. Ona osjeti slatku strepnju po bedrima: promazi joj se Lintrov glas oko nogu i obavije ih dahom neke tople sigurnosti, ovdje visoko, u tvrðavi njena doma, mu¾a, ugleda... Ona je izvan dohvata, ona je uzvi¹ena, èista...

Glavno, ona ga se ne boji, kao ¹to se boji onih staraca... Ima na njemu ne¹to èisto i sveèano, ne¹to sveto. Doista, kojiput joj se uèini drevnim svecem ¹to ka¾njava ¾ensku oholost, kao sveti Ivan Krstitelj. Vuèe se ¾ivahno po svijetu, prioniv¹i smjerno na sebe pokoru svoje hromosti, i ¹tapom ¹iba nemilosrdno ¾ensku pokvarenost. Ne tuèe, nego razotkriva, razgoliæuje la¾nu svetinju i pokazuje svijetu ¹to je sram i stid. Kuda sti¾e, suknje di¾e! Kao vjetar, pravedan i èist!

On je nosio u sebi ne¹to od njena prezira. Ona se veæ vi¹e puta pozabavila mi¹lju kako bi ukrotila u sebi svoje dostojanstvo, koje je tako o¹tro dijeli od njega, i privukla Lintra k sebi, u neku vrstu svetog moralnog saveza. Osjetila je najprije neodoljivu ¾elju da na njemu izvr¹i èin milosrða: to bi bio prvi dodir koji bi ga vezao uz nju zahvalno¹æu...

I doista, poèela je o njemu voditi brigu bez njegova znanja, kao o djetetu bez buduænosti. Taj veseli starèiæ razbuktao je u njoj ¾ar dobroèinstva, a kako je gospoja Oliva bila sasvim neumjerena u plemenitim strastima, kojima kasnije pokoljenja di¾u spomenike, ako ne u kamenu i bronzi, a ono u sjeæanju, ¹to je kojiput i trajnije od bronze i kamena, ona je, u svojstvu predsjednice, postavila odboru "Javne dobrotvornosti" zahtjev da se Lintro primi u ubo¾nicu bez uobièajenih formalnosti. Tu je, dakako, nai¹la na otpor gospoða iz odbora, koje su potegnule pitanje Lintrove zavièajne opæine, krsnoga lista, pa èak i samoga identiteta.

On je bio do¹ljak, vlaj, negdje tamo iz tu¾ne sinjske krajine, a dolutao je ovamo prosjaèeæi, pa se od bogalja-prosjaka razvio, zahvaljujuæi svojoj veseloj prirodi, u instituciju usmene reklame za sumnjivu robu raznih sitnih preprodavaèa. Od osobnih dokumenata, toliko potrebnih graðaninu na¹ega stoljeæa, on je posjedovao jedino svoj popularni i, u neku ruku, pjesnièki nadimak Lintro. Tako su ga nazvali u djetinjstvu zbog hromosti, i osim toga jednog podatka ni¹ta vi¹e o sebi nije upamtio; on je bio samo Lintro i mislio je da æe mu to ime dostajati do smrti.

Meðutim, nije dostajalo... Gospoðe su se ¾estoko usprotivile zahtjevu predsjednice braneæi ogorèeno stavak dru¹tvenih pravila, u kome izrièito stoji...

No sada je i gospoju Olivu spopao sveti bijes milosrða. Raspaljena sasvim osobitom, gotovo materinskom brigom o "onom jadniku", ona visoko digne ka¾iprst i izgovori zlogukim glasom sibile: "Bog æe vas kazniti!"

Uèinilo se prestra¹enim gospoðama da se u tom èasu dogodilo ne¹to u sobi, da je ne¹to prhnulo u zraku nad njihovim glavama, kao da se sam prst bo¾ji maknuo iz svog velièanstvenog mira i spustio se meðu njih da kazni njihovu okrutnost. One su odjednom popustile. ©tavi¹e, po¾urile su se da priznaju svoju tvrdoglavost i da se pokaju.

Tako je gospoja Oliva pobijedila i strpala Lintra u ubo¾nicu. Ne ka¾emo uzalud "strpala", jer je u tom nastojanju bilo i ne¹to nalik policijskoj mudrosti, ¹to su gospoðe, kako su bile domi¹ljate, donekle i nanju¹ile.

- Jeste li vidjele, moje gospoðe, koja je to vje¹tica? - govorile su gospoðe poslije ove burne sjednice. - Govorite vi ¹to hoæete, ali ona, bo¾e mi prosti, ima ne¹to od vje¹tice. Jeste li èule kako je ne¹to preletjelo preko sobe, kad je rekla da æe nas bog kazniti? Umalo ¹to se nije i svijeæa ugasila...

- Ma da je meni samo znati za¹to se ona tako zauzima? ...

- Gospoðo moja, ja vam se èudim ¹to pitate... Boji se da joj on ne digne suknju!

- Pak ¹to da joj digne? I ona je ¾ena "ispod", kao i druge... Kad smo gole, sve smo jednake - doda gospoða, sebi za utjehu.

- Jest, gospoðo. Ali, ako je vje¹tica? ...

Naklapanja. Praznovjerne bablje prièe. Ni¹ta one nisu shvatile. A gospoja je Oliva i htjela ostati neshvaæenom: tako je u dvostrukoj sigurnosti èuvala svoju tajnu.

Sad je bila mirna. Lintro u ubo¾nici, a djelo milosrða pred licem bo¾jim! Noge joj zadrhta¹e od silnog zadovoljstva i koljena joj se razdragano poljubi¹e od osjeæanja sigurnosti, kao sretni ortaci u tajanstvenom poslu. Osjeti¹e golu intimnost svoga stidnog zanimanja, kao aptisti iza zavjese, i upusti¹e se u sasvim nesputane i èak lascivne dodire. Ona osjeti burne orgije rijeèi po svojim golim nogama, golicanje i kikot mladiæa. Morala je ¾estoko stiskati bedra, da bi obuzdala ¾marke sreæe ¹to su joj u bijesnim valovima plavili tijelo.

Bila je sada slobodna. Mazila je svoju slobodu kao maèkicu, ¹aputala joj, kupala se u njoj kao u toplom mlijeku. I sve je bilo milo, toplo, meko, Mike, Koke, Mikelin! Bimbilin mali, ludi, smije se pod prozorom, a eto ga sad na koljenu, na bedru, mazi se, krije se, ¹kaklji, oh!... Gdje si, gdje si, mali, mali, Bimbilin, curica mamina?

Glasovi mladiæa vrve na ulici, bruje, grgolje mutirajuæi, prosipaju se kao orasi. A posvuda tu¾no vise suknje i ¹u¹te neutje¹no, udovièki osamljene, nezanimljive. Zastave su spu¹tene i jedra skupljena: ne jedre ohole galije. Mièu se ¹utke na krakovima, kao smije¹ni dvonogi kukci. Nema vjetra... ha, ha, ha... Likuje gospoja Oliva.

Ne prolama se vi¹e po uglovima: "Ljudi, ¾ene, èujte anðela mene! Kuda sti¾em, suknje di¾em! "Vihor je pro¹ao. Sad je mir. Sad mo¾e i sama bez strepnje izaæi na ulicu sa svojom tajnom pod naborima zavjese... Lintro je spustio ¹tap u ubo¾nicu, zabio ga u zemlju i dr¾i se njega kao nepomiène, èvrste osovine oko koje se svijet okreæe; uèvrstio se u sigurnosti, do smrti.

Lintro je zabio ¹tap u zemlju, podupro njime bradu i slu¹a bez zanimanja buntovne razgovore staraca. Svejedno mu je ¹to oni govore. Njega su tu ugurali protekcijom. Rekli su mu da nema pravo na ubo¾nicu, no ipak, po¹to se gospoja Oliva tako zauzela, primaju ga, ali... Da, sad je tu, i ne bi se htio zamjeriti.

Slabo jest, to je istina; malo graha o podne, dva lista blitve uveèe, ujutro tri suhe smokve i zalogaj kruha... Da, tako je, zato je i naopako. Kakvih je on riba pojeo kad je zaraðivao, pa ovnujskih glava, krumpira, bakalara! Ali i zrno graha i list blitve sigurni su tu kao dan i sunce na nebu. Kad svane, on ima dan pred sobom, utvrðen kao program sveèanosti, sa svim taèkama, i sve se odvija redom, taèno i sigurno, a svaku taèku oèekuje s interesom kao novost, èak i s rado¹æu. A koji put ima i iznenaðenja, kupusa i krumpira, leæe s kostima, a za Uskrs bila je i juha i noge od ovna.

Njegove noge sada miruju. Poèivaju u hladovini, nemoæne, zaslu¾ne, kao stari, vjerni konj nekog glasovitog vojvode. Nad njima vjetar sanjivo ¹umi u borovima, kao da im svakim dahom odaje priznanje za sve prevaljene prostore, kao da im cjeluje umorna koljena, ¹to su se uzaludno nahodala po tom svijetu ludom i nesmiljenom, i sada su skromno i ponizno u¹la pod okrilje sna i odmora, kao u tiho predvorje smrti. Tu im je krov i odmor i komad prosjaèkoga kruha, bez vike i komedije, bez lakrdija¹tva i prebijanja od ugla do ugla "ljudi, ¾ene, èujte anðela mene"...

Ali ¹to je bilo potrebno gospoji Olivi da jednog dana bane u taj mir? ©to joj je trebalo da izaziva to jadno zadovoljstvo, ponizno prostrto u pra¹ini pred njenim moænim nogama, previjajuæi se od zahvalnosti?

Starci su se grijali u zaklonu iza vanjskog bedema tvrðave na slabom zimskom suncu, ohlaðenom od ki¹a i hladnih sjevernih vjetrova, i naklapali svoje tu¾ne i uzaludne razgovore o svim zlima kojima su izlo¾eni tu u ubo¾nici.

- Da je meni samo sedam 'iljada, i¹ao bi' ja u Ameriku, pak zbogom lipa na¹a!

- Sedam 'iljada? Nema¹ ni sedam ¹ljiva za, recimo, ljudski poæ od sebe...

- Ma govorim, kad bi' imao...

- Eh, kad bi imao! Kad bi' ja imao samo adresu od æere u Americi!...

- A za¹to ti ona ne po¹alje ¹togod? Govori¹ da je bogata...

- Kad su joj bratova dica pisala da sam ja umro, pak ¹alje njima.

- A tebi krst za du¹u! - reèe Lintro, gotovo podrugljivo.

- Poslala je ona njima, moj Lintro, meni za sprovod; i to su mi ukrali. I krst za du¹u su mi ukrali.

- ©alju i drugi Amerikanci za ovo na¹e ubo¾i¹te, pak sve popapaju one ¹jore gospoje od Dobrotvornosti.

- E, da. Jerbo smo mi prostaci. ©to æe nama dolari i fina roba i postole "ameriken ¹u" s potplatima od gume?

- Neka mi dadu ¹to je moje, pak æu ja znati ¹to æe mi!

- Roge æe ti dat! One s tim pokrivaju svoju ¹porkicu...

- Pa kad im se one suknje u¾e¾u...

- To zna Lintro, on im di¾e suknje... Kako ono, Lintro: "Kada stignem, suknju dignem?"

Nastalo je malo, pakosno veselje: otkrili su taèku svoje ciniène, mu¹ke nadmoæi, i u¾ivali su u njoj. Tresli su se i ka¹ljali od smijeha, kao da ih je odjednom zahvatilo neko obijesno ludilo, pa ih zakovitlalo, kao ¹to vjetar kovitla mrtvo jesenje li¹æe i di¾e ga visoko u zrak, u bezbri¾nost i mladost, da zatreperi jo¹ jednom prije smrti na suncu, prema plavom vedrom nebu, kao za ¹alu.

Lintro se nije smijao. On je jedini opazio gospoju Olivu kako im prilazi, puna neke sveèane prijaznosti, kao da prilazi djeèjoj igri, s darovima dobrote na licu. Starci su jo¹ kikotali kad ju je on pozdravio, gotovo bez glasa ponizno. Nastao odjednom muk i ti¹ina, kao da je uèiteljica u¹la u razred.

To su bili dobri znakovi, koji su ohrabrili gospoju Olivu. Ona je s tremom dolazila ovamo, kao da se upu¹ta u neku neizbje¾ivu pustolovinu. Pratila ju je, dodu¹e, upraviteljica ubo¾nice, mr¹ava i stroga opatica, koje su se starci bojali, ali za njenu vrstu straha upraviteljica joj nije bila ni od kakve pomoæi. Odluèila se napokon da doðe vidjeti mirnog, ¹utljivog, spa¹enog Lintra (kako ju je izvijestila upraviteljica), da vidi vlastitim oèima to èudo svoga milosrða i da primi sama njegovu zahvalnost kao nagradu za svoje djelo.

To su sve bili "javni" razlozi njena dolaska, to jest razlozi koje je smjela nanesti a da se ne izlo¾i te¾em ogovaranju, nego da je proglase oholom i samoljubivom, kakvom su je, uostalom, i smatrali. Ali kad je prilazila, ¾marci su je podilazili od nogu pa navi¹e, gdje su se slijevali u jednu stra¹nu matiènu struju ¹to je ru¹ila u njoj svaki razuman otpor i gurala je, vukla ovamo, kao ¹to neke ljude privlaèe mraène dubine i ponori. Ona je znala da dolazi izazivati sudbinu, i to joj je pru¾alo onu suludu nasladu kojom se opijaju svi pustolovi kad polaze u nepoznato.

Pribli¾avala se Lintru kao ¹to krotitelj prvi put prilazi ukroæenoj zvijeri. Smije¹ila mu se laskavim osmijehom, koji mu je jo¹ iz daljine pru¾ala kao mito za oèekivanu krotkost i po¹tovanje s njegove strane. Ona je ¾eljela sporazum i mir gotovo (eto, èak!) i na bazi ravnopravnosti; ona je po¹teno ulo¾ila svoj udio: odrekla se pravde zbog milosrða, ona se ¾rtvovala, te je sada s pravom oèekivala Lintrovo priznanje. Priznanje svoje sigurnosti, svoga imuniteta u njegovom "ka¾njivom prostoru", na dohvatu njegova ¹tapa; htjela je da se utvrdi ta njena prednost, da se zna da je ona jedina, jedina, nepovrediva i odabrana! Ona, izmeðu svih ¾ena, uzvi¹ena!

Lintro je sve to shvatio kao dobro raspolo¾enje za¹titnice, gospoje Olive; kao lijep dan i radost ¹to jo¹ sunce grije, iako se godina primièe kraju, pa nije ni sam htio da bude natmuren i zagonetno miran. Htio je, naprotiv, da poka¾e gospoji Olivi svoje zadovoljstvo ¹to je u ubo¾nici, gdje je napokon na¹ao sreæu, da iska¾e svoju radost ¹to vidi nju, za¹titnicu, jednom rijeèi, htio je da se poka¾e sa svim svojim nekada¹njim svojstvima veseljaka i starog vjetrogonje, da ne bi gospoja mo¾da pomislila kako je on tu nezadovoljan i neveseo, kako se izmijenio, oronuo i izjednaèio s ovim zagri¾ljivim i svadljivim starcima. Zato ðipne na noge pred gospojom Olivom, èak i preko svojih snaga, te se umalo nije i sru¹io zbog pretjerane ¾ustrine. No svojim èarobnim ¹tapom on zaèas pronaðe onu sumnjivu taèku svoje labave ravnote¾e, kojom ga je obdario ¾ivot, i svlada je s lakoæom kao da je otjerao komarca. Noge su mu, mada s vidljivim naporom, izdr¾ale taj stari statièki trik, kojim je ponekad izvodio fizikalna èudesa, kao muha ¹to hoda po plafonu. On stane pred gospoju Olivu kao "najbistriji djeèak" pred kraljicu-majku, da uzvelièa njen milostivi posjet siroti¹ta, te uzme izvoditi nekakav improvizirani smu¹eni program, ako se programom mo¾e nazvati suludo naklapanje Lintrovo, a sve u rimama, o srcu i du¹i (napregni u¹i), o krilu i Okrilju (svi ga sveci blagosivlju) i kako se tu blago ¾ivi, hvala bogu i gospoji Olivi...

Starci su se smijali u ¹aku: oèekivali su na koncu Lintrovu bravuru, No gospoja je Oliva s blagonaklonom ozbiljno¹æu slu¹ala Lintrovo besmisleno naklapanje, i osjeæala se poèa¹æenom. Ona je, ¹tavi¹e, trijumfirala u sebi gledajuæi ga kako se napre¾e da je odlikuje i uzvelièa, pa je svakiput kad bi je spomenuo ili makar aludirao na nju, lako kimnula glavom u znak odobravanja i zadovoljstva.

To je Lintra toliko obezobrazilo te je postao sasvim neumjeren. Stao je mljeti koje¹ta, potpuno nesuvislo, kao da je poludio. Nizao je neke èudne, izmi¹ljene rijeèi bez ikakva smisla, jer sad je veæ htio i nasmijati gospoju Olivu; poèelo ga je zabrinjavati njeno sveèano lice (nije znao srdi li se ona), pa s vrlo izrazitom gestikulacijom zavr¹i svoj program nekom ¹aljivom pjesmicom o Mari i Jeli, koju je onèas improvizirao. To jest, kako su se Mare i Jele s momcima splele, pa kako se usrdno pletu, ne vide tetu... a teta sa ¹tapom doleti, pa hop! - po Mari i Jeli o¾e¾i, opleti... I kako se razmahao ¾ivo, kao da se ponovo uhodao u svoj stari, lakrdija¹ki stil, kao da se nehotice zaletio u omamu i pao u zanos bezbri¾nog uliènog ¾ivota "ljudi, ¾ene, èujte anðela mene, kuda sti¾em suknje di¾em!", i doista poleti negov ¹tap gospoji Olivi pod suknju i di¾e je visoko, do grla!

Gospoja je Oliva bila jo¹ toliko prisebna da je pala na ispru¾ene ruke upraviteljièine, i zatim se onesvijestila.

Starcima je zapeo smijeh u grlu! Lintrova je bravura bila vratolomna, Oni su istog èasa vidjeli da prisustvuju njegovoj katastrofi. Gledali su ga kao èovjeka koji je pao s kruni¹ta tvrðave i razmrskao se tu kod njihovih nogu...

A on sam spustio polako ¹tap na zemlju, kao neki bojovni maè kojim je upravo probio a¾daju, pa se, kao sluèajni heroj, zagledao u nedoumici, u onesvije¹tenu gospoju Olivu nikako ne shvaæajuæi strahotu svoga èina, Pak ¹to? Kuda sti¾em, suknje di¾em... Zar je u tome neka uvreda? Ne, nikako nije shvaæao...

Gospoja Oliva nije vi¹e izlazila iz kuæe. Bila je osramoæena, izjednaèena, uni¹tena. Mrtva. I htjela je umrijeti. Ali prije smrti htjela se jo¹ naslaðivati djelovanjem kazne...

Ponovo je slu¹ala Lintrov glas po ulicama "ljudi, ¾ene, èujte anðela mene", ali glas smalaksao i izgubljen, kao potamnjeli glas glumca koji se zauvijek opra¹ta od publike. Ona je pratila sa zadovoljstvom to tiho umiranje kako kru¾i po gradu, bez kruha i krova, kao da vapije i tra¾i pod hladnim zimskim nebom malo, toplo mjesto, gdje bi se konaèno smirilo i izdahnulo. To je bila jedina satisfakcija koju je mogla dobiti za svoje crno razoèaranje i jadna naknada za izgubljeno slatko sanjarenje nad svojim golim koljenima.

Nitko nije znao ¹to je ona izgubila. Tajnu je saèuvala, a izgubila je sve. Taj ju je glas samo sjeæao nekada¹nje sreæe. A bilo je ne¹to slatko u toj pustoj, samotnoj, hladnoj tuzi kad bi se kroz zimski zrak i ledeni vjetar javio Lintrov glas iz daljine. Kao glas pro¹losti i slatkih uspomena...

No i taj je glas utihnuo jednoga dana; Lintro se vi¹e nije javljao. Kad su zapuhale stra¹ne zimske bure nekoliko dana redom te su se i vode smrzavale i padale mrtve ptice od studeni i ¾eði, na¹li su jednog jutra Lintra u zaklonu iza tvrðavnog zida, nedaleko od onog mjesta gdje je gospoji Olivi digao suknju, ukoèena i mrtva, Zakopao se u suhe borove iglice, da bi se za¹titio od ledenog vjetra ¹to je urlao tih noæi nad gradom, i tu se skvrèio i umro.

Na¹li su ga starci iz ubo¾nice, koji su ga i nosili sutradan u sprovodu. A sprovod, koji je i¹ao na tro¹ak "Javne dobrotvornosti", bio je ogroman i sveèan, s mno¹tvom vijenaca od palminih grana i kr¾ljavog zimskog cvijeæa bez mirisa. To je bio znak zahvalnosti udovica i ¾ena za pokojnikovu veselost. I naèelnik se htio za ne¹to odu¾iti, pa je odredio, uz prigodnu ¹alu, da u sprovodu svira opæinska limena glazba vesele koraènice, koje bi sigurno i pokojnik ¾elio da su ga mogli pitati.

Gospoja je Oliva gledala sprovod iza pritvorenih perzijana i plakala. Na crnom poklopcu mrtvaèkog sanduka le¾ao je stari Lintrov ¹tap simbolièno i tu¾no, sam i napu¹ten, kao sirota; tako djeluje sirotinjski i osamljeno, simbolièno i tu¾no osedlan konj u pogrebnoj povorci svoga gospodara. Gospoja se Oliva gu¹ila u plaèu. Za sandukom su i¹le suknje, kao udovice. To nepregledno mno¹tvo ucviljenih nabora odmahivalo je tu¾no posljednje pozdrave... I gospoja Oliva posegne za svojom suknjom i odmahne za pokojnikom: "Zbogom, zbogom, jadni Lintro"...

Sve je bilo mrtvo. I pusto. ®eljela je Lintrov ¹tap, i dali su joj ga. Ona ga je pobo¾no okitila vrpcama i cvijeæem i èuvala ga kao moæi sveèeve u ormaru, meðu svojim svilenim rubljem.

Noæi su zimske beskrajne i mraène, u njima vjetrovi urlièu i ki¹e plju¹te, a sna nema dovoljno za cijelu dugu noæ, pa se èesto èinilo gospoji Olivi da kroz huku vjetra èuje glas "ljudi, ¾ene, èujte anðela mene!" i pokrivala se preko glave od straha, Ali glas se jednako javljao i pod pokrivaèem... "èujte anðela, anðela, anðela"... Otvarao se ormar sa ¹kripom, a iz njega izlazio Lintrov ¹tap i hodao buèno po kuæi, kao da tra¾i vrata u mraku: odazivao se vjerno glasa svoga gospodara...

Gospoja je Oliva budila mu¾a i silila ga da oslu¹kuje; on je èuo samo vjetar i ki¹u i govorio joj da je luda, pa je spavao dalje bez briga i straha, i opet je ostavljao samu. Ona ga je mrzila.

Dala je odslu¾iti bezbrojne mise za upokoj Lintrove du¹e, a sama se bacila na jo¹ neviðenu pobo¾nost i milosrdna djela, te su je veæ u gradu smatrali sveticom.

Ali glas se jednako javljao:

...Èujte anðela, anðela, anðela, anðela... i tako svu noæ.

"A mo¾da je on doista sada anðeo?" - sine joj jedne noæi misao i ukoèi je od strave. Osjeæala je veæ ognjene ¹tapove kako je ¹ibaju po golom tijelu u najdubljoj jami paklenoj i vidjela Lintrovu du¹u kao bijelu golubicu kako lebdi nad ognjem, obasjana sjajem nebeskim.

PRAH

Ah, pozna ga, pozna ga! To je ono oblo, pravilno n kao krila galeba. Na n ju je upozoravao neka ga ne pi¹e u njegovoj adresi kao u. On nije Touko, nije Jaukiu, Japanac. On je Jankin, Tonko plemeniti Jankin, a ne neki tamo Touko Jau-Kiu, Kiu-©iu, ©iu-Micu, zavojevaè kineske pokrajine Vrag-si-ga-znao! Na ovom ovdje n ima neki akcenat, neki mig, ne¹to reèeno, a neizgovoreno. Oh, n, n, kakve uspomene!

Poznajem vas, gospo, poznajem vas - po va¹em n! A ¹to sada hoæete od mene nespretnjaka, od mene èudaka, osobenjaka i sakupljaèa starih kljuèeva? S tim ste me rijeèima i ostavili pred deset, ne, pred jedanaest godina, zar se ne sjeæate? Pred jedanaest godina dobili ste napadaj histerije i plaèa i lupali ste no¾icama po ¹ljunku (onda je ovdje bilo èistog, bijelog ¹ljunka po ovim stazama, pred jedanaest godina) i vikali ste: ¹to èe¹ mi ti s tim starim kljuèevima, ti... (Ah, kako je tada bila lijepa, bo¾e moj!) Stara Lucija vas je èula gore u kuæi i pitala me poslije: "©jor Tonko, a ¹to je ono bilo sinjorini Ani?" "Sinjorini Ani?" rekao sam. "Ubola se na list od palme..." "Jerbo je spominjala kljuèeve", promrmljala je Lucija, "zato pitam."

Znala je stara Lucija ¹to je, i znala je da nije zbog palme, ni zbog kljuèeva. Znao sam i ja da nije zbog kljuèeva. Da sakupljam kljuèeve, to ste znali i ranije, to je znao svatko, cijelo mjesto, a ipak ste se sa mnom zaruèili. Cijelo je mjesto meni prodavalo interesantne starinske kljuèeve, pa i vi, i vi sami, gospoðo, poklonili ste mi onaj krasni venecijansko-gotski kljuè, koji je bio ures i kralj moje zbirke! (Oh, Ana!)

Nije, ne, bilo zbog kljuèeva, lijepa gospo, nego zbog geometra. Zbog geometra ¹to nam je do¹ao mjeriti zemlje. Zbog druga, druga geometra! Otuda histerija i plaè i lupanje no¾icama po ¹ljunku! I peticu ste tada slomili, pa smo slali Luciju postolaru da je popravi da biste mogli otiæi kuæi. Morali ste èekati Luciju da se vrati s cipelicom (mala bosa no¾ica!), pa ste sjeli na klupu meðu oleandrima i ¹utjeli ste srdito, jednu rijeè niste vi¹e htjeli progovoriti sa mnom. Osjeæao sam se kriv; ¹to sam ja onda, jadan, znao za geometra! Mirisali su oleandri iznad va¹e glave, ali vi niste osjeæali toga mirisa. I zbog toga sam se osjeæao kriv, ¹to vi ne osjeæate taj opojni, ljubavni miris od koga se uzdi¹e. I ja sam uzdisao zbog va¹e srdite ¹utnje, zbog mirisa, zbog svoje krivuje, koje nije bilo (kako si bila okrutna, Ana!) i pao sam na koljena pred vas, molio vas za opro¹tenje, odricao se kljuèeva, obeæavao... i htio vam poljubiti no¾icu u prste, a vi ste me tom istom, netaknutom, nepoljubljenom no¾icom grunuli u prsa i oborili me u ¹ljunak na stazi. Doslovno-odgurnut, odbaèen, da bih napravio mjesta geometru.

Kako vas je zapazio kroz svoje teodolite i smotao u ko¾natu pljosku svoga metra, ne znam ni danas. No poludjeli ste bili za njim. Nije vas bilo stid i¹èekivati ga, ude¹avati susrete (o svemu se tada na sve strane govorilo, a mene je bilo stid, Ana), a kad je zavr¹io posao i otputovao, odjurili ste za njim bez stida... A kasnije, kad je do¹ao rat, èak ste htjeli za njim i u ¹umu otièi! Obuæi hlaèe i biti partizanka!

Kad je Lucija donijela cipelu, oti¹li ste, ostavili me bez jedne rijeèi, bez stiska ruke. Nikad vas otada nisam vidio. Kad je svr¹io rat, rekla mi je Lucija da ste se ipak udali za geometra. Ona mi je rekla da ste ga uhvatili u¹ljiva i izgladnjela (oprosti, Ana), i da ste ga oprali i nahranili, istucali mu u¹i i povukli ga k sebi u krevet (oh, Ana, Ana, ja sam tada plakao zbog tebe!), a onda vas je i registrovao kao svoju drugaricu.

A ¹to sad, ¹to sad hoæete s tim pismom? S ovim en poput krila u galeba? Da se mo¾da rugati ne kanite... geometrijo?

Sjedio je na onoj istoj klupi u vrtu, kraj staze koja je nekad bila (pred jedanaest godina) posuta bijelim, èistim ¹ljunkom, a sad se crni od gole, blatne zemlje. Oleandri su se rascvali i miri¹u kao i onda kad je ona tu sjedila. On uzdahne u sebi, u sjeæanju.

Ne znate vi, gospo, da sam se razbolio onda kad ste oti¹li i da sam buncao o vama u groznici, da sam vas zvao... Buncao sam da æu baciti sve kljuèeve, osim onoga ¹to ste mi vi poklonili, kljuè od raja... Lucija mi je kasnije prièala da sam spominjao kljuè od raja... Ona je mislila da umirem, da mi je du¹a veæ na onom svijetu, pred rajskim vratima i da razgovara sa svetim Petrom. A ja sam tra¾io kljuè od raja, va¹ kljuè (ti si bila raj, Ana, moj raj), s kojim sam htio otkljuèati i zaviriti u va¹u okrutnu, va¹u stra¹nu du¹u. Kad sam ozdravio, nazvao sam ga kljuèem od pakla i objesio sam ga ondje gore, o èavao ispod prozora, gdje je prije visio kavez s kanarincem, koji je uginuo za moje bolesti, zaboravljen ondje pod prozorom. Objesio sam tako kljuè od vrata paklenskih izvan kuæe, ne bi li po noæi do¹ao po njega onaj vrag ¹to ¾ivi u vama... Gledao sam svako jutro, visi li jo¹ pod prozorom, i, eto, jedne noæi vrag ga je odnio.

Htio sam ti pisati, Ana, da ti nisam ja vratio taj kljuè, nego da ga je vrag, tvoj vrag... Oprosti, nisam znao ¹to radim. Lucija mi je poslije rekla da sam ti ja sam poslao taj kljuè, da ga je ona sama nosila na po¹tu, a ja se ne sjeæam, nièega se ne sjeæam, bio sam kao lud od ¾alosti.

Èekao sam vas, gospo, èekao, dvije godine samo vas èekao. Nabavio sam i ploèu J'attendrai toujours... i svirao samu ploèu dan i noæ i plakao sam uz nju, èekajuæi vas. Niste do¹li. Jedanaest je godina pro¹lo i niste do¹li - i ¹to sad ¾elite s ovim pismom?

Pismo je dr¾ao u ruci, neraspeèaæeno. Mali, bijeli, nje¾ni pritisak na dlanu, kao da Anu dodiruje, bijelu, nje¾nu, dobru Anu iz prvih dana ljubavi. Smije¹ila se Ana na dlanu, mirno, krotko, pokorno, kao da mu se sva poklanja, sa svom svojom bjelinom, svom svojom tugom i razoèaranjem, s tim umornim, malaksalim rukopisom i s ovim n, koje ka¾e pokajnièki "oprosti". Ali jo¹ nije smogao pokreta da raspeèati pismo, jo¹ su oleandri stra¹no mirisali sumnjom, starim bolom, histerijom, tu, na klupi... A kljuèa nema rajskog da raspeèati to nebo na dlanu, taj pakao u ruci, ta podmukla vrata neizvjesnosti... Kljuè je odnio ðavo one noæi ispod prozora...

Sav je drhtao od uzbuðenja. A govorio je: "Komièno! Ona mi pi¹e! Komièno! Ana mi pi¹e! Smije¹no!" Htio je zamisliti njezino razoèaranje, neuspio brak, tugu, èe¾nju za njim i molbu, direktnu, poniznu molbu, neka joj dopusti da se vrati... Ali tek ¹to bi se poèeo gibati taj sretni hod ma¹te, taj ¾ivi ¾marak naknadne sreæe, koja je stoga bila dvostruka, velika, ovjenèana pobjedom, javljao se protuvjetar i razgonio opojni dim trijumfalne sveèanosti. Ostajalo je samo pismo na dlanu, neizvjestan podatak, siroma¹an povod za svu tu galamu u njemu, tu uzbunu ¹to ga je trgla iz mirnog sna jednog tihog ¾ivota pod pokrivaèem rezignacije, jedanaest godina debelim.

Èu Lucijine papuèe gore po hodniku i turi pismo pod ko¹ulju. Trgne se odluèno i ustane. Tvrdi ugao kuverte bocne ga pod lijevu sisu i istjera mu uzdah. Ali je ipak po¹ao. Po¹ao je da se zatvori u svoju sobu, da tamo otkuka svoje novo stanje. Staro stanje, izvaðeno iz ormara sjeæanja, gdje su ga moljci zaborava zobali jedanaest godina kao neko skupocjeno sveèano odijelo koje nikada nije obukao. Sada je odjednom iza¹lo na sunce, izre¹etano rupicama, nagrizeno zaboravom, èudno prazno i staro, a ipak djeluje ljuto u mirisnoj atmosferi tih oleandera; na muènoj stazi jedne pro¹losti s koje je vrijeme ispralo svu bjelinu.

Bila je bijela Ana. Bijela gospa od snijega, od ¹eæera, od oblaka, bijela od tlapnja, od iluzija, od njegove bijele, pobo¾ne ljubavi. A onda ste se odjednom istopili, gospo, pred mojim oèima. Ostala su samo bijela mjesta, bijele praznine, bijele, lepr¹ave uspomene ¹to domahuju iz daljine bijelim rupèiæima odlaska.

Mahao sam vam ruènikom s balkona, gospoðo, onog ranog jutra kad ste odlazili. Imao sam dalekozor na oèima, otkrio sam vas na palubi, naslonjenu na ogradu. Gledali ste moje mahanje kao i svakog jutra dotada, kad ste ustajali i izlazili na prozor da primite moje jutarnje pozdrave, na koje ste uzvraæali svojim pozdravima. No tada, na parobrodu, odlazeæi zauvijek, niste mi uzvratili. Izvadili ste bijeli rupèiæ iz torbice i obrisali ste nos. To je bio va¹ opro¹taj sa mnom.

Onaj ruènik i dalekozor jo¹ su stajali na posebnoj polici, oblo¾enoj bijelim papirom. I nisam vam prestao mahati, madame, za svih ovih jedanaest godina. Pozdravljam vas svako jutro s balkona (ti si, Ana, jo¹ uvijek moja jutarnja molitva), a mjesto vas odzdravlja mi va¹a stara, luda tetka Roza s onog istog va¹eg prozora.

On zatvori prozore, na koje je udarilo te¹ko ljetno sunce, povuèe perzijane, i soba se uvije u blagu, korotnu polutminu. U tom polumraku, kao da otvara kasetu s fotografskom ploèom, on oprezno otvara kovertu i izvadi pismo. Pretamno je bilo da bi ga mogao èitati, zato prièeka da mu se oèi priviknu.

©to hoæe? Kljuè sam joj vratio, ja nemam ni¹ta njenoga. Mo¾da drug geometar ne¹to ¾eli? Mo¾da preko nje drug geometar nudi mir i moli da mu oprostim za sreæu koju mi je oteo i sam je u¾iva?

Sretno ti, dru¾e geometru, samo ti u¾ivaj! (Jer njima se govori ti, sami su tako zapovjedili.) Ja nisam nesretan. Naprotiv, uèinio si mi... (Oprosti, Ana, to samo njemu tako govorim da mi se ne smije. Ti zna¹ ¹to osjeæam.) Uèinio si mi, dru¾e...

"Dragi Toni, pisalo je u pismu, èudno mi je i samoj ¹to ti se javljam posilje svega... i nakon toliko godina. Imam jednu veliku molbu na tebe i nadam se da mi je neæe¹..."

Njegovo lice obli sjaj velikodu¹nosti. (Tebi da odbijem, draga Ana! Reci samo, reci...)

"...Nakon pet godina uzaludnog èekanja, kad smo veæ bili izgubili svaku nadu, rodio mi se sin!"

Dvaput je proèitao reèenicu, a shvatio je tek treæi put, kad ju je u sebi ponovio, rasvijetlio, pretvorio rijeèi u stvarnost. Pet godina èekanja! Lijepo! Na prozoru ste èekali s geometrom da doleti roda! Ah, to vi zovete èekanjem?

Bio je zloban cinièan, i svidio se sebi. Osjetio je na licu adekvatnu grimasu i poðe da je pogleda u zrcalu. Bila je to tu¾na maska razoèaranja, preko koje je silom navukao ironiju kao krivu rukavicu, pa mu se lice èudno izoblièilo kao u krivom ogledalu. No njemu se dopalo. Mislio je da je to onaj osmijeh ¹to satire protivnika. Oprezno prenese svoju grimasu preko sobe, uzdignute glave, kao ¾ongler ¹to nosi fla¹u na nosu.

Èekanje, èekanje... mrmljao je pun gorkih, uvredljivih slika. Ali da vidimo i "molbu"?

"Ti zna¹, Toni, kakvi su oni (znam, drugovi), a ja ne bih htjela da mi dijete ostane bez krsta. Oni sve samo ,registriraju'... Hajde, za vjenèanje nisam marila (to znamo da nisi, nije ni potrebno za - èekanje), odrasli smo, razumni (to je pitanje?), znamo ¹to radimo (i to je pitanje!), ali ovo nevino, malo stvorenje... da vidi¹ kakav smije¹an nosiæ ima!... ¹to ono jadno zna za na¹u politiku? Mogao bi mi kasnije predbacivati... pa sam mislila... Ovdje se nemam kome obratiti, sve sami... zna¹ (znam), a ti si mi ipak ostao blizak i drag, kao brat (hvala, sestro), pak sam odluèila da ti se povjerim i da te zamolim da bude¹ kum mom malom... Hoæe¹ li, Toni? (Hm...) Moj mu¾ o tome ni¹ta ne zna. Mi æemo to obaviti ujutro dok on bude u uredu, veæ sam sve uredila s dum Vinkom. A mu¾u sam rekla da æe¹ nam ti doæi u posjete na dva-tri dana, da vidi¹ maloga, a on je rekao: ,Neka doðe.' Zna¹, on tebe cijeni, ka¾e, ,iako je jedan od onih, nije suraðivao s okupatorom. To je karakter'! On, zna¹, sve na politiku, koji put mi dodije (ma nemojte?), ali je inaèe dobar i fin, ne bi ni muhu ubio. Samo, ¹to æe¹ (ja? ni¹ta!), bio je èetiri godine u ¹umi, treba vremena dok se opet privikne na mnogo toga, bez èega mi ne mo¾emo. Molim te, Toni, da mi ne odbije¹ ovu molbu! (Hm...) Ako pristaje¹, samo mi brzojavi kada dolazi¹. Srdaèno te pozdravija - Ana.

P. S. Sakuplja¹ li jo¹ kljuèeve? Imam za tebe jedno iznenaðenje!"

I ja za tebe! reèe naglas, zgu¾va i odbaci pismo. Ru¾an mu se osmijeh pojavi na licu. Obigravao je najprije, kao omali nesta¹ni ðavo, oko usana, oko nosa, skoknuo sad na jednu, sad na drugu stranu lica, ¹kakljao, drmao, budio te mlohave crte, te uspavane, tu¾ne nabore, te lijene, ovje¹ene kesice, uzbunjivao, podizao na ustanak. Lice je o¾ivljavalo, budilo se iz tupe, dugogodi¹nje ukoèenosti, potezalo se, pokretalo, igralo, a smijeh je rastao sve vi¹e, sve neobuzdanije; razbio je i poru¹io sve ustave i brane namje¹tenih, grèevitih grimasa i razlio se nezadr¾ivo i pobjedonosno po licu kao poplava. Smijeh je tresao tu blijedu, glatko izbrijanu masku, pravi ¾ivi smijeh, sa svom silom ubitaène pakosti, koja je ru¹ila u njemu sve obzire i pristojnosti, sve sentimentalnosti i male boli, iz kojih cure potoèiæi suzica. Smijao se psovaèki gromko i te¹ko, primitivno, pro¾drljivo, roktavo kao svinja. Bilo je u tom smijehu ne¹to gadno, neljudsko, neko stra¹no, osvetnièko u¾ivanje.

Ustane, digne zgu¾vano pismo s poda, poravna ga pomno i poklopi knjigom. Zatim zovne staru Luciju i po¹alje je na po¹tu s brzojavom: "Dolazim sutra - Tonko."

Parobrod je mirno klizio po glatkoj vodi, a starica je prièala, prièala... Prièala je o sinu koji je bio u borbi, pak se o¾enio i sada je u Splita "na polo¾aju"... Ide mu u posjete. A ima sina od dvije godine, zlato moje, a dijete, prosti mi bo¾e, nekr¹teno! Ah, moj ¹jor Tonko, strah me je da se, ne daj bo¾e, djetetu ¹to dogodi, pa kako æe, nekr¹teno èeljade, bo¾e mi prosti, kako æe, recite, onekr¹teno ugledati lice bo¾je? I kakvi su ovi, i kako je i njen sin, dobar kao kruh, ali je isti kao i oni, pak sve govori da je sve samo priroda, priroda... A tko je stvorio ovaj svijet, ovo sunce, i ljeto i zimu, i ovo more i ove dupine u moru, recite i sami, ¹jor Tonko, kako je mogla ta priroda sve ovo stvoriti, da je sve to tako uredno i sve na svojemu mjestu? Ajme meni, ja ni¹ta ne razumijem, bri¾na, nego gledam ono djeteta, zlato moje, bez blagoslova, pak mi same suze dohode na oèi, moj ¹jor Tonko...

On je ¹utio. Ozbiljnost kojom je starica govorila o sudbinskoj va¾nosti kr¹tenja bacila ga je u razmi¹ljanje i zabrinutost. Odluka mu se praæakala u mre¾i vrlo zapletenih misli, koje je starica jo¹ vi¹e zamrsila, To su ipak svete stvari! A u njih se nije volio mije¹ati.

Osjeti tremu i kajanje ¹to se odazvao pozivu. No ipak, dijete æe se krstiti, on neæe dirati u kr¹tenje. Èast kr¹tenju i moje puno po¹tovanje! Èak, ¹tavi¹e, obavit æe ga za geometrovim leðima, tiho, bez sukoba, bez galame, s podsmijehom u srcu i s rado¹æu. A ono poslije... to vi¹e nema veze s kr¹tenjem.

Rije¹io je pitanje savjesti i ponovo se veselio podvali, Bog æe je shvatiti i nagraditi, on je na njegovoj strani. I Ana. Bog, on i Ana protiv, geometra, lukavo, fino, tiho, iza leða, diplomatski, bez vike i glasnih ovreda. Diplomatski æe on i Ana krstiti geometrovo dijete... hi, bi, hi, smijuljio se u sebi, u¾ivajuæi.

Laskalo mu je Anino povjerenje. Zove ga kao sauèesnika protiv mu¾a, Usudio se iz toga razvijati neku nadu... Ka¾e, koji put mi dodije. Politièar! Zalepr¹ala je u njemu Ana, bijela, nekada¹nja, njegova. Ana u potajnom dogovaranju, u ¹aputanju, u migovima i zajednièkoj tajni. Osjeti Anu u toj tajni kao u tamnoj sobi, svu drhtavu, ustreptalu, neotpornu, spremnu da mu se preda, pa ¹apuæe jedva èujno i zove ga u zagrljaj. Naje¾i se od milja i strese se, kao da mu je tijelo zajecalo.

- Preskoèila vas je smrt - reèe starica.

- Kako? Smrt? - upita strogo, zateèen u sanjarenju.

- Da, ka¾e se - reèe starica izvinjavajuæi se - kad se netko strese, da ga je preskoèila smrt. A tko zna je li to istina?

- Smrt? Nije volio da mu se sada mije¹a ta rijeè u ovo raspolo¾enje. Pretijesan mu je bio i ovaj jedan ¾ivot za svu silu u¾itka ¹to ga je èekao tamo, sutra ujutro, kad ostanu sami, on i ona, udru¾eni zavjerom.

- Pasti æe vam dar, ¹jor Tonko, upozori ga starica, pru¾iv¹i ruku da zadr¾i paketiæ ¹to mu je kliznuo s koljena. - ©to vam je to, dar?

- Da - reèe srdito i odgurne joj ruku, da ne bi dotakla zamotuljak; sam ga uhvati u padu.

- I ja nosim sinu ovo malo gro¾ða - i poka¾e pokraj sebe oma¹nu ko¹aru. - A vi¹e æe ga ona pojesti, nevjesta, nego on, jadan. Nema kad ni jesti. Samo trèi uokolo.

Da, dar, reèe u sebi, a lice mu se ponovo poèelo grèiti od unutra¹njih lomova, kao ono juèe kad je donio stra¹nu odluku. Dar - darmar, bomba, od koje æemo se sve troje razletjeti, svatko na svoju stranu. Kad bi ti znala, govorio je starici u mislima, kakav je dinamit tu unutra!

Nevelik paketiæ, pomno umotan u bijeli svileni papir i dvaput svezan unakrst ¹irokom svilenom vrpcom crvene boje (boja æe se svidjeti geometru, pomisli podrugljivo), le¾ao je nedu¾no izmeðu njegovih koljena, kao milo djete¹ce u kolijevci, uronjeno u pjenu od svile i èipaka, ukra¹eno ¾arkim crvenilom trake... eto, upravo opremljeno za kr¹tenje. I on stane ljulju¹kati to svoje opasno èedo na koljenima i tepati mu u mislima: èekaj, èekaj, mali moj, najprije æemo radost uèiniti tati, krstit æemo bracu. Onda æe¹ ti leæi u kolijevku k braci da bismo i mamu razveselili... Jer mami æe biti drago da te opet vidi, a tata æe skakati od veselja kad te upozna, i na koncu æemo svi zaplesati i biti veseli, veseli...

- A ¹to lijepa nosite na dar, ¹jor Tonko? - Starica je bila radoznala.

- Ah, sitnice, ¹to se veæ stavlja djetetu u kolijevku, a raduje i roditelje i dijete. Zveèke, zveèkice... I zvonèiæe.

- Zvonèiæe, to je lijepo. A moja su se djeca igrala s kutijama od ¹ibica, pak bi ¾igice prosuli... - glas joj presijeèe o¹tar vrisak sirene. Parobrod je ulazio u luku.

Na obali se opa¾ala vreva. Svaki dolazak parobroda znaèio je neku malu sveèanost u na¹im lukama; osobito u ovim poslijeratnim godinama kao da se odjednom osjetila potreba za nekim jaèim gibanjem nakon èetiri godine svakakvih stega i ogranièenja pod okupacijom. Ljudi su doèekivali brodove s bezrazlo¾nim nestrpljenjem i radoznalo¹æu, èak i ove male vicinalne parobrodiæe sa obli¾njih otoka èekali su s uzbuðenjem, kao da im donose neki neoèekivani susret, neku iznenadnu radost, koja je bila negdje zaostala da bi ih, eto, upravo sada iznenadila.

Bio je nemiran. U toj vrevi na obali meðu onim glavama ¹to se nemirno vrpolje, ziblju, okreæu, kao da se neki ¹a¹avi vjetar s njima poigrava, nalazi se i njena prpo¹na i kapriciozna glava s nekim mislima... S kakvim mislima? Ipak, za¹to ga je pozvala (ba¹ njega!) u tu zavjeru protiv geometra? Za¹to ga je povukla u tu zajednièku tajnu i probudila u njemu osjeæanje... osjeæanje... kao da ga zove na neko tajanstveno, osamljeno mjesto, gdje æe biti posve sami i... ¹aptati kao urotnici? A on i sam sprema svoju urotu (svoju vlastitu, grdnu, osvetnièku, da æe se pamtiti!) s tim paklenim strojem u nedu¾no-bijelom, svilenom papiru i s vrpcom, s tom atentatorskom, ubojnom bombom, tempiranom za sutra ujutru, poslije kr¹tenja... Bit æe radoznala, gorjet æe od nestrpljenja... Razmotat æe paket, pogledati dar od kuma (kuma!) i - pras! Prasnut æe bomba i zemlja æe se potresti od zadovoljstva.

Tresao se od straha. Ne od bombe, nego od Ane. Govorio je neke misli u sebi, ali to su bile samo rijeèi, ne misli, misli su se skupile, zavlaèile se jedna u drugu, krile se pred Anom.

Ana stoji tamo na obali i èeka. Èeka njega, atentatora, podmuklog ubojicu ra¹irenih ruku (Ana! Ana! Ana! jecao je u sebi) s vedrim povjerenjem i s osjeæanjem olak¹anja: odazvao se, odazvao se Toni! (Toni, ni, ni, ne ui! -no, ona to sada govori, ne pi¹e...) i s kajanjem ¹to vara mu¾a mije¹a blagu simpatiju prema njemu, ubojici, mo¾da èak i tihu, upla¹enu ljubav, ¹to se nesvjesno probudila u njoj nakon jedanaest godina tvrdog, mrtvaèkog sna. Jer za¹to bi ga inaèe zvala, za¹to? Mo¾da je i cijeli taj komplot s kr¹tenjem samo izlika...? On se sav u sebi oblizivao nad tom moguæno¹æu i gotovo zaplakao od sreæe. A nosi bombu na dar toj svojoj ludoj, nenadanoj sreæi! Koja nezahvalnost! I ludost!

Htio se osloboditi, odbaciti taj glupi, pakosni teret, ¹to mu je sada odjednom tako te¹ko legao na savjest: podlac i cinik, ¹to grohoæe iz paketa glupo i zloèinaèki. No kako da to uradi neupadno i diskretno, da izbjegne radoznala pitanja i komentare? Hoæe li potonuti? Polo¾i dar na sam rub ograde i pusti ga. Sam æe pasti kod prvog trzaja broda. Okrene se prema starici da bi joj odvratio pa¾nju od svoje tobo¾nje rastresenosti, no ona je veæ govorila negdje iza njegovih leða:

- Ajme meni, ¹jor Tonko, zaboravili ste na dar! - uzviknula je starica. - Jedva sam ga uhvatila. Ni¹ta, ja æu vam ga nositi, jer vi biste ga jo¹ i zaboravili na brodu, kakvi ste! Oh, kakvi ste vi uèenjaci, sve zaboravljate! Ni¹ta, ja æu vam ga... A vi meni, ¹jor Tonko, uèinite ljubav, ovo malo gro¾ða... Samo da mi na obalu iznesete. Puno je svijeta, a nisam vi¹e sigurna na nogama, jadna... Samo na obalu... - brbljala je starica zabrinuto, zakriliv¹i suknjom svoje gro¾ðe od nestrpljivih putnika, ¹to su navalili na onu stranu kojom æe se brod poljubiti s obalom. A paket s crvenom vrpcom dr¾ala je u ruci.

Nije joj oteo paket, ostavio ga je u rukama starice, a sam, s nekim pokornim bijesom, digne ko¹aru s gro¾ðem, visoko, do brade, kao da je kani baciti preko ograde.

-Ajme, ¹jor Tonko! - poboja se starica za svoje gro¾ðe. - Èekajte, jo¹ nisu ni most polo¾ili. Umorit æete se...

No on ne spusti ko¹aru. Kru¾io je pogledom po obali, ne slu¹ajuæi staricu. Jo¹ ako me doèekuje s njim! mislio je gnjevno... I s njihovim plodom uzaludnog èekanja! doda ponovo atentatorski podmuklo, spreman na osvetu.

Jedan bijeli rupèiæ zalepr¹a na suncu. Da, ona, Ana. Sama. Oko nje luèki nosaèi, milicioneri i svijet, ¹aren, nemiran, glasan, neinteresantan. Bila je u bijeloj ljetnoj haljini bez rukava i s nekim izrezom na grudima, èudnim, kvadratnim, - svakako vidio je mnogo otkritog, bijelog mesa. ("Mesa"? Nije odobravao rijeè.) A na glavi veliki panama-sombrero s razvijorenom vrpcom boje neba i mora... Bila je kao ljeto, kao nebo i more, bijela kao galeb, lebdjela je nad ¹arenom masom sa svojim ¹e¹irom...

- Sad - javi se starica. - Hajmo polako, ¹jor Tonko.

Osjeti ko¹aru u rukama, glupu, te¹ku, punu jedrog ¾utog gro¾ða s nabreklim bobicama kao djeèji obrazi, kao dojke... Misao mu se prene i poleti na obalu; u¹ulja se ispod dekoltea, u¹eta u bijeli drhtavi klanac... Istièu se ispod haljine, nabrekle, pune mlijeka...

Ona, kao da je osjetila pogled i misao u njemu, povuèe haljinu na grudima i nasmije¹i se zbunjeno. On je èak vidio i crvenilo na licu, osim toga misli da joj nosim i gro¾ðe na dar. I nije se stidio te pomisli. Naprotiv, prenosio je ko¹aru s jadnom pa¾njom, kao da je sve blago u njoj, htio je pred njom i pred svima ovima odigrati èovjeka koji se prilagodio vremenu, koji se spustio, izjednaèio.

Prelazeæi preko mosta, starica je i¹la za njim i bri¾no opominjala ljude: - Mjesta, mjesta, ma pustite proæi, bo¾e moj! ©jor Tonko, samo da se ne zgnjeèi, to mi je za njega, jadnoga. - A onda je brundala dalje, vi¹e za sebe: - Za njega, da! Sve æe ona pojesti. Nema on, jadan, vremena ni okusiti. Samo trèi, trèi, dok mi se ne razboli, du¹o moja. Ma mjesta dajte, vidite da se nosi gro¾ðe - ljutnu se starica na neke nestrpljivce; bila je spremna na svaðu.

- Ovamo, ¹jor Tonko, ovamo. - Odvlaèila ga je nekamo u stranu, gdje je gu¾va bila manja. Izgubio je Anu iz vida, potonula mu je u masi dok je sebi krèio put na obali.

Znoj ga je oblio, iskoèile mu ¾ile na èelu i vratu, zaboljela ga leða i ruke, razma¾ene, nenavikle na teret, a nigdje mjesta da spusti ko¹aru. Tada osjeti lagan dodir na laktu: - Toni!

Stane, zbunjen, dr¾eæi jednako ko¹aru preda se, a srce mu je lupalo u u¹ima te¹kim, paradnim korakom, kao da mu vojske mar¹iraju u glavi.

Usta su joj bila ¾arko crvena i zubi bijeli, prozirni i oèi vedre kao nebo, podsmje¹ljive. Rugala se.

Gledao ju je dugo tako, s ko¹arom u rukama, i ni¹ta nije shvaæao. Ni¹ta. Oèajno, beznadno stanje neke okrutne uzetosti sputalo mu je svaki pokret, èinilo se da æe tako i ostati, vjeèito zagledan u Anu. No starica ga sjeti da spusti ko¹aru, i on je spusti, automatski, idiotski, ne prestajuæi gledati u nju. Zatim prihvati pru¾enu malu, punaèku ruku, jednako mehanièki, kao u hipnozi, i sagne se da je poljubi, no ruka se naglo spusti duboko dolje, kao da stidljivo bje¾i pred poljupcem. On se sagne jaèe, poðe za rukom i zaglavinja smije¹no, kao da ga je netko munuo u leða. Ona se nasmije. Ruga se, pomisli on i uspravi se, crven i zbunjen. Ne smije se vi¹e ljubiti ruku, zabranjuju... zna ona...

- Ostario si, Toni, - a pri tom mu je gledala i sjedine na sljepoèicama, A ona? - jedva sam je prepoznao, toliko se izmijenila! Osveæivao se u mislima. Zar mislite da ste mladi? A tu mi se pona¹a¹ kao djevojèica! Nesta¹na curica!

Nije znao bi li joj govorio ti ili vi, pa je izmucao bez zamjenice ne¹to nalik na ironièni kompliment, koji je zauvijek propao u opæem ¾amoru luke, kao biser u mulju.

Gledao je lice na kome se poèela tiho gasiti nekada¹nja Anina ljepota. Pojavile se pjegice po nosu i sitni nabori oko oèiju, plavièasti podoènjaci... Razmek¹ala se ko¾a na vrhu, a ni¾e, dolje pod vratom, u dekolteu (gdje su se nekada odluèno odbijale dvije èvrste kugle, u lijepoj, glatkoj cezuri, kao dolina izmeðu dva vala, kao ah izmeðu dva poljupca!) slilo se gusto tijesto i pritisnulo s obje strane stidljivu, tanku crtu, ¹to je izdisala pod pritiskom i razlila se naglo u tugaljivoj delti namre¹kane ko¾e pod vratom. Tu se poèela gnijezditi starost, pomisli i tu¾no odvrati pogled.

Ona to osjeti i povuèe dekolte navi¹e, lako pocrvenjev¹i.

- Onda, hoæemo li? - reèe zatim ¾ivahno i prihvati ga oko lakta.

No starica ga je otraga veæ dr¾ala za drugu ruku i povjerljivo je trzala.

- A dar, ¹jor Tonko? - govorila je starica misleæi da ¹apæe. - Dar ste opet zaboravili? - pa mu tutne u ruke njegov paketiæ i uz to dva ogromna, pomno odabrana grozda s jedrim, nabubrelim bobama, tvrdim kao grudi...

Nekada¹nje... Èudna ga je tuga davila u grlu (ah, Ana, Ana), pomije¹ana sa zlurado¹æu ¹to je dolazila iz paketiæa, kao isijavanje nakupljenog, zgusnutog bijesa: u njemu je plamtio neki veseli, pakosni gnjev i sipala tu¾na, sjetna ki¹a u isto vrijeme. Ki¹a je gasila gnjev. Bio je tu¾an.

Starici odluèno odbije grozdove.

- Ma, bili ste mi pri ruci, molim vas, ¹jor Tonko. ©to bih bila ja jadna bez vas?

Bila je gotova da zaplaèe.

- A ¹to æe mi to? Kako æu nositi... ? Hvala vam!

Proklinjao je svoju uslu¾nost. Ona se udaljila, da je ne bi tko pomije¹ao u ovo natezanje oko dva grozda... Stidi se.

- Izabrala sam vam dva najljep¹a, gledajte. Uzmite, ¹jor Tonko, uèinili ste mi ljubav. Tko bi mi bio, da nije bilo vas? Uzmite. - Starica nije odustajala.

- Ma kako æu s tim gro¾ðem iæi po gradu, ¾eno bo¾ja? Hvala vam.

- Ajme meni, kao da je sramota nositi gro¾ðe? Pa nosi se gro¾ðe evo ovako, u rukama, za¹to ne? I gospoja æe vam reæi da to nije nikakova sramota, eto, neka ka¾e gospoja.

Ona se pravila da ne èuje; okrenula im je leða i nestrpljivo se premje¹tala s noge na nogu.

Morao je popustiti. Uzeo je dva grozda od starice i objesio ih o dva prsta, kao ¹to se riba nosi, za ¹krge. I ode, ne pozdraviv¹i starice.

Na Aninu je licu zatekao podrugljiv osmijeh, pomije¹an s konvencionalnom ljubazno¹æu koja se iskazuje gostima. Opazio je dobro i jedno i drugo, pa iza prvog ugla bijesno tresne gro¾ðe o zemlju; bobe su se razletjele na sve strane kao prozirne staklene djeèje kuglice.

Ona prasne u smijeh:

- ©to to radi¹?

- Koga vraga mi je to dala! - bjesnio je. - Samo da mi se ruga¹?

- Ne, Toni, ne rugam ti se - a smijala se i dalje, podrugljivo.

Èekaj samo, vidjet æemo hoæe¹ li se smijati i sutra ujutro, pomisli on osvetnièki. Sutra, nakon kr¹tenja! Osjeæao je paket u prstima kao stra¹no oru¾je, vrati mu se snaga odluke.

- Samo mi je smije¹no - nastavi ona - kako si se izmijenio. Popu¹ta¹, nisi vi¹e tiranin.

- Tiranin? To nikada nisam bio.

Ona je ¹utjela. Naravno, a ¹to da ka¾e? Ja tiranin? Bezobrazno je to, Ana...

I¹li su uz more u tihom predgraðu s vilama, okru¾enim vrtovima, u kojima su ¹umjeli borovi i paome od lakog predveèernjeg maestrala, ¹to se poigravao jednim sitnim uvojkom kose na njenoj sljepoèici. Pogledavajuæi s vremena na vrijeme taj tanki pramen kose koji je vijorio oko njena uha osjeæao je kako iz njega polako ishlapljuje sva hrabrost, kao da je izlo¾en nekom stra¹nom sentimentalnom suncu, koje ga rastapa, mlitavi i uspavljuje te on zijevne tromo i sanjivo, kao èovjek neispavan i umoran.

- Umoran si, naravno? - upita ga bri¾ljivo dugim, gotovo tu¾nim pogledom, - Ali veæ smo tu. Onaj crveni krov. (On u sebi: naravno, - crveni! To je va¹a boja!) Vidi¹? To je na¹a vila.

Va¹a vila? pomisli i reèe: - Ona s terasom?

- Da - odgovori ona koketno.

Na terasi pod tendom, ispruganom crveno-¾uto, sjedio je èovjek s naoèalima i èitao novine.

Geometar, pomisli on podrugljivo. No, ta ga je rijeè, izgovorena potajno, u mislima, ipak prepla¹ila, pa se poku¹a prikazati Ani zabrinutim.

- Èita u sumrak - reèe joj s predbacivanjem. - To nije... zdravo...

- Da. A koliko mu govorim!... - prihvati Ana gorljivo. Bila joj je oèito simpatièna ta briga. - No zaludu ja govorim. Takvi ste vi mu¹karci! Veæ je sasvim iskvario oèi...

Ona mu fuæne signal iz Fra Diavola, onaj isti, kojim je nekoæ i njega, Tonka, dozivala. (Ana, Ana! Srce mu se kidalo!) Geometar se zateèeno trgne, digne glavu, veselo im mahne novinama i uðe u kuæu da ih doèeka.

- Zlatan je on - reèe Ana na brzinu - vidjet èe¹. Tako mi je ¾ao ¹to mu to iza leða... radim... ne dovr¹i i uzdahnu zbunjeno.

®ao joj je! ®elja za osvetom ponovo se stala nestrpljivo gnijezditi u njemu, nemirna i ¾edna pasji.

Vrlo o¹tar pas, kako je izvje¹tavala predratna, zarðala limena ploèica na vrtnim vratima, drijemao je nehajno pred svojom kuæicom te nije ni opazio da im je stigao gost.

Geometar ih je èekao na kuænim vratima u mre¾astoj ko¹ulji s kratkim rukavima, visok, mr¹av, opaljen od sunca, s rukama u d¾epovima, kao kauboj. Njegovo dugoljasto lice (sada bez naoèala) s razumno rasporeðenim crtama, kao da ih je sam tako ucrtao po modelu neke srdaène dobroæudnosti, smije¹ilo se prijazno i gostoljubivo.

Rukovali su se. Poznavali su se jo¹ "odonda", od prije rata. To se nije spominjalo - bilo je u tome ne¹to stidno za obojicu.

Ona je sada stajala izmeðu njih kao ¾ivahni, nasmije¹eni veznik, kao krasna ,rasko¹na kopèa; htjela ih je spojiti, sprijateljiti, povezati razgovorom, ljubaznostima, sitnim obzirima, iz kojih s vremenom nastaju simpatije.

Uostalom, geometar nije trebao njene pomoæi. Njegova se ljubaznost nije istrèavala ispred njegove prirodnosti, njegove pone¹to grube neposrednosti kad je Tonka, veæ nakon prvih nekoliko konvencionalnih rijeèi, stao èvrsto tap¹ati po pleæima kao najintimnijeg prijatelja. Èak mu se nekoliko puta obratio sa ti u razgovoru.

©umske manire! Vrijeðao se Tonko plemeniti Jankin. Vrijeðala ga je silovita ljubaznost, sirova neuvijenost ovog èovjeka ¹to se vratio iz "¹ume" s ogrubjelim pojmovima o dru¹tvenom ophoðenju. On èak nije sasvim vjerovao ni u iskrenost tog pona¹anja: neprestano je tra¾io zamke i podsmijehe. U glomaznim geometrovim gestama gledao je nagla¹eno, pokroviteljsko sa¾aljenje i velikodu¹nost pobjednika. Dvostrukog pobjednika.

Ne trebate vi mene ¾aliti, htio mu je reæi, nisam ja nesretan, i pri tom je pakosno u¾ivao misleæi na svoj paketiæ, koji æe sutra nakon kr¹tenja, kad se s Anom vrati kuæi, sveèano spustiti u zipku na djetetova prsa. Onda æe se izmijeniti uloge, mislio je. Onda æu ja tebe pokroviteljski tap¹ati, dru¾e... he, he...

Natjecali su se, on i ona, (Ana, Ana!) tko æe mu vi¹e ljubaznosti uèiniti. Mazili su ga naprosto. "Vi ste na¹, domaæi... nemojte se ni najmanje ¾enirati..." Tako on, a ona: "Toni, smatraj se kao kod svoje kuæe..."

Volio bi on rezerviraniji odnos, manje familijarnosti, jer ovo ovako sve obavezuje, suvi¹e otvoreno oèekuje protuuslugu, a on je spremao izdaju. Dvostruku izdaju. Dvostruki pobjednik i - dvostruki izdajnik, eto rezultata! A svemu je ona kriva! Ah, Ana, za¹to si me zvala!

Èeznuo je za svojim domom, za svojim zapu¹tenim vrtom, za svojom polutminom iza spu¹tenih perzijana, u kojoj se èuje samo pobo¾no ¹u... ¹u... Lucijinih papuèa po hodnicima i zveckanje kljuèeva o njenu pasu.

Kljuèevi! Mali i veliki, i oni sitni, sitni kljuèevi od ¹krinjica za nakit i od medaljona, u kome se èuva jedna Anina vlas i konfetiæ od posljednjeg karnevala, pred jedanaest godina. Koliko ti stari kljuèevi znaju prièati u njegovim samoæama! O drhtavim, znojnim, bri¾nim rukama, o ¹krtim, budnim, ludim, ljubomornim srcima, o strastima, o stravama i straviènim bdijenjima, o noæima i sumnjama i neizvjesnostima zatvorenih, o mukama otjeranih, odbaèenih pred zatvorenim vratima, o patnjama i èe¾njama pred svim ¹to je zakljuèano, sakrito, tajno, nepoznato... A kljuè svih muka naprosto je kljuè, sasvim obièna sprava s jezikom, razimljivim svim ljudima. O da mu se sada zatvoriti sa svojim starim poliglotima, daleko odavde i od svega ovoga!

Odveli su ga u "njegovu" sobu, svukli mu kaput i cipele i obukli domaæinov kuæni kaput i papuèe koje su mu bile prevelike, pa ih je vukao za sobom i strugao njima po kuæi kao stara Lucija. Molili su ga, Ana ga je molila, ako mo¾e malo ti¹e, mali bi se mogao probuditi...

Oèito je da on mene ¾ali, tako je poèeo njegov dugi noæni monolog, kad je ostao sam u sobi. On se pona¹a kao da me moli za opro¹tenje ¹to je sretan. Lijepa sreæa, doista! Kao da mu imam na èemu pozavidjeti! I smijao se veèeras na terasi, smijao se... Htio je sakriti smijeh u mraku, ali glas... po glasu sam znao da se smije. Kljuèevi, veli, za¹to sakupljam kljuèeve? Instinkt vlasni¹tva propale klaze... I smijao se.

©etao je po sobi, bos, u domaæinovoj noænoj ko¹ulji, koja mu je sasvim dobro pristajala, no on se u njoj vrlo lo¹e osjeæao. Kao da su me u luðaèku ko¹ulju obukli, nemam mira. On bi svakako htio meni pokazati kako ¾ali moj polo¾aj, kako je nesretan zbog moje nesreæe. Kljuèeve sakupljam! On ka¾e "osamljenosti", izbjegava pravu rijeè iz sa¾aljenja, onu rijeè koju misli. Nesretan. Ja. A on - pobjednik! Trijimfator! Geometar!

Ponizuje me, ako se dobro promisli, ko¹ulju je dao, bagatelizira me i smije se u sebi. Ni èetkice za zube nisam ponio, sve sam zaboravio. Ujutro æe mi ponuditi svoju, vidjet æete, i to je on kadar... "Kao kod svoje kuæe, nemojte se ¾enirati"... Ja sam tu domaæi? Kako? "Nije suraðivao s okupatorom"... Ja sam karakter. Jedan od onih. Pa njen stil: "Nakon pet godina uzaludnog èekanja, kad smo veæ bili izgubili svaku nadu"... Nadu u èekanju, èekanje u nadi... ©t!...

Odjednom u¹uti: sav se ukoèi u slu¹anju. Uèinilo mu se... Da, ¹kripa u bijesnom ritmu, kao od vesala ¹to se ¾ure u regati, upravljana nekom stra¹nom, nezadr¾ivom snagom. Bolno, bolno je stenjao taj namje¹taj u njemu, u njegovoj uvredi, u poni¾enju, u sramu, u ko¹ulji te gole, ogoljene snage...

Skine sa sebe ko¹ulju i odbaci je s gaðenjem. Sad je i sam gol, ali bez snage, bez vesala, bez ritma hitnje, bez cilja. Kao nasukan, napu¹ten brod ¹to trune s rebrima prema suncu. Plovidba je zavr¹ena. Sve je gotovo.

A onaj ritam nije prestajao. Pucketa, griska naviknuto, domaæi, kao mi¹ ¹to gloðe noæ, i ¹iri se topli, besramni zvuk pun ¹aputava, dahtava, mirisna u¾ivanja. Od tavana do podruma ispunja èitav mraèni braèni kubus ove muène noæi, i svira, tre¹ti, orgija u mraku, pijan od bezumnog zadovoljstva. Èinilo mu se da æe poludjeti od te upornosti. Misli su mu se zaplitale u amplitude on-ona, on-ona, on-i-ona i opazi kako mu srce burno prati to gibanje, to zibanje noæi na po¾udnom dahu golog, nesputanog u¾ivanja.

Baci se na krevet i uroni glavu u jastuke da bi se zaklonio od te pomame, od te burne plovidbe, od morske bolesti. A nigdje ti¹ine, nigdje èvrste podloge u toj noæi ¹to se sva propinje i ljulja na valovima tuðe ljubavi! Trpio je stra¹no. Grèio se i previjao na krevetu kao zga¾en crv, kao ¾aba udarena strujom iz onog tamo stra¹nog stroja, ¹to se giba, bjesni, tutnji u mraku i pokreæe cijeli jedan ¾ivot nada, snova, muka i grèa.

Pod jastukom napipa ne¹to ¹u¹tavo i tvrdo. Duguljasti zamotuljak u crvenom celofanu (crvenom!) sa zlatnom vrpcom. U celofanu je bio kljuè, onaj kljuè od raja, ¹to ga je ispod prozora pred jedanaest godina ðavo odnio. I evo ga, tu je, u paklu! Kljuè je sada bio pozlaæen (pokvaren pozlatom, Ana!) s ugraviranim brojkama i slovima. Na zupcu godina 1937, a na gotsko-èipkastom gornjem dijelu 1948. U sredini je bilo ugravirano s jedne strane TONIJU, a s druge ANA. Tako. To je bilo ono Anino iznenaðenje iz pisma. "Imam za tebe jedno iznenaðenje". Pozlaæeno...

Ali bio je dirnut tom pozlatom, tom posvetom, brojkama i slovima, imenima, svojim i njenim, spojenim odnosom pade¾a, ljupko¹æu pa¾nje u neki nje¾ni, intimni dodir, kao u poljupcu.

Naje¾io se od tog osjeæanja po cijelom golom tijelu. Ana! Znoj mu je curio niz leða, te¹ko je disao; noæ je bila gusta i sparna, bez najmanjeg lahora.

Priðe prozoru.

Mahanje... pred jedanaest godina. Jutarnji pozdrav s prozora bijelim ruènikom, a kroz dalekozor vidi nju na drugom prozoru kako se smije¹i, lijepa i svje¾a od sna, i odmahuje... zatim je slijedilo pismo, svakog dana: "Jedini, jedini moj Toni... ©to ti je ruka bila lijena juèe kad si mi mahao? Jedva se micala, kao da u njoj vi¹e nema ljubavi? Pi¹i mi, pi¹i mi odmah, i po¹alji po Luciji, ne mogu èekati do sutra¹nje po¹te. Hoæu sada odmah da proèitam kako me voli¹, kako samo mene, samo mene voli¹ do ludila! Napi¹i ba¹ "do ludila"!

Onda oni tu¾ni dani kad nije smjela odmahivati. "Jedini, jedini moj... Teta Roza ne¹to sumnja. Vidjela je Luciju kad je donijela pismo, ali pismo nije vidjela. Sad svako jutro, ba¹ u vrijeme na¹ih pozdrava, stavlja papagaja na prozor i dugo s njim razgovara. O znam ja, nije to zbog papagaja, nego zbog mene. Sve gleda prema mom prozoru, vreba me, i govori papagaju: Buon giorno, amor mio, buon giorno, tesoro mio, a to ide meni, znam ja. Stara je i ljubomorna... Jedini moj, strpi se, neæu ti odmahivati nekoliko dana, ali ti meni ma¹i, ma¹i, dragi, ludi moj..."

I ma¹e do dana¹njeg dana, ludi, ludi èovjek s ruènikom na prozoru, svako jutro. A senilna stara djevojka teta Roza igra se tamo, na onom Aninom prozoru, sa starim papagajem i tepa mu tesoro, amor mio... Tobo¾e papagaju; ona je stidijiva djevojka, ne smije odati svoju ljubav, nego èeka da je mladiæ zaprosi, sva gori od ljubavi. A on pozdravlja uspomenu s prozora, on...

Pun i svijetao mjesec spustio se na crtu horizonta i ¹aljivo isplazio dugi ¾uti jezik po staklenoj vodi sve do njega, dovde, do prozora, kao da se ruga.

Ona mi se ruga s tim pozlaæenim kljuèem, sine mu odjedanput. I s tim godinama i imenima... sve je to... dogovorena podvala njih dvoje.

Sjeti se njih tamo... U kuæi je sada vladao umoran, sanjiv mir. Èuo je samo ¹um ti¹ine u u¹ima, ¹um svoje jadne uznemirene krvi, ¹to se sada rezignirano i tu¾no ¹uljala po ¾ilama i tuckala, tuckala u njemu nekim pla¹ljivim i tihim nezadovoljstvom.

A mo¾da i nema svega ovoga? pomisli. Mo¾da je sve to opet neka groznica i buncanje, kao pred jedanaest godina kada je Ana oti¹la? I nema ni ritma ni gibanja, nego to u meni uvrijeðena krv bije i nji¹e svoje lijepe uspomene, pjeva uspavanku pro¹losti - nina, nana...

Stajao je u okviru prozora, zagledan u mjesec, kao goli luðak i njihao prazne ruke na prsima, kao da dijete uspavljuje, nina... nana...

Duboko u kuæi, tamo daleko u njihovoj sobi, zaplakalo je dijete.

Plaèi, plaèi, mali moj, nina, nana... Ljuljao je dijete na rukama. Tvoja draga... draga tvoja mama... Htio je reæi ne¹to drugo, ne¹to ¹to se otkidalo od njegove gorèine, gadno, cinièno, no dijete se u taj èas umirilo... i on pomisli na onu oblu, bijelu dojku ¹to ju je pru¾ila djetetu. Kroz prozor na noænoj ko¹ulji... Zaviðao je djetetu, ljubomorno, s gaðenjem, pi!

Smije¹no. Taj sisavac æe biti kr¹ten sutra, potajno, bez oèeva znanja. Hi, hi, smijuljio se na tu pomisao, pun otrovnog, zmijskog zadovoljstva od namjeravanog ujeda. I kum æe polo¾iti dar malome u kolijevku. Dar... Ah!

Sjedne na krevet i uzdahne te¹ko. Te¹ko je ta odluka le¾ala u njemu i jo¹ uvijek neodluèno kolebala: da - ne? da - ne? Dane sam ¾ivio mirne, tu¾ne dane... i godine... Nije ni sam vi¹e znao ¹to govori. Da su me bar pustili da ¾ivim tako, da me nije uznemirivala! Ah, Ana, Ana!

Pusti da mu glava u velikom stilu klone na prsa, kao glumcu u potresnim tragedijama, a svoj utuèeni, besciljni pogled upravi u pod. No nije gledao pod nego svoje mr¹ane, tanke noge, opletene vijugavim zmijama nabujalih, plavih vena, u koje se izlila neka gusta i tamna, mrtva krv.

Mrtvo je bilo sve u njemu, mrtvo i bezvoljno, i neko tamno osjeæanje umora i nehaja nanese mu misao: A mo¾da je sve to dobro, dobro od Ane... i od geometra? Mo¾da i on zna za kr¹tenje, samo...? Ah, ¹to zna èovjek!

Osjeæao je kako ga, ¾ivac po ¾ivac, svladava ne¹to kao bolest, kao gripa, neka slabost u svim zglobovima i tetivama, i muènina od svog dugog i mr¹avog, golog tijela i od misli, stra¹nih, opakih... Gle, tu je taj eksploziv. Uzme paket sa noænog ormariæa. Ja... ja bih onaj tamo brak mogao baciti u lagum!

Ganuo ga je teatralni patos te moguænosti, i odjednom, mo¾da upravo zbog ganuæa, otkrije u sebi neku neoèekivanu, osamljenu, gotovo smije¹nu dobrotu, kao cvijet ¹to je preko noæi izrastao na smeæu, pa stoji samodopadno sam sa svojim mirisom usred smrada. On je pra¹tao. Iz svoga malog cvjetnog vjenèiæa osipao je pra¹ak pomirenja i kadio mirisom (one, neoèekivane) dobrote to stanje stvari oko sebe, èak je i blagoslovio onu tamo braènu èinjenicu posveæenom vodicom svojih vlastitilh suza. Plakao je tiho i nesretno, kao jadan èovjek koji je odjednom osjetio u sebi èast vite¹ke ¾rtve.

Razvezao je crvenu vrpcu, razmotao svileni papir i uzeo jedno pismo iz hrpe pisama u paketu. Na plavkastom omotu (boje ob, Ana!) bila je marnim rukopisom ispisana njegova adresa, u kojoj se dirljivo isticalo slovo n s nje¾no nagla¹enim linijama i oblicama, kao da je ruku vodila neka jo¹ nigdje nenapisana ljubav.

Spu¹tajuæi se na pod ljubio je ta obla, meka slova i onu ruku koja ih je pisala i onu du¹u koja je osjeæala tu oblu, dobru, pa¾ljivu ljubav, ¹to se tu marljivo, nje¾no, pomno pretopila u ta slova njegova imena... Drago, drago n! mucao je zanesen. Kao da te svojim lijepim, oblim grudima otisnula: dojka - dolina - i dojka. Slatka!

Ludovao je. Èitajuæi zatim Anina pisma, redom, po datumima, osjeæao je kako ga sve vi¹e pro¾ima taj slatki otrov, ta strasna jeza jednog nedovr¹enog, naglo i grubo prekinutog sna, i sad se ponovo uspavljivao, vraæao se u omamu, u pijanstvo one nekada¹nje, jedva omirisane, tek nasluæene, nikad nedirnute sreæe. Kupao se u pjeni Aninih rijeèi, umivao se njenim uzdasima.

Satovi su izbijali u gradu, ali on ih nije èuo: sve su kazaljke stale u njegovu vremenu. Mjesec je veæ davno za¹ao. Napolju mrak i ti¹ina. Tek od vremena na vrijeme boja¾ljiva i tu¾na svirka zrikavaca - zri... zri... Od nje je noæ bila tamna i duboka, mirisna i zvjezdana, od nje je i njegov san ¾ivio i snivao - - - -

Ovdje bi i ova posprdna prièa trebalo da utihne, da se pokloni pred ovim bolnim bdijenjem i da se neèujno, na prstima povuèe pred ovom otvorenom ranom, ¹to sama sebe li¾e za onim osvijetljenim prozorom. Neka prièa ode u noæ... i zaviri u druge, uga¹ene prozore, gdje se snivaju drukèiji sni...

Ali jedan je pijetao u susjedstvu prodorno objavio vrijeme i razru¹io san. Od njega se i pas pod prozorom probudio i srdito promumljao neku kletvu. A gore u sobi goli Tristan na podu, u hrpi pisama, u oblaku snova, zgrozi se od hladnog dodira jave.

I opet se nudi prilika prièi da se bez ¹tete povuèe i ostavi tog jadnog, probuðenog, zblenutog èovjeka na podu... Ali on, on sam nije ¾elio da bude tako povuèen iz oblaka, oboren na zemlju i... jednostavno napu¹ten tu na podu, zauvijek. Zar se mo¾e tako zavr¹iti jedan ¾ivot: gol, na podu, u hrpi starih ljubavnih pisama? On sam tra¾i zavr¹etak, i prièe i ¾ivota. Zato osjeti svoj goli tur na parketu, snu¾ni se oèajnièki od toga dodira i ustane kao èovjek koji ne zna ¹to bi...

Neèujno, na prstima izaðe u hodnik...

Zar ne vidite da on to sam hoæe, ne vuèe ga nikakva prièa. Ona bi radije ostala tu u sobi i s njim se nagodila za neki svr¹etak, da mu u¹tedi sve one sramne i suvi¹ne gluposti, koje bi jo¹ mogao uèiniti. Ali s njim se ne mo¾e zakljuèiti nikakav posao: on jo¹ hoæe da osjeti blizinu Ane, da èuje njeno disanje prije svr¹etka.

Tapkajuæi po mraku napipa jedna vrata iza kojih se èulo sna¾no i ¹iroko, mu¹ko spavanje, koje se obilno hranilo zrakom, punim pluæima. Uz taj zdravi i prostodu¹ni dah prirode èulo se i jedno melodiozno, fino, treperavo disanje, kao da neki neèujni povjetarac nji¹e lake muslinske zavjese i ¹umi kroz prozirno, pjenasto tkivo. Zadr¾avajuæi dah slu¹ao je na hodniku u mraku ta dva tako raznolika, tako nespojiva sna, a ipak spletena i zagrljena u jednoj zajednièkoj noæi... i zajednièkom krevetu. On ih je rasplitao, odvajao i milovao onaj drugi, treperavi... kao povjetarac ¹to ¹umi u svilenoj zavjesi... Namjestio je usta na poljubac i ljubio u zraku Anin dah. A onda se oprezno primaknuo vratima i prislonio na njih usne u jedan beskrajan, strahovit poljubac, kao da je njime htio prilijepiti na ta vrata prokletstvo svoje ljubavi za sva vremena. I ¹apne: zbogom, Ana...

Vraæajuæi se hodnikom govorio je rijeèi opro¹tenja, a la¾na ¾elja za umiranjem dra¾ila je u njemu onu vrst samodopadne, va¾ne tuge nad samim sobom, u kojoj se èovjek gotovo ugodno osjeæao, kao na nekom pijedestalu uzornog paæeni¹tva. Kome je kao njemu... i zar bi to itko, itko mogao podnijeti? Vapio je za revolverom, za otrovom, za neboderom, sa kojeg bi se mogao sunovratiti s velikom gestom...

A zapravo, ogledavao se po sobi za nekim "blagim sredstvom", kao da se radi o èi¹æenju, a ne o umiranju. Njegov je pogled izbjegavao sve ¹to je podsjeæalo na no¾, u¾e i visine... sve je to bilo prosto, nedostojno... Odjednom opazi da dr¾i u ruci svilenu vrpcu ¹to ju je skinuo s Aninih pisama. Da, neæe puknuti... Lagao je. Svidjela mu se bizarna simboliènost tog, u neku ruku, poetiènog sredstva, pa kad mu je rukama isku¹ao èvrstoæu, i to je uèinio simbolièno i neiskreno, i vrpca je lako izdr¾ala probu. Napravio je zatim omèu, uvukao u nju glavu (vidite li ¹to radi ovaj èovjek?), a drugi kraj vrpce privezao za kvaku na prozoru.

Tako, rekao je tada, A sad - zbogom!... i neka je svima sve opro¹teno... Okrenuv¹i leða prozoru, reèe: jedan, dva, tri... kao djeca kad neodluèno skaèu u vodu, i èuène naglo pustiv¹i noge da mu se odskliznu po nala¹tenom, glatkom parketu...

Bum! odjekne po cijeloj kuæi. On se odjednom naðe sjedeæi na podu, ra¹irenih nogu meðu Aninim pismima. Osjetio je najprije strahovit ¹um u u¹ima i neki udarac u glavi, pa je tako i ostao, iznenaðen, zblenut, s crvenom vrpcom oko vrata kao prestra¹eni psiæ ¹to je s prozora pao na ulicu.

Prije nego je uspio da se snaðe (a ¹to mu je sve to trebalo?), otvore se vrata i u sobu uleti geometar trljajuæi oæi, budeæi se te¹ko pred tim prizorom na podu. Malo zatim dotrèi i ona, Ana, bosonoga, u kuænoj haljini, koju je na brzinu navukla, pa joj je raskopèana na prsima i otkriva joj dojke gotovo do vrha.

- Toni, zaboga! - klikne ona, a od straha i ne vidi da je on sasvim gol. Geometar je ostao kod vrata i polako shvaæao: vidi komad vrpce na prozoru, a ostatak o vratu... Spoji ta dva kraja u mislima. Jasno. Pojavi mu se na licu grimasa gadljivog sa¾aljenja.

- Toni, ¹to ti je? - dr¹æe Ana nad njim i ni¹ta ne shvaæa; jo¹ nikako ne primjeæuje da je gol. A on osjeæa svoju sramnu golotinju na podu, pa uzme navlaèiti pisma na sebe, kao li¹æe, da bi pokrio stid svoj, kao Adam u raju zemaljskome, kad mu se oèi otvori¹e, ¹to veli Mojsija, i vidje da je gol. Ona tek tada opazi, u tom sakrivanju, njegovu golotinju i u isti èas osjeti svoja gola prsa, pa tiho vrisne od stida, pokrije prsa i zaklopi oèi. A on, on se zagleda u njene bose no¾ice, koje su gazile po pismima ¹to su ih pisale one gore ruèice... i smije¹io se prazno i beznadno, kao èovjek-oèajnik ¹to sjedi na dnu svog vlastitog ¾ivota i ni¹ta vi¹e ne oèekuje.

Shvatio je geometar i taj pogled na Anine no¾ice (proèitao je odozgo poèetak jednog pisma "Jedini, jedini moj Toni") i taj jadni smije¹ak ovog golog nesretnika, pa mu priðe bez rijeèi skine mu smije¹nu omèu s vrata, podigne ga na ruke kao dijete i ponese u krevet.

On se prepu¹tao tom samaritanstvu, kao mrtvo tijelo, skinuto s vje¹ala, i ¹aptao je povjerljivo geometru: "Vi ste mislili da sam ja nesretan... i da æu se najmanje... objesiti zbog toga? Dobro sam se s vama na¹alio? He?"

ANDJEO

- Dobro jutro, majstore. Je li vam bolje? - reèe sna¾an momak rumena, bubuljièava lica, a kose kovrèave kao u ovna, ulazeæi u bolesnikovu sobu.

Majstor napravi nestrpljiv trzaj glavom i stisne oèi kao da ispija ne¹to gorko.

- Bolje mi je, bolje... - promrmlja s gaðenjem veæ poznati odgovor na to glupo svakodnevno pitanje ovog zdravog klipana, koji je dugom praksom dobro izvje¾bao svoje sauèe¹æe.

- Nego, do¹'o sam po kljuèe od radionice - govorio je vrteæi kapu u rukama od neprilike. - Pa bih ja, ovaj, na posao... - nadove¾e nakon trenutka ¹utnje, koju je iskoristio u ogledavanju kreveta, kao da, tobo¾e, s tim krevetom ne¹to nije u redu. Na koncu digne pogled na samog bolesnika.

Pogled je drzak, gleda ga ravno u lice, u oèi, ugasle, mutne, ispijene od bolesti.

"Kakva odvratna sliènost!"

Majstor je s u¾asom motrio mladog pomoènika, koji je pod njegovim pogledom lako spustio glavu i ponovo se uzeo baniti krevetom. Gleda sve uokolo, zaokru¾uje, pa onda uzdu¾ i poprijeko, u kri¾. Mjeri, prenosi tamo u svojoj glavi du¾inu i ¹irinu, kroji i kombinira, pili i sastavlja daske, zabija èavle oèima.

Majstor protrne. Zateèe svoje bijele ruke prekri¾ene na prsima iznad pokrivaèa i brzo ih rastavi u strahu, popravi jastuk pod glavom i ostavi ih tako, zabaèene. Ali i tu su kod glave le¾ale mrtve, nemoæne. Sve je slika smrti pod ovim podmuklim pogledom ¹to kroji sanduk i kopa grob. Iz oèiju mu curi nestrpljivost kao utrov, vidi se, htio bi sve ubrzati, dosadilo mu je èekanje. On je veæ davno u ovoj kuæi skrojio svoje nade i sad samo èeka i gubi strpljenje. Kad æe to veæ jednom? Dolazi svako jutro po kljuèeve, ¹to vise tamo vani, na hodniku, iza kuænih vrata, ali prije se u¹ulja u sobu, ponizno, neèujno, kao dim, i pita zabrinuto: "Je li vam bolje?"

Majstor je veæ vi¹e puta bio spreman sebe prekoriti, pljusnuti i zgaziti svoju sunmnjièavu, poti¹tenu misao, razoriti tu¾nu poeziju svoje napu¹tenosti, suvi¹nosti... Htio je biti stvaran, objektivan, izvuæi barem na èas tu svoju nesretnu "jednu nogu" iz groba. Znao je da je jednom nogom u grobu, da mu se iz horizontale le¾anja svijet izmijenio, da je sve oko njega izraslo, visoko i nadmoæno, i str¹i nad njegovom nemoæi. Ali htio bi se uspraviti u svojim mislima, zaviriti stvarima u oèi iz svoje normalne perspektive, iz svoje visine metar i osamdeset u papuèama, vratiti svoju optiku, svoj smisao za prostor i volumen tvari pod prstima.

Htio je pogledati normalno, iz perspektive zdravlja i ravnopravuosti s ljudima.

Klipan jo¹ uvijek stoji tu pred njim, nasred sobe, zbunjeno vrti kapu u rukama i èeka. ©to èeka? Kljuè je za vratima. A mo¾da u njega ima i iskrene suæuti, one jednostavne, privr¾ene, pasje suæuti, koja se ne zna izraziti pa svojom nespretnom nametljivo¹æu postaje sumnjivom?

Kako se sve to izmije¹alo od ovog prokletog gledanja odozdo!

- Pa zna¹ gdje su kljuèevi, Lojz!

Osjeti o¹trinu u svom glasu, pa dolije bla¾e:

- Zar ne vise tamo iza vrata?

- A vise, vidio sam i sam. Nego, kao ka¾em, da prigledam majstora kako mu je. A eto, hvala budi bogu i srcu Isusovu, ka¾ete bolje, pa ako bog da i njegova sveta mati, vi æete jo¹ i onog anðela ¹to pi¹e u knjigu zavr¹iti. Ja ga neæu dirati dok vi ne ozdravite...

- Ne, i ne smije¹ ga dirati!

©tu se tu dogodilo? Nije znao.

Ne zna ni kakvo mu je bilo lice, ni taj glas ne zna odakle je smogao, iz kakvog je rezervoara snage provalio taj urilk. Sav se isprijeèio u obranu, kao da mu je zasjao no¾ nad glavom, obje ruke je ispru¾io moleæivo, zdvojno preklinjuæi. Lojz je od svega toga najprije shvatio da treba da ustukne u strahu, a onda, videæi majstorove ispru¾ene, mr¹ave, jadne ruke, poletio k njima, zagrlio ih toplo i stao ih ljubiti vjerno, slineæi ih i zalijevajuæi suzama beskrajne odanosti.

Majstor povuèe ruke. Gadila mu se Lojzova vlaga na njima. Kao da ih je pas polizao, osjeti slinu na rukama i javi mu se ¾elja za toplom vodom i mirisnim sapunom. ®elja za èistoæom. Kao da bi svoju zamisao htio oprati od banalnosti, od balavosti rasplakanog anðelèiæa na grobu.

Takve je anðelèiæe klesao majstor pred desetak-petnaest godina po modelu ljupke i kudrave glave maloga ¹egrta Lojzeka, kad su takvi anðelèiæi bili u modi, pa su ih imuæni graðani naruèivali da im plaèu ili makar zalivaju cvijeæe po grobovima.

No sebi, za svoj vlastiti nadgrobni spomenik, majstor je isklesao odraslog Lojza, velikog, bijelog anðela od mramora. Stra¹nog anðela, koji je na koljenima rastvorio knjigu i upisuje... Kao da je ovaj èas sletio iz nekih nepojmljivih visina na majstorov grob, ogromna su mu krila jo¹ sva u zamahu, naduta vjetrom kao jedra, te se èini kao da je jo¹ sav u zraku, da se jedva dodiruje glatkog ogledala ploèe crnoga granita. Ogromnim gu¹èjim perom upisuje anðeo u svoju kamenu knjigu urednim, tajnièkim rukopisom Albert Knez - klesarski majstor.

U pedantnom pokretu ruke, u pa¾ljivo svinutim leðima, u lakom nagibu glave na lijevo rame i u tome kako je savio palce na bosim nogama vidi se duboka i napeta koncentracija nad poslom. No lice na kome je htio majstor, u zami¹ljenoj grimasi, uklesati tvrdu, mu¹ku tugu, ostalo je zagonetno, neèitljivo, Lojzovo lice s grubim i surovim crtama, s tvrdim naborima oko usta, koja su se ukrutila u glup i besmislen osmijeh, a opet nekako podmuklo tajanstven i nedokuèiv. Taj nehotièni, neèitljivi osmijeh na ovnujski kudravoj Lojzekovoj glavi s lukavim maèjim oèima ¹to hitro obigravaju i dodiruju stvari, kao da ih strelovitim pogledima upisuju u pamæenje, i dobro izvje¾bane grimase njegove odanosti spojile su se na anðelovu licu u neku èudnu mje¹avinu gluposti i trijumfa.

Eto, to je ovo lice! ©to vi¹e gleda svoj zagonetni model (koji je ¹mrcao usred sobe i brisao nos i oèi masnom suknenom kapom), sve vi¹e nalazi tu podmuklu sliènost izmeðu ovog neobja¹njivog klipana i svoga anðela.

Lojz u anðelovu licu! Odatle je sve i poèelo. Veæ mjesecima le¾i s njim u krevetu ta sumnja i pakosno mu ¹apæe u uho: "He, anðeo Lojz, ha, ha, anðeo Lojzek!" Lojzek upisuje u knjigu smrt, Lojzek, a ne anðeo! Lojzekovo se lice smije¹i od zadovoljstva!

Nepodnosiva misao, misao-sotona, muèitelj, nemilosrdni, okrutni, bolesni monstrum ¹to se ugnijezdio s njim u postelji i truje mu noæi...

Majstor se preznojio od muke i potra¾io moguænost nade u Lojzovim suzama. Ipak, on je plakao! Po rukama su mu kapale njegove tople, iskrene suze... Gle, sav se razmazao tom kapom...

- No ipak, Lojz, ako ja prije umrem, postavi ga na moj grob onako, ne dovr¹ena...

- Ali ne, majstore, ne! - vikne Lojz nekim glasom kao da ponovo kani plakati.

- Samo æe¹ uklesati u knjigu moje ime i prezime, razumije¹ - nastavi majstor sveèanim, hladnim mirom kao da diktira oporuku, - Da, ispod imena jo¹ samo klesarski majstor, i ni¹ta vi¹e. Nikakvih datuma, razumije¹?

- Pa zar da ja vama?... Eh, majstore moj!... - i èudno odmahne rukom da bi pokazao kako se ljuto uvrijedio.

- Pa ¹to? Ne ljuti se, Lojz, to je prirodno, - reèe majstor s veselom rezignacijom, èak kao i da zadirkuje mladiæevu stidljivost. Zatim doda s mraènom ozbiljno¹æu, zajedljivo: "Prirodno je da ljudi umiru. Stari, nepotrebni, samo smetaju..."

Mladiæ grune u plaè. Zarije lice u kapu i rida, tuli grubim, magareæim glasom.

Majstoru krv ¾ivne u ¾ilama, prokola, zastruji, bije u svim bilima, kuca na sva vrata, igra, ¾ivi. Mislio je da æe se onesvijestiti.

- Ne, Lojz, ne plaèi. Htio sam samo reæi da æe¹ ti to bolje uèiniti nego tko drugi...

Raspiruje mladiæev plaè, rasplamsava ga kao po¾ar na kome se grije.

- Ti æe¹ to uèiniti s vi¹e zanata, hoæu reæi, i ljubavi...

Lojz zaglavinja kao da æe se onesvijestiti, no spusti se na koljena kod podno¾ja majstorova kreveta i zarije glavu u pokrivaè. Sav se tresao u grèevitom, gorkom plaèu, te se èinilo kao da se nikada vi¹e on ne mo¾e umiriti. Da æe tako ostati plaèuæi i plakati do smrti.

Curi taj plaè i ¾ubori veselo kao ki¹a u ¾ljebovima, Goni smeæe svih ovih dana i noæi, svih nemira i sumnja, èisti, ispire. Èist plaè iz izvora djetinje nevinosti razlijeva se, natapa ovu krutu, okorjelu samoæu, golu, oèajnu pusto¹, po kojoj plaze debele i hladne zmije ¹to truju ovaj jadni ostatak ¾ivota na bolesnièkom krevetu.

Majstor je ponovo stekao svoju va¾nu nadmoænost, svoj majstorski ugled, kao da je opet uzeo èekiæ i dlijeto u ruke i kle¹e iz neke tupe i nijeme tvari ovaj anðeoski èisti, bijeli plaè nad svojim grobom. Jeca ovo kameno, tvrdo biæe kao da se pod majstorovom rukom razbudila topla ljudska du¹a u kamenu, i sad se du¹a skru¹eno klanja pred svojim stvaraocem i lije suze zahvalnosti.

Nikada majstor Albert Knez nije do¾ivio takvo priznanje. Bio je doista knez meðu klesarskim obrtnicima; èak su ga i neki kipari priznavali (¹to nije mala stvar) i smatrali ga svojim kolegom, a vi¹e puta je s njima i izlagao svoje granitne i mramorne figure i bio cijenjen i hvaljen od poznavalaca umjetnosti. No ovo osloboðenje jednog srca, ¹to je tu od djetinjstva stajalo vezano na lancu pasje pokornosti, zapu¹teno i nepoznato pod tupom maskom jednog blesana koji je lukavstvom nadomje¹tao sve ostale ljudske osobine, to je majstor smatrao svojim najveæim i konaènim djelom.

- Idi, dragi Lojz, idi. Mo¾da æu ja jo¹ i ozdraviti, a ti me veæ oplakuje¹...

On ga je oèinski otpu¹tao sa zahvalno¹æu i dobrodu¹nom ironijom.

- A kad vi, majstore, neprestano mene... kao da sam ja neki... Ah - duboko uzdahne Lojz iz prepuna srca. - Te¹ko je to, majstore!

- Znam, Lojz, znam da ti je te¹ko. Sve je palo na tebe. Hoæu reæi, radionica, poslovi...

- Ah, ne mislim ja to - odmahne Lojz gotovo uvrijeðeno. - Nego vi, tako, u... u bolesti... Te¹ko je to.

- A ti nemoj misliti na mene. Misli na ljep¹e stvari. Mlad si... Ima¹ li curu?

Lojz pocrveni i obori oèi kao djevica. Nije oèekivao takvu ¹alu; on je pokorno trpio.

- Ozbiljno, ne ¹alim se. Majstor je prona¹ao igru i stao je vuæi za uzicu. - Cura goni sve brige, mani; gdje god je ubode¹, prsne smijeh...

- Eh, majstore, grijeh je to ¹to govorite - mrmlja Lojz u pod, ne podi¾uæi glave. - Nije to za mene...

- Ne? A ¹to si ti? Svetac?

- Nisam svetac. Nego...

- Nego, ¹to? Muèenik? Ka¾em ja tebi, Lojz, naði curu. Postat æe¹ smije¹an, momci æe te zadirkivati. A ostavi se ti misli; ja æu veæ sam ozdraviti... ako budem mogao.

Lojz se nasmije¹i, kao da ga je majstorovo pouzdanje okrijepilo.

- Dat æe bog, dat æe bog, majstore!

- Eto, i bog æe dati, ¹to ti ka¾e¹, pa æemo on i ja zajednièki veæ ne¹to uèiniti...

- Hoæe bog, hoæe! - kliknu Lojz odu¹evljeno kao da ga veæ vidi na djelu pa navija za uspjeh. - Molim ga ja jutrom i veèerom, èinim devetnice, smilovat æe se, veliko je njegovo milosrðe!

"I moje strpljenje", pomisli majstor. Nekako nije volio Lojzovu pobo¾njaèku frazeologiju; podsjeæala ga je na opijela i druge tu¾ne obrede.

- Eto, sve æe jo¹ biti dobro...

Htio je rastjerati crnomisnièku, obrednu atmosferu, koju je razvio ovaj klipan svojim uzdasima.

- Sve æe opet biti kao onda kad smo klesali pastira s frulom... Sjeæa¹ li se kako si zaspao kad si mi pozirao za pastira... Eto, na to misli.

- Pa mislim ja, majstore. Onda je jo¹ i pokojna stara gazdarica bila ¾iva, bog joj dao du¹i lako - prevrne Lojz oèima za staru gazdaricu. - Ih, ¹to sam volio onoga pastira! Tako pro¹le noæi sanjam ja: vi, zdrav i jak, kle¹ete pastira, no on se ne da. Udarite vi po dlijetu (sanjam ja), a on se izmakne, Opet udarite, opet izmièe. "Èekaj, nesretnièe, velite mu vi, vidi¹ kako si ru¾an, a ja te hoæu uèiniti lijepim!" "Pusti me, vièe on, dosta si me veæ izmuèio! Ne trebam ja ljepote, nego pravde. Hoæe¹ na meni pare zaraditi (slu¹am ja tako sve u snu), daj mi moj dio i ja idem!" "Gle, bezobraznika", veli pokojna gazdarica koja se nekako tu na¹la. "Èekaj, Alberte," veli, "ja æu ti ga dr¾ati, a ti udri." I doista, udarite vi, no on se trzne, a dlijeto odleti u stranu i - tup! - gazdarici u èelo. Zabije joj se do polovice...

Ali neæu, majstore, neæu dalje, vama je zlo. A kako i ne bi, stra¹an san, kad se samo sjetim...

- Ne, nije mi ni¹ta, samo prièaj. ©to je bilo dalje? Bilo mu je doista slabo, problijedio je, ruke su mu drhtale pod pokrivaèem.

- Pa veli pastir: "Ne trebam ja ljepote..."

- To si veæ rekao.

- E, a dalje i nema ni¹ta, probudio sam se... Lojz ispusti silnu kolièinu zraka iz pluæa, kao da je izronio iz vode.

- Ne, nije istina! Jo¹ si sanjao, ne la¾i!

- Ne... Nije da la¾em... - uzme Lojz okoli¹ati - nego je neprilièno da se ka¾e...

- A za¹to? Pa to je san, nisi ti kriv.

- Znam da nisam, san je. Ali ka¾e se: ¹to trijezan misli, to pijan govori. A san je kao neko pjanstvo, èovjek ne zna ¹to radi, pa se mo¾e pomisliti... sva¹ta. Tu ulazi mlada gazdarica, a ja ne bih htio... eh, je li tako? Ja ¾elim sve po¹teno i po pravu, kako bog zapovijeda i kako sram ljudski nala¾e. A vi ste tada bili zdravi kao dren. Ono jest, iver vam je bio uletio u oko, ali inaèe potpuno zdrav. A ¹to ima tomu? Ni sedam godina. Eto, ¹to je èovjek.

"Eto, ¹to je èovjek, doista, ¹aka ni¹tavila." Majstor protrne. Ugleda svoj rasko¹no sagraðen grob od crnoga granita, a na njemu mramornog Lojza s krilima arhanðela kako upisuje njegovo ime u svoj stra¹ni folijant. Pi¹e Lojz, i ðavolski mu osmijeh poigrava na licu. Jest, u ono je vrijeme bio upoznao Fridu, mladu, lijepu, plavu udovicu, a pokojna je Magda veæ bila bolesna, poru ¾nila, sva nabubrila od srca, ljubomorna i pakosna, te mu se znalo desiti da pomisli (ah, ¹to je èovjek!), da pomisli na njenu smrt s nekim objektivnim mirom, koga se u isti èas i stidio. Savjest ga je muèila zbog tih misli, ali muèila ga je i misao na Fridu, lijepu, plavu...

Do¹la je Frida da naruèi spomenik za pokojnog mu¾a, koji je svirao obou u filharmoniji pa je tako i umro, svirajuæi obou. Naglo mu je pozlilo na koncertu te je umro ondje pred publikom: nisu ga uspjeli ni iznijeti sa podijuma, a veæ je bio mrtav. Frida je tra¾ila spomenik koji bi bio nekako u vezi s muzikom (jer pokojnik je bio umjetnik na oboi), ne¹to originalno, dirljivo... Cijelo vrijeme je plakala dok je naruèivala.

On joj je odmah predlo¾io pastira s frulom. Bio je i sam potresen njenom tugom. Dan je bio krasan, sunèan, a njen plaè je cvilio kao daleka pastirska svirka, izgubljena i tu¾na pod suncem. Bio je inspiriran. Tje¹io ju je, milovao oèima, potresenim glasom govorio joj je dobre, prave rijeèi... ni sam nije znao odakle mu one.

Bio je svjedokom bezbrojnih ljudskih ¾alosti, smrt je bila njegova inspiracija, njegov medij, jedina stvarnost njegove ma¹te. Tra¾io joj je neprestano nove oblike, nove pomodne simbole za ukus svojih mu¹terija, kao ¹to se izmi¹ljaju novi modeli ¾enskih ¹e¹ira. Isklesao je èitave legije kamenih likova: simboliènih mementa, tu¾nih vila, ucviljenih ¾ena, majki slomljenih tugom, zgrbljenih staraca ¹to kroèe svome grobu a sijeda im se brada vuèe po zemlji, mno¹tvo genija, anðela, anðelèiæa, brkatih bista trgovaca, kuæevlasnika, vatrogasaca i pjesnika-rodoljuba ¹to stoje tamo preko po parcelama groblja kao da su se postavili u pozu za neku igru i èekaju samo da zasvira glazba, da udare budnice, da odjeknu koraènice pa da povorka krene na svoj groteskni mar¹ kroz vjeènost. Ali glazbe nema, ti¹ina, svi su zaboravili na njih. ©u¹ti oko njih uvelo, suho cvijeæe, i to je sve.

I to je sve radio prazna, indiferentna srca, tuðu ¾alost smatrao je privatnom stvari mu¹terije i nije osjeæao potrebu da ga se ona tièe. Ali Fridinu ¾alost osjetio je duboko, kao svoju vlastitu. Njeno ga je uplakano lice nadahnulo, njene su suze otopile obrtnièku ravnodu¹nost klesara nadgrobnih spomenika. On je bio umjetnik.

Tako je poèelo oko pastira s frulom. Lojz je pozirao, a pokojna je Magda psovala (uglavnom Lojza) ¹to se posao ote¾e, ¹to se tu prave neki kerefeki, a za¹to? Posao je posao, spomenik kao i drugi, pa neka je i pastir! A ¹to joj je, uostalom, trebalo nekog pastira izmi¹ljati, onoj muzikantskoj milostivi? Mu¾u joj neæe ni nos uvehnuti u grobu, a veæ æe poæi s drugim. Kao da se ne zna kakve su te muzikantske milostive? Daj ti njima samo novaca... Tu cmizdri kao gladna godina, ali nije zaboravila nju¹ku namazati! Koliko samo toga ru¾a po¾deru, prasice bezobrazne!

Magda je bila sumnjièava i ljubomorna. Instinktom nevoljene ¾ene taèno je nasluæivala opasnost i odmah je znala gdje treba udariti. K tome se pridru¾ila i ¹krtost, strah da se tu mo¾da ne gubi ne¹to na poslu, pa je udarala nemilo, ali udarce nije upravljala izravno mu¾u (njega je obo¾avala), nego nekako u stranu, Lojzeku, ljenèini bo¾joj, pospanoj.

Nije ga nikako trpjela. Doveo ga k njima uèitelj sa sela kao sasvim malog kudravog djeèaka da kod majstora izuèi zanat. Uèitelj je vi¹e puta naglasio da je on prvi otkrio kod maloga talenat, jo¹ u ¹koli... Htio je da se upamti èinjenica i da sebi osigura tu prednost za buduænost. Jer mali je, po njegovom mi¹ljenju, a i gospodin ¾upnik se s time sla¾e, mali je "jedan pravi buduæi Me¹troviæ". A sirota, sam na svijetu...

Majstor je zavolio djeèaka, a buduæi da nisu imali djece, htio ga èak i posiniti. Ali Magda, oprezna, odgodi to dok Lojzek ne odraste, da se vidi kakav je.

"Eto ti ga, sad vidi¹", govorila je pokojna Magda u "vrijeme pastira", kad je Lojzu veæ bilo osamnaest godina. "Sad vidi¹ lopova podmuklog. Meni mo¾e svaki èas srce stati, i gotovo. Ali, pazi, Alberte, ¹to ti ka¾em: taj æe te lopov spremiti u grob."

Grob od granita, velièanstven, a na njemu, eto, sjedi Lojz od mramora. "Ne trebam ja ljepote, nego pravde."

Magdi je jedne noæi stalo srce i bila je gotova. Ali pazi, Alberte, taj æe te lopov...

Tu ulazi mlada gazdarica, Frida. Postavili su Lojza s frulom oboisti na grob, a zatim se vjenèali. Sve po¹teno i po pravu, kako bog zapovijeda i sram ljudski nala¾e. Eto, ¹to je èovjek. A bio je tada zdrav kao dren. Ono jest, poletjela ispod dlijeta o¹tra ljuska kamena i povrijedila mu oko, ali inaèe sasvim zdrav. A ¹to ima tomu? - ni sedam godina. Eto, ¹to je èovjek. Daj mi moj dio i ja idem!

Idi sada, Lojz, idi - a glas je majstorov bio gorak od sjeæanja.

Lojz je cijelo vrijeme odgonetao ¹utnju, vrebao je pasjom pozorno¹æu na majstorove misli, htio se orijentirati.

- Ma rasrdio sam ja vas, majstore. Eto, èovjek brblja i ne misleæi... A vjerujte mi da sam sanjao... Bo¾e, ako nisam... - metnuo je èak i ruku na prsa.

Majstor ga ne prekine, ostavi mu priliku da se zakune.

Lojz prièeka. - Ni¹ta, ¹utnja. Spusti ruku u oèajanju i uzdahne kao izgubljen èovjek.

- "Bo¾e, ako nisi...?" - Ali reèe naglas s nestrpljenjem: "Vjerujem ti, vjerujem. Idi i po¹alji mi gazdaricu."

Lojz izaðe snu¾deno, kao da su mu uskratili zaslu¾eno priznanje. Èak pro¹apæe "oprostite" zatvarajuæi za sobom vrata, a to je trebalo razumjeti kao "oprostite, neæu vam vi¹e smetati".

"Hvala Bogu!"

Majstor zaklopi oèi i stane prebirati po Lojzovoj preði (sve je isprepleo i zamutio), a Frida uðe spremno, na znak, kao glumica ¹to iza kulisa èeka svoj ulaz na pozornicu.

Slaba glumica s ude¹enom zabrinuto¹æu na licu. Èovjek u kome su bile pokolebane iluzije mogao je, bez osobite pronicljivosti, mjesto zabrinutosti proèitati vrlo nehajno skriveno nestrpljenje.

Majstor je znao èitati Fridino lice, zato odmah ponovo zaklopi oèi.

- Boli te, Alberte?

Glas joj je bio svje¾ i ravnodu¹an. Ona se informirala kao da je pogledala u termometar na prozoru.

On joj ne odgovori; uèini samo nervozan trzaj oèima.

Gledao ju je. Bila je lijepa. Kosa joj se prelijevala u zlatno¾utim, dugim valovima od èela prema zatiljku, gdje se odjednom propela uvis, kao da je udarila u bara¾e èe¹ljeva i naglo se ru¹ila nizbrdo u zlatnim slapovima, pr¹teæi uokolo finu, iskrièavu sumaglicu. Siva, uska haljina pripila joj se tijesno uz obline tijela i nudila zamamne oblike ljepote kao u nekom rasko¹nom izlogu. On osjeti stra¹nu, bijesnu ¾elju za tim samosvjesnim, gordim tijelom, ¹to se zadovoljno gibalo u prostoru, tu, na dohvatu ruke...

Ispru¾i ruku i lako, drhtavo preðe dlanom preko obline Fridina boka. Probude se miline nekada¹njih dodira, burni nemiri od ljepote ovog tijela ¹to se maèkasto mazi u prostoru kao da se izla¾e neprestanom milovanju. No Frida se odmakne, ukloni se milovanju, i njegova ruka ostane besmisleno ispru¾ena u prazno kao prazna ruka prosjaka. To je, dakle, kraj.

- Frida - reèe gotovo bez glasa; stid mu je zagu¹io glas.

- Molim, Alberte? - odazove se ona gledajuæi kroz prozor.

- Reci mi ne¹to...

- Molim? - okrenula se, ali je ostala kod prozora. Bojala se njegove blizine.

On je ¹utio gledajuæi nepomièno u plafon.

Upla¹i je ta ¹utnja i korakne prema njemu, ali zastane nasred sobe.

- ©to da ti ka¾em, Alberte?

- Ni¹ta - ¹apne on, potpuno odsutan mislima. - Molim te, donesi mi tople vode. I sapun...

- Tople vode? - Pobojala se da bunca. Nikad nije bio tako ¹utljiv, tajanstven i èudan. - ©to æe ti topla voda? - Ona je gubila strpljenje, glas joj je ogrubio.

- Htio bih oprati ruke...

- ©to tebi ne pada na pamet! Sad hoæe ruke prati! Ne znam zbog èega?

- Zbog èistoæe! - Postao je zajedljiv, èak se i nasmije¹io ironièno, kao èovjek koji zna ¹to govori. - No, ako ti je te¹ko, ne treba. Doista, Frida, ne treba. Samo sam, tako, ¾elio...

Ona uzdahne kao ¾rtva besmislenog bolesnièkog hira i izaðe pokoriv¹i se samozatajno i krotko. Tko bi na njenu mjestu toliko mogao trpjeti? Ona podnosi svoju sudbinu mirom dostojnim divljenja.

On je po¾ali. Sa srd¾bom poku¹a ubla¾iti u sebi te¹ko osjeæanje napu¹tenosti, vratiti Fridi dobrotu i po¾rtvovnost, vratiti sebi povjerenje... No u toj srd¾bi, kojom se htio osloboditi te¾ine, naðe opet nju, mladu, lijepu - i pokornu... Osjeæao je tu njenu pokornost kao naèin predbacivanja, u nju se ona sklonila da saèeka kraj... Bilo mu je sada te¾e.

Frida se vrati s umivaonikom, iz koga se pu¹ila vruæa voda; po sobi se ra¹iri ugodan miris pare. Preko ruke je prebacila svje¾i, bijeli ruènik. Donijela je i sapun. Sve kako je ¾elio.

Umivaonik je polo¾ila na stolicu do kreveta, ruènik prebacila preko naslona, i sapun je postavila spretno, s desne strane, na dohvat ruke... sve s pomnom taèno¹æu savjesne bolnièarke, koja po¹tuje propise ophoðenja s bolesnicima. Zatim se udaljila i ponovo se zagledala kroz prozor.

S tog se prozora vidjela radionica tamo u dnu dvori¹ta. Èulo se klesanje, grubo, silovito kidanje kamena, te se èinilo da kamen jeèi pod bezobzirnim, te¹kim udarcima. Tupo, zidarski jednolièno, kao da te¹e kamen za gradnju, bez osjeæanja, divljaèki.

"Blesan utiskuje svoju glupost u kamen... Razdrljio prsa, otkrio mi¹ice, izla¾e snagu. Udara da se èuje njegov trud! Neka se zna tko tu radi, tko izdr¾ava ovu kuæu, na koga je pala ova bolest tu gore i ona jadna, nemoæna udovica..."

- A za¹to, Alberte, sad ne pere¹ ruke? - javi se ona s blagom opomenom, jednako gledajuæi kroz prozor.

- Kasnije æu, kasnije... - Postao je razdra¾ljiv. Oni su ga blesavi udarci lupali po u¹ima, a morao ih je slu¹ati.

- Kasnije æe se voda ohladiti. - U njenu je glasu jedva osjetno podrhtavala srd¾ba. No nije se maknula od prozora.

- Neæe se ohladiti, vruæa je... No ¹to onaj blesan dolje tako lupa? - uzvikne odjednom ne mogav¹i vi¹e izdr¾ati Lojzovih udaraca.

Ona se okrene i pogleda ga dugo, ironièno: gle i ¹to jo¹?

- ©to bi lupao! Radi! - reèe zatim naglas i ponovo se okrene prozoru. - Kad radi, mora lupati. Zna¹ i sam da ne èeha perje, nego kle¹e. Zar ti nisi lupao kad si klesao?

Ovo je bio nov ton, dosada nepoznat u njenu govoru. Znaèi, tu je granica njena svladavanja, tik do Lojza. Do te granice ona sve podnosi, ona sve razumije; ona shvaæa i taj hir pranja ruku, pa èak i to da sada, kad ju je prisilio da mu donese vodu, ne pere ruke, nego zanovijeta ¹to se lupa... A ¹to, zar ne treba vi¹e ni raditi kad je on bolestan? Ostaviti sav posao i baviti se samo njime?

Ne, nije shvatila ¹to je htio reæi...

- Htio sam reæi, Frida, da to nisu klesarski udarci. Vidim ja po zvuku: tako se ne obraðuje kamen... Nema on srca za materijal.

- Ima snage, klipan... - otme se Fridi. No "klipan" joj je ispao nekako dra¾esno mio, pa zato odmah doda: "Seljaèina! Mogao si mu reæi."

Majstor ne odgovori.

Lojzovi udarci odjekuju u dvori¹tu sna¾no i bezobzirno, kao da ru¹e svijet. A ona stoji na prozoru i divi se toj tupoj snazi ¹to divlja meðu krhkim stvarima. "Ima snage, klipan..." Nije mogao vi¹e slu¹ati te udarce. Navuèe pokrivaè preko glave da ih ne èuje...

Frida se odmakne od prozora. Opaziv¹i da se pokrio preko glave, tu¾no se nasmije¹i i uzdahne kao muèenica.

- Oh bo¾e! No dobro, reæi æu mu da prestane - i uputi se ¾urno vratima.

- Ne, Frida, ostani! - povièe u panici, otkriv¹i glavu.

Ona je iza¹la. Sna¾no je zamahnula vratima, ali ih je u posljednji èas zaustavila da ne lupnu. Trenutak zatim prestane i lupa u dvori¹tu.

Mir nalik na noænu ti¹inu, kad u nesanici le¾i u mraku, u kome mu svaki ¹um, svaki zagonetni noæni zvuk opisuje ogroman i neshvatljiv svijet prostora izvan njegova dohvata, iznad njegovih moæi, stra¹an svijet, u kome se ona kreæe, u kome ona ¾ivi sa svojim mekim tijelom, po kome se lijeno gibaju njeni oblici kao da mu se podaju mazno i razbludno.

U takvom la¾nom, podmuklom miru teèe njegov jadni, bolesni ¾ivot. Po nekom tajanstvenom redu, koji je uspostavila njegova bolest: niz sitnih i podmuklih obzira i briga oko te njegove bolesti, kao da se zapravo ona, bolest, njeguje, kao da joj se pru¾a sva moguæa udobnost kako bi ¾ivjela s njim tu u krevetu.

U poèetku on se opirao toj vrsti Fridine ljubavi, on je tra¾io nju, njenu ljepotu uporno¹æu oèajnika ¹to tra¾i pravo na spas. Onda je molio, i dobio je samilost. Odbio je samilost, tra¾io je ljubav. No ¹to se vi¹e opirao i bunio, samilost je bila sve jaèa: to je snaga zdravih, kojom pokoravaju nemoæne i podvrgavaju ih svom shvaæanju ljubavi.

I on se pokorio. U¹ao je u tajanstveni, èudni krug zbivanja oko bolesnièkog kreveta, bolesnièke sobe, oko kuæe u kojoj le¾i te¹ki, neizljeèivi bolesnik.

A krug se iz dana u dan stezao, bivao sve u¾i, sve bezobzirniji. Ono revno bdijenje nad njim, ona pobo¾na pa¾nja, ¹to se bila ¹iroko rasprostrla oko njega, kao granice nekog nepovredivog carstva, poèela je popu¹tati po rubovima; u nju su prodirale snage ¾ivota, koji se poput zdravlja ustremio na bolesno mjesto i stao stezati i zacjeljivati ranu.

U rani je le¾ao on kao krivac i uzroènik sve te pometnje, tog odricanja, te veæ gotovo glasne i razdra¾ene po¾rtvovnosti. Htio se osloboditi osjeæanja krivnje, osloboditi se sumnje da on mo¾da vrijeða i muèi Fridinu po¾rtvovnost?... Htio je utvrditi moguænost jedne la¾i i umrijeti sa sigurno¹æu u èasu najveæeg ogorèenja... Tada bi èak prihvatio i smrt kao dobitak i konaèno osloboðenje.

Poku¹ao se probiti do izvora sumnje. No kao da je ona sve natopila i preplavila oko sebe, nigdje joj vi¹e nije mogao otkriti toka. Nigdje one prve, iznenadne pomisli koja bi ga potresla, koja bi stvorila prvu kariku jednog lanca misli.

A ipak, sve je to moralo imati poèetka! No gdje je, gdje je taj poèetak? Gdje je taj pogled, taj smije¹ak, to ¹aputanje i ¹u¹kanje u mraku, to skrovito noæno ¹uljanje oko njega?...

A ipak - jednom je poèelo! Jednog jutra ili jedne veèeri, kao slutnja, kao osjeæanje samoæe i napu¹tenosti... Nejasno, èudno, javilo se mo¾da kao ¾elja za Fridinom blizinom, za njenim glasom, njenim dahom, njenom toplinom u hladnoj pusto¹i samoæe?... A Fride nije bilo... Tada je mo¾da mislio na Lojza... Lojza - anðela, èisto, bijelo, bespolno, mramorno biæe s golubinjim krilima? ®elja da ga pretvori u mramor, u nestvarno, u simbol!

Gdje su se srele te dvije ¾elje? Gdje su se zagrlile te dvije misli i zadavile njegovo povjerenje?

Jo¹ jedno zvonce s groblja; ovo je danas valjda posljednje, veæ pada sumrak. A onaj kome zvoni veæ je u kutiji kao lutka, kao da ga ¹alju na dar nekom luðaku ¹to pravi kolekcije tih stra¹nih igraèaka.

Noæ je bolesnikova kao trula daska: gdje stane, propada sa svojim te¹kim mislima. Majstor se ne usuðuje mislima zakoraèiti u noæ. Kao da je pozatvarao sve misli u kaveze i pretince, on se obrati svojim malim, tehnièkim pitanjima le¾anja. Krevet postane zanimljivim i stra¹nim svijetom, punim te¹koæa i problema.

Oznojio se. Sve je oko njega mokro, lepljivo i odvratno. Znojne, zgu¾vane plahte omotale mu se oko nogu, lijepe se i sapinju, zarobljavaju kretanje. Pod nogama topla i vla¾na gu¾va platna, isprepleteni rubovi, nabori, vijuge... Krpe. No¾nim palcima ulazi u labirint krpa, ide brazdama kao nekim prohladnim klancima; zavlaèi se u dubine, u rupe, u neke iznenadne slobodne prostore, gdje se mo¾e okrenuti i susresti tanku struju hladnoæe. Nogama tra¾i izlaz iz ovog haotiènog i prljavog nereda.

On je navikao na glatke dodire, ravne prostrte plohe, koje je mazio svojim dlanovima kao svje¾e izbrijano lice.

Krevet je zdravih kao bijela jahta ¹to plovi s punim jedrima sna. Kad uplovi u Jutro, bodro izlaze putnici ostavljajuæi za sobom blage tragove odmora. Nasisali su se sna, pa se prote¾u, "dobro jutro", govore zijevajuæi. Bez boli, bez sumnja, izlaze iz noæi kao izletnici, pjevajuæi; zatim marljivo ¾vaèu svoj doruèak kao da uèe pjesmicu napamet. Probava ih goni kao povoljan vjetar u krmu i otplove ulicama olak¹ani, kao istovarene laðe. Maze svoj optimizam kao jabuku koju kane pojesti. Njeguju svoju bradu, svoj brk, svoj vrt, svoje ribice u akvariju i ptièice u kavezu. Oni osjeæaju savr¹enu ravnote¾u ¾ivota i smrti: tro¹e ¾ivot dok ne prevagne te¹ki uteg smrti... Onda im majstor Albert Knez iskle¹e dirljivu igraèku: ljupkog anðelèiæa Lojzeka ¹to plaèe na grobu... ili zalijeva cvijeæe. Jedni vi¹e vole da im plaèe, drugi da im zalijeva cvijeæe... Ali ljupki anðelèiæ je lukav, ne lije ni suze ni vodu, on simulira kao glumac, on èeka svoj èas...

Dolje u gradu odbijaju ure na katedrali. Te¹ke, tamne ure, kao da se komadi bronce otkidaju i padaju te¹ko, pljosnato na ploènik, Bolesniku ne govore o proticanju vremena; njegovo se vrijeme grije na jastuku pod glavom, a zvuci s tornja samo su signali za pomicanje glave, samo racionalna podjela hladnoæe jastuka na jednake obroke. Svakih èetvrt sata uzima uski napitak svje¾ine i pije ga licem ¾udno, pohlepno.

Istra¾io je cijeli krevet pomnom marljivo¹æu do¾ivotnog zatoèenika na otoku. No nigdje vi¹e hlada, nigdje kapi svje¾ine - sve je potro¹eno. Sve je zahvatio vruæi dah groznice i smotao vrtlog besane noæi.

Okrene jastuk kao posljednju nadu i uzme razumno i ¹krto tro¹iti njegovu svje¾inu kao vodu u pustinji.

A pustinja je velika, beskrajna kao noæ. Mièu se ruke po noæi kao gubavci. Plaze, gmi¾u ruke, tra¾e izlaz iz noæi, iz boli, iz svega ovoga ¹to se stislo i zgu¾valo oko njega u gvalju neizrecive odvratnosti. Tra¾e ruke svjetlo danje, u kome bi mogle barem odijeliti noæ od boli, bol od misli i uzeti sve to zasebno, na uzastopno razmatranje.

Idu ruke do ruba kreveta, èeznu za svanuæem, za zorom na prozoru, za jutarnjim pijetlom, za zvonom, za prvim tramvajem, za prvim prolaznikom i mi¹em ¹to bje¾i u rupu...

"O, ljudi lopovi, ljudi mi¹evi, ljudi prolaznici, pijetli, jutarnji tramvaji!"

Zapoma¾e majstor, a svuda uokolo gluhi ocean mraka i praznine. Ruke rone u mrak i osjeæaju jezu od ni¹tavila oko sebe.

"Eto, ni¹ta, ka¾u ruke, nema dodira." Osjeæaju samo sebe u praznini. Ni vjetra, ni muhe, sve je uginulo u tmini; samo ruke ¾ive u noæi i tjeskobno osjeæaju svoju nemoæ.

Ruke ¾ive u tmini. Bijele, mramorne ruke nad crnim vodama granita. Tamo preko zida, pod kupolama i arkadama, u èudnom gradu mrtvih oblika, bijele ruke rone u mrak sa svojim tu¾nim gestama, kao da mole malo suæuti, malo jeze, dvije èestite suze u indiferentnim oèima...

Majstor se trgne. Kao da je zavirio preko plota rasklimanih nada u svoju ma¹tu; ondje jednako sjedi anðeo Lojz s rasklopljenom knjigom. Rutinirano, kao krvnik, èeka samo mig da otpoène posao...

Ali knjiga je jo¹ neispisana, èista, s hrptom meðu anðelovim koljenima, a listovi joj nevino vise s jedne i s druge strane u najprirodnijim valovima lepr¹ava papira...

Tu dolazi ime majstora, autora. Obilazi pogledom svoju zamisao, ogledava stvar, i sviða mu se. Radost ga obuzima, u¾iva u ostvarenju. To nije mali Lojzek ¹to budalasto plaèe, to je veliki, stra¹ni, fatalni Anðeo koji, kad zamahne krilima, èupa ¾ivote iz korijena. Misli majstor na pokoljenja ¹to su zinula pred umjetnièkim djelom i ne dolaze k sebi od udivljenja. Pa se i sam umije¹a meðu gledaoce kao nepoznat posjetilac, stranac, i obilazi, prislu¹kuje, prima pohvale inkognito. Kao da je iz ogromnih daljina neke goleme vjeènosti doprla do njega, u ovaj zabaèeni, zgu¾vani kutiæ privremene i ru¾ne stvarnosti, potvrda i priznanje. On osjeti na sebi dah besmrtnosti. Na prijazno raskriljena vrata nasmije¹i mu se ne¹to lijepo i slavno, beskonaèno.

Noge su same u¹le u papuèe i produljile s njima prema vratima. Kako tijelo ipak slu¹a, bez boli, bez opiranja! Tlo pod nogama, èvrsto, solidno i taj prostor uokolo, uslu¾an, podreðen! Osjeti se strahovito vertikalnim, ljudskim, meðu patuljastim, èetverono¾nim stvarima, podmuklo sakritim u mraku. Tehnika kretanja u prostoru se, gle, ne zaboravlja, a njemu se ¾uri kao na smrt ¾ednu èovjeku koji je zaèuo ¾uborenje vode. Htio se napojiti na svom djelu ¾estoke, otrovne snage, kao na otrovanom izvoru...

U predsoblju je visila njegova stara bunda i kljuè od radionice. Na dvori¹tu je mlaka proljetna noæ i neka nepojmljiva, blaga svjetlost zvijezda. A pod zvijezdama, u opalno plavo nebo urezala se èvrsta silueta bedema mrtvoga grada s kupolama, kao bagdadska kubeta u nebo alahovo.

Dvori¹te je tiho poèivali¹te neroðenih oblika; le¾e posvuda grubi, neistesani blokovi kamenja u svojoj podmukloj amorfnosti kao neukroæene zvijeri. Prolazi majstor izmeðu jo¹ neroðenih lica, neosloboðenih pokreta kao silni Stvaralac ¹to prolazi kroz Kaos. Lijevo i desno le¾i mrak i tamne mase neroðenih svjetova, a on stupa vijugavom mlijeènom stazom, posutom bijelom kamenom pra¹inom, kao da se silna masa sitnih zvijezda prostrla pod njegovim nogama.

U dnu kaosa, u dnu mraka, gle, tamo u dnu dvori¹ta malo ðavolsko svjetlo titra na prozorèiæu ¹upe! Pla¹ljivo, slabo svjetlo, kao da se nastoji sakriti u tmini.

"Gle, tu se ¾ivi!"... To govori svjetlo u ¹upi u dnu mraka, a majstora ponese noæ prema ¾i¹ku iza onog prozorèiæa gdje svr¹ava njegova agonija. Smrt o¾ivi u njemu i povede ga ledenom rukom prema "tako dugo ¾uðenoj izvjesnosti"... I sagne mu glavu do niskog prozorèiæa da zaviri unutra, da se najede "ogorèenja"...

Pred blijedim, pobo¾no uokvirenim Alojzijem Gonzagom, za¹titnikom mladosti, nemirno titra kandilo. Pri isposnièkom svjetlu mladi se svetac bièuje, a mrtvaèka mu se lubanja smije iz razvaljenih èeljusti, iz iskopanih oèiju, iz odvaljena nosa; ona se za ¾ivota na¾derala grijeha, i ruga se svecu. A dolje, ispod te tu¾ne slike usrdnog kajanja i podrugljive smrti, u nepouzdanom polusvijetlu titravog kandila vide se na bijelom uzglavlju le¾aja dvije glave, èe¾njivo sljubljene u snu.

Ni bijesa, ni mr¾nje, tek neki hladan dodir odvrne majstorov pogled. Èak neka jadna samilost ovla¾i mu oèi. Zbog te ¹upe, tog le¾aja, tog malog nemirnog svjetla, zbog te tu¾ne ljubavi na onom bijelom jastuku ¹to je Frida bri¾ljivo donijela iz svoga pustog kreveta u ovaj prljavi raj, gdje jedan bijedni anðeo kandilom osvjetljava sveèevo bièevanje, a sam grli ¾ivot i roni u slatki ljubavni san. U san siroma¹an: bogu bo¾je, svecu sveèevo, a sebi uzima... ¹to mu se daje...

"Jadna Frida!"

Majstor krene u mrak. Ni staze posute zvijezdama, ni kaosa neroðenih svjetova! Svega je nestalo! Tek mraèno dvori¹te s te¹kim blokovima kamenja i slijepih, neispisanih, ploèa. A tu je radionica, odmah desno, s malim vrata¹cima u velikim dvokrilnim vratima. Kljuè je imao u ruci. Gladna, nepodmazana brava prepozna gazdu i zacvili vjerno, pasji. On pomiluje vrata, pomiluje stare, odane zidove tra¾eæi elektrièni prekidaè.

Odjednom, u sjaju svjetla, raskrili se nad njim radosno ogromni bijeli Anðeo, kao da ga veæ odavno èeka tako razvijorenih krila da ga primi u zagrljaj...

Majstor ustukne nepovjerljivo pred velikodu¹no ra¹irenim krilima i poku¹a potra¾iti, razumno i trijezno, ono "drugo", ono veliko i nepojmljivo na isklesanom Lojzu, ono besmrtno i stra¹no, za pokoljenja...

A Lojz, bijedni anðeo u ¹upi, gle, veæ je napisao u knjigu

ALBERT KNEZ

klesarski majstor-umjetnik

RODJEN (s datumom) - UMRO (bezdatuma)

krasnim, klesanim slovima, pisanim s mnogo pa¾nje i ljubavi, kao da je u njima upisao stra¹nu bol posljednjeg opro¹taja.

"Eto, to je sve: Lojz, i ni¹ta vi¹e! Ni besmrtno, ni stra¹no. Banalno i jasno - Lojz!"

Majstor se èak i nasmije¹i na dodatak umjetnik, kao na nadgrobni vijenac s dirljivom vrpcom.

"Jadan Lojz!"

Uzme dlijeto i èekiæ i potra¾i datum na zidnom kalendaru:

21.lipnja - sv. Alojzija Gonzaga

Majstor se pridru¾i Lojzovu imendanu i prinese mu veliki posljednji dar - ukle¹e taj datum u anðelovu knjigu kao dan svoje smrti. Nakon posljednjeg udarca èekiæa zavlada mir nad onima u ¹upi. Borba je svr¹ila. Majstor odbaci oruðe i preda se svom anðelu.

KO©TANE ZVIJEZDE

U okviru strahovitih strategijskih zamisli drugog svjetskog rata predla¾emo da se uzme i podvig malog tenenta okupaeione divizije Bergamo Torquata Coa. Veæ u prvim danima neprijateljstva protiv na¹e zemlje on je iskoèio kao znatan detalj iz jednog motornog èamèiæa na obalu na¹eg malog otoka sa dva pi¹tolja, uperena u opæinsku zgradu, i povikao stra¹nim glasom "pridaiti ze!", te umalo nije opæina od zaprepa¹tenja prostenjala "predajemo se, bez daljnjega"...

Ali nitko ni¹ta nije odgovorio na Torquatov poziv na predaju, jer nigdje nije ni bilo nikoga. Pa ni onaj mr¹avi pas, cinik, koji je sluèajno onuda rastreseno lunjao obalom kao neki antièki filozof, zabavljen svojim mislima, ne bi bio ni zalajao na tog okupatora, toliko ga je smatrao neva¾nom pojavom u okviru svog pasjeg pogleda na svijet, da ga Torquato nije upozorio na sebe svojim èudnim dr¾anjem, kakvo na¹ pas dotada nikada nije vidio na otoku. Ali ni tada cinik filozofski mudro nije dao glasa od sebe, nego je samo pogledao Torquata vrlo povr¹no i do uvredljivosti nehajno, a zatim je podupro nogom ugao opæine... "evo, predajem ti je"... i po¹ao dalje...

Bio je Torquato osjetljiv ¹to se èasti tièe, pa je lako zakljuèio da je ta pasja gesta nogom vrlo uvredljiv, pa ako hoæete i strahovito nesretan susret s neprijateljem. To ga je toliko razbjesnilo te mu se odjednom uèinilo da taj pas i nije pas, nego neko razumno i podrugljivo biæe, koje parodira njegov ratni podvig; osjeti kako ga ¹iba Duceova ¾estoka parola "chi non e con noi, avra del piombo", - i Torquato svojim prvim mecima stupi u drugi svjetski rat s osjeæanjem va¾nosti toga uèe¹æa. Primiv¹i olovo iz oba Torquatova pi¹tolja, èetverono¾ni satirik prekasno shvati da je vrag uzeo ¹alu i zaokru¾iv¹i pijano dva-tri puta mjesto na koje æe posljednji put leæi, zajaukne muklo kao da proklinje svoga ubojicu te se Torquatu srce steglo od nekog sasvim neodreðenog straha.

Okru¾en odredom svojih Bergamasca, Torquato se na kopnu osjeæao vrlo nelagodno. Tu je oko njega bilo stotinjak èetrdesetgodi¹njaka, sve odreda rezervista klase 1901, koji se odmah, ne èekajuæi njegovih zapovijedi, prihvati¹e zida, vrata, uglova i svih moguæih zaklona, kao ¹to su, na primjer, baève na obali i dvije-tri kr¾ljave paome, ¹to su tu¾no mahale svojim uvenulim lepezama, kao da samilosrdno nude neki jadni mir ovim prepla¹enim ljudima.

Torquato je imao mnogo muke s onim nesretnim i vrlo liènim oprezom ljudi odjevenih u jednaka odijela, kojima su dali pu¹ke u ruke, pa ih kao vojnike poslali da se iskrcavaju po tuðim obalama, da se veru po tuðim kr¹evima, da gaze po tuðem kamenju, pa ako ih tko tamo upita za¹to to rade, treba da ga smatraju neprijateljem i po moguænosti ubiju. Taj pretjerano lièni oprez ne zove se strahom kad su ljudi odjeveni u jednaka odijela i kad nose pu¹ku u ruci; to jadno ljudsko osjeæanje naziva strahom samo neprijateljska propaganda, sklona pretjerivanju, a kasnije beletristi, kao istinoljubivi kronièari ljudskih osjeæanja, koji sva osjeæanja nastoje razumjeti, od toga prave prièe u kojima se ne rugaju ljudskom strahu, nego njegovom la¾nom imenu.

Kad je Torquato ne ba¹ jako glasno povikao "avanti", èetrdesetgodi¹njaci su se tromo pomaknuli i uskoèili u "nove polo¾aje", pa se front opet ustalio. Torquatova ofanziva nikako da prodre sa obale u unutra¹nje ulièice, gdje se jo¹ uvijek nije moglo otkriti ¾ive du¹e, ¹to je izazvalo jo¹ veæi oprez Bergamasca.

Torpiljarka San Marco stajala je za¹titnièki mirno usred luke s uperenim topovima u grad. No to je mogla biti samo garancija za uspje¹an ishod operacije u cjelini. Ali ako pogledamo u detalju onog blijedog i neobrijanog prodavaèa starih odijela iz Bergama, ¹to se stisnuo uz vrata luèke kapetanije i usrdno molio u du¹i stanovnike ovog otoka da mu oproste ¹to se i on tu nalazi, ni kriv ni du¾an, kakvu za¹titu njemu pru¾a torpiljarka San Marco sa svojim uperenim topovima ako je sada s nekog prozora uperena pu¹ka u njega i svaki èas mo¾e zazvi¾dati metak i probiti mu glavu?

- Oh, mamma mia, - uzdi¹e staretinar iz Bergama, a Torquato vièe "avanti, evviva il Duce!" - Vièe Torquato za svoje unapreðenje, za pohvalu i za sve one prednosti koje mu mo¾e donijeti ovaj podvig, no i sam èuva leða uza zid kao da se prilijepio. A staretinar uzdi¹e, jer mu je te¹ka i nesnosna pomisao da bi sada ovdje mogao umrijeti, i to onog èasa kad se otisne od luèke kapetanije, unutra, u usku ulièicu, gdje èovjeka mogu dotuæi i kamenjem. A Torquato vièe "avanti".

- Antonio - ¹apæe staretinar svom susjedu i bri¹e oèi palcem i ka¾iprstom.

- Franceseo - odgovara Antonio i problijedi kao da je smrt vidio.

- Avanti, ragazzi! - uzvikuje Torquato i zapovjednièki ¾ustro ma¹e rukama da bi colonnello s torpiljarke vidio kako to nije ¹etnja po gradu, kako tu ima i pote¹koæa, "porco can".

Sve je zapelo; sa vojnièkog gledi¹ta èak stvar postaje ozbiljnom.

"Ma, ragazzi..." Torquato vi¹e ne zapovijeda; to veæ nalikuje molbi: izvolite ovuda desno, zaboga... No èetrdesetgodi¹njaci imaju neka svoja civilna zanimanja kod kuæe, znaju Torquatove brige i drukèije prevesti - a dirljiva rijeè "ragazzi" samo ih podsjeæa na majku, tu¾nu staricu u crnini, sa zavjetima i krunicama; svakoga na prsima za¹titnièki blago pritiska ¹kapular, natopljen molitvama i majèinskim suzama. Torquato je studentiæ, koga su u GUF-u odu¹evili za tuènjavu i nasilno napajanje ricinusom. Njegovi su preci Scipio i Cezar; on je jedan od sinova vuèice, koja mu na polasku u rat nije plaèuæi ve¹ala o vrat zavjetnu medalju iz Loreta, nego Duceove rijeèi: "Chi non e con noi, avra del piombo." Dali su mu olovne vojnike, i djeèak ih s mukom pomièe s mjesta; strah je te¾i od olova. Ali Torquato vjeruje u snagu zida: otto milioni di baionette, i njegova se vojska èvrsto dr¾ala te vjere: kamen je ipak neprobojniji od majèinih suza. U svakoj vjeri ima snage, a èetrdesetgodi¹njaci su usrdno nudili Torquatu to ¹to su imali kao èestiti ljudi, koji ne podvaljuju lo¹u robu svojoj vlastitoj dr¾avi kao ratni liferanti.

No dakako da se i¹lo na snagu kamena s ramena ¹to se, ka¾u, izlijeva iz srca pa teèe i pali po ¾ilama, ne bi se oni, majèini, Iliji tako ¹etali po otoku! Ali ¹to, veæ je izum praæke oborio diva Golijata i ¾golju èobanina uèinio kraljem, a ovdje su u narednika Iliju bili upereni topovi neprijateljskog torpiljera koji je tra¾io od Ilije komandira ¾andarmerijske stanice i komandanta oru¾anih snaga na otoku - da kapitulira.

©est ¾andara - ¹est pu¹aka, na èelu im Ilija s narednièkom sabljom o bedru, a onamo kukavno San Marco kalibre naciljao, pa kao veli, predaj se, rajo, nema ti spasa! "Ej, bato, da nema¹ tog gvo¾ða", srdito brunda Ilija gledajuæi ga s tavanskog prozorèiæa kako u luci mièe onim prstima, kao da pipa po gradu i tra¾i njega, Iliju, da ga zgnjeèi k'o stjenicu. "Ma èekaj, ti, svejedno jo¹ malo. Nismo mi ovo dr¾ave d¾aba dobili", i opipa Ilija svoju sablju, pa se isprsi na tavanu i pljucne preko krova na ulicu.

Bo¾e, ¹to se Ilija naèekao te sablje! Gurali se podnarednici k'o ovnovi, pa znali i podvaliti, podmetnuti nogu, ti na nos, a oni naprijed, na tvoje mjesto. Jer treæa ti zvjezdica tek pripasuje sablju, a sa sabljom, e-he, ti si, bato, netko i ne¹to! Ne vise ti vi¹e one ruèetine ¾andarski neuposleno, nego ih palcima va¾no zakvaèi¹ za slu¾beni opasaè, a sablja tobo¾e nemarno tandrka po ploèniku, pa je k'o uplakano dijete podigne¹ pod desni lakat, da ne zanovijeta, ili je prebaci¹ preko tura, pa razgovara¹ i k'o sjedi¹ na njoj, a opet stoji¹ na svojim nogama, k'o èovjek - narednik. Kao narednik Ilija je razumijevao mnoge stvari iz velike politike, pa je znao u brijaènici dodijeliti svoje mi¹ljenje i presuditi èak izmeðu Hitlera i Musolinija kao vlast koja je upuæena u sve one marifetluke drugih vlasti. Lupka sabljom o pod Ilija i misli zadravo i odluèno, nema ¹ta da se boji, ¹to rekne ne porekne. "Nema ti kod mene, moj bato, mile-lale, ljubim rukice, ¹to vele oni u Zagrebu; gdje te dohvatim, tu trava ne nièe. Jok!" A brijaènica mramorkom ¹uti, samo ¹kare ¹kljocaju po glavi i ¹i¹aju redom je¾ure dlaka i misli, nema ¹ta, reda mora biti u dr¾avi. Ilijina sablja revno tucka po podu dr¾ave i ¹kare ¹kljocaju u redu.

"Gos'n narednièe" milo zvuèi u slu¾benim susretima Ilijina uha; inaèe, lijepo je èuti i "¹jor Ilija" iz usta trgovca koji mu prodaje ulje za kosu; ta familijarnost unosi respekta u odnose. A kad veæ uðe¹ u duæan kao mu¹terija, mora¹ i izmijeniti rijeè-dvije s trgovcem zbog pristojnosti koja vlada meðu boljim ljudima.

- Ma isto ja mislim, ¹jor Ilija, da je Hitler jaèi nego Musolini?

- Ih, bitanga èelava!

Opazi Ilija da ga je Musolini otjerao na tavan, u mi¹ju rupu, a San Marco vreba u luci k'o maèak. Pritajio se sivi maèor i sve se rogu¹i onim topovima kao da je veæ nanju¹io mi¹a ovdje na tavanu ¾andarmerijske stanice, pa k'o veli, neka te, veæ æe¹ ti meni iziæi!

Iziæi? K'o da nije Ilija i sam mislio na to; potrebna mu je valjda ona tamo pamet od makarona, ¹to li? "Nego, neæe¹ ti, bato, k'o ¹to ti hoæe¹, nisam ni ja veslo sis'o! Eh, jest, da ti na obalu izaðem, pa da me udesi¹ iz topova! Eh, jest, kolac, bato! Vidi ti, kukavice! Da mu se namjestim valjda s cijelim garnizonom na brisanom prostoru pa da on samo ¹i¹a gospodski po nama k'o brico? Jok bato tu sam! Doði ti ovamo ako te majka rodila!"

"Gos'n narednièe! Gos'n narednièe!" ®andar je bio bledunjavo ¾uta i neobrijana lica kao bolesnik.

"Ne brkaj mi misli! ©to je?" Ilija nije volio takvih lica. (A koliko im govori da se briju, mamlazi! Sramota te stupiti i pred neprijatelja...) "Pripa¹i se èvr¹æe, da ne spadne¹ u tur. ©to je, dakle?"

- Iskrcali su se, gos'n narednièe!

- Pa onda? Jesi li ih doèek'o? Jesi li iznio kruh i so, ti, radosti moja?

Dodu¹e, govorio je tako Ilija, ali ga je ipak ne¹to ¾drecnulo u ¾elucu: Uh, boga mu krvavog, zar veæ? Iliji se to iskrcavanje uèinilo preuranjenim i nekako protupropisnim. On je najprije oèekivao bombardman brodske artiljerije pa tek onda nastup pje¹adije. No dobro, misli Ilija, iskrcao se jesi, ali se ukrcati neæe¹! Nauèit æu ja tebe ratovati, kukavico nijedna! Upoznat æe¹ ti moju taktiku, pa neka ti pomogne bog otac rimski!

- ©to da radimo, gos'n narednièe?

Bio je zaboravio na ¾andara koji je gledao u njega prosjaèkim oèima.

- ©to da radi¹? Je l' ti to mene pita¹? Gle ti njega, ¹to da radi! Da svojoj Jelici plati¹ sladoled! A ne zna¹ ti, je li, ¹to je du¾nost vojnika u ratu? Da se bori¹ i da gine¹, moj bato! Eto ¹to da radi¹!

®andar shvati stvar ozbiljno.

- Znaèi da pucamo, gos'n narednièe?

- U koga da puca¹? - Ilija je veæ gubio strpljenje. - No, u koga da puca¹, ti tope ubojiti?

- Pa... u neprijatelja... - ®andaru se stu¾ilo od tolike svoje nepronicljivosti: nikako da pogodi narednikovu misao.

- A gdje ti je neprijatelj? Vidi¹ li ga?

"Uh, ¹to je ovo?" misli ¾andar, stra¹no nesretan. "Nikako da se pogodi¹ s ovim ludovom, a neprijatelj dolje na obali!"

- Pa ne vidim ga jo¹, gos'n narednièe, - usudi se podiæi glas prema zvjezdanim ramenima narednikovim, - ali uskoro æemo ga vidjeti...

Ilija zaèu svoju vlastitu odbaèenu misao iz ovih neobrijanih usta i osjeti se okradenim u svojoj mudrosti. Kao da je ¾andar provalio u povjerljivi arhiv ¹taba i odande ukrao ratne planove, on mu se unese u oèi kao krotitelj lavova i upita ga strogo, kao pred vojnim sudom: - A odakle ti to zna¹?

- ©to, gos'n narednièe? - ®andar je bio nevin kao djevica koju pitaju o ru¾nim stvarima.

- To da æemo ga uskoro vidjeti?

- Pa... veæ je pripucao, gos'n narednièe! - Èuðenje ¾andarovo bilo je plod prirodne bojazni da je naradnik mo¾da izgubio glavu. Pobjegao ovdje na tavan, pa luduje...

- Gle, bogati, i to si èuo? E, bato, mnogo ti zna¹...

Uvuèe mu dva prsta u izrez bluze i lako ga privuèe k sebi, kao da mu kani ne¹to pri¹apnuti u povjerenju: ¾andar poslu¹no ispru¾i vrat i pripravi uho, a on mu za¹apæe ravno u bubnjiæ: - Izdajico!

®andara najprije zasvrbi topli narednikov dah u uhu, a onda ga tresne sama rijeè duboko u mozgu, kao munja. Poku¹a se nasmije¹iti kao èovjek koji razumije ¹alu, ali mu osmijeh ostane glupo urezan u uglovima usta kad ga narednik s gadljivom gestom odgurne od sebe i, razoèarano uzdahnuv¹i, pogleda kroz tavanski prozor u nebo.

Upla¹io se narednik svoje smije¹ne nemoæi, pa je na¹ao izdaju kao saveznika: lak¹e je udvoje podijeliti manjak odanosti. ®andar mu je uèinio uslugu svojom borbenom gotovo¹æu, i on bi ga zbog te usluge bio i zavolio, da nije sam poèeo vjerovati kako je doista izdan. Osjeti èak tugu samoæe u ustima i proguta je gorko s pljuvaèkom, kao velik èovjek koji dostojno doèekuje svoju sudbinu...

Samo, neprikladno mjesto za sudbinu... Na tavanu je bilo nekih sanduka, a na jednome od njih odmarao se ugojeni maèak DJoko, ljubimac ¾andarmerijske stanice, koji je cijelo vrijeme radoznalo promatrao èas Iliju, èas ¾andara, a kad je nastala ¹utnja nakon "izdaje", on nestrpljivo mijaukne: i vi ste mi neki...

Glas DJoke ohrabri ¾andara; "izdajicu" nije mogao progutati.

- Gospodine narednièe - poène sveèanim, civilnim tonom, ali mu se rijeè zaglavi u grlu kad zaèu taj neobièni, tuði glas, ¹to se neoèekivano javio iz njega, kao iz nekog gramofona.

Ilija se okrene na peti, a sablja mu hu¹kaèki zvekne o bedro, kao da ga ¾eli podsjetiti "tko smo mi"...

- Jo¹ si tu? Izdiri mi s oèiju da te vi¹e ne vidim! - DJoko skoèi sa sanduka i baci mu se pred noge, te se stane umiljavati kao da vidi nepravdu i moli milost. Ilija nije volio da mu se itko plete meðu noge kad se radilo o slu¾benim stvarima, pa zvizne DJoku svojom te¹kom cipelom od teleæe ko¾e broj èetrdeset i ¹est, te je po¾rtvovani maèak odletio meðu sanduke, vrisnuv¹i zaprepa¹teno od iznenaðenja. To mu se doista jo¹ nikada nije dogodilo u ovoj kuæi.

Ilija je ostao sam na tavanu. Sjeti se da je on tu zbog osmatranja, te stane motriti okolne krovove s èudnom rastreseno¹æu, kao, tobo¾e, nije tu va¾an San Marco s topovima. Ipak, nije ga ispu¹tao iz vida. Mièe tamo onim rogovima kao pu¾.

"Pu¾-mu¾, pusti roge van...", govori mali Ilija na pa¹i, dodirujuæi prstom ticala ¾utog pu¾a ¹to je muèno klizio po kamenu s kuæicom na pleæima. Pu¾ uvlaèi rogove, a on mu tepa od dragosti: "Pu¾-mu¾, pusti roge van,, da ti kuæu ne prodam..." Ilija digne prst pred oko i dodirne u perspektivi topove San Marca - "pu¾-mu¾"... Igrao se. Ovce su pasle po kamenju Zagore, a Ilija gradi pu¾u izmeðu dva kamena most od li¹æa i u¾iva kako se pu¾ mièe po mostu...

Ne¹to ¹u¹ne i pretrèi preko tavana bosim no¾icama. Ilija se trgne.

"DJoko!" no maèak se ne javi. ®ao mu je sada bilo DJoke, pa mu stane tepati: "DJokica, gle, mi¹iæ! DJokica..." DJoko uvrijeðeno zaprede negdje iza sanduka i ne makne se.

"Ta to je strahota, DJokica, od tog malog skota..."

Iliji je, u onoj zagorskoj ¹koli, uvijek bilo smije¹no: "gdje nanju¹i malo jela, hladna, vrela, odmah skoèi, da s'osmoèi"... pa je htio DJoku odobrovoljiti, no maèak ne odgovori. Ilija osjeti gorèinu samoæe i uzdahne. I ona ¹estorica dolje, i sve ove kukavice na otoku i oni tamo preko mora, na kopuu, svi su ga napustili! Tko sada tamo u gradovima, po komandama, ¹tabovima i garnizonima misli na njega, komandira Iliju, kako bespomoæno sjedi ovdje na otoku kao u mi¹olovci; "poðe lijevo - nema kuda, poðe desno - ¾ica svuda"...

Pa kao mi¹ osluhnu Ilija neke glasove, sasvim nove njegovu uhu.

Iz ulièica èuli su se nerazumljivi povici kao da se neki ljudi dozivaju u mraku. Mrak padne Iliji na oèi: "To su oni!"

- Gos'n narednièe! - promoli glavu na tavan dugi Mile, izjelica, a hlaèe su mu visile na turu kao probu¹eni balon, pa su ga ¾andari zbog toga zadirkivali. "A napuhujem ga", veli Mile, "ali propu¹ta, ¹to mu mo¾e¹."

- Gos'n narednièe! - ponovi Mile, tra¾eæi oèima narednika po mraènim uglovima tavana, iza sanduka.

- Tu sam, kud gleda¹? Nisam maèak! - tresne Ilija srdito. "To im je ona bitanga izdajnièka dolje govorila..."

- No, ¹to je Mile? - upita hladnokrvno, kao vojskovoða u povlaèenju. - Kakva je situacija?

- Prodrli su, gos'n narednièe! Dr¾e æo¹kove!

- Koje æo¹kove? Govori jasno, ubila te strijela od groma!

- Pa... da ka¾emo... od zahoda na apoteku... I onamo dr¾i æo¹ak kod notara i kod "Bate"...

"Pa se smije vra¹koj spravi"... Zatim Ilija doda naglas: - Znaèi blokir'o nas je propisno?

- Jest, gos'n narednièe. - Mile je èekao zapovijedi s pu¹kom u ruci u stavu "mirno"; on se nalazio u ratu. - Ima ih, po mom raèunu, dva voda s rezervama.

- Znaèi bilo mu je poznato gdje se nalazi stanica. - nastavi narednik analizirati polo¾aj. - A ¹to to znaèi? To znaèi... - zastane i svine nos ka¾iprstom kao da razmi¹lja... - da mu je netko odao na¹ polo¾aj... te on pravo na nas. Da je po¹ao na opèinu... Jasno, trebalo je da poðe na opæinu, da nije bilo izdaje! ... Ja sam zato imao plan: napad s leða, zatim bih ga marnuo s lijevog boka, tamo od po¹te... pravo u more! Ali ¹ta"... odmahne Ilija rezignirano i zamisli se.

- Eh, da, - uzdahne Mile i uzme "voljno", spustiv¹i pu¹ku preda se.

Svr¹io je rat.

I siðe s tavana, poguren. Pu¹ka mu je slu¾ila mjesto ¹tapa.

Slu¹a Ilija kako udara Milin kundak o drvene stepenice, kao bubanj u posmrtnom mar¹u vojne glazbe lani kad su u gradu pokapali komandanta ¾andarmerijskog puka. Onoga ¹to ga nije htio unaprijediti za narednika: "Jok, dok sam ja ¾iv!" Tada je taj bubanj odjekivao u Ilijinoj du¹i, Bo¾e mi prosti, slatko, k'o valcer. Sve onako mar¹irajuæi u sprovodu ¾alobnim korakom u odabranoj èeti otresitih ¾andara, Iliji je dolazilo da zaple¹e na tu glazbu. Umro je stari. Sad æe napokon zagrliti nju, dugo ¾eljkovanu!... I doista, malo zatim poljubi je on i pripa¹e o svom boku s tvrdom vjerom da se nikada vi¹e od nje ne rastaje.

"Ob, majku mu! Nema ni ¹est mjeseci"...

Kao mrtvo dijete, uzme je Ilija na ruke i poljubi dugo i nje¾no posljednjim, opro¹tajnim poljupcem kojim se ¾ivi rastaju od mrtvih. Onda je otpa¹e i polo¾i na dno sanduka, kao na dno groba.

- Gotovo je, - veli, a srce mu plaèe: - Ni ¹est mjeseci...

- Gos'n narednièe, - èudnim glasoom doziva Mile, ne promoliv¹i glave; zove sa stepenica. - Gos'n narednièe, tra¾e vas...

Iliji je sad veæ bilo svejedno...

Torquato je bio uzbuðen kao djeèak koji je prvi stigao na cilj.

Ilija ga pozdravi vojnièki. Torquato se osmjehne prezirno i nehajno digne ruku na oèi. U ¾utim èizmicama i s onim alpinistièkim percem bio je nalik ptièici ¹to se vrpolji na grani. Onako malen pred Ilijom, nalazio je liènu satisfakciju u pobjedi, Stavljao je sad jednu sad drugu ruku na bok, ¹etkao po Ilijinoj kancelariji kao po osvojenoj zemlji, udarao nogama pokorene stolice, zaustavljao se pred mapom Evrope na zidu i premjeravao je pedljima, kao da stapa po kontinentu ogromnim, bahatim koracima, pun pobjede do grla.

"Ta to je srahota - od tog malog skota", sjeti se Ilija i bi mu lak¹e od te male osvete.

Torquato upre prstom u jednu taèku na mapi (pod prstom je bio na¹ otok) i upitno pogleda Iliju.

- Ja - potvrdi Ilija mraèno, kao da time predaje otok neprijatelju.

I doista, Torquato mu na to dade znak da izaðe. - Znaèi - sja¹i!, - reèe Ilija za sebe i izaðe.

Èovjek u ovakvim èasovima ne misli dalje od spavanja, Ilija usjeti ¾elju da legne na leða, ra¹iri noge i turi ruke pod glavu, pa da se ispava k'o èovjek, a sve ovo nek ide do ðavola! Bilo pa pro¹lo.

Na bodniku je stajalo uza zid ¹est pu¹aka kao ¹est sirota bez oca i majke; na klupi bajunete, pi¹tolji, opasaèi, kao præija pokojnice. Nigdje jednog ¾andara. "Kukavice", veli Ilija i osjeæa kako mu patos vlastite sudbine nadima grudi. On visoko podi¾e glavu i stupa hodnikom ponosno, te mu se Bergamaski uklanjaju s po¹tovanjem, a iz njihova ¹aputanja se saznaje da je to "quel caporione". Iliji godi to ¹aputanje oko njegove osobe, pa i ne gleda taj jad neprijateljski.

Na njegovu je krevetu bila dobro nabijena slamarica, plahte od ¾utice i novi novcati pokrivaèi, namirisani naftalinom. Smota on to zaèas, stegne kai¹em i naprti na pleæa.

Staretinar Franèesko, koji je znao ¹to je roba, pribli¾i se radoznalo i opipa kvalitet pokrivaèa i ¾utice. Ilija (zna se) krivo protumaèi tu kretnju.

- Odstupi! i nalevo krug! Il' ti je mo¾da, æaæino?

Franèesko shvati po tonu tog susreta ¹to treba da uradi, i odstupi gotovo postiðeno. - Si signore, scusi.

Ilija ispadne na ulicu. Ali kuda sada s tim teretom? Kao da spasava posljednji komadiæ dr¾ave, hitro zamakne iza ugla i udari prema obali. Kako je hodao pognute glave pod zave¾ljajem, na uglu opæine naiðe na ubijeno pseto i zastane naèas, da bi izvr¹io letimièan uvid: "Oborio te, bato, a? Kukavica krvava!". "Vrag je tu uzeo ¹alu", pomisli Ilija i osjeti svoj teret kao kraðu koja bi mogla stajati glave. Sjeti se topova San Marca i ¾mirne onamo ispod slamarice: bili su upereni u njega! Obuzme ga nemilo èuvstvo, koje mi, u nedostatku povoljnijeg izraza, nazivamo strahom. Ako i nije ba¹ to, ipak - ogleda se Ilija za zakloni¹tem. U nesretnom red zbivanja toga znamenitog dana, Ilija se naðe (oprostite nam tu trivijalnu èinjenicu) pred opæinskim zahodom i s odu¹evljenjem poljubi ka¾iprst Providnosti koja mu je samilosno pokazala to mjesto. Uletjev¹i u emajliranu prostoriju, osjeti atmosferu sigurnosti, kao pod krovom bolnice, koju ¹titi meðunarodni znak Crvenoga kri¾a.

"Hu", uèini netko iza pregrade, a Iliji srce zamre. "Hu, hu!"

Ilija odgovori ka¹ljanjem.

Kao na ugovoreni znak, izaðe iza pregrade Manzo, stari èuvar ove ustanove, i zagleda se zaèuðeno u Iliju.

- Manzo, bogati... - za¹apæe Ilija u ¾urbi, - ne bulji u mene k'o tele nego... Stoj, jesmo li ovdje sami? Eh, onda poslu¹aj, spremi mi ovo stvari. Dobit æe¹ æebe.

Manza zasvrbje iza uha, zatim bolje namjesti kapu na glavi, kao da mu se vide okrajci misli.

- A-ha. - Onda reèe kao da je shvatio: -Æebe?

- Gledaj, novo, ako sam se dvaput pokrivao. Jo¹ sve miri¹e na magazin.

Ilija tura Manzu æebe pod nos, ne bi li ga omamio mirisom naftalina. No Manzo je gadljiv, bolje mu miri¹i ko¾a:

- Daj cokule...

- Cokule? A ja bos da hodam? Eh, ¹to si bitanga! Evo, æebe!

- Neæu... Daj i bluzu pa metni to evo ovamo. - Manzo poka¾e pregradak sa zahodskim alatom.

Bilo je vruæe. Aprilsko sunce upeklo, pa se Iliji cijedi znoj ispod debelog sukna zimske uniforme. "A treba je i tako skinuti", poku¹a se pomiriti Ilija, ali onda odjednom ispadne pred njega nekako slu¾beno, do grla zakopèana propisna i stroga rijeè "uniforma" i doðe mu da pljusne Manza onako lijevom, po nju¹ci zahodskoj.

- Hoæe¹ da me svuèe¹ do gola, ti lopove! Zube æu ti odbiti... - Ali taj je bijes bio pod poklopcem od slame i nekako se istutnjio jadno i neopasno.

- E, strah me, Ilija, - reèe Manzo potra¾iv¹i ga ispod slamarice. - A gdje ti je sablja?

- Uh! - uzdahne Ilija muèenièki, kao da je ipak odluèio progutati tu uvredu; to je ujedno bio i znak da pristaje na krvnièke uvjete. Zna on ratne propise: neprijatelju je oteo komad plijena iz kljuna, a tko zna opet po kakvim zakonima to "ovi" sude?

- Hajde, bitango nijedna - reèe pomirljivo. - Gdje ti je to æumeza?

- A bluza? - Manzo nije vjerovao propalici bez vlasti i plaæe.

_ Dobit æe¹ kad obuèem civil - izdere se Ilija, ne bi li makar to upalilo.

- A jok! kako ti ono zna¹ reæi, jok, bato! - i Manzo ra¹iri ruke, ne da ni koraka dalje, - Bluzu odmah, ili nosi sve, neæu ja za tebe gubiti glavu.

Ilija ponovo reèe "uh"!" i sagne glavu pod zave¾ljajem svoje sudbine. Zave¾ljaj odlo¾i u komorici meðu metle i kante, onda obri¹e znoj zgu¾vanom maramicom i stane pred Manza sa svim nekada¹njim autoritetom. Zbaciv¹i teret s ramena, na kojima su se opet zabijelile ko¹tane zvijezde, Ilija se uspravi i isprsi; osjeti u prsima, u nogama, u rukama svoje narednièko dostojanstvo. Na jedan èas pusti se omamiti pro¹lo¹æu, te je gotovo uspio i Manzu pomutiti osjeæanje za stvarnost. Iz tog trenutnog lijepog sna grubo prodrmaju Iliju potkovani koraci na ulici i neki strani glasovi bace ga u stvarnost emajlirane opæinske ustanove s Manzovom nestrpljivom fizionomijom pred sobom.

Uzme otkopèavati bluzu nekako rastreseno i èak sveèano, kao da kod svakog dugmeta moli odreðenu molitvicu, zatim povadi iz d¾epova lisnicu, automatsku olovku, èe¹alj i malo okruglo ogledalo sa slikom gole ¾ene na glatkoj poleðini od kauèuka. Izvlaèio je ruke iz rukava zatvorenih oèiju, kao da ko¾u s njega gule i pridr¾a tako jedan èas bluzu u ruci kao da se s njom opra¹ta.

- Èekaj! - podvikne Ilija naru¹itelju potresnog èasa, pa izvadi iz d¾epa no¾iæ i otpara ¹est ko¹tanih zvjezdica, koje jo¹ jednom prebroji na dlanu i zatim pomno spremi u poseban pregradak lisnice.

- Dr¾i, guliko¾o!

Manzo dvaput ogleda bluzu s jedne i s druge strane, a zatim i prema svjetlu: nema li rupa od moljaca...

- A kad æe¹ doæ po ovo? Jer mogu oni ovdje nekoga svoga postaviti... A ja, zna¹, ako naðu, ja neæu...

- Ne boj se, dok naðem stan. - Ilija poðe vratima utiskujuæi ko¹ulju u hlaèe.

- Ilija, skini kapu upomene ga Manzo prijateljski. - Kako æe¹ s kapom, a u ko¹ulji? ...

Doista! Smuèi mu se od pomisli da æe sada kroz grad tako, k'o baraba, u ko¹ulji i èak¹irama, a na nogama mu jo¹ ko¾nate ¾andarske kama¹ne, te ne zna ni sam kako bi hodao, jer pitanje je sada: ¹to je on? Padne mu na um cigareta, kao jedno od sitnih sredstava snala¾enja. Pronaðe u d¾epu zgu¾vani Ibar, koji mu se gotovo smili onako jadno umotan u svoj bijeli, zgu¾vani papiriæ kao siroèe. Prinese ga samilosno ustima kao da ga kani poljubiti - i ne pripali.

Dugo je Ilija startao na vratima spomenute javne ustanove, èak i nogu spu¹tao na ulicu da zakoraèi, ali odmah je i povlaèio, kao da je gazio u hladnu vodu. Onda, kao da se ipak odluèio, skine kapu s obje ruke, kao krunu, otpuhne s nje pauèinu ¹to je pokupio na tavanu, i otkopèa kokardu, koju spremi u isti pregradak sa zvjezdicama. Obri¹e rupcem oznojeno èelo i unutra¹nju ko¾u na kapi (ovo posljednje uèini naprosto po navici, bez ikakva dubljeg, simbolièkog znaèenja), zatim i kapu preda Manzu na èuvanje...

Eto, ode sad dr¾ava do ðavola. Osjeti to Ilija na svojoj otkritoj glavi u hladnom dodiru zraka, i neka tu¾na neodgovornost stane ga uporno tje¹iti, upravo kao da je on sve ovo jedva i doèekao. Poèe ga zlostavljati neko prokleto osjeæanje osloboðenja, ¹to li, te mu èak doðe i ¾ao dr¾ave, kao neke stare i po¹tovane liènosti s brcima i s generalskim èinom. Leglo mu na du¹u muèno olak¹anje, kao da se izbljuvao nakon te¹kog lumperaja. Stale se èak raðati i neke nade, ru¾ièaste i punaèke, s rumenim obrazima i nabreklim dojkama na punim i okruglim nogama. U Iliju se u¹ulja toplina neke bezbri¾ne idile mekog kreveta s bijelim ponjavama ¹to miri¹u na pranje, i u svemu tome neke meke, oble ruke, gole do pazuha... Ne¹to golo i mekano preleti preko njegovih ¾elja, kao lahor ¹to izaziva je¾ure na vodi.

Nije imao smjelosti da zakoraèi u to svoje novo stanje, pa se neodluèno ustremio ondje na vratima kao da trga latice tratinèice: da - ne, da - ne...

Ilija je postao dobar; osjetio je potrebu da nekoga zamoli za opro¹tenje ili da spasi neko dijete iz vode. Za¾elio je da ga ljudi vole ili makar i sa¾aljevaju, ako im je to lak¹e. Htio je, jednom rijeèi, ponijeti javno teret svoga muèeni¹tva i proæi kroz topli ¹apat publike, ali onda zamaknuti za ugao, u zaborav... A za njim da ostane samo èuðenje i priznanje... Tra¾io je neko krotko dostojanstvo, kojim bi zaogrnuo svoju neodreðenu osobu prije no ¹to stupi na put... tako, gotovo gol, u samoj ko¹ulji i ¾andarskim èak¹irama i s kama¹nama na nogama, a noge vi¹e ne znaju hodati ¾andarski... Ne znaju vi¹e te stroge ¹kare (ali pravedne, govorio je Ilija: ja sam strog komandir, ali pravedan) ne znaju onako odluèno striæi te dr¾avne ulice uzdu¾ i poprijeko, pa ako mi doðe¹ pod no¾ice, bato, ostriæi æu ti nokte skupa s prstima, da me upamti¹! Ja sam strog, ali pravedan!

A sada... kao da se danas rodio, a svuda oko njega najedanput velik i nepoznat svijet, pun smicalica i zasjeda.

Bio tu svijet kod brice, domaæi, na¹ èovo, a zna¹ mu naæi kraja na sva èetiri æo¹ka; izvali on opet u ¹ali, a ti skupi¹ samo obrve, i sav ti je opet u ¹aci, siæu¹an i dobar, samo ga spremi¹ u d¾ep. Htjedne li strugnuti za æo¹ak, prièepi¹ ga za no¾ni palac, e, ne nièi mi, bato, gdje te ne sijem, pa za ¹ijicu, natrag, tu mi se vrti, gdje te vidim. Brij se i ¹i¹aj k'o èovjek, pa reci ako ¹to ima¹, tu ti je mjesto, a ne da mi brsti¹ tamo po okrajcima, u mraku, kako bi ti ovo i ono... Pa eto ti, doèekao si i "ovo" i "ono"! Zar ti nijesam lijepo govorio, brajko? ...

Ali da, "kundaèenje", "¾andari", to sam ti ja bio! De, oku¹aj sada ovoga pjetliæa s percem... I, evo ba¹, evo ti ga, na!

I doðe Iliji ¾elja da se i sam makne, da se skloni tu unutra pred Torquatom, koji onuda iza ugla stupi na pozornicu nekim, kako da ka¾emo? - historijskim korakom, ¹to li, jer sve se ogledava po prozorima neæe li cvijeæe padati po njemu, no pero mu se zabrinuto trese iznad glave, kao da se odozgo nigdje nikakva dobra ne vidi. Ali, Torquato osvjedoèeno koraèa po tlu, koje je netom osvojio, a tlo je mirno i pokorno prostrto pod njegovim nogama, Roma-doma.

Ilija osjeti svoj raskva¹eni Ibar u ustima pa ga odgrize, no bilo je veæ prekasno da pljucne duhan; ovaj bi tu èovo mogao shvatiti k'o: pljucam ja na tebe, nikogoviæu! I nije red; prolazi èovjek propisno, k'o da ka¾e¹, znanac ti prolazi ulicom, pa ne mo¾e¹ da pljuca¹ preda nj... E, jesmo mi kojiput marva! ... A miran oficir, ude¹en... Nego Iliju ¹aljivo za¹kaklje ono oficirovo koko¹je perce za ¹e¹irom no on obzirno ¾mirne i preskoèi neumjesnu ¹alu k'o razuman èovjek, pa se uzme namje¹tati u neku "kulturnu" pozu ne bi li upao u oèi. Ilija se gorljivo izlo¾i na vratima. Vojnik prema vojniku... ili (¹to mu mo¾e¹) podoficir prema oficiru vojske koja je pobijedila u ratu, ¹to jest, jest! Pa k'o, javit æe se èovjek, znanci smo, progovoriti rijeè-dvije, pitati kakav je svijet ovdje. Nije ¹ala, èovjek preuzima vlast, a tko mu mo¾e bolje reæi ¹to je tu miran graðanin, a ¹to je opet ona bitanga u mraku, ¹to brsti... Pa reæi æe èovjek: "hvala, gos'n narednièe; ako ¹to trebate, ja sam tu". "Hvala, gos'n kapetane, ja za sebe ni¹ta, nego ovo na¹eg svijeta, eto, da mi prigledate, a za èa¹icu primaprimisima vina i dobru ribu ne brinite; ja sam im sam bio k'o otac..."

"Zato sam tu", prièini se Iliji da je oficir rekao prolazeæi mimo njega.

Ilija ¾ustro lupi petama svojih cokula u znak zahvalnosti i podigne ruku iznad uha, ali tu dodirne golu glavu pa se zbunjeno iskesi te se moglo pomisliti da je jedan od onih ¹a¹avih beskuænika ¹to se vrzmaju sa svojim loncem oko kazana vojnih kuhinja, a za sitne usluge bace im iz magazina po koji komad izno¹ene vojne odjeæe, pa pozdravljaju vojnièki svako uniformirano lice smatrajuæi se i sami vojnim licima. Èini se da je Torquato upravo tako ocijenio Iliju, jer ga omjeri najprije s osmijehom punim za¹titnièke sklonosti, a zatim mu prstom dade znak da priðe.

- Ohe, tu lazzarone! Vien qua!

- Je's!, - odazva se uslu¾no Ilija ( "Vidi, èovjeka! Rek'o ja...")

- Guarda, - okrene mu Torquato glavu sa dva prsta prema ubijenom psetu. - Quel cane, he, butta via. Capito? Butta giu i poka¾e mu kretnjom pseto i more.

- E, jest to nezdravo, ta crkotina na ulici - reèe Ilija zbog konverzacije... - A opet, evo sunce upeklo...

- He? - upita Torquato s umjerenom strogo¹æu.

- A velim, vruæe, ne mo¾e¹ bluze na sebi izdr¾ati - i stane sukati rukave od ko¹ulje da bi dokazao...

Èinilo se da Ilija razgoliæuje ruke zbog posla i svidi se Torquatu ta pokorna spremnost pa mu pru¾i neku debelu i mirisnu cigaretu koju izvadi iz staniola i celofana...

- E, ba¹ hvala - zatakne Ilija cigaretu za uho i raskopèa ko¹ulju na prsima kao da se naprosto gu¹i od vruæine, pa reèe "uf"! kao dokaz.

Torquato shvati da se Ilija tu pred njim producira za poklonjenu cigaretu, pa mu dade jo¹ jednu i brzo se pokupi zbog vlastitog ugleda. - Fa presto, he, reèe na odlasku pokazav¹i mu uginulo pseto.

- Sad æu ja to, ¹jor... Ilija se zaèudi vlastitoj upotrebi ove posljednje rijeèi; do¹la mu je nekako iznenada i on je odmah prihvati kao staro poznanstvo. Kao sna¾an zagorski klipan s rudlavom kosom i rutavim grudima ¹to je upravo odslu¾io vojsku, pa se u vojnièkim èak¹irama i bijeloj seljaèkoj ko¹ulji spustio u grad da tra¾i posla, eto tako je Ilija ostao na ulici s dugim ko¹æatim ruèetinama besposleno obje¹enim uz tijelo pa govori "¹jor" svakom graðaninu. A na nozi kao da ima gumenu petu pa koraèa krotko i ponizno kao crkovnjak, da ne bi naru¹io gradsko sveèano hodanje. Ilija poðe ubijenom psetu i sagne se nad njim kao nad mrtvacem koji je sam kriv svojoj smrti.

- E, bato, bato, jesi li lajao, jesi, pa eto ti!, govori Ilija mrtvom psu uzimajuæi ga na ruke gotovo nje¾no kao mr¹avo mrtvo siroèe, a ¾ao mu je ¾ivotinjice, pa joj predbacuje smrt. - Eh, nema te ¹to ponijeti, same kosti... A ¹to se upu¹ta¹, jadno ¹tene? Oficiru hoæe¹ da prkosi¹? E, moj brajko, ne laj gdje ne treba - i gladi ga Ilija po u¹ima i po leðima niz dlaku i suze mu se skupljaju u oèima.

- A nije lajao, ne, moj brajko, nego, eto, pasja æud u èovjeka - brunda Manzo u zahodu i lupa zaposleno kantama.

Ilija nije slu¹ao Manza, nego sve tepa ¹tenetu noseæi ga prema obali: - Eh, bato, bato... Odjednom zaèu DJokino mijaukanje u blizini i potra¾i ga oèima. Ondje iza ugla stajao je dugi Mile Izjelica u nekom prekratkom civilnom odijelu, a na glani mu kapa s tvrdim ¹titom od kartona, koji se prelomio po sredini pa to daje jo¹ vi¹e suhoæe i strogosti njegovu pogledu; a DJoko se umiljava Mili oko nogu i mijauèe.

- Ostavite to, gos'n narednièe - govori mu Mile ozbiljno, èak, ako je pravo èuo, i nekako zapovijedajuæi.

- Ma ¹to da ostavim, Mile, je li? - Ilija kao nekako kroza san gleda Milu, pa ne vjeruje svojim oèima... "Gos'n narednièe" mu dolazi nekud izdaleka i zvuèi kao sjeæanje. Uèini mu se kao da ga opet vuku natrag u neko muèno i neodreðeno stanje, u ne¹to te¹ko i strogo, s du¾nostima i odgovornostima... Hoæe da ga ponovo obuku u ne¹to ¹to on vi¹e nije, ¹to je u njemu zavr¹ilo i umrlo te, eto, i suza nad tom smræu...

- Okanite se! - ponovi Mile, a glas mu poigrava od srditosti.

- Ama èega da se kanim, Mile? - pita Ilija podlo¾no, kao podreðeni.

- Toga ¹teneta - podvikne Mile, a glas mu ljutito raste. - Niste valjda postali ¹inter kod neprijatelja?

- Kakav ¹inter (ova ga je rijeè razbudila), budalo! Ovo se mora, da kugu ne ¹iri...

- Neka ¹iri! ©to vas se tièe? Neka se sami brinu!

- A, red ti smeta, je li, Izjelico? E, taj si mi! Sumnj'o sam ja i prije na tebe! Brstio si ti s onima u mraku...! Izdajico!

- Hi-hi-hi - smije se Manzo unutra meðu kantama kao neki zli, zahodski duh.

Mile jako poblijedi i ruka mu se zatrese u d¾epu, no odjednom okrene se naglo na peti i nestane iza ugla.

Maèak DJoko ostane na uglu u nedoumici i zamijauèe bespomoæno kao sirota.

- Doði, DJokica, doði ti ovamo...

DJoko se trgne na taj glas kao na ru¾nu uspomenu, pa potrèi za Milom dozivajuæi ga kroz puste ulièice zdvojnim mijaukanjem.

Ilija spusti ¹tene na zemlju i ve¾e mu oveæi kamen o vrat pa, bez suza i tepanja zavitla revno njim u zraku i baci ga daleko od obale.

Manzo gleda to iz zahoda pa se okrene s gaðenjem i pljune na taj posao.

Voda proguta mrtvo pseto, a Ilija se zagleda u krugove na vodi:

- Eto, brajko, svr¹eno je s tobom.

I obri¹e dlan o dlan kao da pere ruke, kao Pilat...

BENITO FLODA FON RELTIH

- No, dobro - progovori napokon i onaj nepoznati èovjek koga je te veèeri na¹ zajednièki prijatelj doveo u dru¹tvo kao svoga znanca. Prilikom upoznavanja promrmljao je neku sasvim nerazumljivu rijeè, koju, dakako, nitko nije upamtio, tako te nismo jo¹ ni znali kako se zove. - No dobro - reèe, dakle, znanac, - kad je rijeè o snovima, mogao bih vam isprièati ne¹to... Samo, bojim se da mi neæete oprostiti ¹to upliæem u va¹e pripovijedanje o snovima jedan zbiljski sluèaj, koji je toliko nalik na san, te èesto i sam posumnjam nisam li ja to ipak sanjao? ...

Ako mi dopustite, ja bih otpoèeo time da èesto prolazim pored botanièkog vrta, to jest najmanje dvaput dnevno; ujutro kad idem u kancelariju i o podne kad se vraæam, a koji put i poslije podne, kad imam nekog izvanrednog posla ili kakvih sastanaka, a toga se, dakako, uvijek naðe u na¹em poslu. Ja, naime, radim kod dr¾avnih ¾eljeznica. Ali, uostalom, to nije va¾no.

Kad god idem pored botanièkog vrta, brojim ¹ipke na ¾eljeznoj ogradi. To je neka moja glupa navika: te sam ¹ipke tko zna koliko puta veæ prebrojio (ta velim, proiazim onuda dvaput dnevno i uvijek brojim), a da me ubijete ne bih vam znao reæi koliko ih ima. To jest, znam otprilike, ali ne jamèim da se ne bih prevario i za par stotina. Prije, dok sam radio na ¾eljeznièkim stanicama, brojio sam vagone teretnih vozova, ali uvijek - kako da ka¾em - neslu¾beno, tako "za svoj raèun", naprosto po toj prokletoj navici, kao da me neki ðavo tjera da brojim. Brojio sam èak i ¾eljeznièke pragove, sve dva po dva; naprezao sam vid i produ¾ivao brojenje sve dalje i dalje, dokle mi se pogled ne bi skupio u taèku gdje su se spajale traènice u daijini. Onda bih nastavio brojiti u ma¹ti, a pragovi su se nizali u mojoj glavi kao napast od koje se naprosto nisam mogao osloboditi.

Jednom sam tako i¹ao u obila¾enje pruge i, naravno, brojim. Brojim i brojim, pa se sjetim odjednom da bih se trebao vratiti, ali ne mogu da se otkinem. Kao da me vuku svi oni jo¹ nepobrojeni pragovi i tra¾e da ih izbrojim, pa ¹to æu? - idem dalje i brojim. Odluèujem da æu, evo, jo¹ samo do prvog kilometarskog stupa i onda se svakako vraæam. I eto, kilometarski stup je tu sa strane, a preda mnom pragovi, pragovi... u nedogled. I brojim ja, a umor me hvata i noge mi ote¾ale te mi se èini da ne gazim vi¹e po zemlji, nego kao da se penjem po beskrajnim ljestvama u nebo. I penjem se ja tako, a postaje mi sve strmije, sve napornije: ljestve kao da su se sasvim uspravile pa stoje vertikalno, prema nebu. Muti mi se veæ u glavi od onog neprestanog dodavanja jo¹ jednog broja, pa jo¹ jednog i jo¹ jednog, a nikako da se otresem, da se otrijeznim od tog pijanstva. Kao da je palo na me neko prokletstvo, pa nemam drugog izlaza nego to ludo brojenje, ni¹ta ne vidim oko sebe, ni¹ta ne èujem, veæ samo udmjereno brojevi udaraju u meni kao toèkovi o spojeve traènica. Ne znam vi¹e da li je dan ili noæ, ne znam ¹to je lijevo a ¹to desno, samo osjeæam kako se gomilaju brojevi u meni kao da ih gutam, pa postajem od toga te¾i i umorniji. Èini mi se da sam negdje u visini, da je zemlje nestalo ispod mene, pa se hvatam rukama za preèke ljestava da ne bih pao, jer mi se veæ poèelo ozbiljno vrtjeti u glavi.

To je bilo stra¹no. Èinilo mi se kad bih se zaustavio, kad bih prestao brojiti, da bih se onog èasa strovalio u neku stra¹nu dubinu bez dna i da bih tako padao tko zna dokle. Jeza me hvatala od te pomisli.

Uostalom, la¾em: nisam na to mislio, to jest, nisam pomi¹ljao na to da se zaustavim; ja sam samo osjeæao da moram dalje, dalje i vi¹e... u beskraj.

I tko zna dokle bih ja jo¹ bio tako hodao èetverono¹ke po ¾eljeznièkim pragovima da odjednom nisam nai¹ao na neke noge ¹to su mi stajale na putu. Kao da mi se sama Smrt isprijeèila, obuvena u blatnjave cipele od teleæe ko¾e; uèini mi se da je gotovo sa mnom, da æu se sad prevrnuti i strmoglaviti u dubinu. Da bih se spasio, stanem uporno ponavljati broj do koga sam stigao, a sve gledam da zaobiðem one noge i da poðem dalje. No ja desno, noge desno, ja lijevo, noge lijevo!

Vidim, ne ide tako, pa se poku¹am provuæi izmeðu nogu. I doista, provuèem glavu ali noge mi stisnu vrat i u isti mah zaèujem smijeh iznad sebe, grohotan i vrlo poznat smijeh. Tako se smijao susjed, nadzornik pruge, ogroman èovjek, koji je mogao, ka¾u, sam izbaciti vagon iz traènica. Ali odakle on ovdje? to je jedino ¹to je mene zaèudilo. Zatim mi je ne¹to govorio, ali sasvim nerazumljivo i bez ikakve veze s onim ¹to je mene zanimalo. A mene je zanimalo samo jedno: kako da svladam, da odgurnem zapreku i da poðem dalje, jer od toga je sve zavisilo.

Kasnije mi je prièao da sam se koprcao onako ulovljen (on je u poèetku sve shvatio kao ¹alu) i da sam stalno ponavljao neki broj, a zatim, kad me pustio, da sam ga silno odgurnuo ramenom te umalo nije pao. On se, naravno, tada prestao smijati, uhvatio me za ramena i uspravio, no, veli da sam tako stra¹no izgledao te je pomislio da sam poludio. Drmao me i tresao, zvao me po imenu, èak veli da me i pljusnuo, ne bi li me razbudio i dozvao k sebi, no ja sam samo s u¾asom buljio u njega, otimao se i strastveno ponavljao svoj broj. Na koncu to se natezanje pretvorilo u pravo hrvanje. Veli da je bio oèajan. Znao je da æe svakog èasa naiæi brzi voz, a ja se nikako ne dam s pruge, nego stalno tapkam na mjestu sa svojim brojem. Da me ne bi morao ostaviti ondje na traènicama, lupio me ¹akom po glavi i oborio, zatim me odvukao s pruge i tako sam ostao ¾iv.

Do¹ao sam k sebi u bolnici i prvo èega sam se sjetio bio je broj, To jest, nisam se ja sjetio broja, veæ ga je netko ¹apnuo u mraku i ja sam se odmah prihvatio. Iz poèetka sam ga u sebi ponavljao, ali ubijala me dosada, pa sam ga stao izgovarati naglas da mi vrijeme proðe. Lijeènik me je s vrlo ljubaznim smije¹kom upitao za¹to to govorim, no ja se nisam ni osvrnuo na to pitanje i nastavio sam svoj posao ne obaziruæi se uopæe na lijeènika, upravo kao da ga i nema. Prije svega, primijetio sam da je njegov smije¹ak za mene uvredljiv: postavio se nada mnom i smije¹ka mi se u lice, kao da sam ja neko dijete ¹to gradi kulu od karata, koja se neprestano ru¹i, a on neki mudri roditelj ¹to odozgo dijeli korisne savjete. A drugo, ¹to se njega tièe ¹to ja govorim? Valjda to nije nigdje zabranjeno izgovarati neki broj? Uostalom, neka i drugi malo pripaze kad neprestano ponavljaju rijeèi "onda", "znate", "je li". Ne bi li i njih upitao taj lijeènik za¹to to govore? Konaèno i on sam neprestano govori "ja", "ja", kao da i nema nikoga drugoga na svijetu osim njega.

Kasnije do¹ao je jo¹ jedan lijeènik, stariji, koji se nije ni osvrtao na mene (valjda zato ¹to je bio jo¹ mudriji od prvoga), nego se odmah obratio svom mlaðem kolegi s nekim pitanjem, u kome je bilo, osim rijeèi "pacijent" (a taj sam, naravno, bio ja) jo¹ nekoliko latinskih rijeèi, pa tako nisam razumio ni pitanja. Mladi je lijeènik odgovorio opet s nekoliko latinskih rijeèi i zavr¹io saopæenjem da neprestano ponavljam broj 1909.

Gle, pa ja dosada nisam ni znao koji broj govorim! Meni je, naravno, bilo svejedno koji je to broj, a ovi, vidi, pridaju mu va¾nost! Smijao sam se od srca starijem lijeèniku kad jo zabrinuto ponovio: "Hm, hiljadu devet stotina i devet?" kao da sam izabrao ba¹ najopasniji broj od svih moguæih brojeva koji su do sada poznati medicini. Zatim je opet s mnogo latinskih rijeèi, ne¹to upitao mlaðeg kolegu u vezi s tim sasvim nedu¾nim brojem. Mladi se odmah po¾urio da upotrebi nekoliko puta rijeè "ja" i da objasni kako je prona¹ao da taj broj nosi ujedno i moja godina roðenja i da za sada on sve gradi na toj koincidenciji. Gle, bogati, rekoh u sebi, ni to nisam dosada opazio da je to broj moje godine roðenja, pa sam se veæ unaprijed smijao, oèekujuæi ¹to æe ovaj mlaði "izgraditi na toj koincidenciji".

Stariji je, meðutim, kod tog podatka uskliknuo: "Interesantno!" i onda nanizao cijelu litaniju latinskih rijeèi, koje, dakako, nisam brojio. Nastavili su zatim razgovor preda mnom sasvim razumljivim jezikom o nekim mojim vrlo liènim stvarima, kao da ja tu uopæe nisam prisutan, kao da mene naprosto nema. Govorili su o mojoj krvi, o stolici, o urinu i pljuvaèki, istaknuli kako sam neo¾enjen i na to klimali glavama zatim "pubertet", "seksualitet", "perverzitet", ilis, alis, nalis... i opet nestali u latin¹tini. To me uvrijedilo i razljutilo, pa sam stao glasno govoriti svoj broj da bih im omeo razgovor. Nisu se osvrtali, nego nastavili razgovor, a ja broj uzeo izvikivati, i to ih je napokon ipak otjeralo. Na odlasku su me pogledali s mr¾njom, a to sam upravo i htio, i bio sam zadovoljan.

No mislite da mi se nisu jo¹ istoga dana osvetili? Kako su to sitni i pakosni ljudi! Metnuli su k meni u sobu jednog vrlo dosadnog èovjeka, koji je neprestano govorio: "Urugvaj-Paragvaj, Urugvaj-Paragvaj." Mo¾ete zamisliti kako je to ubitaèno neprestano slu¹ati te dvije rijeèi, pa jo¹ onako izgovarane, onim reskim i bijesnim glasom i nekako u ¾urbi, kao da se te rijeèi meðusobno natjeèu i neprestano istrèavaju jedna ispred druge pa bi im i on, taj dosadni glupan, htio kod toga pomoæi.

Nisam nikako mogao podnositi tu utrku, pa sam se umije¹ao s mojim brojem. No "Urugvaj-Paragvaja" nije to ni najmanje smetalo, nego je nastavio on gorljivo licitirati, kao da na tome ima dobru zaradu. Ali nisam se ni ja dao gnjaviti, pa sam smislio da mu izmeðu svakog Urugvaja i Paragvaja ubacim svoj broj, kao kad se baci ¹tap meðu noge nekome tko trèi. Zaplest æe se, mislim, spotaknuti i pasti. Ali vraga! - Tako je lako preskakivao moju zapreku kao kakav olimpijski ¹ampion u preskakivanju prepona, a mene zahvatio bijes, pa sam stao iz sve snage izvikivati svoj broj. Htio sam ga naprosto nadvikati, samo da ga ne èujem, jer mi je u¾asno i¹ao na ¾ivce. No stao se i on derati, a kod toga se dr¾ao kao da je sam, kao da èuje moj glas izvana, pa vièe prema prozoru "Urugvaj-Paragvaj". Ja tu, na tri nnetra od njega, vièem mu u lice "Hiljadu devetsto devet", a on u prozor - "Urugvaj-Paragvaj!"

Ja: Hiljadu devetsto devet!

Qn (u prozor): Urugvaj-Paragvaj!

Da nas je tko èuo, bio bi pomislio da lajemo jedan na drugoga kao psi, bo¾e mi prosti, jer su se psi javili u susjedstvu svojim lave¾om...

No, ka¾e se, pametniji popu¹ta, zato sam ja prvi spustio glas i govorio sam sasvim tiho, ali opet nisam htio sasvim u¹utjeti, da ne bi on pomislio da sam potpuno odstupio. Taj se moj postupak odmah pokazao korisnim, jer je i on popustio, pa je uzeo tiho brundati, gotovo ¹apæuæi, "Urugvaj-Paragvaj".

Sutradan, kad sam se probudio, na¹ao sam u sobi mjesto njega nekog biv¹eg austrijskog vojskovoðu, stra¹nog hvalisavca, a uz to je tako odvratno lagao da je mene bilo stid mjesto njega. Imao je razdijeljenu, sijedu bradu kao Franjo Josip i kratko o¹i¹anu kosu, ali bio je ravan kao svijeæa. Èini se da je cijelo vrijeme pazio na mene dok sam spavao, jer èim sam otvorio oèi, on je skoèio s kreveta (na kome je le¾ao odjeven) èekajuæi da se ja probudim, sna¾no udario petama, tako da se sav zatresao od tog udarca, otresito klimnuo glavom, udariv¹i kod toga bradom u prsa i progovorio slu¾benim glasom, kao da raportira:

- Dozvolite da se predstavim. Ja sam Benito Floda von Reltih feldmar¹al Njegova Cesarskog i Kraljevskog Apo¹tolskog Velièanstva. A s kim ja imam èast, prosim?

Feldmar¹al je, ukruæen, izbaciv¹i prsa i uvukav¹i trbuh, èekao moj odgovor. No ja se nisam dao povuæi za jezik, Tko zna da li je on doista feldmar¹al ili je mo¾da sasvim obièan potpukovnik u slu¾bi japanske ¹pijuna¾e? Za svaki sluèaj, ja sam ¹utio, ¹tavi¹e nisam ga htio ni pogledati.

- Mo¾da strogi inkognito? - reèe on, jo¹ jednako prsa van trbuh unutra... - No da, ja to znam cijeniti, kamerad. Tako sam i ja u ®enevi èuvao najstro¾iji inkognito - nastavi on - kad sam 1898. bio u pratnji blagopokojne carice. Bio sam na tri koraka od blagopokojne vladarice. Vidim ja, onaj fakin ne¹to vadi iz d¾epa, Odmah sam potrèao i rukom branio caricu, ali kobna turpija pro¹la mi je ovdje izmeðu prstiju. Izdahnula je na ovim mojim rukama. Vidio sam du¹u kako joj je izletjela iz usta, mala i èista, kao bijela ptièica. Odonda, kamerad, ja vjerujem da postoji du¹a.

- A kad sam pod nadvojvodom Hanibalom Luciæem kod Kane Galilejske hametice potukao rimske legije, èuo sam kako se di¾e neki ¹um nad bojnim poljem (bilo je, morate znati, dva milijuna mrtvih). Pitam moga aðutanta ¹ta je to? - Veli, ne zna, pitat æe jednog malte¹kog viteza, jer da se oni, tj. malte¹ki vitezovi, u to razumiju. "Du¹e na¹ih neprijatelja, gospodine, idu pred sud bo¾ji", odgovorio je vitez mom aðutantu. Ja sam se onda rugao, ali otkad sam vidio du¹u blagopokojne vladarice, vjerujem da postoje du¹e, kao ¹to vjerujem da postoje ptice. I vi æete se, kamerad, jednom uvjeriti u to, ima vremena.

Nastojao sam da ga ne slu¹am, jer sam znao da je sve lagao ¹to je govorio, pa sam prionuo uza svoj broj kao utopljenik uz kolut za spasavanje. Ovaj je uobra¾eni la¾ljivac veæ poèeo preda mnom izvoditi kojekakve parade, pozdrave caru i carskoj obitelji, zatim razne manevre s konjicom, pa je uzeo skakati i propinjati se po sobi kao konj, a na koncu je izveo i nekoliko velikih bitaka sa svim rodovima oru¾ja, èak i s podmornicama, pa mi se zavlaèio ispod kreveta i udarao me ¹akom u leða kao u dno neprijateljskog broda.

Nisam vi¹e mogao podnositi tog zlostavljanja, pa kad mi se u jednom momentu pribli¾io, izderao sam mu se ravno u uho: - Hiljadu devetsto devet!

- A to je opet rumunjsko-japanski rat, hiljadu devet stotina i devete! Bio sam i u njemu. Tada sam prvi put govorio s mikadom. "Èun ku van, Be-ni-to", meni æe on, a ja njemu odmah natrag: "Gu-bi-cu èu-vaj!" (Jer oni, morate znati, rastavljaju svaku rijeè na slogove, kao Kinezi). Mikado me samo potap¹ao po ramenu i promrmljao zbunjeno: "Takotuci", a to je neka vrsta vojnièkog ohrabrenja, ¹to doslovno znaèi: "Sviða mi se tvoja odva¾nost." Kasnije mi je vlastoruèno prièvrstio na grudi odlièje Crnog Zmaja, nakon moje pobjede na rijeci Kikuko Takamacu, gdje je pao u ropstvo rumunjski general Paonadasku. Hop!!

Tu poskoèi feldmar¹al Benito Floda kao da se spotaknuo o dasku na podu, èime je oèito htio pokazati kako je veæ u samom imenu bila sadr¾ana zla sudbina nesretnog rumunjskog generala. Vidio sam da se nisam prevario kad sam odmah u poèetku posumnjao da on ima ne¹to s Japancima.

Ja sam se nadao da je sad konaèno uspostavljen mir nakon te velike feldmar¹alove pobjede nad Rumunjima, ali se pokazalo da su takve (a i sve ostale) nade varave, kad se èovek naðe u dru¹tvu s tim ljutim ratnicima. Otpoèeo je on odmah drugi veliki rat s Turcima radi Dardanela. Najprije je tra¾io od mene, kao da sam ja turski sultan, da pustim njegovu flotu kroz Dardanele, jer da on mora jo¹ danas prijeæi alpe i stiæi u nedjelju u ¹esnaest sati nula minuta u Singapur, gdje se ima pridru¾iti trupama nadvojvode Salvadora, a u ponedjeljak u zoru (nije mi htio reæi u koliko sati, jer je to bila stroga vojnièka tajna) poèinje pod njegovim zapovjedni¹tvom velika ofenziva protiv Velike Patagonije. Postavio mi je ultimatum; rok za odgovor - jedanaest minuta!

Ja sam odluèio da ¹utim, jer - ponavljam - tko zna tko je on, a da ga pustim kroz te Dardanele, on bi, kako je bio ratoboran, mo¾da opet pobio dva milijuna nedu¾nih ljudi.

Nervozno je ¹etao po sobi s rukama na turu èekajuæi nestrpljivo moj odgovor.

©to da radim? Barem da mi nije dao tako kratak rok, imao bih vremena da ne¹to smislim, ili makar da obavijestim ljude ¹to im ovaj sprema, da ne budu pobijeni na pravdi boga. "Tako i tako, ljudi bo¾ji, èuvajte se, ide na vas stra¹ni vojskovoða Benito Floda fon Reltih sa silnim snagama; zatvorite vrata i prozore i ugasite svijeæe..."

No on kao da je èitao moje misli: odjednom se okrene prema meni i stane me dugo i prodorno gledati, zatim se u njemu ne¹to otkine i zahriplje: i on prasne u silan smijeh te se od toga smijeha moj krevet zatresao skupa sa mnom.

- Izdaja, a? Hja, ha, ha... Tajni savez s Velikom Patagonijom? Hja, ha, ha... Ne brinite se, vojvoda od Katafalka vam je uhvaæen na putu sa svim tajnim dokumentima skupa s va¹im vlastoruènim pismom u kome obavje¹tavate Pingvince o mojim namjerama. ©to? Hoæete li pojedinost da se uvjerite? Neka zatvore vrata i prozore i neka ugase svijeæe, ha?

Ja sam se zaprepastio! Nisam, dodu¹e, poslao vojvodu, ali sam upravo namjeravao zamoliti onog starijeg doktora da po¹alje nekoga tamo u onu zemlju i neka ih obavijesti... Gle, a Benito Floda veæ sve zna, èak do samih svijeæa!

Znao sam da æe mi se osvetiti i umirao sam od straha. Stajao je nada mnom kod kreveta i gledao me stra¹nim pogledom, kao da æe me ovog èasa zubima zadaviti. Misli su mi se splele i zaustavile, srce mi je prestalo kucati, i u toj ti¹ini ¹to je nastala u meni zaèujem ¹apat, sasvim tih, gotovo neèujan ¹apat, kao da mi srce ¹apæe: "Hiljadu devetsto devet, hiljadu devetsto devet..."

Tada se sjetim (ne znam da li sam se pri tom i udario po èelu?), pa ¹apnem i ja onako kako mi je srce govorilo:

- Hiljadu devetsto devet.

- A, to je veæ druga stvar! - usklikne Benito Floda, a lice mu se razvedri i smiri, da, èak se i nasmije¹i od zadovoljstva.

- Pa mi smo klika, du¹o moja, vi i ja! - stane se on sve vi¹e odu¹evljavati, ¾estoko trljajuæi tur dlanovima. Odjednom, kao da je ne¹to zaboravio, lupi se po èelu i otrèi vratima. Vrata su bila zakljuèana, no to ga ni najmanje ne zbuni, on se sagne i reèe kroz kljuèaonicu: "Pozor! Pozor! ©ifra ,hiljadu devetsto devet'! Ponavljam: ¹ifra ,hiljadu devetsto devet'" Zatim se vrati k meni i reèe: "Vrlo dobro. Ovo vam historija nikad neæe zaboraviti, kamerad! Mi smo osovina buduænosti!"

Priznajem da su me njegove rijeèi upla¹ile. Njegova mi je osoba postajala sve zagonetnijom, a rijeè "klika" uèinila je naprosto da zadr¹æem. Ne mogu vam opisati kakve su me sve misli tada spopadale. Bilo me strah, ka¾em vam, bilo me strah kao nikada u ¾ivotu! Znao sam da me on kani uvuæi u ne¹to tajno i zakuèasto, iz èega se ja nikada vi¹e neæu moæi iskopati. Jeza me spopadala kad sam mislio na one neke tajne koje æe mi povjeriti i koje æu ja morati da nosim u svojoj glavi pod stra¹nom odgovorno¹æu: ode li tajna, ode glava! Pa onda onaj ropski ¾ivot s tajnom u glavi! Hoda¹ gradom, a ona buæka u glavi, pa strepi¹ da tko ne èuje to buækanje, ili da ti ne iscuri jedna kap te tajne iz oka, ili da je u bijesu negdje naprosto ne ispljune¹. A kad te tko pogleda na ulici, èini ti se da mjesto glave nosi¹ na ramenu prozirnu staklenu kuglu u kojoj se bezbri¾no praæaka tvoja zlatna ribica... Na koncu ne zna¹ vi¹e ¾ivjeti, a nije ti vi¹e ni potreban ¾ivot, jer ti prestaje¹ biti èovjekom, postaje¹ kutijom, èeliènom blagajnom (s pepelom meðu stijenama, protiv po¾ara), odanim spremi¹tem tajne, koja te svega sapinje kao tumor u mozgu. A kad to postanem (jer i na to sam pomislio), sjetit æe se jednog dana (mo¾da ba¹ i zbog samoga hira!) Benito Floda svoje tajne u mojoj glavi, pa æe mi, kao èovjek od prakse kome se ¾uri, onako praktièno u ¾urbi skinuti glavu, povaditi iz nje svoje stvari, a nju baciti na smeæe kao praznu kutiju od konzerve.

Proklinjao sam èas kad sam poèeo brojiti. Zar nisam mogao ostati obiènim prolaznikom pored stvari i ne obazirati se na to ¹to u njima ima neki broj? Ne bih bio dospio ovamo u ¹ake Benitu Flodi i ja bih danas kao i vi prièao samo svoje smije¹ne i zabavne sne.

No da, danas... Danas je brojenje kod mene samo amaterska pasija, kao kod drugih sakupljanje po¹tanskih maraka; ja sam danas, ako hoæete, neki filatelist brojenja. Ali onda, onda je to bio moj pjesnièki zanos, moj poziv, moj do¾ivotni zadatak. Ja sam htio brojenjem stiæi do kraja brojenja. Do kraja moguænosti brojenja. Vi se, vidim, podsmjehujete i ka¾ete da sam htio postiæi nemoguæe. A zar i vi ne idete za nemoguæim svako jutro èim se probudite? Veæ onda poènete igrati svoju dnevnu ulogu, jer svaki bi od vas htio biti ne¹to ¹to nije. Ja sam htio prebrojiti sve brojeve i stiæi do kraja brojenja, do beskonaènosti, da bih upoznao velièinu svijeta, inaèe ne bih mogao ¾ivjeti, a vi biste htjeli uvjeriti sve ljude da ste taj koji niste, jer vam je nezanimljivo biti onim ¹to jeste. Moj ¾ivot ¾ivi, a ja brojim i time mu poma¾em da ¾ivi, i vi koji jeste ¾ivite, a onim koji niste poma¾ete mu da ¾ivi. Ja pribrajam brojeve, vi pribrajate zadovoljstva, ali i vi i ja te¾imo za beskonaènim pribrajanjem, za beskrajnom zadovoljstvom, to jest za nemoguæim.

A ipak, kako je zamamljivo to neprestano dodavanje - jo¹ jedan, jo¹ jedan i jo¹ jedan; èini vam se kao da neprestano dodajete ne¹to sebi, kao da se ubogaæujete, kao da se ¹irite i sami postajete jedna beskonaènost za sebe.

Eto, proklinjao sam taj mamac koji me je doveo u onaj svijet Benita Flode, gdje se neprestano snovalo ne¹to zagonetno, mraèno i veliko, a ja sam bio èovjek usamljen i bez velièine, bez ikakva dara i sklonosti za avanture i zakuèaste poslove, gotovo kukavièki zaljubljen u moje jednostavne i miroljubive brojke.

Dok sam ja tako malodu¹uo razmi¹ljao o svom nimalo zavidnom polo¾aju, Benito Floda je sjeo k meni na krevet, èak je i prijateljski naslonio lakat na moje koljeno i neprestano ne¹to sam sa sobom potiho razgovarao. Iz toga sam razgovora mogao razabrati da on nekoga uvjerava kako sam ja "stoprocentno njegov èovjek", da zaslu¾ujem svako povjerenje i da æe on meni svakako otkriti "svoju tajnu" jo¹ ovoga èasa. Sad sam se uvjerio da moja bojazan nije bila samo plod moje "bolesne ma¹te", kako me kasnije uvjeravao onaj stariji lijeènik (s kojim se i vi, dakako, sla¾ete), nego da je mene Benito Floda veæ uvrstio u neke svoje velike kombinacije i da me hoæe zbog toga uèiniti nosiocem svoje tajne. Tko zna ¹to æe on tra¾iti od mene? Mo¾da da odem iznutra podrivati Veliku Patagoniju prije njegova napada na nju, ili æe me mo¾da poslati u neke druge krajeve svijeta da ¹irim reltihizam?

No èini se da se netko ¾estoko protivio takvom mi¹ijenju o meni, jer se Benito Floda poèeo stra¹no srditi i nestrpljivo mahati rukama, kao da mu se gadi slu¹ati to ¹to mu govore. Veæ sam se bio ponadao da æe ga te intrige protiv mene mo¾da pokolebati u odluci, ali kad sam vidio njegovu èvrstoæu kojom je odbijao sve optu¾be protiv mene i kad sam èuo kako je na koncu prijeteæi izjavio da on svojom glavom jamèi za mene, ali neka i drugi èuvaju svoje glave, jo¹ jednom sam se uvjerio kako su sve nade varave kad èovjek ima nesreæu da se dopadne Benitu Flodi. Podi¹la me jeza; veæ sam gledao kako se kotrljaju odrubljene glave...

Benito Floda odluèno zasijeèe rukom, kao da je diskusiji odrezao glavu, zatim se obrati meni va¾nim, gotovo bih rekao sudbonosnim izrazom lica:

- Kamerad, ovim èasom vi stupate u historiju! Ulazite u odabrani krug hrabrih mu¾eva historije koji su posveæeni u moju tajnu. Ali prije no ¹to uðete, pogledajte ¹to je ostalo pred vratima? Pred vratima su Benito i von; to ne ulazi. Benito je poèasna stra¾a, kostim i strana maska za varku, a von je stari gramofon za valcer. Sad uðite sa mnom, bez Benita i von, pa me èitajte, naopako, to jest zdesna na lijevo, na sermitski naèin... ©to? Jeste li proèitali?

Jesam, proèitao sam i mozak mi se zavrtio od zaprepa¹tenja te sam pao na krevet kao mrtan. Oèi sam izbuljio u njega, ali nisam ga vi¹e vidio.

Vidio sam samo kavez s debelim ¹ipkama, a u kavezu sebe kao papagaja, kako skaèem od ¹ipke do ¹ipke i brojim i brojim kljunom sve uokolo kaveza, bez prestanka uvijek jedan te isti broj.

- Hiljadu devetsto devet, hiljadu devetsto devet, hiljadu devetsto devet...

- Bravo! - vikne on. - Vi ste posveæeni. Èestitam! - i pozdravi me podignutom rukom.

Otada se nièega vi¹e ne sjeæam kao èovjek, jer tu poèinje moj papagajski ¾ivot. O tom ¾ivotu prièat æu vam drugi put kao "uspomene biv¹eg papagaja"; mislim da æe vas prièa zanimati, jer takvo ¹to sigurno jo¹ nikada niste èuli, a zasada htio bih vam reæi tek toliko da sam slobodno skakao po kavezu i ponavljao svoj "hiljadu devetsto devet" do mile volje, te sam vjerojatno bio dosadio ukuæanima koji su me danomice slu¹ali, ali bilo je i onih koji su hvalili moju vje¹tinu govora, èak su sumnjali u moje papagajstvo i odluèno tvrdili da se tu sigurno krije neka smicalica, jer da ih odvi¹e podsjeæam na ljudsko biæe.

Kako sam dugo bio papagaj ne bih vam ni danas znao taèno reæi, jer mi, to jest oni, papagaji, drukèije raèunaju vrijeme nego mi ljudi; buduæi da ponavljaju uvijek jednu te istu stvar, èini se da se kod njih ni¹ta i ne mijenja, pa prema tome kao da ni vrijeme ne protièe; mo¾da zato i ¾ive tako dugo te brbljive i dosadne ptice.

Kad sam prestao biti papagaj - a to je bilo mo¾da i nakon mnogo godina - to jest kad sam se ponovo vratio ljudima, nisam se ni najmanje zaèudio kad su mi rekli da je Benito Floda von Reltih, ili naprosto - po¹to je odbacio "stranu masku za varku" i "stari gramofon za valcer" - Floda Reltih (jer to je bio on, ako ste me dobro pratili) skupa s Japancima (zar nisam imao nosa?!) uvalio cijeli svijet u strahoviti rat, u kome je poubijano na desetke milijuna ljudi. Nisam se zaèudio, kako rekoh, ¹to je Floda napravio takav pokolj po svijetu, jer sam imao dovoljno razloga, kako ste èuli, da pretpostavljam da je on jedino za tim i te¾io.

Mene je jedino spasila moja privremena metamorfoza, inaèe tko zna gdje bi danas svjetlucale moje kosti, u noæi na ki¹i... I moje su se kosti doista obradovale kad sam èuo kako je Floda bio sa svih strana opkoljen od protivnièke vojske i kako je u oèaju pucao sebi u usta.

Floda je mrtav! Klicao sam hodajuæi ulicama, te su me prolaznici gledali u èudu; mislili su da sam valjda poludio, ¹to li, jer je ta vijest bila stara veæ nekoliko godina. A i samome mi se èini da nisam bio sasvim normalan tih dana, jer sam neprestano ponavljao "Floda je mrtav! Floda je mrtav!" kao da sam se ponovo vratio papagajima. Èak su me ljudi poèeli podozrivo gledati, ¹to ja to tu meljem pred sobom, a neki su mi znanci (i prijatelji) ¾estoko zamjeravali ¹to se sada isprsavam u sigurnosti, a onda kad se od èovjeka tra¾ila ljudska rijeè mudro sam se preobrazio u papagaja. Drugi, koji su mi bili manje skloni, ne samo da su mi predbacivali papagaja nego su me, ¹tavi¹e, optu¾ivali da sam svjesno u¹ao u papagaje, i da sam upravo kao papagaj podupirao japansku teroristièku organizaciju "A¹atsu", jer da nisam ja tamo izvodio nikakav "svoj broj", kojim bih sada htio sebi pribaviti èak i neki ugled pjesnika-patnika i filozofa, ¹to li, nego da sam tamo u kavezu neprestano klicao Reltihu - "Ljah Reltih!"

Niti sam ja znao za tu neku japansku organizaciju, niti mi je bilo tada poznato kako se klièe Flodi, veæ ja samo znam da sam htio upozoriti ljude da se sprema krvoproliæe, ali me Floda zaskoèio i zatim, kako veæ rekoh, na moje veliko zaprepa¹tenje naprosto prisvojio, te sam od straha postao papagaj, ljudi, moji, od straha i u¾asa!

Zar se onda treba èuditi ¹to se ne mogu nikada dovoljno naizgovoriti slatkih rijeèi "Floda - je - mrtav"? Kad ih izgovaram, èini mi se kao da neka ustajala tama izlazi iz mene, kao da se èistim, umivam i osvje¾ujem ujutro nakon neke guste i neèiste, dugotrajne noæi sa stra¹nim i odvratnim snovima. Osjeæam svoje dvije ljudske noge pod sobom kako hodaju i govore, noge govore: "Floda je mrtav, Floda je mrtav"... Jedna noga stane na zemlju i ka¾e "Floda", zatim druga stane i dodaje "mrtav", a kopula vezuje moje noge u korake, u smisao ljudskog hodanja po zemlji, jer ona tvrdi i potvrðuje slobodu moga kretanja. I one, moje noge, govore svakome o svojoj slobodi, govore drugim nogama ¹to prolaze pored njih, govore djeèjim kolicima i biciklima, cipelama i kaljaèama, toèkovima automobila i tramvaja, svakome dovikuju u prolazu: "Hej, Floda je mrtav!"

Tako neki dan, tramvaj stoji na stanici; ja hodam pored tramvaja, a moje noge melju svoje "Floda je mrtav", kad mi neki poznati glas sasvim blizu ¹apne u uho: "Mislite?"

Podignem glavu, obazrem se, kad ono neki doslovno obrijani èovjek, bez obrva i trepavica, kao da je na vatri opaljen, odmièe se od moga uha i smije¹eæi mi se podrugljivu skaèe na tramvaj.

Potrèim za njim da ga upitam ¹to je htio reæi i uopæe kako treba da protumaèim njegovo pona¹anje, no tramvaj mi odjuri ispred nosa i ostavi me zblenuta i ukoèena, naprosto sapeta strahom i sumnjama.

I opet ne znam hodati. Kao da su me bacili u neku vreæu, vezanu iznad glave, pa se mièem kao slijepac pipajuæi oko sebe, a noge mi se posvadile u vreæi i pakosno smetaju jedna drugoj, podmeæu, varaju, podvaljuju, spliæu se i spotièu, gube svoju èovjeènost, svoju ljudskost, postaju glupe i zlobne poluge, nespretna i besmislena hodala ¹to ni hodati vi¹e ne umiju.

Glavinjao sam kao da su mi zabili èavao u glavu; doista, ona mi je rijeè kroz uho prodrla u mozak i ondje legla te¹ko i bolno kao je¾, pa se neprestano mièe i gnijezdi i muèi me starim strahom i nemirom.

Èuo sam u sebi onaj poznati glas, èuo sam strah kako mi govori "Mislite?", i ceri mi se podrugljivo izbrijana, opaljena, stra¹na fizionomija, bez trepavica i obrva.

Ako ste kada ¾ivjeli u nekoj muènoj neizvjesnosti pa ste se stalno vrtjeli oko jedne nepomiène i nesalomljive misli u vama kao da ste nataknuti na ra¾anj, onda æete moæi i mene shvatiti.

"Mislite?" A zar sam i¹ta mislio? Ja sam se naprosto bio uhvatio za jednu pouzdanu nit-vodilju, da bih se izvukao iz onih zapletenih tmina u koje me bio zamrsio Floda, da bih ponovo probodao kao èovjek po ovoj na¹oj ljudskoj zemlji, po kojoj ljudi hodaja i govore i cvijeæe miri¹e, kad mi odjednom, jednom rijeèi, jednim ¹apatom u uho, prekinu¹e nit i evo, jadan, prihvatio sam se opet brojenja kao nekog prosjaèenja smisla od stvari oko sebe. Idem, doista, kao prosjak od predmeta do predmeta i molim da mi dade ono ¹to je njemu sasvim nepotrebno, da mi pokloni svoju moguænust da bude broj - i ni¹ta vi¹e. Ni¹ta drugo ja ne trebam od stvari, samo njihovo mjesto u brojenju, i to mi je dovoljno da bih znao da se mièem s mjesta, da hodam, da ¾ivim, kao ¹to bolesnik ¾ivi brojeæi kapljice medicine ¹to padaju u èa¹u bezbojne vode i vjeruje da njegov ¾ivot zavisi upravo od broja kapljica, a ne od njihovih ljekovitih sastojina.

Tako hodam i brojim. Brojevi me pokreæu, stavljaju mi nogu ispred noge, vuku me naprijed, odmjeravaju ritam i daju neki vajni smisao mom hodanju. Kad prolazim pored botanièkog vrta brojim, dakle, ¹ipke na ¾eljeznoj ogradi. Ne brojim da bih izbrojio ¹ipke, da bih saznao koliko ih ima, veæ prstom dodirujem svaku drugu, svaku treæu, svaku petu da bih razbudio u sebi ono bezuvjetno osjeæanje ritma koje je potrebno svakom ljudskom kretanju. Ljudi i ne znaju da se kreæu po nekom ritmu, jer je on u njih prirodan, zdrav i nepomuæen te se kreæu lako i bezbri¾no kao virtuozi hodanja, a ja taj ritam neprestano moram tra¾iti i loviti negdje izvan sebe, neprestano ga moram umjetno uspostavljati, kao poèetnik na violini ¹to nogom lupa takt.

I juèe tako, bolje - sinoæ, prolazeæi iz ureda pored botanièkog vrta, sviram po ogradi svoje ritmove i prstom odrezujem ¹ipke kao note na crtovlju, kad, i ne gledajuæi, odjednom osjetim da netko stoji preda mnom i u isti èas, a da jo¹ nisam ni digao pogled, upita me onaj isti glas, od neki dan, onaj od "Mislite?" onim istim ¹apatom:

- No, pa koliko ih ima?

Preda mnom je stajala opaljena fizionomija.

Ja nikako ne znam ¹to se u taj èas dogodilo sa mnom; da li se odjednom prenuo u mom sjeæanju onaj sluèaj kad mi se isprijeèio nadzornik pruge dok sam èetverono¹ke brojio pragove ili se ponovo oglasilo moje papagajstvo, samo ja sam sasvim neoèekivano i za mene sama, kao pod utjecajem neke magije, poput najotrcanijeg medijuma ¹to ih vode razni èarobnjaci po va¹arima spremno odgovorio:

- Hiljadu devetsto devet!

I znoj me obli. S "mojim brojem" pojavilo se u mom sjeæanju gotovo u isti èas, kao da je za uho dovuèeno, i jedno davno i dobro poznato lice. Zato sam se i oznojio...

- Da, pogodili ste, ja sam! - reèe lice èitajuæi moje misli, lako kao plakat sa svojim imenom i prezimenom i s fotografijom. - A vi ste me veæ bili pokopali, kamerad? Ab, ne èudim se, bilo je burno. Jeste li vidjeli rusvaja? A pogledajte samo mene kakav sam: bez jedne jedine dlake na cijelom tijelu! - i skine ¹e¹ir da bi mi pokazao glavu, koja je bila gola kao i lice. - Sve spaljeno. Vatra cijelog svijeta bila je upravljena na mene. Izgubio sam glas izdavajuæi zapovijedi usred eksplozija, zato ¹apæem. Vrijedno je, kamerad, izgubiti glas da se nadvièu detonacije cijelog svijeta! Ali pogledajte malo i svijet kako izgleda: ni Cezar, ni D¾ingiskan ni Tamerlan, ni Bonaparte nisu ga tako udesili. Ha, ha, ha...

Smijao se ru¾no, bez glasa, s nekim slinavim hripanjem u grlu i prsima te je to prije bilo nalik na ka¹alj nego na smijeh.

- I nagluh sam, morate znati. Neke svinje generali, upravo oni ¹to su protiv vas galamili da ste pacifist, kad su vidjeli da su izgubili rat, podmetnuli su mi eksploziv pod stol, pa su mi pukli bubnjiæi u u¹ima. Na koncu sam ostao sam u podrumu svoje palaèe, sa svih strana opkoljen od neprijatelja. Ispalio sam sebi u usta dva metka, ali sam ih progutao - i izvadi iz prsluka dva neo¹teæena revolverska metka - evo ih, tu su. Nu pogledajte ih, èisti su, oprao sam ih... Vrijedno je pogledati, to su historijski meci. S njima svr¹ava jedna pripovijest. Ali dva su metka kao dvotoèje: pripovijest se nastavlja na drugim kontinentima. Zato, do viðenja, kamerad, ¾uri mi se. Ja sam samo na proputovanju. Ah, toliko posla da ne znam gdje mi je glava! lmam mali posalac u Trstu, a onda preko Egipta i Perzije u Aziju. Tamo treba zasukati rukave! Sve je veæ gusto zasijano, ja idem samo na ¾etvu.

On je trijumfirao. Oèi su nu sjale kao u luðaka i kao da mu je curila neka naslada iz usta, u kojima sam, uostalom, primijetio mnogo crnih i pokvarenih zubi, kao da su mu i oni stradali od po¾ara.

- Uostalom, znate ¹to? - nastavi on ¹aptati, pun odu¹evljenja. - Doðite sa mnom! Vidjet æete kako æu sada skresati mikadu. Kapitulantu! "Takotuci"? Bogme i udarit æu! Ovaj put neæe ni njega mimoiæi, ne bojte se! Doðite sa mnom, neæe nas nitko prepoznati.

- N-n-ne, ne mogu - zamucam, jer mi se jezik bio ukoèio od straha. - Boli me zub - sjetim se odjednom tog naivnog ðaèkog izgovora i metnem ruku na lice.

- Zub? - zahriplje on srdito i o¹ine me takvim pogledom, da su mi doista svi zubi protrnuli. - Zub! U ratu nema zubobolje, to valjda znate! Uostalom, ja mislim da vas ne trebam podsjeæati na va¹u obavezu! Vi ste posveæeni! Nosite moju tajnu u svojoj glavi i Historija vas nikada vi¹e ne mo¾e ostaviti po strani. Va¹a glava mora stupati sa mnom ili vam je moram skinuti i uzeti iz nje svoje stvari. Birajte!

Ah, kako sam ja sve to bio predvidio!

Nastupio je, dakle, onaj stra¹ni, takozvani "historijski èas" - Floda je do¹ao po moju glavu!

Moja glava nije vi¹e bila moja: on ju je veæ dr¾ao u svojim rukama i nad njom dr¾ao maè, pitajuæi je da se odluèi. A ¹to je mogla odluèiti ta jadna ¹aka zastra¹enog mozga, ¹to se sva stisla i drhturila kao progonjena ptica u potkrovlju oèekujuæi u stravi svoj posljednji èas?

Poku¹ao sam okom svrnuti na prolaznike i zatra¾iti pomoæ, no on to primijeti, povuèe me blago za lakat i okrene me prema ogradi.

Na pruzi iza botanièkog vrta zvi¾dale su lokomotive i prolazile kompozicije vlakova sa rasvijetljenim prozorima. Tamo u onom svjetlu, mislio sam, sjede ljudi, jedu svoje kobasice, pijuckaju rakiju, kartaju i razgovaraju; putuju sa svojim glavama tamo gdje ki¹a pada ili gdje sunce sja, a u glavi im rakija i miris kobasica, rijeèi i razgovori, karte, lukav¹tine i smijeh. Iza mojih leða prolaze ljudi sa svojim neodvojivim, neotuðivim glavama, èvrsto nataknutim na uvjerenje o prirodnom pravu no¹enja svoje glave na ramenima. A ja stojim ovdje, naslonjen na ¾eljeznu ogradu, s tom svojom "posveæenom" i zalo¾enom glavom, praznom i jadnom, nad kojom licitira stra¹an vjerovnik s maèem u ruci, te je osjeæam samo kao ortaka u neèistu poslu, kao ulovljenog kradljivca s tuðom stvari u d¾epu, kao nosioca ubijstvene tajne, kao zavjeru, kao bombu, kao rat i smrt. I sve mislim kako bih je odbacio i odrekao se nje, "posveæene", pa oti¹ao hodati po gradu, olak¹an i spa¹en, oti¹ao gaziti po zemlji i osjeæati svoja stopala i zemlju pod njima kao strastven dodir moga biæa sa svemirom.

"Dodir biæa sa svemirom? A bez glave?" Vidim kako se èudite, ako se èak i ne rugate? Doista, luda misao! Ah, u glavi mi se sve smutilo; bila mi je tuða i neprijateljska; bila je njegova, u nju je on pohranio svoje stvari i pripadala je njemu.

- No, ¹to ka¾ete? - upita on s nestrpljenjem. - Ja nemam vremena...

U meni je srce zadrhtalo. No ja sam prisluhnuo tom drhtanju kao malom, jadnom utoèi¹tu i uèini mi se kao da mi ono uporno otkucava moju staru spasonosnu ¹ifru.

- Hiljadu devetsto devet! - izvalim odjednom i ukoèim se u oèekivanju.

- A, to je druga stvar - reèe on pomirljivim ¹apatom i potap¹a me prijateljski po ramenu. - Dobro, ostanite, du¹o draga. Vodit æete na¹e evropske stvari...

Odjednom se trgne i pogleda na sat.

- Vlak mi odlazi za koju minutu - reèe u¾urbano. - Zbogom i ne plaèite. Svijet mora izgorjeti! Do viðenja, du¹o moja.

Tu sam osjetio dvije mekane i hladne guje na èelu: on me poljubio.

- Dakle, ostaje - hiljadu devetsto devet?

Ne znam da li sam na to odgovorio "ostaje", jer me veæ hvatala nesvjestica.

- Dobro - ¹apne on, i to je posljednje ¹to sam èuo. Svijest mi se sasvim ugasila i slo¾io sam se na zemlju kao svijeæa.

Vama je sve to skupa snmije¹no, to ja znanm, primijetio sam i u toku svog prièanja kako se snebivate i podsmjehujete. Mislite, pamet mu se pomutila od tog pustog brojenja pa bulazni koje¹ta.

Mnoge se ljudske stvari èine smije¹nima dok ih èovjek gleda na drugima. A na mnoge se èak i privikne, ma kako èudne bile, i dopu¹ta da se javljaju tu i tamo kao zanimljiv izuzetak zbog vlastite zabave. ©tavi¹e, mnoge èovjek i zavoli upravo zato ¹to se ljudi njima izuzetno zanimaju.

Vama se, dakako, èini smije¹nim to moje brojenje, kao ¹to biste se, oèito, smijali èovjeku koji bi, recimo, uzeo sakupljati buhe. A ipak ima èudaka koji sakupljaju buhe i ljudi ih, dodu¹e s podsmijehom, ipak podnose, dok se sakupljaèima kukaca, po¹tanskih maraka, raznih kubura i nagorjelih lula èak ni ne smiju.

A zar i vi sami ne brojite (i to s kakvim uzbuðenjem!) koliko je puta ¹uplja lopta od teleæe ko¾e udarcem noge, ili èak mudre ljudske glave u kojoj le¾i misaoni mozak, bila ubaèena u mre¾u od ¹page? Ili, ¹to je jo¹ èudnije (da ne ka¾em luðe, te nije vi¹e ni smije¹no), zar ne brojite sa strepnjom udarce po licu, ¹to ih zadaju jedan drugome dva sljedbenika kulta snage ¹aka? Zar vi mo¾da strepite za vilicu, za nos (ponos ljudskog lica), za oko (svjetlo razuma) onog nesretnika koji ni vama ni onom ¹to ga tuèe nije ni¹ta skrivio? Naprotiv, vi ¾alite za proma¹enim udarcima i brojite ih kao svoj vlastiti gubitak, dok udarce ¹to drobe vilice, ¹to lome nosove, ¹to gase oèi brojite s odu¹evljenjem, te brojeve sakupljate, èak ih i pamtite i prièinjaju vam zadovoljstvo. Pa zar vam se itko smije zbog toga?

Ne smijte se, dakle, ni meni ¹to sakupljam èiste, gole, miroljubive brojeve, koji ne drobe vilice, ne lome nosove, ne gase oèi, koji nikome ni¹ta ne oduzimaju, jer nisu ni lule, ni kubure, ni marke, ni kukci, nabodeni na iglu. Ne prièinjaju mi èak ni zadovoljstvo, jer kakva zadovoljstva mo¾e biti u brojenju golih, isprosjaèenih brojeva?

Vi æete me upitati: pa za¹to onda brojite? Brojim zbog potrebe, zbog siroma¹tva, zbog stra¹ne pusto¹i koju je Floda ostavio u meni. Uzeo mi je glavu i u nju potrpao svoje stvari pa oti¹ao dalje uni¹tavati svijet, "Svijet mora izgorjeti!" to mi je jo¹ dospio zabiti u glavu na odlasku. U mojoj je glavi svijet veæ uni¹ten; ostali su samo brojevi kao sjene uni¹tenih stvari, kao imena mrtvih, i meni se èini, kad brojim, kao da ih prozivam, kao da ih o¾ivljavam, kao da ponovo uspostavljam svijet. I opet sve ¾ivi, sve se mièe, sve hoda i radi, mirno i razumno. Tako u meni svijetle brojevi kao zvijezde i ja stupam njima kao po mlijeènom putu i sanjam o ljudskoj sreæi. To je moj san.

- Lijep san - reèe netko od prisutnih. - Samo, taj va¹ Floda je luðak kao i vi. Skupa ste bili u ludnici.

"Znanac" se zbuni od tih rijeèi i ne¹to èodno zatitra u njegovim oèima, nalik na neku bol ili nevidljive, idealne suze.

- Imate pravo - progovori zatim tihim, umornim glasom, gotovo kao da sebi govori, te smo ga jedva i razumjeli. - Ja izbjegavam tu rijeè, jer je ne volim, zato sam vam zahvalan ¹to ste je vi spomenuli. Tako je, Floda je luðak. A zar bi normalan èovjek mogao biti to ¹to je bio Floda? A ja, da nisam lud, bio bi hrabar kao vi, pa se ne bih bojao luðaka.

- Osim toga, lijepo molim sve vas koji ste me slu¹ali da mi oprostite ¹to sam vam pokvario veèer ovim svojim ludostima, koje, dakako, nikome ne mogu biti ni od kakve koristi. A kako sam nevje¹t i nimalo umjetnièki nadaren, nisam vam pru¾io ni zabave, pa me tim vi¹e i peèe savjest. Oprostite!

RUKE

Gledao sam ih pred sobom prebaèene na leða, iznad zadnjice, kako se odmaraju jedna u drugoj. Lijeva se mazi u naruèaju desne, spretnije, sna¾nije, pametnije, ozbiljnije. Gotovo bih rekao i "starije" kad ne bih znao da su skupa roðene od iste majke (dakako, i od istog oca), ¹tavi¹e, da su skupa i zaèete, da su nastale iz zajednièke ¾elje oca i majke, koji su ih ostavili mjesto sebe da mijese od kore zemlje koru kruha.

Nastale su iz ¾elje, iz grèa, iz èudnog trabunjanja u noæi, u pomraèenju svijesti, i sada hodaju po svijetu zagrljene, zaljubljene, nerazdvojive. Jedna u drugoj. Desna je prstima obgrlila lijevu i nosi je pa¾ljivo i bri¾no, kao ¹to kuja nosi ¹tene u zubima. A lijeva se mazi u zagrljaju, igra se u dokolici: skakuæe palcem po vrhovima ostalih prstiju, pjevu¹i do-re-mi-fa... fa-mi-re-do..., zatim zabubnja po prstima mar¹, pjeva.

- ©ta to radi¹? - pita je Desna.

- ©to bih radila? Pjevam - veli Lijeva.

- Pjeva¹? ©to pjeva¹?

- Pjevam "do-re-mi-fa" i "Mar¹irala, mar¹irala..."

- "Mar¹irala, mar¹irala"? Glupost! - veli joj Desna s pouènim podsmijehom. - Kao da si ti vojnik?

- A kao da samo vojnici pjevaju "Mar¹irala, mar¹irala.." to pjevaju i djeca.

- Kao da si ti dijete?

- Nisam ni vojnik ni dijete, ali za¹to bi bilo glupo pjevati? - veli Lijeva veæ srdito. - A ba¹ æu pjevati!

Ja sam mala, ali znam

sitna slova da èitam,

znam i pisat' slova sva,

koji uèi, onaj zna.

- Pa ti ne zna¹ pisati? Smije¹no je ¹to se tako mazi¹ - veli joj Desna ozbiljno.

- A ¹to da radim? Da ¹utim i raèunam na prste kao lihvar?

- Hoæe¹ mo¾da reæi da sam ja lihvar?

- Ti ne raèuna¹ na prste.

- Nego ¹to ja radim?

- Ti radi¹, èini¹ i djeluje¹, kako je veæ rekla jedna nepismena luda prije mene.

- Odakle ti zna¹ da je to rekla jedna luda? Pa ti ne zna¹ èitati?

- Ne zna¹ ni ti èitati.

- Ja znam pisati.

- Ali èitati ne zna¹!

- Ja barem znam listati knjigu, a ti ni to ne zna¹. Ti zna¹ samo dr¾ati knjigu dok ja listam. On èita, ja listam, a ti, kao stalak - dr¾i¹. To je sve ¹to ti zna¹. Nikad nisi zavirila u knjigu. Knjige poznaje¹ samo po te¾ini, a nema¹ pojma ¹to je u njima.

- Znam i ja listati! A da je On ljevak, znala bih i pisati!

- Pisati? Da, samo kako?

- Kao i ti. A mo¾da i bolje od tebe. Da je On ljevak, sve bih znala kao i ti, i bolje od tebe!

- Ti bi znala prstima pokretati marionete?

- Znala bih.

- I slikati bi znala?

- Znala bih i slikati.

- I naslikati tri zeca na noktu mog malog prsta?

- I tri zeca na noktu tvog malog prsta. I jo¹ k tome dva pileta! Uostalom, za¹to na tvom noktu? Naslikala bih na svom noktu.

- Na svom? Glupost! To ni ja ne mogu. To nitko ne mo¾e.

- A ja bih mogla!

- Znaèi da bi ti sebi i nokte rezala?

- Naravno. A zar ih tebi ne re¾em?

- Da, meni. Ali sebi to nitko ne mo¾e.

- Opet "nitko ne mo¾e". Ja bih mogla!

- Samo se hvali¹, a ne bi znala ni buhu uloviti.

- Ph, buhu? Kao da sam samo jednu ulovila!

- A da li bi znala ¹ivati?

- Znala bih i ¹ivati.

- Jest, udjenuti konac u iglu? To bih ti morala ja uèiniti.

- Sama bih i konac udjenula. Sve bih sama radila.

- I vezivala kravatu?

- I kravatu vezivala.

- I stavljala kapljice u oko?

- I stavljala kapljice.

- I brijala mu bradu?

- I bradu brijala.

- Ali On se ne bi dao tebi brijati.

- Za¹to ne? Ja bih ga obrijala bolje od tebe.

- Ti bi mu prerezala grkljan.

- Ja nisam ubojica! To bi ti uèinila. Uostalom, jednom si veæ i poku¹ala to uèiniti.

Nastao je muk. Desna nije odgovorila; zadrhtala je na te rijeèi, kao da joj je ¾ilama prostrujilo sjeæanje.

- Ja sam mislila da On to ozbiljno hoæe - reèe zatim ponizno i s osjeæanjem krivnje. - Htjela sam ga samo poslu¹ati...

- Poslu¹ati? On ti nije zapovjedio da ga ubije¹.

- Njegova je ¾elja meni zapovijed. Ja sam mislila da on to iskreno ¾eli.

- A-ha, htjela bi mo¾da reæi da je On neiskren? A, molim te, tko je tebi rekao da on to ¾eli?

- Ja sam mislila da ¾eli.. Bilo mu je te¹ko. Cijelu noæ nije oka sklopio. Brisala sam mu oznojeno èelo, palila mu cigaretu za cigaretom i napisala opro¹tajno pismo. Stenjao je, uzdisao, grizao jastuk.. ©aptao je: "Treba uèiniti kraj! Ne mogu vi¹e!" Sam me odveo do britve.

- A ti si to odmah shvatila kao Njegovu ¾elju da meni prere¾e¹ ¾ile?

- Nemoj me muèiti. ©to sam ja mogla kad je sam govorio..

©to je govorio? Da ne mo¾e vi¹e, da treba uèiniti kraj.. Ali to su rijeèi! Rijeèi ne dolaze iz ¾elje, nego s jezika. Lako je jeziku mljeti koje¹ta; od toga se umire samo u onim knjigama koje ti lista¹. Jezik izbaci u svijet svoje rijeèi (uostalom, uvijek iste i davno poznate rijeèi) i rasplinu se kao dim. Ni¹ta se nije dogodilo. Svijet i dalje hoda, jede, pu¹i i spava, i opet govori rijeèi, i opet se ni¹ta nije dogodilo. Svijet ¾eli govoriti, ali svoje ¾elje ne iskazuje rijeèima; ¹tavi¹e, rijeèima ih sakriva i zaklanja. Rijeèi su maska. On ne ¾eli ono ¹to govori.

- A kako mo¾emo znati ¹to On ¾eli ako ne po rijeèima?

- Najmanje po rijeèima. On je govorio da "treba uèiniti kraj", ali to nije ¾elio. Ja sam to znala.

- Odakle tebi to znanje?

- Mo¾da i otuda ¹to sam nespretna, slaba i glupa. Da, i neozbiljna. ©to mi je rijeè tuða kao svjetlo uhu i zvuk oku, ¹to ne razlikujem rijeè od rijeèi, kao ni slatko od slanog, sve su mi jednake, a nijednoj ne vjerujem...

Ja ne znam iæi za rijeèima. Ne znam se lukavo dovijati, ne znam se elegantno gibati po kru¾nicama i elipsama, po parabolama i spiralama rijeèi, ne znam ubijati, zavijati, odvijati, "postavljati" i "razrje¹avati", zibati se na ljuljalci i klizati po ledenim razgovorima, izvoditi zavodljive figure, parade, bravure, kao majmun u cirkusu, tap¹ati prijateljski po ramenu, diplomatski stidkati Desnicu neprijateljskoj diplomaciji, a drugu opet galantno prinositi ustima na poljubac. Ja nisam precioza, nisam cicisbea, nisam dama, nisam grand-monde, ni Akademija, ni Bifon. Ja sam Moliere.

- Moliere? I ¹to jo¹?

- I figa u d¾eou. Ili van d¾epa, kako hoæe¹. Jer ja sam drska kao Figaro. Ja sam tvoj lakaj. Dok se gola prostituira¹ u kojekakvim rukovanjima, ja dr¾im tvoju rukavicu kao rimski rob. Ja treba da ti nosim skute, da klipsam za tobom, a ti vodi¹ konverzacije, ti nastupa¹, ti ¹iri¹ horizonte, ti gradi¹ svjetove; ti si neimar, genij. Demiurg. Ti si Njegov ponos, Njegova snaga, mudrost, umje¹nost, Njegov Smisao. Jednom rijeèi: ti si Ruka!

- A ti ¹to si?

- Ja? Ja sam hvataljka. Ja sam jo¹ uvijek neko hodalo, prednja noga, ticalo, pseudopodij i slièno. Ja ga vezujem za zemlju, kao i noga; ja jo¹ umijem hodati. Noæu sanjam o trèanju, o veranju po stablima, o skokovima preko ponora, i tada osjeæam otpornost tvari i snagu u noktima. Za mene su stvari sirove kao ilovaèa, tvrde, vruæe, mokre kao kamen, vatra i voda, a za tebe su peèena zemlja, korintske vaze, Venere, rakete i H2O. Zato ja poznajem Njegovu ¾elju za vodom kad je ¾edan, ¾elju za veseljem kad je tu¾an, Njegovu èe¾nju za ¾ivotom kad govori da treba uèiniti kraj.

- Da. Ali kad je ¾edan, ja mu pru¾am vodu.

- Ti? Ne, ti samo otvara¹ pipac i pokreæe¹ polugu na pumpi, a On iz moga dlana pije. Po meni se prosipa voda, ja osjeæam njenu svje¾inu, njenu mokrinu, njeno klokotanje u Njegovu grlu i zatim ono bla¾enstvo u Njemu od ga¹enja ¾eði.

Veli¹ da mu pru¾a¹ vodu kad je ¾edan? Ne, ti mu pru¾a¹ èa¹u. Ti si i ¾eði dala formu, i za pijenje si prona¹la stil.

Ti si se postavila izmeðu Njega i Prirode kao samozvani arbiter i cenzor, kao Me¹tar ceremonijala, ili, jednostavno reèeno, kao filtar. Sve ¹to k Njemu dolazi mora se izmeðu tvojih prstiju procijediti, sve ti mora¹ taknuti, ispitati, sve mora¹ obraditi i isfrizirati po svom ukusu, bez obzira da li se to Njemu sviða ili ne. Na sve mora¹ utisnuti svoj pretenciozni palac i udariti zumbu svoje ogranièenosti.

- Ne ¾eli¹ valjda da On brsti li¹æe i grize koru stabala? Priroda Njega ne mazi...

- Da. Zato si je ti - "Pobijedila". "Izravnala si bregove" i "ukrotila vode". "Zarobila si munje" i sada dr¾i¹ u svojoj ¹aci strahovite snage kojima bi, ka¾u, mogla u jednom jedinom èasu uni¹titi svijet. Zemlja le¾i na tvom dlanu kao lopta, koju mo¾e¹ baciti u svemir. No, pa ¹to oklijeva¹, ti - o, Svemoguæa? Za¹to ne baci¹ loptu meðu zvijezde da se raspline u prah? Za¹to ne dovr¹i¹ svoje Veliko Djelo?

- Ja ne ¾elim uni¹titi svijet.

- Ne ¾eli¹? A ima li i jednog stoljeæa koje nisi rasparala no¾evima i izre¹etala kur¹umima. To nisu bile rijeèi, to je bilo tvojih pet prstiju na djelu.

- Bile su najprije rijeèi.

Da, po Ivanu Evanðelisti. I ¹to bi uèinile rijeèi bez tebe? Rijeèi bi se svaðale, rijeèi bi lupale po rijeèima, padale bi pobijeðene rijeèi, i tko bi od toga stradao?

- Èast.

- Èast? Èija èast? Protumaèi mi tu vite¹ku rijeè. Zar tvoja èast? Ti naziva¹ èa¹æu kad te zasvrbi dlan, kad ti zakuca bilo, kad ti zaigraju prsti i mahnito tra¾e dr¾ak no¾a? Èast, kad na obaraèu dr¾i¹ spreman ka¾iprst? Èast kad znakom kri¾a poziva¹ milost bo¾ju da sjedne na topovsku cijev? Èast kad sa tri prsta dr¾i¹ pero koje ubija?

- Pero? Kakvo pero?

- Naliv-pero suca prijekog suda. Zar si zaboravila?

On je sjedio pred nama zbog nekih rijeèi. Ne zbog èina svojih ruku, veæ zbog rijeèi. Tebe nije zanimalo kako su mu te rijeèi sletjele s jezika, nego si naprosto zapisala èinjenicu. Rekao i priznao, to je tebi bilo dosta. A bio ja nasmrt blijed i usne su mu drhtale kao da se smrzava. Brojio je svoje posljedne sekunde.. Gledao je u tebe sa stravom, pratio je svaki trzaj tvojih prstiju, kao da bi ga veæ samo to tvoje micanje moglo ubiti.

Tebe su tada nazivali Gvozdenom i Krvavom. Iridij na vrhu tvoga zlatnog pera bio se veæ izlizao od ubijanja. Ta sitna taèkica plemenitog metala ¹etala je blazirano po papiru, kao da se dosaðuje na nekoj neinteresantnoj i zamornoj sjednici, pa prikraæuje sebi vrijeme ispisujuæi tobo¾nje kineske rijeèi pu-kao, cing-tao, pan-mukai i crtajuæi idiliènu kuæicu s vrtiæem i plotom, èak i s dimom ¹to izlazi iz dimnjaka na krovu. Tvoja je taèkica iridija meðutim - sve tako ¹eæuæi pu-kao, cing-tao - ubijala idiliènu kuæicu s vrtiæem i plotom - plotunom, i od sve te idile ostajao je samo dim iz pu¹èanih cijevi..

Veæ si bila uzela Parker s tri svoja famozna prsta i odluèno sjela na papir. Skoèila sam na tebe, i ne znajuæi ¹to bih, uzela sam ti èistiti mrlju od tinte na ka¾iprstu. Trljajuæi palcem tvoj ka¾iprst, govorila sam ti: "Ali ¹to to je uèinio? Pogledaj kako je blijed, sav se trese, zar ti to nije dosta? Slu¹a posljednje otkucaje srca i broji.. Ne prekidaj ga!"

"Otkucaje srca? On gleda kako bi se izvukao, draga moja! Kakvo srce! Poku¹ava nas slomiti svojim bijednim izgledom, Ti si mu veæ nasjela, ali ja ne. Poznajem ja taj trik!"..

Nazivala si trikom drhtanje èovjeka koji se kladio sam sa sobom da æe jo¹ uspjeti nabrojati do trista...

Ponovo si uzela pero i sjela na papir.

"Sad barem zadr¹æi! Zar ne mo¾e¹ zadrhtati? Trebalo bi zadrhtati, a ti si tako mirna kao da upisuje¹ nedovoljno ðaku na ispitu."

"Nemam za¹to drhtati. Ja vr¹im svoju du¾nost".

I poèela si pisati, polako i pomnjivo, krasopisom, svoje poznato S, prvo slovo nasilne i zloèinaèke smrti.

"Èuj! Ne pi¹i! Gledaj ga kako broji. Kako se ¾uri da nabroji svoje tri stotine. Ne prekidaj ga!"

"Moram ga prekinuti."

"Za¹to ga mora¹ prekinuti? Prekinut æe se sam. Nitko ne mo¾e brojati beskonaèno. To je samo razlika broja, èak i vrlo neznatna razlika u beskonaènosti."

"Za nas je znatna. Mi ne ¾ivimo u beskonaènosti. Mi ¾ivimo na zemlji."

Rijeè beskonaènost izgovarala si s navodnim znakovima, ironièno, a zemlju si spomenula s bahatim samopouzdanjem noge koja stupa vojnièkim korakom.

"Upravo zato ¹to ¾ivi¹ na zemlji, ¹to ima¹ samo pet prstiju, a koji put ni svih pet, ostavi mu ruke, one ti ni¹ta nisu skrivile. Ruke nisu govorile; govorio je jezik."

"Govorile su i ruke i jezik! Sav je on govorio!"

"I ruke su govorile? Ne, to la¾e¹! Nisu govorile! Gledaj kako su upla¹ene i nevine, kako se stiskaju i grèe u posljednjem zagrljaju. Opra¹taju se. Sjeæaju se djetinstva i plaèu. Sjeæaju se igara, razbijenih igraèak, ptica, praæke i ozljede na staklu, prolite tinte, ¹kara, zmaja i zemlje pod noktima. Jo¹ uvijek nisle, jadne, na vjerouèiteljevu kaznu za one sitne grijehe po skrovitim mjestima. Ostavi te ruke. Izbodi mu jezik iglom kao djetetu koje govori ru¾ne rijeèi, ali ruke ne diraj. One su nevine".

"Nevine? Ti si luda! One su najvi¹e krive!"

"Ruke najvi¹e krive? Zar nije jezik govorio?"

"Govorio je, a one su potvrdile..."

"Potvrdile - kako?"

"Kako? Kako? Trebalo je da ustanu na njega, zatjeraju ga u usta i dr¾e stra¾u. Jednom rijeèi, zaèepiti mu gubicu! Ali one su se lukavo zavukle u d¾epove. Znaèi, slagale su se!"

"Slagale, s èim?"

"S èim? S uvredama!"

"A koga je uvrijedio?"

"Koga? Na¹u èast!"

"Ah, èast! Ovu, na rukavu?"

"Na rukavu? ©to na rukavu?"

"Èast na rukavu."

"Kakvu èast na rukavu?"

"A zar je to na tvom rukavu sramota? Tevatrene strelice, ta bomba, taj snop sa sjekirom, taj kukasti kri¾, zar je to sramota?"

"Ne, to je èast!"

"No dakle, èast na rukavu! A on je uvrijedio to èast. Rekao je da mu je dosta tig strelica i bombi, tih sjekira i kri¾eva; da mu je svega dosta!"

"No a zar je to malo?"

"Malo je."

"Malo je popljuvati neèiju èast?"

"Malo. Jer tvoja èast ima i strijele i bombu i sjekiru, pa èak i kri¾, a njegova dvije fige u d¾epu."

"Njegova? Zar on ima èasti?"

"A za¹to ne bi on imao èasti? Zar ne mo¾e imati?"

"Ne mo¾e!"

"Da, tvoja je svakako vidljiva. Tvoja je izvezena zlatom i svilom na vidnom mjestu, tvoja bahato ¹eta po gradu, izaziva, a njagova ¹eta po sobi, zarobljena, juri po kuæi kao luda, penje se na tavan, izlazi na krov i htjela bi vrisnuti u svijet svoju uvredu..."

"Uvredu?"

"Uvredu, koju joj nanosi tvoja Svilena i Zlatna. Ali od svega toga eto, par promrmljanih rijeèi i dvije fige u d¾epu."

"Bogami, i ti si mi sumnjiva!"

"Sumnjiva? Ja dodu¹e dr¾im jednu figu, ali samo od zavisti. Uostalom, èini se da ti ona donosi sreæu, kao u¾e obje¹enoga. Èuvaj, dakle, moju figu kao svoju èast.

A sada naprijed! U ime pruæa sa sjekirom i kukastog kri¾a, pi¹i! Ubij mu ruke! Da je imao èast ne bi od njih pravio fige. Ima¹ pravo! Neæu te zaustavljati!"

I dopisala si svome S istim krasopisom jo¹ tri slova, potrebna za Smrt. I nisi zadrhtala.

Te iste veèeri (nisi se bila ni umile) mrsila si Njenu svilenu kosu i milovala joj lice, i prsti su ti drhtali od ljubavi. Ti isti prsti koji ujutro nisu mogli zadrhtati od smrti uveèe su drhtali od ljubavi. Pa tko ka¾e da ljubav nije jaèa od smrti? Osobito na¹a ljubav od tuðe smrti!

- ©to ti govori¹ o ljubavi! Ti ne zna¹ ¹to je ljubav. Ah, prvi dodir, kad se prsti tra¾e u mraku; i odjednom se dotaknu i stresu kao da su se dotkala dva elektrièna pola nabijena strujom..

- Da, i vrcne iskra. Kratki spoj i mrak. I gotova je ljubav! A ¹to onda? Èast? Du¾nost? Sjekira? Bomba? Zlatno pero iz koga curi smrt?

- Ti si kapriciozna i luda!

- A ti si razborita i mudra! U tome je sva razlika. Pusti me! - i Lijeva se srdito trgne, nastojeæi se osloboditi zagrljaja Desne.

- ©to ti je? ©to luduje¹ odjedanput? Samo pravi¹ skandale na ulici!

- Neka! Pusti me! Neæu vi¹e da budem s tobom!

- Nego s kim æe¹? S nogama?

- Makar i s nogama! One su po¹tene. One su èestite kao konji, a ti si lukava i otrovna kao zmija.

- Da, i glupe su kao konji. Umiju samo hodati i vuæi teret. Ne mo¾e¹ s njima. Ti si ipak ruka!

- Nisam ruka, i neæu da budem! Stidim se ¹to sam ruka!

- A ¹to bi htjela biti? "Prednja noga"?

- Bilo ¹to, samo ne ruka!

- A ipak si ruka, kao i ja.

- Kao i ti? Nikada! Pusti me!

I istrgne se. Zavuèe se u d¾ep, tamo srdito proèeprka kao da ne¹to tra¾i, pa ne na¹av¹i ni¹ta (jer ni¹ta nije ni tra¾ila, bila je naprosto bijesna), izaðe, ovjesi se prkosno uz bok i nervozno zaigra prstima.

Desna jo¹ jedan èas ostane na leðima, prazna i zami¹ljena. Onda se trgne, odmahne palcem, pa se i sama spusti uz bok i uzme pratiti ritam hoda.

Gledam ih zavaðene i ne vjerujem u tu svaðu. One su kao dvije simbiotièke ¾ivotinje ili biljke: jedna drugu mije.. Istinu je rekla Desna: jedna je ¹to i druga; obje su ipak ruke.

Prema njima ide dvoje djece. Djeèak i djevojèica. Dr¾e se za ruku i cvrkuæu. No pred njima umuknu, kao cvrèci kad im se pribli¾i èovjek, i puste ruke. Rastave se. Djevojèica proðe pored Desne, tiho kao da je ne¹to skrivila. Desna je odgojno pogladi po ¾utoj glavi. Djevojèica je pogleda zahvalno.

Djeèak proðe pored Lijeve, smiono. Èak je i pogleda drsko, kao smetnju na putu. Lijeva ga nespretno kvrcne po nosu palcem i ka¾iprstom. Djeèak je pljune. Lijeva se instinktivno digne i zamahne ¹aljivo iznad djeèakove glave, kao da tjera muhe. No Desna se digne i pljusne djeèaka po licu. Djeèak vrisne.

- Za¹to si udarila djeèaka? - upita je Lijeva.

- Zato ¹to te pljunuo!

- Pljunuo je mene, a ne tebe!

- Tebe ili mene svejedno. Ja ne dam pljuvati po nama!

- Ali ja sam ga izazvala; kvrcnula sam ga po nosu.

- A on odmah mora pljuvati?

- Valjda ga je zaboljelo. Bila sam nespretna..

- Mogu zamisliti.. Ali, svejedno, on ne treba zato pljuvati! To je nepristojno!

- A lupati po nosu je pristojno?

- Nisi ga lupila, nego kvrcnula; to nije isto. Uostalom, nije mu od toga nos otpao.

- A ¹to je meni otpalo od toga ¹to me je pljunuo?

- Pljunuti nekoga je najveæa uvreda!

- Èasti?

- Da, èasti! - odgovori Desna, veæ na rubu strpljivosti.

Djeèak je, meðutim, vri¹tao zbog zvuène uvrede po licu.

- Ta-ta, a-a-a.. Ma-ma, a-a-a..

Zaèas mu iz nosa iscurila dva blistava mlaza i pala na bradu, gdje su se veæ izlila dva potoèiæa suza i napravila poplavu.

- Gle derana, ¹to se razdreèio! - reèe Desna kao da se èudi tolikom pretjerivanju. Zatim se obrati Lijevoj: - Daj da te obri¹em.

- Ne treba. Sama sam se obrisala.

- Da, o hlaèe.

- Ne, o kaput. - Uostalom, pazi, eto mu oca!

Otac je dojurio iz kuæe, u ko¹ulji, zasukanih rukava. Vidjele su se slabe, blijede, èinovnièke ruke s plavim, stra¹ljivim venama.

- Za¹to ste udarili moje dijete? - upita Otac suzdr¾ljivo, kao istra¾itelj koji veæ misli na kaznu.

- Zato ¹to je neodgojeno i bezobrazno! - odgovori Desna izazovno.

- ©to je uèinilo? - ponovo pita Otac-istra¾itelj, veæ dvostruko uvrijeðen.

- ©to? Pljunulo me! - reèe Desna s ogorèenjem, kao da i sama vjeruje da je nju pljunuo.

- Nije tebe, nego mene - reèe Lijeva i u¾iva u svojoj praviènosti.

- Svejedno, pljunulo je - povièe Desna autoritativno, kao starje¹ina obitelji.

- Pljunulo, tako, iz èista mira- jo¹ uvijek pita Otac, a veæ zna da æe se morati tuæi.

- Nisam, tata! Ova me najprije udarila po nosu-u-u.. - govori Djeèak plaèuæi.

- Malo ga kvrcnula za ¹alu - veli Desna - a on odmah pljuje!

- Imao je pravo! Neka pljuje - drekne Otac jarosno, kao da je odjednom sav bijes provalio iz njega. - Plujem i ja! -i -plju! - doista pljune. I reèe - Ubojice!

Desna se digne i zamahne iz sve snage. Ali Otac odbije udarac. Zamahne i sam i zahvati Desnu veoma neugodno, po palcu. Desna zajaukne.

Tada se makne i Lijeva. Strelovito se digne i zgrabi Oca za ko¹ulju na prsima. To je, drugim rijeèima, bio mig Desnoj: udri! Desna smjesta shvati mig, skupi svoju ¹aku i uzme udarati Oca po licu.

Njemu poteèe krv iz nosa. Krv je kapala po ┼ijevoj na prsima. I Desna se, jednako udarajuæi po krvavoj Oèevoj maski, sva umastila krvlju.

Videæi kako Oèeva krv kaplje na zemlju, djevojèica upla¹eno vrisne i poleti da hvata kaplje krvi svojim rukama. A djeèak se zatrèi, iz zaskoka dohvati Lijevu i èvrsto je zagrize u meso na podlaktici.

Lijeva zaurla od boli i ispusti Oèevu ko¹ulju. Otac se odmah snaðe i potrèi, pobijeðen. Noge su mu klecale od stida pred vlastitom djecom.

Djeèak ispusti Lijevu iz svojih zubi, a ona ga, od zahvalnosti, mazne po glavi. Djeèak s ponosom primi udarac.

Tada se Noge, kao poslu¹ni konji, dadu u potjeru za Ocem. No djeèak se u isti mah baci pred Noge, ne da moli milost za Oca, veæ da bi se konji popla¹ili i spotakli o njega.

I doista, Lijeva i Desna naðo¹e se odjednom na zemlji u pra¹ini.

- Jaoj! - zajauèe Desna. Palac ju je bolio od Oèeva udarca.

..Dvije okrvavljene ruke na asfaltu. Le¾ale su osramoæene na cesti, jedna do druge, nemoæne, kao odbaèene rukavice.

- Prokleti deran! - procijedi Lijeva kroz prste, pridi¾uæi se.

- Naravno, kad ga nisi znala zviznuti, da ga krv oblije!

- Pa, zviznula sam ga!

- Jest, diletantski! - Pomogni mi da ustanem. Ja mislim da mi je palac prebio.

- Zar te boli?

- U¾asno!

Lijeva je bila nje¾na, sestrinski..

Ustanu. Pod sobom ostave krvave otiske na ploèniku. No one se nisu osvrtale; gladile su jedna drugu i drhtale od ¾elje za osvetom.

A Obraz tada pljune u njih, da bi ih oprao od blata i krvi.