The encoding of this document complies strictly with iso-8859-2 standard. It is best viewed with either Netscape 2.0 (or greater), or Microsoft Internet Explorer 3.0 (or greater). An appropriate font should also be installed. If you have problems with southslavic characters, please visit FAQ Page.
This text has originally been compiled in 1992 by Henning Moerk. Original compressed ASCII version of this text may be downloaded from Slavisk Institut Aarhus, Universitet Ny Munkegade, 116 8000 Aarhus C Denmark. This HTML version was prepared in June 1996 and revised to comply with iso-8859-2 in December 1996 by Borut Maricic.
AUTHOR: Milisav Saviæ
TITLE: Ujak na¹e varo¹i. Vuk
SOURCE: Beograd 1977.

Ujak na¹e varo¹i. Vuk

Iznenadni, veliki snegovi, kakve ni starci nisu upamtili, odagna¹e od na¹eg sela sve putnike i goste, ali privuko¹e druge, ne¾eljene namernike: vukove.

Sneg je padao danima, u gustim, te¹kim pahuljama. Nebo se prilepi uz zemlju, veèe i jutro se stopi¹e. Sneg naraste do prozora, poravna uvale i izbrisa plotove i meðe. Prtinu ni do bunara ni do ¹tale nismo uspeli da napravimo - dok bismo zahvatili vode i nahranili stoku, sneg bi zavejao na¹e stope. Svaki ljudski trag i¹èeznu pod sne¾nom belinom.

A kad se nevreme sti¹a, veæ prve noæi, meseène i mrazovite, pojavi¹e se èopori vukova, udari¹e na torove, dosta ovaca odneso¹e i jo¹ ih vi¹e ostavi¹e poklanih. Tako uèini¹e i sledeæe noæi. Na¹i psi su prestra¹eno cvileli na pragovima, besomuèno grebuæi vrata ne bismo li ih pustili unutra; a ako bi se koji i osmelio i jurnuo na vukove, za tili èas bi bio raskomadan.

Selo ustade da se brani od napasti. Iskopasmo jame, postavismo gvo¾ða, zatrovasmo nekoliko jagnjadi (svoje pse vezasmo) i pojaèasmo ograde torova. Ali malo uspeha imasmo. Bolje sreæe nisu bili ni lovci sa svojim kremenjaèama i saèmaricama: ili su rðavo gaðali, ili ih je u zasedi san varao, ili su èekali na mestu koje su vukovi obilazili kao ðavo oko krsta.

Sve u svemu, dok su nam vukovi oteli i poklali oko stotinu brava, sve lojastijeg do lojastijeg, mi ih - ¹to ubismo ¹to pohvatasmo - izbrojasmo svega èetiri, i to iznemogla i onemoæala; predvodnici i samotnjaci osta¹e nam van ruke, na sne¾nim bregovima iznad sela, odakle su noæu otegnuto zavijali da nas je i u snu ledena jeza podilazila.

Pobesneli i ogladneli, poèe¹e da napadaju i èeljad.

Seoskog vodenièara rastrgo¹e noæu, da od celog èoveka na snegu osta malo smrznute krvi, ¹ubara, parèiæi odela i cokule.

Na jednog mladiæa kidisa¹e u ¹umi, ali im on izmaèe na drvo i tu osta ravno pola dana, gotovo smrznut, uzalud dozivajuæi u gorskoj pustinji da mu neko priskoèi u pomoæ. Za to vreme vukovi su trèkarali oko drveta, zaskakali stablo i grizli koru. Mladiæ je poèeo da gubi svest, da tone u slatki san, n sigurna bi se ili smrzao, ukle¹ten meðu rakljama, ili strovalio u èeljusti razbesnelog zverinja, da mu na um nije palo da skine odeæu i baci je na zemlju. Vuci su sukno omirisali, rastrgli i tek onda oti¹li, a nesreæni mladiæ se go i bos dovukao u selo, stra¹no prestravljen, da su ga najve¹tije vidarke petnaest dana, ni ¾ivog ni mrtvog, zapajale.

I jo¹ na mnoge ljude su nasrtali, ali su ovi sreæno pro¹li: umakav¹i na drvo, zapaliv¹i vatru, ili ih rasterujuæi gvozðenim vilama, od kojih se, kao od no¾a, ne odvajahu.

Ali najveæa nesreæa koju ova napast nanese selu desi se pri kraju zime, kad je veæ sneg bio poèeo da kopni i kad su se vukovi spremali da se povuku u planinu i da se kote i brinu o svojoj mladunèadi - kako im to priroda nala¾e. U svom opro¹taju do iduæe zime, oni sa izvora ugrabi¹e najlep¹u devojku sela, jedinicu seoskog gazde, èoveka kome su pripadali najbolji pa¹njaci, voænjaci i plavne njive. Pored izvora nesreæni otac naðe samo prevrnuti krèag i stope ogromnog vuka koje su se gubile u ledenoj planini.

Od krvi ni traga.

Celo selo obuze ¾alost, a najvi¹e njene najbli¾e: roditelje i rodbinu. Neizmerna ¾alost obuze seoske momke, pa èak i one èiju je ruku devojka odbijala. Taj dogaðaj dirnu srca i zavidnih devojaka.

Skupi se potera da se bar ne¹to, kosti ili pramen kose, naðe od nesreænice.

Ali od vukova ni traga ni glasa. Bila je udarila jugovina, sneg se topio, tragova nije bilo, a psi su se, opijeni mirisom proleænog bilja, vrteli u krugu, ne raspoznajuæi vuèji zadah.

Izgubismo svaku nadu da æemo od najlep¹e seoske devojke i¹ta, selu i njenima za pomen, naæi.

Tu¾ni otac joj na samom ulazu u groblje podi¾e lep spomenik, u èijoj blizini zasadi tri mlada bora.

Drugu zimu spremnije doèekasmo. Dobro ogradismo torove, nabavismo veæe pse, kupismo - za par volova - jednu oèuvanu karabinku. Manje smo imali ¹tete, ali nam prokleta napast opet, u gluvo doba, kad se nismo nadali, znatno okrnji na¹e blago.

Posavetovasmo se i re¹ismo da treæu zimu jo¹ spremnije doèekamo kako bismo jednom zasvagda istrebili vukove ili ih tako dobro udesili da æe na¹e selo obilaziti kao ukleto mesto.

Posle prvih snegova, na¹ ¹umar donese vest koja nas, iako u nju nismo verovali, potpuno zbuni: njega su bili opkolili vukovi i on bi i pored svoje dvocevke verovatno nagrabusio da u blizini nije prolazila neka svadba pa se zverinje od vike snatova i jeke talambasa razbe¾alo. ©umar je tvrdio da je pored jednog ogromnog vuka video ¾ivu najlep¹u devojku na¹eg sela, dodu¹e malo nalik na vuèicu, okru¾enu vuèiæima, verovatno svojim mladunèadima. Dobro se uverio da je to na¹a lepotica: iako je i¹la èetvorono¹ke, ona je zadr¾ala svoj preða¹nji, ljudski oblik.

- Jo¹ uvek je lena, najlep¹a od svih! - reèe ¹umar, dodav¹i da i vuèiæi imaju glavu nalik na ljudsku.

Bunca, prestravljen, kazasmo.

Ubrzo se pokaza da ¹umar sve to nije ni sanjao ni izmislio. Sve je ukazivalo da se meðu vukovima nalazi ljudska ruka i ljudska pamet: na torovima smo nalazili otvorene kapije, a gvo¾ða odapeta i prazna. Jame su nam bile zatrpane i razotkrivene, a zatrovana jagnjad osvanjivala su pred na¹im pragovima oko kojih su crkavali na¹i psi.

Umalo da se zakrvimo meðu sobom, sumnjajuæi da neko od nas, sulud, ometa istrebljenje napasti.

Ali kad oko torova primetismo poluvuèje-poluèoveèje stope, poverovasmo ¹umarovoj prièi. Poslednju sumnju u njenu istinitost odagnasmo kad ubismo jednog vuèiæa: zaista, njegovo lice, sem velikih oènjaka, uop¹te se nije razlikovalo od ljudskog, a prednje ¹ape su bile nalik na na¹e ruke. Neko predlo¾i da se vuèiæ ne baci u jamu veæ da se zakopa na groblje, kao svako èeljade, u ionako prazan grob na¹e najlep¹e devojke.

Celo selo se uzbuni: skoèi na nesreænog bogata¹a, reèe mu da je rodio vuèicu a ne devojku. Stari èovek se branio koliko je mogao, koliko tu¾an toliko i sreæan ¹to mu je kæi, lepotica i miljenica, jo¹ uvek ¾iva. Èak se nadao da æe je iz vuèjeg èopora otrgnuti i ponovo vratiti u njeno pravo stado. Obeæao je silno blago ko potamani vukove i dovede mu ¾ivu kæer.

Napast je bila opasnija od svake dosada¹nje. Talambasi, udaranje u bakraèe, prangije, vika - to vi¹e nije moglo upla¹iti vukove. Ni oganj, ni ¾ar. Prilazili su slobodno vatri, kao da su ¾eleli da ogreju svoja ledena srca i promrzle ¹ape.

Bojali su se jedino pu¹ke, no¾a manje. Naoru¾ani, po svoj prilici, ljudskim znanjem koje im je podarila lepotica, izbegavali su sve zamke.

Uzalud smo organizovali potere. Prozebli i neispavani, vraæali smo se kuæama, moleæi svevi¹njeg i sve ðavole da odagnaju zlo od nas. A noæu smo, prestra¹eni, slu¹ali njihovo zavijanje, koje je lièilo na zloslutno naricanje, kao da je kraj sveta. Posle bogatih gozbi u na¹im torovima, vukovi su se, raspomamljeni, igrali na obli¾njim bregovima, ispu¹tajuæi urlike koji su bili nalik na na¹e svatovske i slavske pesme.

Spasonosna misao pala je na um jednom siroma¹nom mladiæu, koji je bio zaljubljen u najlep¹u devojku sela, a koja ga je, biæe zbog siroma¹tva, odbijala.

- Preru¹iæu se u vuka! - reèe.

Mi se mnogo ne obradovasmo, gotovo ubeðeni da napast neæemo od sela tako lako oterati.

Mladiæ navuèe golemu vuèju ko¾u, namaza se vuèjim lojem i s dugim, o¹trim no¾em za pojasom krenu u planinu.

Po preklanim vukovima, koje smo iz dana u dan nalazili na puteljcima, oko lisnika i torova, videli smo da je mladiæ u svojoj zamisli uspeo i da je ¾iv.

A jednog jutra na¹ junak se sveèano pojavi u selu s otetom devojkom vuèicom. Nesreænicu odmah zatvori u ¹talu i reèe berberinu da joj skine naraslu dlaku.

Puko¹e pu¹ke, razle¾e se pesma, udari se u ciku i podvriskivanje, rakija zaklokota u grlima ... Celo selo, od mladog do starog, od mu¹kog do ¾enskog, slavilo je pobedu nad krvoloènim nemanima.

Hrabrog mladiæa nonesosmo na ramenima i darivasmo od srca, po svojim moguænostima: ko dukatom, ko æilimom, ko ko¹uljom, ko ubrusom, po pr¹utom, ko hlebom i solju. Najbogatije ga dariva devojèin otac: konjem belcem i sedlom srebrom okovanim. Starac je koliko bio sreæan toliko i tu¾an: brinula ga je dalja sudbina njegove miljenice. I s pravom: jer kad se dobro podnapismo, zgrabismo motke i kamenje i krenusmo k ¹tali da ubijemo seosku izroðenicu, vuèju polo¾nicu.

Kod ¹talskih vrata ispred nas se ispreèi hrabri mladiæ.

- Stanite! Uzeæu je za ¾enu! - reèe.

Njegove reèi ne uzesmo ozbiljno, mislili smo da se, pripit, ¹ali i krenusmo k bestidnici i odroðenici. Iznenada, mladiæ zatrese glavom i iskezi zube prema nama: u isti mah primetismo da su mu prednjaci kao u vuka. On otvori ¹talska vrata, pusti devojku napolje i dugim, vuèjim skokovima, zajedno s lepoticom, odjuri u planinu.

Mi zanemesmo, okamenjeni.

Oèi dugo nisu mogle da nam se odvoje od velikim stopa, koje su se, poluvuèje-poluèoveèje, gubile u snegu.