The encoding of this document complies strictly with iso-8859-2 standard. It is best viewed with either Netscape 2.0 (or greater), or Microsoft Internet Explorer 3.0 (or greater). An appropriate font should also be installed. If you have problems with southslavic characters, please visit FAQ Page.
This text has originally been compiled in 1992 by Henning Moerk. Original compressed ASCII version of this text may be downloaded from Slavisk Institut Aarhus, Universitet Ny Munkegade, 116 8000 Aarhus C Denmark. This HTML version was prepared in June 1996 and revised to comply with iso-8859-2 in December 1996 by Borut Maricic.
AUTHOR: Vladimir Nazor
TITLE: Bo¹karina
SOURCE: Pet stoljeæa hrvatske knji¾evnosti. Vladimir Nazor II, Zagreb 1965 (p. 85-100)

Bo¹karina

I

Po tri puta, u tri sela, a pred tri krème naðe se noæas kumpar Zvane, jadan i sam, na pra¹nome drumu koji vodi iz grada u njegovo seoce. Iz prve ga o¹tarije potjera¹e, iz druge ga grubo izgura¹e, a iz treæe ga baci krèmar takvom silom napolje da je kumpar lupnuo o zemlju kao klada.

Le¾ao je neko vrijeme pred tom treæom krèmom, ali je cesta tvrda postelja, pa se pjani kmet di¾e iz pra¹ine na noge koje neæe da ga nose nego mu sve klecaju i ¹evrdaju. Èudan li vam je u ovaj tren kumpar Zvane Grbljina: - brada èupava, nos izmrcvaren, oèi mutne, a sav je bijel kao da je iz mlina do¹ao.

Napre¾e se kmet, da korakne ¹to èvr¹æe i sigurnije, ali kao da se noæas sve urotilo protiv njega. Izdado¹e ga koljena, zaljuljala se pod njim zemlja, a iz gloga i kupina uza cestu pru¾aju se ruke koje ga hvataju i pregone ga èas desnome èas lijevome plotu. Zvane se ipak ne ljuti ni na koljena ni na cestu, pa ni na plot ¹to ga vuèe k sebi da mu ogrebe lice. Znade on da se i najkukavniji kmet mora vratiti sa sajma u selo s veseljem u srcu i s pjesmom na ustima. Istina, danas je okusio mnogu gorku i na pode¹tariji, i na sajmu, i u krèmama, ali osjeæa da se ba¹ po¹teno napio, pa za¹to da se sada ljuti? Ta èemu bi onda pio? - I kumpar se Zvane istrgnu iznova draèama glogova plota, udari ljuljajuæi se sredinom ceste, dignu nos i zapjeva:

- Oj divojko jedrna,

Hodi z manom po drva!

Ali, kao da se na kmetov glas jo¹ gore uzbibala cesta, i stotinu je vukodlaka pru¾ilo iz plota na njega draèave prste ...

Hoæe kmet da pjesmom raspr¹i tugu i potjera strah; gega se i dreèi:

- Sam si suknju razdrla.

Dajte, mamo, iglicu,

Da si krpam suknjicu! -

- Si pjan! - ozivaju mu se glasovi iz gloga, a ruke ga vuku na drugi plot. Protegle ga, zabile, mu nokte u obraze, u lakte i bedra; dr¾e ga èvrsto kao da su gvozdene.

- Pustite me, vragi! Èa ste se mene prijeli?

- Si pjan, Zvane! ©apæu oni u glogu i udaraju ga granèicama.

- Nisam pjan nego sam jadan i bri¾an. Pustite me da grem. Èeka me doma moja Barbara.

Ali je sada jaèe za¹u¹talo. Svinjske glave vire izmeðu grana, zubi se kese, oèi plamsaju, medvjeðe ¹ape padaju kmetu na ramena. Glasovi ¹apæu:

- Kuma Barbara! A kadi su stomanje i facoli ke si rekal da æe¹ joj donest iz grada? Kadi su beèi ke si dobil za kravu? S èim æe¹ platit stevru, trgovce i du¾nike? Æe te izgrdit kuma Barbara! Ne hodi doma, Zvane! Æe¹ spat s nami va plotu.

Le¾i kumpar Zvane, povaljen na ivici; zinuo i bulji u nebo.

U¹tap se pomolio za gorom, i svjetlost se razlila dragom ispod puta. U vedroj noæi ri¹u se na plavetnilu glavice bregova. Crne se na njima ¹ume; amo-tamo bjelasaju se kuæice - sve je nepomièno i kao zaèarano. Ali èempresi i cerovi ¹to se ni¾u na rubovima bre¾uljaka kao da se noæas pomami¹e: klanjaju se jedan drugome, savijaju se i pred oèima Zvanetovim ple¹u kao pjane ¾ene i pretvaraju se u vje¹tice koje ja¹u metle i lete prema mjesecu. Gleda Zvane u dolinu i èudi se magli ¹to se po njoj vuèe. I ona se uznemirila i zatalasala; spustila se nani¾e, a iz nje se pomolio seoski zvonik bio kao snijeg, ¹iljast kao rog.

- To je na¹ turanj! Sam valje doma! - mrmlje Zvane i pru¾a noge da korakne na cestu.

- Stoj! Èa æe¹ doma? - za¹u¹ti u plotu i drvene ruke stiskaju jo¹ jaèe.

Gleda kmet kako se magla mota oko zvonika. Skupila se i digla; otkrila je seoce, grobi¹te s èempresima i lokvu i dio poljane pred crkvom. Di¾e se sve navi¹e, vijuæi se oko tornja. Srebrna joj se boja prelijeva u sivomrku, jedan joj je pramen pru¾io prema zemlji èetiri stupa kao èetiri noge, a drugi se zaoblio pa savio i splosnuo - nalikuje kravljoj glavi na golemu tijelu. Gle, krava je okrenula glavu prema kmetu, gleda ga i - muèe.

- Bo¹karina! klièe kumpar Zvane i otima se plotu.

- Si pjan! Si munjen! - ¹u¹ti glog, i one mu ruke drmaju nogama.

- Pustite me! Ste vidili? Ja sam je jutros prodal na sajmu za niè, a ona je pobegla.

I kmet napre¾e sve svoje sile; istrgnu se draèama i juri cestom. Povratila mu se snaga; srce mu se uznijelo, razvedrila du¹a, razbistrila glava. Vukodlaci vrebaju jo¹ uvijek iz gloga; èuje kako kr¹e granèice jureæi za njim lijevo i desno kao veliki psi; ali Bo¹karina muèe, a to ga hrabri. Posrnuo je dva-tri puta, udario nosom o zemlju, no ni¹ta zato; digao se i - naprijed! Da se rije¹i vukodlaka, plota i ceste i da skrati put, udario je stranputicom, ravno prema selu. Staza je puna kamenja, razrovana i strma, ali Zvanetu je sad ne¹to bolje: mo¾e da i misli.

- Sam rekal ja - govori u hodu - sam rekal ja onoj gospodi od kome¹ijuni da je bog pravedan, da se to ne more tako finit! Nisu mi je premijali, kupili su mi je za niè, zatrli su me siromaka, a ona im je pobegla; vrnula se nazad. Opil sam se od ¾alosti, ispatil se kako be¹tija, ma sad je sve pasalo.

Ide Zvane stazom, lomi noge po kamenju, pru¾a ruke prema kravi od koje mu prikaza postaje sve jasnija na mjeseèini, u vedrini noæi.

- Bo¹karina! Otkini se od turnja! Pridi!

Kao da je ¾ivotinja zbilja èula poziv kmetov; okrenula se, spustila se niza zvonik, po¹la kmetu u susret.

Zvane je stao, topi se od milinja:

- Bo¹karina, blago moje!

Ali, ¹to se krava vi¹e penje, to ozbiljnije postaje kmetovo lice. Èudno! U svome hodu biva ta ¾ivotinja sve manja, sve crnja, ¾ivlja i bje¹nja. Gleda Zvane kako joj se rogovi pretvaraju u u¹i; trbuh joj se ugiba, nestaje ga; bokovi joj se splo¹njuju, vrat joj se kraæa, gubica se pretvara u nju¹ku s oèima kao u vuka, i s ustima iz kojih visi jezièina okru¾ena zubima. Zvane se uozbiljio, uprepastio, skamenio - eto, pred njim na stazi stoji sada crn pas i upire u nj pogled kao da bi ga htio ¾iva progutati.

Razoèaranje i strah rastrijezni¹e èovjeka. Stisnuo je noge, usiljava se da stoji uspravan, i hoæe da ¹to mirnije progovori tomu novom napasniku.

- Znam ki si; vero ja da znam. Ba¹æane Furlaniæu, nemoj me i ti jadit! Ma èa mi se sve ni danas pripetilo! Ku si ti mrak, napastuj druge, a ne mene ki ti nisam nikad èa zlo storil ali èa grdo rekal. Su ti morda povidali da sam ti ja ukral onu balu sena da hranim s njom blago? Ma, veruj, to ni istina - pa ku bi to bilo, bi¹ me za to noæas gonil kako be¹tiju i dignul kako perje va ariju, i najzad me hitil s visokega va koju jamu kako da ja ne bi bil kr¹æan? Si èul, kumpare Ba¹æane, pusti me da grem doma - ako si mrak, nisi hudoba paklena.

Tako govori kmet gotovo kroz plaè, ali pas ne svræe s puta; re¾i na Zvana koji se ne mièe jer zna da se pred mrakom ne smije bje¾ati da ga se jo¹ gore ne ra¾esti. Zna kumpar Zvane da taj pakleni skot neæe nahuditi kr¹tenoj du¹i sve dok èovjeku ne skoèi meðu noge, pak se sve muèi i napre¾e da ih dr¾i skupa. O upravo su noæas te nesretne noge njegovi najveæi du¹mani. Stoji kmet ukoèen usred staze pred crnim psom, ali trup mu se ljulja; glava mu posræe i klima kao prazna tikva na kocu usred usjeva. Najednom mu se prièini da se zemlja okrenu oko njega; jauknu, zatetura se i ra¹iri noge da ne padne; ali prije no æe se iznova razabrati, osjeti da mu je ne¹to skoèilo meðu noge i da ga je ¹èepalo za bedra, pa ruknulo kao bik te se nadulo kao mje¹ina i diglo ga uvis.

II

Visoko u zrak nosi mrak kumpar Zvana Grbljinu. Le¾i kmet potrbu¹ke na hrptu crna psa; stiska nogama pasju trbu¹inu, prianja prsima o mrakova leða, dr¾i se grèevito za dlakave u¹i. Uste¾e disanje i sklapa oèi jer osjeæa da bi ga inaèe spopala vrtoglavica te bi popuznuo niz grdosijinu ko¾u i strmeknuo s neba na zemlju. Let, zrak i vjetar ¹to mu ¹iba u lice i razgaljene prsi, raspr¹uju u kmetovoj glavi i posljednje dimove vina koje ga danas tako ljuto prevarilo mjesto da ga raznje¾i i razveseli. Èuèi Zvane na pasjem hrptu, stiska oèi kao oparen maèak, i razmi¹lja o svome novom jadu.

Nema vi¹e sumnje: pjan nije, pa sve to ¹to se s njime zbiva nije sanja nego java. On ja¹e na mraku, onako kako je èuo da su i neki drugi nesretnici u njegovu selu katkad jahali. Ali, koji je to mrak? Zar zbilja Ba¹æan Furlaniæ, onaj ¹epavi njegov susjed koji ga kleveæe da mu je ukrao breme sijena? Vele te¾aci da se Ba¹æan promeæe èesto u psa te da napastuje noæne putnike. No mrak je i stari Miæa ©atina i zvonar Jo¾e. Ali ova dvojica s kumpar Zvanetom rado druguju, igraju i piju; za¹to bi ga onda noæas muèili? Grbavi trgovèiæ ¹jor Toni, to ti je isto na glasu mrak i Zvanetov naj¾e¹æi neprijatelj. Avaj Zvanetu ako sada sjedi na ¹jor-Tonetovim leðima. Leden znoj spopada kmeta na tu pomisao. Stiska koljena, grèi ¹ake, beèi oèi.

Pas ispru¾io vrat i gubicu, lapæe jezièinom, vesla nogama i pliva po zraku kao riba u vodi. Rasvijetljena mjeseèinom prostire se pod kmetom draga. Ravna je kao dlan, tamno-modra kao more kad pu¹e prva jesenja bura, a niz nju se ljeska i vijuga rijeka.

- Mankoè da bi me hitil va vodu! Bilo bi meèe - misli Zvane.

Crni pas koji je onako nadut nalik na konja splosnuta hrpta, kratkih nogu i repa i o¹tre gubice, leti sada sve nani¾e prema oblacima dima ¹to sukljaju iz ¹ume pokraj rijeke.

Sada se bolje raspoznavaju kuæice ra¹trkane po dragi i stabla na sjenoko¹ama. Lete oni nani¾e, ali kmetov strah postaje veæi. Jablani str¹e prema njemu kao koci, paèe kao ra¾njevi posaðeni tu da ga doèekaju u padu i probodu jo¹ ¾iva; osu¹ene bare zinu¹e pod Zvanetom kao èeljusti nemani, spremne da ga progutaju; a prameni magle ¹to se jo¹ vuku po dolini primaju oblike vukodlaka koji di¾u glave i èekaju da im kmet pane u naruèaj.

- Pomagaj Isus i Marija! - ¹apæe kmet i hoæe da se prekrsti, ali mu se ruke prilijepile za ona u¹esa; ne mo¾e ni prstom ganuti.

Mrak leti; ¹uma je sve bli¾a. Dim se vije okolo kumpara, kolje ga za oèi, gu¹i ga u grlu.

- Æe me hitit va oganj, æe me ispeæ ¾iva! - jadikuje kmet.

Pa se opet digao i obuzdao svoj let. Sloj dima ¹iri se pod Zvanetom, a ispod te sive koprene vidi on koje¹ta.

Èudne stvari gleda kmet u moru ispod sebe. Nestalo je ¹ume pod velom dima - sajam je to, ma ba¹ onaj isti sajam na kojemu se jutros Zvane toliko rastu¾io. Gle, oni isti te¾aci, isto blago, isti kupci iz grada i me¹etari, pa i ona ista gospoda od komisije za nagradu bikova i krava muzara. Èudi se kmet jer vidi u tome kome¹anju i sebe istoga - da, ba¹ sebe kumpara Zvaneta Grbljinu, u sivu klobuku ¹to ga je kupio lani u Puli, i u novome modrom odijelu ¹to mu ga ¾ena Barbara skrojila - gdje vodi preko poljane svoju Bo¹karinu. Svi ljudi na sajmu okrenu¹e glavu prema njegovoj mr¹avoj kravi. Gledaju je kao zapanjeni, èude se i posmjehuju. A on - da, ba¹ on, jer nije vi¹e pjan i zdrave ga oèi ne varaju - vuèe dalje kravu, pribli¾ava se da¹èari u kojoj stoje gospoda od komisije i promatraju gojne i lijepe ¾ivotinje meðu kojima æe izabrati onu ¹to æe je nagraditi. Djeèurlija i kupci jate se okolo Zvaneta i njegove Bo¹karine i bulje u kravu kao u èudo. Djeca zvi¾de, trgovci udaraju u smijeh. Bo¹karina se pokunjila od srama, oborila je glavu i rep, a kmet se ljuti. Gleda Zvane sa mraka kako onaj drugi Zvane dolje na sajmi¹tu ma¹e rukama, psuje i kune, i vuèe kravu sve do plotiæa pred da¹èarom. Gospoda od komisije kao da su danas obijesne volje. Veterinar, èlan poljodjelskog vijeæa, prisjednik pokrajinskoga odbora i naèelnik gradski smiju se i rugaju njegovoj kravi i ma¹u mu da se okani ¹ale i da odmakne od da¹èara; jedino lihvar ¹jor Momolo gleda u Ba¹karinu, ¾mireæi oèima i èupajuæi prstima ono par dlaèica povrh usne. Zvane se ne da zbuniti, no boèi prsa, di¾e glavu, ma¹e rukama kao vjetrenjaèa krilima i sve ne¹to govori i govori, kao da bi svakako htio komisiju o neèemu uvjeriti, od nje ne¹to isprositi, pa èak je na ne¹to prisiliti. Trgovci se uto tiskaju prema njemu da mu se bolje narugaju, a djeèurlija je zaplesala okolo Bo¹karine - stoji buka i gu¾vanje. Skoèilo onda nekoliko stra¾ara pa raspr¹ilo gomilu, udarilo nogama kravu u bokove i gurnulo daleko Zvaneta.

Mrak leti dalje èeprkajuæi nogama po povr¹ini sive pare. Pod koprenom dima biva uvijek tamnije. Nestade sajma. Na dnu tog mora vidi sada kumpar Zvane gradsko predgraðe rasvijetljeno posljednjim zrakama sutona. U polumraku ugledao je opet svoju sliku i priliku gdje mraèna i ¾alosna, sjedi pokraj krème i bulji u Bo¹karinu koja stoji uz njega. Gle, pred kmeta banu èovjek lukavih oèiju - ¹jor Momolo. Pribli¾io se kmetu, tucka ga rukom po pleæima, ne¹to mu govori. Zna kumpar Zvane ¹to ono ¹jor Momolo veli sada njegovoj slici i prilici, dolje pod koprenom dima - ta i njega je veèeras sreo ¹jor ma ba¹ na istome putu, pred onom istom krèmom, pa ga tuknuo po ramenu i stao mu govoriti. Raèe da ga ¾ali, jer da zna kako je kmet Zvane nevoljnik i siromah. Za¹to je zapustio kravu? Takve krave ne smiju ni orati ni vuæi. I jo¹ ju je kmet poveo na sajam i pred komisiju da mu se svijet ruga.

®ao je sve to ¹jor Momolo, jer da je kumpar Zvane imao vi¹e soli u glavi, bio bi drukèije uzgojio kravu, pa bi kmet bio sigurno dobio nagradu te podmirio stari dug zbog kojega æe on, ¹jor Momolo, biti prije ili kasnije prisiljen da Zvaneta sudom tjera. Ni¹ta za to, poèekat æe ga jo¹ mjesec dana - du¾e nikako. ©jor Momolu je ¾ao kmeta, neæe da se Zvane vrati veèeras kuæi praznih ruku i osramoæen, neæe da ga izru¾i ¾ena koja se sigurno nada daru od mu¾a - eto, kupit æe on od njega tu nesretnu kravu. Slu¾it æe mu da vuèe sijeno, jer mu je prekjuèer lipsao osao. Nudi mu za kravu tri srebrna kruna¹a, a èetvrti mu daruje da lak¹e preboli dana¹nju sramotu. - To sada govori ¹jor Momolo Zbanetu - sjeni, a kmet pristaje, di¾e se prima novac, ljubi Bo¹karinu u èelo i sræe u krèmu da ugu¹i u vinu jad i èemer svoj.

Mrak je ðipnuo kao konj, digao se visoko u zrak i udario drugim pravcem. Prohtjelo se psu projuriti preko poljene, minuti kr¹evitu neku strminu i latiti se gorske kose.

- Sad æe me - ¹apæe kumpar Zvane i stiska opet oèi, jer dr¾i da æe tako mirnije poginuti.

Pas je pru¾io noge, duge kao jarboli na brodu, tanke kao koci, a svaka na tri zgloba kao one u muhe, pa juri po kosi gorskoj.

Mrak-pas pretvorio se u golema mraka-pauka.

U ludome trku preletje nakaza gorska bila sve naokolo drage, a kad sti¾e na kuk povrh Zvanetova sela, prometnu se iznova u psa i udari zrakom prema seoskome zvoniku koji, rasvijetljen mjesecom, baca preko trga i kuæica debelu sjenu.

III

Mjesec zapada za gorom. Iz gudura po dragi izviru bujice sjene; razlijevaju se po sjenoko¹ama, penju se uza strmine, poplavljuju dolinu. Sve postaje jo¹ tajanstvenije u toj povampirenoj noæi. Plima tmine di¾e se kao more pod udarcima jugovine, prodire u klance, guta poljane, penje se uz bokove bre¾uljaka. Kao da èaða suklja negdje iz ponora da pro¾dre dolinu. Svuda pusto¹ i tama; jedino je Zvanetovo seoce jo¹ uvijek rasvijetljeno kao usred dana. Sve je kao ukoèeno i zaèarano u selu: samo su èetiri jablana na uglovima kumpar Zvanetove kuæice poèela treperiti listiæima i tresti kro¹njom. Potamnje¹e kao stoljetni hrastovi, zaobli¹e se u sredini, dobi¹e po jednu kvrgu na vrhu, isturi¹e jo¹ jedno deblo prema zemlji i pru¾i¹e put kmetove kuæe po dvije grane sliène ruèetinama. Da, èetiri diva str¹e sada na uglovima kuæe i gledaju u mraka koji lebdi nad njihovim glavama s kumpar Zvanetom na hrptu. Pas zalaje a divovi se doèepa¹e èetiriju uglova krova i digo¹e ga u zrak.

Kumpar Zvanetova je kuæa puna ljudi kao ¹ipak zrnja. Stoji vika i graja. Svi se guraju oko kume Barbare koja sjedi na ognji¹tu, lije suze i krije rukama lice da ne vidi onu rulju. Raspoznaje Zvane sva ta lica: - to su kumparovi vjerovnici, a meðu njima i Keko, ¹jor Momolov glavni sluga, pa onda èeta poreznih poslu¾nika, fanata sa suda, sluga i redara, opæinskih financijera, odvjetnièkih pisarèiæa i lugara. Vojska navaljuje na ¾enu i tra¾i od nje da joj plati dug, porez, globu, napojnicu, mito i ¹to ti ga ja znam, a Barbara kuka i moli da se strpe. - Doæi æe Zvane sa sajma, donijet æe nagradu jer je njihova Bo¹karina èudo od krave, pa æe platiti; dat æe im on cijelu nagradu, a do potrebe i ko¹ulju sa sebe i njezine srebrne nau¹nice, suknje i nove postole - ta njih se dvoje ne boje siroma¹tva dok im je ¾iva i zdrava krava Bo¹karina. - Tako govori kuma Barbara, ali onaj mrski Keko, sluga i prodana du¹a ¹jor Momola, udara u smijeh i dere se na nju. Kakav Zvane, kakva nagrada, kakva Bo¹karina! Zvane se opio noæas kao èep, i mrak ga ponio na Uèku, da ga strovali u guduru. Nagradu je dobio jutros netko drugi; njihovu Bo¹karinu izvi¾dala djeèurlija na sajmu. Zvane je prodao tu svoju sramotu za tri srebrna kruna¹a o kojima Keko sumnja da æe mu Barbara u d¾epu jo¹ jedan naæi ako mu potra¾i sutra razlupan le¹, jer je lokao noæas po krèmama.

Barbara skoèi na noge kao da ju je guja ujela. Prodao je Bo¹karinu? Nema u svoj Istri zlata ¹to bi je isplatilo. ©to su ono sedam gojnih krava ¹to ih je faraun u snu gledao na misirskim pa¹njacima, prema Bo¹karini? Nije Zvane po¹ao jutros s kravom u grad da je proda, nego samo da dobije za nju nagradu. La¾e Keko, taj bezdu¹nik. Zvane æe do koji èas stignuti doma, i sve æe biti opet mirno i zadovoljno.

Rulja navaljuje na ¾enu; ruga joj se i psuje. Kad ona reèe da nema ni prebijene pare, uskome¹a se gomila kao pèelinji roj kad baci¹ kamen u ko¹nicu; poèe plijeniti i harati po kuæi. Rastavi¹e postelje, otvori¹e i prevrnu¹e ¹krinje, skinu¹e lopi¾e sa zida, komo¹tre s veri¾njaèe, svijeæe i leme¹ sa stropa, te provali¹e u staju da kotrljaju u dvori¹te baève i badnjeve, da svrgnu turanj i ponesu napolje kamenice, brente, vedra, sijeno i gnoj. Ostade kuæa gola i pusta. Jo¹ su mnogi od njih praznoruki, pa istavljaju vrata, èupaju okvire s prozora; a jer je kuæa graðena kamenjem, laæaju se poluga i ma¹klina, pa ru¹e zidove: razvaljuju, lome, cijepaju i nose tko prag, tko gredu, tko kamen, tko dasku. Slièi kumpar Zvanetova kuæa humku na mravinjaku kad ono navaljuje na nj mravlja vojska da ga svega raznese. - Nestade kuæe kao da ju je vihor odnio: sve je pusto, jedino kuma Barbara sjedi na razorenom ognji¹tu i kuka kao kukavica.

- Bri¾na moja Barbara - klièe Zvane s visoka.

®ena se trgnula, skoèila na noge, skamenila se od èuda. Ali se Barbara razabira:

- Sam rekla ja da Keko la¾e! Si ti to, Zvane, na na¹oj Bo¹karini? Su te napastovali na putu, pa se pripetilo èudo i si zletil po ariji. Pridi, Zvane; pridi dole! To je sve niè kad nam Bo¹karina ni zginula. Æemo storit s njom novu hi¾u. Na, na, moje blago!

- Znorila mi ¾ena! - jeca Zvane na mrakovim leðima, a crni se pas spu¹ta polako prema kumi Barbari da ga ¾ena bolje vidi.

Barbara bulji u mraka, mr¹ti èelo, mijenja se u licu i krije¹ti:

- Zvane, gnus! Si je dakle prodal? Si nas zatrl! I bog te ka¹tigal: opil si se; æapal te mrak ... Pa neka te nosi kad si takov. Zvane, gade!

Bijesni i dreèi se ¾ena kao srda. Mrak dr¾i kmeta povrh njezine glave, a kad i njega oglu¹i ¾enska vika, di¾e se opet uvis, roni u tamu.

- Neka te, huncut! - Zginul kako brek! Ne premudal noæas, Zvane, livu s desnom i desnu s livom! - èuje se jo¹ kako ¾ena vièe.

Kumpar Zvane leti u tami. Ne vidi vi¹e zvijezde na nebu ni vatre na zemlji; ne èuje drugoga ¹uma do klopotanja pasjih nogu, a osjeæa da æe mu sada kucnuti posljednji èas jer ga mrak nosi k uvali. Nikada do te noæi ne zadrhta kumpar Zvane od pomisli na smrt i ne osjeti èe¾nju da se spase i ¾ivi kao u ovaj posljednji trenutak. Zna da je za nj sve svr¹ilo, da je upropa¹ten, da mu je smrt jedini spas od poruge svijeta, od hajke vjerovnika, od prosjaèenja, gladi, ¾eði i zime, ali ¾ena mu ¾eli smrt, i upravo zato kumpar Zvane neæe da strada, neæe da pogine. Viknula mu je: "Zginul kako brek! Ne zamudil noæas livu s desnom i desnu s livom!" i kmet razmi¹lja kako bi i u tome sluèaju - mogao uraditi sve protivno negoli to ¾eli njegova ¾ena Barbara, to vi¹e ¹to ovog puta ima jo¹ va¾nijih uzroka da je ne poslu¹a i da je razjadi. I uoèi smrti dr¾i se kumpar Zvane svoga staroga naèela: Èini ba¹ ono ¹to tvoja ¾ena neæe da uradi¹, pa æe ti dobro biti! - Zna kumpar Zvane ¹to bi u ovome sluèaju bilo protivno od one: "Zginul kako brek!" - bogme: spasti se i ¾ivjeti kao bubreg u loju. Ali mu ne ide za rukom odgonetnuti smisao one druge: "Ne zamudil noæas livu s desnom i desnu s livom!"

Neman leti, a Zvane èuèi na pasjem hrptu i napinje mozak da uðe u trag zagonetnim rijeèima. Uoèi pogibije mrakova ga leða ne dr¾e onako èvrsto kao prije: snaga je popustila, mo¾da navla¹, da ga pas lak¹e strese s leða i sunovrati u dragu, pa se kumpar Zvane sve slobodnije mièe na onome hrptu. Oprezno i polako, da se neman ne dosjeti, zamijenio je desni rukav lijevim, svukav¹i haljetak i obukav¹i ga naopako. Uspio je napokon da uradi isto i sa svojim ¹irokim hlaèama, ali mrak jednako leti, i veæ se u tami bjelasaju hridine na dnu jaruge.

- Prokleta baba! - uzdi¹e kumpar Zvane. - Prevarila me i taj put.

Kamenje na dnu uvale prièinja se kmetu kao zubi ¹to rastu u tami.

- Ha, ¹kornje! - ¹apæe kumpar.

Dr¹æuæi od straha i napre¾uæi se da ne izgubi ravnote¾u, izuva kmet èizme pa ih opet obuva, promijeniv¹i lijevu na desnu; hvata se za mrakove u¹i i upire pogled u ponor koji sada otvara svoje ¾valo ba¹ ispod njega.

Pas se ustavlja, laje i trese glavom i leðima, ba¹ onako kao ¹to èini kuèak po¹to je iza¹ao iz vode. Kumpar Zvane se ne mièe.

Mrak rièe, grèi se, poskakuje, ðipa i drma tijelom. Kumpar Zvane ja¹e na njemu kao konjanik i udara u smijeh.

- He, he, ¹jor Toni, je vas prevarila kuma Barbara, moja ¾ena! Èa niste znali da kada se premuda na mraku livu s desnom i desnu s livom, da on, mrak, gubi moæi i mora slu¾it onemu ki ga ja¹e? Ej, ¹jor Toni, èa æete mi dat da vas ne muèim sve dokle petehi ne zakantaju, i da vas valje pustim libero?

Pas lebdi u zraku, ne mièe se. Krotak je kao jagnje. Piskutljiv glas dopire do kmetova uha.

- Zvane, æu te popeljat va motovunsku bo¹ku kadi je zakopano zlato, sve beneèanski cekini.

- To su tati skrili. Ga neæu.

- Æu te popeljat na Uèku kadi ple¹u vile, neka te premudaju va mladiæa.

- Sam veæ dosta ¾ivel.

- Æu te ponest va Benece da jih vidi¹; æu ti darovat uru od zlata; æu ti dat jednu travu, pak æe ti Barbara rodit sina.

- Ne, nego ja æu premiju za Bo¹karinu! Ja æu da mi vrnu èas' i po¹tenje.

- A ba¹ to ne morem. Krava ti je za niè.

- Peljaj me va grad! Ja æu da vidim kome¹ijun i Bo¹karinu! - klièe kmet i udara mraka nogom u trbuh.

Neman leti prema gorama na zapadu.

IV

©iroka okrugla kotlina le¾i pod kumpar Zvanetom. Gorski rubovi uhvatili se kamenim zubima neba naokolo.

- Dole va grad! - zapovijeda kmet mraku.

Gorski se rubovi di¾u uvis; oni propadaju u tamu koja je sve crnja. Zvane gleda kako se suzuje planinski obruè nad njegovom glavom; kre¹ti prestra¹eno: "Pelje¹ me va pakal" i udara nogama mraka da se iznova digne. Poslu¹na je neman stala i poèela drukèije veslati nogama, ali upravo u taj èas zaèu se èudan glas. Dolje iz ponorske dubljine, sa brda naokolo ili iz utrobe zemaljske, prodire sna¾no mukanje, pa se poziv razlije¾e po kotlini. Nevidljiv je val zapljuskao o zidove ponora. Zatalasalo se mraèno, mrtvo more; gotovo èuje¹ kako se kidaju niti na tkivu noæi.

- Bo¹karina! - klièe kmet i goni opet mraka na dno kotline.

Oko kule nad ponorom zgurila se varo¹ica. Ulice, ceste iz obli¾njih mjesta, putovi sa sela i staze s poljskih pojata svr¹avaju se kao napeti konci u dvori¹tu ispred kule. Prièinja se kumpar Zvanetu da gleda paukovu mre¾u: kula-pauk crni se u sredini, a sve su te kuæe, pojate i kolibice ulovljen plijen, ovdje veæ isisan, tamo jo¹ ovit pauèinom.

Pauk-kula bdi u noæi. Hrbat mu str¹i uvis, a oèi mu rasvjetljuju vrt pokraj ponora.

Èetiri druga sjede pod doksatom za stolom. Èlanovi komisije za nagraðivanje bikova i krava muzara goste se noæas kod ¹jor Momola koji je sav sretan ¹to je njegova krava Ro¹a dobila danas prvu nagradu. Gospodin prisjednik zemaljskoga odbora, gradski naèelnik i veterinar spominju onu mr¹avu i gnusnu kravu ¹to je jutros neki seljak poveo pred komisiju na opæu sablazan i ruglo.

- Ona vam je krava, gospodo moja - veli naèelnik, prava slika i prilika ekonomske snage ovoga naroda.

Veterinar srèe refo¹k i govori:

- Gospodin je Momolo kupio u kmeta Grbljine smije¹nu kravu, samo da pomogne te¾aku.

Gosti hvale i slave domaæina, a ovaj nazdravlja prisjedniku. Gotovo ple¹e od sreæe ¹to mu se priznaje da je èovjek koji se èak ¾rtvuje za siromaha.

©jor Momolo umuknu, èa¹e zazveèa¹e za posljednji put, i gospoda ustado¹e.

Ali upravo sada zaèu se ¾amor pred vrtnim plotom.

- Poèekajte me! - klièe netko sjedeæi na hrptu ¾ivotinje koju gospoda ne mogu dobro vidjeti, ali rekao bih da je nalik vi¹e na psa negoli na konja.

S te ¾ivotinje koja se boji svjetlosti pa odmièe natra¹ke, netko je si¹ao, zatrèao se prema plotu, preskoèio ga i banuo pred stol.

- Ti si to, kumpar Zvane? - veli ¹jor Momolo.

A kumpar Zvane Grbljina, èupave brade, krvava nosa, pra¹an i èudnovato obuèen, ¾miri oèima, kopa rukama po d¾epovima, vadi nekoliko kruna¹a pa ih baca na stol.

- Zvane, jesi li pjan ili lud?

- Ni pjan, ni munjen, ¹jor Momolo! Nego sam pri¹al da mi date premiju ili da mi vrnete nazad Bo¹karinu.

- Che selvaggio? Che barabba! - èude se gospoda.

- Ali èovjeèe bo¾ji - miri ¹jor Momolo seljaka - nagradu je dobila moja Ro¹a, a Bo¹karinu si mi prodao!

- Èa je njihova Ro¹a dobila premiju? To ne gre, gospodine; to ni pravo! Da oni dobiju sve one beèe, a ja niè? Su se morda oni trudili poli svoje Ro¹e kako ja bri¾an poli Bo¹karine? Najprvo, oni su kupili tu kravu va va tujoj zemlji, a Bo¹karina je na¹e domaæe blago: zlegla ju je Belusa ku je kupil moj pokojni otac va Pore¹èini. Oni imaju lipu ¹talu i èuda sena i èuda hlapci ki gledaju blago; i moreju ¹pendat za mede¾iju kad blago oboli; moreju se sekako pomoæ kad pride leti su¹a i po zimi velika zima - a ja siromak, èa æu ja kad je blago laèno, ¾ejno i bolno? Èa da dobiju vajka premiju oni ki su bogati i ki imaju sega? Ne znaju oni da smo ja i moja Barbara trpili veæi puti glad i ¾eju samo da nam Bo¹karina ne krepa! Ne znaju oni koliko smo se mi za nju muèili kad smo iskali za nju seno, travu i vodu. Mi smo zamr¹avali samo da se ona podebeli - a oni, ¹jor Momolo, èa su oni storili za svoju Ro¹u? Ma ba¹ niè! Gojili smo mi kmeti to blago èa su ga oni dopeljali iz tuje zemlje ... Ni krave na svitu kakova je moja Boskarina, pa meni gre premija a ne njima. Delajte po pravici; dajte mi premiju ali mankoè mi vrnite nazad kravu. Na vam beèe nazad - èa æe mi ta limo¾ina!

Tako je govorio kumpar Zvane sa srcem na dlanu i sav crven u licu.

Gospoda su se samo èudila. Prisjednik je zahtijevao da Momolove sluge bace drznika napolje; naèelnik je nareðivao da se pozovu stra¾ari jer je kmet pjan ili lud.

- Moj dobri kumpar Zvane, sva su ova gospoda vidjela jutros va¹u Bo¹karinu. To nije vi¹e krava, to je gotovo mrcina! - reèe ¹jor Momolo.

Ali na te rijeèi kmet kao da se pomami. Njegova krava mrcina? Ta ga uvreda peèe; ne mo¾e da je preboli. No jesu li gospoda ba¹ dobro vidjela njegovu kravu? Neka sluge dovedu sada iz ¹jor Momolove staje Ro¹u i Bo¹karinu, neka ih gospoda pomnjivo promotre, neka im ku¹aju mlijeko, pa neka onda sude koja je od njih vrednija nagrade.

- Taj je èovjek lud - reèe prisjednik. Deder, na¹alimo se s njime prije no stignu stra¾ari. Dajte amo krave!

©jor Momolu se ne svidje ta ¾elja gospodina prisjednika, ali gosti poèe¹e pljeskati rukama, i domaæin morade namignuti slugama.

©tale se nala¾ahu odmah iza kuæe. Ne potraja dugo, i dovedo¹e obje krave pred gospodu.

- Oh blago moje! Bo¹karina zlatna! - viknu seljak, skoèi do krave i stade joj cjelivati oèi i èelo.

Gospoda prasnu¹e u smijeh.

I zbilja, pokraj èiste i gojne ¹jor Momolove Ro¹e kmetova se Bo¹karina prièinja¹e gnusnijom, mr¹avijom i starijom nego uistinu i bija¹e.

- Izbroji joj, kmete, prstom rebra. Sigurno joj koje fali.

- ©to si pustio da joj psi odgrizu rep?

- Okladimo se da æe ¹jor Momolove sluge prepiliti gredu na njezinu hrptu!

Gospoda se sve ¾e¹æe rugaju s Bo¹karinom, a iz kmetovih oèi kotrljaju se suze.

- Æete vidjet - klièe Zvane pa se spu¹ta na koljena i hvata rukama kravu za vime.

- Nemoj je jadnu!

Seljak ne slu¹a vi¹e zadirkivanja gospode; kleèi pod kravom, ne¹to joj tepa, gladi joj dlanovima vime pa je hvata za sise i poèinje musti.

Bo¹karina stoji nepomièno; gleda mirno i blago u gospodu. Njezino se vime pod dodirom Zvanetovih dlanova zaoblilo i nadulo. Sise u kmetovim ¹akama nabreknu¹e; i dva mlaza mlijeka ¹iknu¹e iz njih.

- Per dio! Ne¹to je ipak kapnulo.

- I to je sve, kmete! Ne muèi je vi¹e.

Ali mlazovi mlijeka ¹ibaju iz vimena sve jedriji i jaèi. Mlijeko rije prugljice u zemlji, pjeni se i ¹umi; odskoèilo je od kamena i poprskalo je lice gospodinu prisjedniku koji se bio prignuo da bolje vidi to èudo.

- Pusti, izmuzao si je! - veli ¹jor Momolo.

Kmet se ma¹e drugih dviju sisa. Procurilo je i iz njih, ali su mlazovi jo¹ nagliji i deblji. Mlijeko plju¹ti, pjenu¹i se, ¹umi pod mr¹avom kravom koja se zagledala u gospodu. Zemlja ne pije vi¹e mlijeka, i seljak kleèi sada u lokvici.

- Daj, Bo¹karina, daj! - klièe Zvane, pa ustaje i tucka kravu po bedrima.

Iz èetiriju sisa ide mlijeko, teèe samo i neprekidno u èetiri mlaza, bijelo kao snijeg, miri¹ljivo kao jagoda. Kao da je vrelo udarilo iz èetiri grla, u èetiri ¾ile, iz kamena gorskoga, pa se bjelasa, romoni i pjeva kako æe ono o¾iveti sve ¹to je sunce opr¾ilo, ¾eða ubila. Bije, toèi se i curi Bo¹karinino mlijeko, i ¹umi o slaèini djeteline, o mirisu kadulje na pa¹njacima; o snazi sokova ¹to ih ljetno sunce zgu¹æava u vlaæu trava. Romoni Bo¹karinino mlijeko o znoju te¾aka, o snazi njihovih mi¹ica, a vedrini njihova duha koji zna mnogo pretrpjeti i podnijeti. Lokva se bijeli usred vrta, potoèiæi vijugaju se od nje prema uglovima vrtiæa, a mlijeko teèe dalje i ¹umi: "Ja sam bijelo i mirisljivo, ja sam toplo i hranljivo! Pretaèem se odiskona iz ¾ile u ¾ilu, iz vimena u vime, ali sve gu¹æe i slaðe, da zadojim va¹a èeda, a vas okrijepim."

- Kumpar Zvane, ¹teta za mlijeko!

Kmet ¹uti i gleda. Njegovo se èelo vedri motreæi kako se ta gospoda èude. Oni su potoèiæi iz mlijeène bare nabujali i brzaju po vrtu da ga poplave. Razlijeva se mlijeko sve naokolo, di¾e se kmetu do ispod koljena, a gospoda se penju na stolice da izbjegnu toj plimi.

- Sluge! Brente i baève!

- Kmete, jesu li sve va¹e krave takve?

- Koliko æe¹ za nju?

- Mi daju premiju? - odgovara Zvane.

Gospoda vade iz d¾epova novce i prstenje s ruku, skidaju zlatne lance s prsluka, kupe srebrno posuðe po stolu, trgaju se sebe nakite pa sve to bacaju u kmetov klobuk.

Seljak gleda u zlato i srebro; misli kako æe jo¹ danas zaèuditi njome svoje selo, kako æe oviti Barbari oko vrata te lance, kako æe sagraditi kuæicu sa ¹talom za drugu Bo¹karinu i kupiti sjenoko¹u i njivu, podmiriti dugove, platiti poreze i postati gazdom.

U¾iva kumpar Zvane i posmjehuje se gledajuæi u svoj klobuk; pa kao da se boji da ga ta gospoda ne prevare i ne oplijene, tr¾e se, skoèi preko plota. Pojuri u tamu i zaja¹e ¾ivotinju ¹to ga èeka pod granama lipe.

*

Veæ u praskozorje ustade jutros kumpar-Zvanetova Barbara i obaðe selo. Pita za mu¾a. Nadala mu se sinoæ; èekala ga cijelu noæ; njega jo¹ uvijek nema. Je li ga tko od susjeda vidio na sajmu? Znadu li ¹ta o Bo¹karini?

Prièa kmet Jo¾e da je vidio kumpara ujutro na sajmi¹tu upravo onda kad je na silu htio da ga puste s kravom pred komisiju, i da je èuo kako su se ljudi oko Zvaneta dreèali i kako su zvi¾dali. Kmet Jure pripovijeda da se uveèe na¹ao s kumparom u krèmi; Zvane je pio, ali kao da mu ono sinoænje vino nije ba¹ najbolje prijalo - bio je lo¹e volje.

Barbara se zamisli; potrèa doma, zatvori kuæna vrata i poðe prema gradu. Htjela je do one krème. Mine strminu i stigne na cestu ¹to vodi preko bre¾uljka. Ne koraknu dvadeset puta drumom, kad je gotovo prestra¹i ne¹to crno u granju ¾ivice.

®ena se pribli¾i i pogleda.

Pra¹an i razdrpan, izgrebena lica i ruku, s nosom u zraku i pru¾enih na cesti nogu, le¾ao je kumpar Zvane kao klada u glogovu plotu. Spavao je i hrkao u vas mah, a na usnama mu drhtao osmijeh, ba¹ kao da se naslaðuje utvarama neke èudne sanje.

Savremenik, 1910.