DOKUMENTI: KIDNAPOVANJE IZBEGLICA IZ BIH U CRNOJ GORI TOKOM 1992. GODINE (8)

Kada su u pitanju ljudi koji su uhvaceni u Crnoj Gori, moze se sa izvjesnoscu reci da je akcija izvodjena, najmanje, uz znanje ondasnjeg ministra unutrasnjih poslova Crne Gore Pavla Bulatovica, ali se moze i pretpostaviti da su takav odnos prema izbjeglicama, u najmanju ruku, dozvolili i tolerisali najvisi republicki i savezni rukovodioci. Takav zakljucak, pored ostalog, potvrdjuje i niz opste poznatih javnih cinjenica:

Nema sumnje da je ministar i drugi iz vrhova republicke, a time i savezne vlasti, ako ne prije, a ono sasvim sigurno iz izjave Damjana Turkovica na Radiju Herceg Novi, mogla (sa)znati da se sprovodi akcija. Cinjenica je, medjutim, da Damjan Turkovic ne samo sto nije pozvan na odgovornost, u najmanju ruku da bude suspendovan, vec je i unaprijedjen: sa mjesta zamjenika nacelnika Centra bezbjednosti u Herceg Novom postavljen je za nacelnika Centra bezbjednosti.

Za postupak MUP-a niko nije pozvan na odgovornost niti su vlasti, ni republicke ni savezne, javno osudile akciju hvatanja i deportovanja izbjeglica. Naprotiv.

Da je ministar Bulatovic bio upoznat sa akcijom moze se zakljuciti po pismenim odgovorima i obavestenjima koje je potpisao njegov nasljednik, ministar Pejakovic, a koje je MUP dao pojedinim clanovima rodbine (najcesce suprugama) otetih.

Na uporne i ponovljene zahtjeve supruge otetog Alemka Titorica, MUP Crne Gore je pismeno obavijestio da je njen suprug "uhapsen 26. 05. 1992. godine u Herceg Novom, kao i jos 34 lica, a na zahtjev Srpske Republike BiH, i predat ovlascenim radnicima MUP-a Srebrenica..."

Naravno, takav zakljucak moze se izvesti i iz cinjenice da je MUP Crne Gore, kasnije, izdao zvanicnu informaciju sa spiskom kidnapovanih i uhapsenih ljudi.

I u zvanicnoj informaciji MUP-a, kojom je obuhvaceno cetiri slucaja predavanja vise izbjeglica i gradjana srpske nacionalnosti iz Bosne, potvrdjuje se da su oni hapseni i PREDAVANI vlastima Republike Srpske. U slucaju predavanja (po spisku iz zvanicne informacije), trideset ljudi "radnicima SUP-a iz Srebrenice", policija kao implicitno opravdanje navodi da su oni "prilozili ovlascenje" ili, u slucaju predaje tri brata Rikala, da su ih "milicioneri OB Pluzine predali radnicima SUP-a Foca na njihov zahtjev".

Naravno, da "ovlascenje" koje su "prilozili radnici SUP-a iz Srebrenice" nije obavezivalo MUP Crne Gore. Naprotiv, MUP Crne Gore bio je obavezan da radnike iz druge drzave, ako ne da uhapsi ili protjera sa teritorije Crne Gore, a ono da od njih zastiti ljude kojima je Republika Crna Gora pruzila utocista i priznala im izbjeglicki status. Pomenuto "ovlascenje" sluzilo je samo kao legitimacija konkretnim ljudima da su oni iz Srebrenice i zaduzeni za preuzimanje ljudi koje su pripadnici crnogorske policije prethodno uhapsili i drzali po nekoliko dana u pritvoru.

U informaciji se ne kaze po cijem su nalogu i zasto ljudi prethodno uhapseni i drzani po nekoliko dana u pritvoru, niti ko je javljao sekretarijatima unutrasnjih poslova po Bosni da je uhvacen dovoljan broj za jedna autobus. Prosto, iz tako formulisanog saopstenja proizilazi da je policija radila redovan i normalan posao u okviru svojih ovlascenja.

U druga dva slucaja u informaciji se i ne pominju ni "ovlascenja" ni "zahtjevi". Jednostavno se kaze da su "radnici MUP-a Crne Gore" i "pljevljanska milicija" predali odredjen broj ljudi.

U dva od cetiri slucaja, spiskovi u informaciji MUP-a nijesu tacni, a cetrnaest ljudi koji su uhapseni i deportovani ne pominju se u nijednoj informaciji MUP-a.

U spisku ljudi koji su predati 25. 5. 1992. godine "upravnik KPD Foca Slavku Koromanu" nalaze se imena cetiri covjeka koji tog dana nijesu predati, a s druge strane, u spisku nedostaju cetiri covjeka koji su predati tog dana i sa tom grupom. U informaciji supruzi Alemka Titorica kaze se da je Alemko "uhapsen 26. 05. 1992. godine u Herceg Novom, kao i jos 34 lica", a u spisku u zvanicnoj informaciji navode se imena trideset lica i datum predavanja 27. maj 1992. godine. Nijesu tacni datumi predaje i drugih ljudi. Za Rasima Kajganu navodi se da je predat 19. maja 1992. godine (zajedno sa jos sedam ljudi), a on je "iz Pljevalja doveden" sam 25. maja 1992. godine.

Takodje, za tri od cetiri pomenuta konkretna slucaja u informaciji, MUP je sacinio nacionalno mjesovite spiskove, a sasvim se pouzdano zna da su Muslimani-Bosnjaci predavani odvojeno i "uz jaku milicionersku pratnju". Jasno je da na ovaj nacin MUP zeli da zarobljavanje Muslimana-Bosnjaka izjednaci sa mobilizacijom Srba i na taj nacin cijelu akciju legalizuje i ucini je normalnom.

Iz ovih i drugih nepreciznosti u podacima o ljudima i datumima u zvanicnoj informaciji MUP mogu se izvesti tri zakljucka: da je informacija data formalno, tek da se zadovolji javnost koja je bila upoznata sa akcijom MUP-a i, putem medija i izvjestaja humanitarnih organizacija, vrsila pritisak na MUP, te da je spisak kidnapovanih improvizovan i sastavljen od imena ljudi za koje se znalo da su predati ali ne sasvim tacno kad i gdje; da je akcija predstavljala opstu hajku na ljude i da ih je MUP predavao i na drugim mjestima i u drugim danima; i, treci, da o tim policijskim radnjama i o ljudima nije, ili je sasvim nemarno i aljkavo vodjena evidencija, te je moguce da je daleko veci broj uhapsenih i predatih nego sto se saznalo i sto se iznosi u ovom izvjestaju.

Postoji i niz drugih nepreciznosti u zvanicnoj informaciji. One, pored nehumanog odnosa prema ljudima koje nijesu udostojili ni precizne evidencije robnog knjigovodstva, ilustruje odnos vlasti prema Muslimanima-Bosnjacima iz Bosne, ali i definise njihov status zarobljenika i nivo odgovornosti Crne Gore, odnosno SR Jugoslavije.

S obzirom na ovakvo ponasanje MUP i na cinjenicu da su izvrsili radnje protivno zakonima Republike Crne Gore, SR Jugoslavije i protivno svim medjunarodnim konvencijama, poveljama i humanitarnom pravu, sasvim je logican zakljucak da je dogovor i naredba o cijeloj akciji izvrsena ranije i na visem mjestu. Cinjenica da niko od najodgovornijih sa "viseg mjesta", iz Republike Crne Gore i SR Jugoslavije, mada su (sa)znali za izvrsenu akciju, nije pozvao na odgovornost nikoga od ljudi koji su na bilo koji nacin ucestvovali ili tolerisali akciju hapsenja i predavanja izbjeglica iz Bosne, potvrdjuje ovakav zakljucak i otvara pitanje odgovornosti najvisih organa vlasti.

Na kraju, sama cinjenica da je jedan nesporni i neposredni organizator, Damjan Turkovic, umjesto da bude pozvan na odgovornost itd., unaprijedjen, ukazuje na odnos prema kidnapovanju neduznih ljudi ali i na praksu unapredjivanja, odnosno, na odgovornost.

U vezi sa praksom unapredjivanja, stoji cinjenica da je Pavle Bulatovic, neposredno poslije zavrsenih kidnapovanja, sa mjesta republickog ministra unutrasnjih poslova unaprijedjen na polozaj ministra Saveznog MUP-a, a kasnije i u ministra vojnog. Same po sebi, te cinjenice ne bi bile od nekog posebnog znacaja niti valjan osnov za bilo kakav zakljucak, osim, mozda, za sumnju i moralni nemir zrtvi nasilja, da je - umjesto da bude pozvan na odgovornost sto je dozvolio da za njegovog mandata pripadnici MUP-a pocine ili ucestvuju u vrsenju zlocina koji je sankcionisan ustavom i zakonima zemlje, pa i medjunarodnim pravnim aktima - unaprijedjen... Naravno, prilikom promisljanja ove cinjenice, ne moze se izgubiti iz vida i unapredjenje Damjana Turkovica i sve sto se, kako i kome dogadjalo...

Ako se te cinjenice sagledaju, a moraju se sagledati, u svjetlu nespornih cinjenica da su specijalci Saveznog MUP-a, najblaze receno, otvoreno tolerisali nasilja u Pljevljima u ljeto 1992. godine i cinjenica da zlocini i nasilja nijesu prestali sve dok nijesu smijenjeni i na njihovo mjesto dovedeni specijalci republickog MUP-a, te, naravno, takodje, blago receno, sumnjive uloge VJ u etnickom ciscenju Bukovice i oruzanog napada na Kukurovice i druga sela, onda se sirom otvaraju vrata sumnjama svake vrste... Konacno, odnos i uloga nekih drugih saveznih institucija i ljudi u vezi sa otmicama, pljevljanskim "kristalnim nocima", pribojskim izbjeglicama, bjelopoljskim "vatrometima" i, uopste sa nasiljem koje je vrseno u Sandzaku, onda se mogu sasvim osnovano izvoditi konkretni zakljucci i postavljati jos konkretnija pitanja. U najmanju ruku zrtva ima pravo na ta pitanja, ali i pravna drzava obavezu - da odgovori na njih.

Kraj