DOKUMENTI: KIDNAPOVANJE IZBEGLICA IZ BIH U CRNOJ GORI TOKOM 1992. GODINE (1)

Tokom maja 1992. godine, crnogorska policija je organizovano sprovela akciju hapsenja i kidnapovanja izbeglica i gradjana iz Bosne i Hercegovine koji su se zatekli, sami ili sa svojim porodicama na teritoriji Crne Gore i predavala ih policijskim i vojnim vlastima Republike Srpske. "Nasa Borba" objavljuje dokument Helsinskog odbora za ljudska prava u Sandzaku o ovoj akciji

Akcija sprovodjenja intenzivno i svakodnevno u skoro svim gradovima u Crnoj Gori: Budva...

Tokom maja 1992. godine, crnogorska policija je organizovano sprovela akciju hapsenja i kidnapovanja izbjeglica i gradjana (odraslih muskaraca i, jedne zene) iz Bosne i Hercegovine koji su se zatekli, sami ili sa svojim porodicama, na teritoriji Crne Gore i predavala ih policijskim i vojnim vlastima Republike Srpske.

Hapsene su ili zarobljavane, radi deportovanja u Bosnu i Hercegovinu, tri kategorije gradjana iz Bosne:

Srbi, koji su, ne zeleci da ucestvuju u ratu, izbjegli u Crnu Goru kod prijatelja ili u svojim vikendicama koje su imali od prije rata; Muslimani-Bosnjaci koji su, bezeci, sa teritorije koju su zaposjeli bosanski Srbi, od sigurne smrti (to ce se i poslije njihovog predavanja vlastima Republike Srpske pokazati u vecini slucajeva), izbjegli u Crnu Goru u kojoj su dobili status izbjeglica i smjestili se u kolektivne ili privatne smjestaje; trecu grupu cine radnici, uglavnom, iz Srebrenice, koji su jos prije rata, tokom zime radili po primorju, kako su, inace, i ranijih godina mnogi od njih praktikovali.

Sudeci po razlicitom nacinu hapsenja i daljeg postupanja od strane samih crnogorskih vlasti i vlasti bosanskih Srba, postojala su dva razloga zbog kojih je sprovedena ova policijska akcija. Razlog hapsenja i deportovanja Srba u Republiku Srpsku, bio je mobilizacija i povecanje broja vojnika za ratista, a Muslimana- Bosnjaka da povecaju broj talaca zarobljenika za razmjenu za svoje zarobljene vojnike.

... Herceg-Novi...

Hapsenje i privodjenje Srba u policijsku stanicu imalo je formu prisilne mobilizacije i, za, za razliku od ne-Srba, crnogorska policija ih je od samog pocetka tretirali kao svoje, dok su Muslimane-Bosnjake tretirali kao pripadnike neprijateljske drzave, mada su oni izbjegli sa teritorije koju su zaposjeli bosanski Srbi. I sam cin hapsenja i ponasanja policije prema njima bio je razlicit. Za razliku od Muslimana-Bosnjaka, Srbe iz Bosne nijesu jurili po ulicama i nijesu ih tukli u policijskim stanicama, a davali su im hranu, vodu i cigarete, ali su ih ideoloski obradjivali jos u mjestima gdje su uhvaceni. Mada im nije sudjeno, oni su, u izvesnom smislu, tretirani kao dezerteri. Uglavnom su upucivani na ratista ili rasporedjivani na radne zadatke, sto je zavisilo od njihovog drustvenog statusa koji se, obicno, zasnivao na rodbinskim, prijateljskim, poslovnim i drugim vezama i kontaktima sa civilnim i vojnim vlastima u Republici Srpskoj. Oni koji su poslati na ratista, rasporedjivani su, uglavnom, na najteza ratista i na najrizicnije zadatke. O njihovoj sudbini HO nema pouzdanih podataka (osim za nekoliko slucajeva), jer su se, oni koji su prezivjeli, manje-vise, nuznom logikom rata, integrisali sa vlastima i prihvatili ideje i ciljeve onih koji su ih hapsili, pa je od njih nemoguce dobiti i rizicno je bilo traziti informacije.

Muslimani-Bosnjaci su od strane crnogorske policije od samog hapsenja i za vrijeme zadrzavanja po policijskim pritvorima, a i kasnije, u Bosni, od strane vlasti Republike Srpske, tretirani kao zarobljenici i taoci. Neki su razmijenjeni i oni se sad nalaze, jedan mali broj, u Bosni (u Sarajevu), a drugi, po Evropi, kuda su otisli za svojim protjeranim porodicama. Najvecem broju zarobljenih gubi se svaki trag.

Akcija je sprovodjena intenzivno i svakodnevno, pocev od 12. do 27. maja, i skoro u svim gradovima u Crnoj Gori: Pljevlja, Niksic, Pluzine, Bar, Ulcinj, Budva, Baosici, Herceg-Novi i Podgorica. Po obimu i nacinu pronalazenja i hvatanja izbjeglica, akcija je izvedena u tri faze.

Na pocetku akcije, policija je u grupi od po sest policajaca sa troje kola zaposjedala raskrsnice u gradu i u blizini kolektivnih smjestaja izbjeglica, i sve muskarce koje bi prepoznali po govoru ili izgledu da su iz Bosne, hvatala, grubo ih uguravala u kola i odvodila u najblizu policijsku stanicu.

... Ulcinj

Uhapsene Muslimane-Bosnjake drzali su u podrumima mjesnih policijskih stanica po nekoliko dnaa, a onda ih prebacivali na "sabirno mjesto", najcesce u Herceg-Novi i Podgoricu. Kad bi u "sabirnom mjestu" sakupili dovoljan broj kidnapovanih za jedan autobus (izuzev u iznimnim slucajevima), odvezli bi ih u Focu i predali ih upravi zatvora ili policiji iz Cajnica. Poznat je jedan slucaj da je policija iz Republike Srpske dosla sa svojim autobusom i preuzela uhapsene izbjeglice.

U jednom slucaju, u Pljevljima, policija je odvela sve muskarce muslimansko-bosnjacke nacionalnosti iz prostorija Crvenog krsta, u koji su bili dosli da uzmu pomoc, a da radnici Crvenog krsta nijesu reagovali niti su koga o tome obavijestili.

U drugoj fazi, kada se proculo za akciju policije i kada su muski clanovi izbjeglickih porodica ogranicili svoje kretanje na javnim mjestima, policijske patrole prosirile su akciju na restorane, radna mjesta (gradilista privatnih objekata, u radionice i prodavnice u kojima su se neki bili zaposlili), pa i na vikendice, kuce i stanove u koje su bile smjestene izbjeglice.

I u trecoj fazi, kada su izbjeglice (odrasli muskarci) pocele da se skrivaju, akciju su izvodili policajci u civilu i sa kolima civilne, pa i inostrane registracije. Da bi pridobili povjerenje clanova porodice izbjeglice koju traze, inspektori su se predstavljali kao rodbina "iz inostranstva", izigravajuci da traze nekog od ranije kidnapovanih (navodeci njegovo konkretno ime). Tek kad bi im se oni (u nadi da ce oni njihovom ocu, suprugu ili bratu pomoci da ode van zemlje), povjerili i povezali ih sa njim, inspektori bi im tada otkrili svoj pravi identitet, namjeru i cud. O dovodjenju Muslimana-Bosnjaka u KPD u Foci Faik Tafro pise:

"Posto SDS iz Foce nije imala dalju mogucnost privodjenja Muslimana sa podrucja focanske opstine, a imala je uslove smjestaja, pocela je siroka aktivnost hvatanja Muslimana po Crnoj Gori i Srbiji, uz blagoslov njihovih vlasti."

U vrijeme izvodjenja akcije vlasti cak i nijesu krile. Naprotiv, smatrali su to svojom patriotskom duznoscu. I ovaj zakljucak moze se potkrijepiti cinjenicom da je covjek, koji je, prakticno rukovodio akcijom na Crnogorskom primorju, poslije zavrsene akcije unaprijedjen, s mjesta pomocnika nacelnika Centra bezbjednosti u Herceg-Novom, na polozaj nacelnika Centra bezbjednosti u Beranama.

Radi se o Damjanu Turkovicu. Sam Turkovic se, krajem maja 1992. godine, na Radiju Herceg-Novi hvalio kako uspesno sprovode akciju, doduse skrivajuci prave razloge hapsenja. On je tada rekao: "Mi u Centru za bezbjednost Herceg-Novi preduzimamo sve mjere i radnje kako bismo sprijecili da sva lica, koja su po bilo kojem osnovu na podrucju Bosne i Hercegovine dosla u sukob sa zakonom i okrvavila ruke, kako se kaze, ne mogu naci utociste na podrucju Boke. Te ljude sakupljamo, lisavamo slobode i vracamo u sabirni centar u Bosni i Hercegovini. Za sada smo priveli cetrdeset i jednog Muslimana, a imamo ovlascenje da po naredbi Republike Srpske, sva lica koja borave na podrucju Centra bezbjednosti Herceg-Novi, starosti od 18 do 60 godina, privedemo i predamo u sabirni centar u Bosni i Hercegovini. Takva lica priveli smo oko 92 ukupno, za zadnja tri-cetiri dana."

Naravno da razlog hapsenja izbjeglica koji navodi Turkovic nije tacan.

Osim objektivnih saznanja iz biografskih podataka kidnapovanih na ovakav zakljucak upucuje i nacin hapsenja i krajni ishod: ljudi su lisavani slobode bez ikakvog povoda i bez usmenih ili pismenih objasnjenja i bilo kakvih naloga i resenja za hapsenje, cak i bez prethodnog znanja policije koga konkretno hvataju (hapse). Jedini kriterijum je bio da je zrtva identifikovana kao Bosanac. Povod i cilj njihovog "hapsenja" proizilazi iz cinjenice da nad njima nije sproveden nikakav sudski postupak (saslusanje, istraga, sudjenje itd.), niti je takav ili bilo kakav sudski ili administrativni postupak kasnije pokretan i sproveden, te, naravno, iz njihove dalje sudbine. Jednostavno, ratnoj masineriji potrebni su bili i vojnici (Srbi) i zarobljenici (Muslimani-Bosnjaci).

Osim toga, najveci broj izbjeglica izbjegao je prije oruzanih borbi i radi se, uglavnom, o ljudima koji su, kao i Srbi koji su izbjegli, bili odlucili da ne ucestvuju u ratu. Iz podataka koji slijede videce se da su jednom broju kidnapovanih Muslamana- Bosnjaka njihovi prijatelji Srbi pomogli da izadju sa okupirane teritorije i da dodju u Crnu Goru.

Ni policija, u momentu hvatanja, hapsenja i privodjenja izbjeglica, njima ni njihovoj rodbini, nije davala bilo kakvo usmeno ili pismeno objasnjenje. Na pitanja koja su ljudi postavljali, najcesce su dobijali odgovor udarcima po ustima ili bi im, u najboljem slucaju, uz cinican smijeh, rekli: "Videces." "Vodimo te kod Alije", i sl.

Konacno, status zarobljenika, koji su ti ljudi imali kod policijskih vlasti u Crnoj Gori i, kasnije, kod vlasti u Republici Srpskoj, definise razloge ali i postupak crnogorskih vlasti. Oni su, izuzimajuci umrle i ubijene, i korisceni kao zarobljenici za razmjenu za svoje zarobljene borce. Crnogorske vlasti su zadugo odbijale da rodbini otetih daju bilo kakva obavjestenja, tvrdeci da oni o tome ne znaju nista. Tek, kada su humanitarne organizacije i nezavisni mediji obavijestile javnost i osudili policijsku akciju, vlasti su se pocele drugacije ponasati. MUP Crne Gore je dao nekoliko pismenih obavestenja rodbini otetih, a izdato je i jedno javno saopstenje.

Po evidenciji Helsinskog odbora za ljudska prava u Sandzaku, iz Crne Gore je ukupno predato devedeset i dva, od cega je pedeset i devet izbjeglica muslimansko-bosnjacke nacionalnosti i trideset i tri gradjanina srpske nacionalnosti iz Bosne i Hercegovine. Medjutim, po spiskovima u zvanicnoj informaciji MUP Crne Gore taj broj je sedamdeset i sedam "uhapsenih i predatih" vlastima Republike Srpske. Osim neslaganja sa brojem uhapsenih, 92, koji je na Radiju Herceg-Novi saopstio Damjan Turkovic, postoji jos niz drugih netacnosti i vrlo smisljenih nepreciznosti u zvanicnim informacijama s kojima se, zapravo, zelela prikriti odgovornost izvrsilaca ovih hapsenja i predavanja.

(Sutra: Spisak lica koja su predata vlastima RS)