|
Nepodnosljiva
nesigurnost ZEMLJA BEZ TRECE
DIMENZIJE
SRJ je vec predugo drzava u kojoj od nesigurne sadasnjosti
jos mnogo gora izgleda buducnost, pa se ovde s mnogo razloga vise ne cuje klasicna uteha
svih nevoljnika: bice bolje, a najvise je onih koji su uvereni da ce biti jos gore
pise Dimitrije Boarov
Zajecarski poziv Mirka Marjanovica, premijera "vlade
narodnog jedinstva Srbije, da narod "u narednim mesecima ne samo nastavi
sa "sadasnjim trendovima vec da "pojacanim naporima i maksimalnim
zalaganjem poboljsa rezultate koje je zbog kosovskog rata tesko ostvarivati - deluje
ne samo konfuzno i protivrecno vec i komicno. Tim pre sto on toboze smatra da ne trazi
nemoguce, jer navodno "raspolazemo sa znacajnim unutrasnjim rezervama, ljudskim i
materijalnim.
Niti postoje "pozitivni trendovi iz prvog polugodja koje bi trebalo
nastavljati, niti narod i drzava raspolazu "unutrasnjim rezervama, cak ni za
tako skroman rok koji postavlja srpski premijer - "naredne mesece. O stanju
"unutrasnjih deviznih rezervi, na primer, belodanu indikaciju daje ocajnicka
ambicija Bulatoviceve vlade da pod kontrolu stavi "svaki dolar koji bude
izlazio u inostranstvo.
Ma koliko to deluje kao sitnicavo hvatanje za rec, ali cini se da Marjanovic nije slucajno
svoj poziv na novo naprezanje usmerio prakticno samo na naredne mesece. Verovatno i on sam
na politickom horizontu vidi razvoj prilika tek za narednih nekoliko meseci, a o daljem
razvoju situacije ni on, ni bilo ko u Srbiji, nema hrabrosti ni da razmislja. A, naravno,
ni on, pa i niko drugi od danasnjih srpskih politicara, nema petlje da pozove narod na
"pojacane napore i maksimalno zalaganje na neki duzi rok, pa svima njima ostaje
kao jedina mogucnost da nas zavaravaju da ce se kroz nekoliko narednih meseci nesto ovde
resiti i razbistriti.
Vec i sama okolnost da je tokom upisa na srpske univerzitete ovoga leta primecen
neverovatno veliki pritisak mladih na one fakultete na kojima se uce strani jezici (i na
psihologiju?!) zasluzuje ozbiljniju socio-politikolosku analizu - ali i bez nje se
naprosto namece zakljucak da je ovde svakome jasno da je prava srpska perspektiva van
srpskog jezickog podrucja, dakle u svetu. I ne samo to, cak bi se zlobno moglo reci da
mladi bolje od starijih predosecaju da se stvari tako razvijaju da nije daleko buducnost u
kojoj ce "sluzbeni jezik i u Srbiji biti engleski (kao sto je to vec u
Republici Srpskoj, pa i na drugim stranama nekadasnje SFRJ). Uprkos famoznom uspehu vec
zaboravljenog famoznog referenduma o odbijanju svetskog posrednistva u resavanju kosovskog
pitanja.
Taj interes mladih da pobegnu iz Srbije zasad najjednostavnije i najefikasnije zadovoljava
vladajuca srpska politicka superstruktura. Izuzimajuci decu samog vodje, prakticno svi
ostali vrhovnici srpske vladajuce politike, od Dragana Tomica, predsednika srpskog
parlamenta, pa nanize, sklonili su svoju decu u inostranstvo, a vecina im je tamo otvorila
i firme za poslovanje sa Jugoslavijom - dok odavde ima jos sta da se izvuce. Vec i ova
rasirena pojava bila bi dovoljna za pretpostavku da se cak ni vladajuca garnitura u Srbiji
ne oseca sigurno i da je potpuno svesna da se od opste nesrece i nesigurnosti ne moze
ograditi ni u kakvu "Kinesku cetvrt. O toj nesigurnosti onih na vrhu vlasti ima
i mnogo drugih indikativnih znakova, koji se najcesce pojavljuju posle nekog
spektakularnog ubistva istaknutih predstavnika "drzavne mafije. Uostalom, cak i
cinjenica da se i sama privatizacija privrede u Srbiji toliko rasteze pokazuje ne samo da
vladajucoj strukturi vise odgovara "privatna drzava nego vlasnistvo nad
"sredstvima za proizvodnju, mnogo govori i o nedostatku iluzije i u samom vrhu
vlasti da bi neko finansijsko investiranje u ovu zemlju moglo sutra biti sigurno i da bi
se iz njega ikada mogao izvuci kakav legalan profit.
Nakaradna tranzicija srpske ekonomije iz sistema socijalistickog monopola u monopol
privatnih interesa "socijalisticke familije do te mere je cak i civilizacijski
upropastila ekonomski sistem i privrednu strukturu da je potpuno zamrla "obrazovna
funkcija privrednih preduzeca, sto je u svetu, po misljenju mnogih ekonomista,
kulturoloski rezultat ravan ostvarivanju najviseg egzistencijalnog standarda zaposlenih.
Ljudi u srpskim preduzecima vise ne mogu da nauce ni osnovne postulate poslovanja, a
nekmoli da se, stalno radeci po najnovijim poslovnim uzusima, permanentno usavrsavaju, kao
sto je to slucaj sa njihovim kolegama u stranim firmama. Sa izostankom uvoza svake
modernije tehnologije, sa sve primitivnijom izvoznom ponudom, sa izostankom izvoza
investicionih radova i usluga, sa minimalnim dotokom stranog kapitala i investicija - na
stotine hiljada jugoslovenskih strucnjaka i radnika izgubilo je (makar nedovoljni
nekadasnji) kontakt sa savremenim privredama, izgubilo je obuku u inostranstvu, izgubilo
je svaki dodir sa daleko odmaklim industrijskim i finansijskim znanjima u razvijenom
svetu.
Mladi strucnjak koji se nekako domogne posla u nekom jugoslovenskom preduzecu ili ce od
kakvog trgovackog skorojevica uciti zakone mafijskog poslovanja ili ce u nekom drustvenom
mrtvom gigantu uciti kako se napreduje po lestvici politicke podobnosti - kad se vec nista
drugo i ne moze raditi. Strucnog rada po jugoslovenskim fabrikama i firmama gotovo da vise
i nema, osim ako se sistem "stapa i kanapa, to jest svakovrsnih improvizacija
da bi se postiglo nesto inace sasvim rutinsko, ne nazove strucnim, kreativnim poslom. Ono
sto se nekada moglo nauciti i u nasim takozvanim "velikim firmama, sada se u
Srbiji ne moze nauciti nigde, bez obzira sto je onaj drugi Dragan Tomic, potpredsednik
Vlade Srbije, vise puta izjavljivao da je nasa prednost u odnosu na zemlje koje su izvele
tranziciju, to jest privatizaciju, u tome sto smo sacuvali "velike sisteme. U
tim navodno sacuvanim "velikim sistemima samo se knjize gubici (cetiri petine
ukupnih gubitaka u prvom polugodju ove godine) i raspravlja o tome ko je u firmi jaci -
JUL ili SPS ili eventualno Seseljevi radikali.
U vecini civilizovanih zemalja poslednjih stotinak godina simbol socijalne sigurnosti bila
je drzavna sluzba, pa su mnogi ljudi tezili da steknu takvo namestenje - po cenu i nesto
manjih sansi da se ostvari neki spektakularan skok na drustvenoj lestvici i po cenu
sigurno manjih mogucnosti da se naglo poboljsaju materijalni uslovi zivota. U Srbiji, za
najveci krug drzavnih namestenika, pogotovu u skolstvu, kulturi, zdravstvu, pa i na nizim
nivoima oficirskog, cinovnickog ili sudskog i policijskog aparata, ni drzavna sluzba vise
ne donosi neku vecu sigurnost. Ako ostavimo po strani drzavne profesije koje su na Kosovu
bukvalno zivotno ugrozene (policajce, oficire), o cijem osecaju nesigurnosti je besmisleno
i raspredati, i svi ostali su u strahu jer plate i kod drzave kasne i po vise meseci
(vojska, skolstvo i drugi), a raznovrsne cistke ili stalne najave cistki u vezi sa
danasnjim ili sutrasnjim politickim pomeranjima, u svim drzavnim sluzbama postale su
hronican oblik pritiska na zaposlene.
Na kraju, ali ne zbog toga sto je to najmanje vazno, valja primetiti da ni ljudi koji rade
u privatnom sektoru u Srbiji nemaju nikako veci osecaj sigurnosti od onih koji su
zaposleni u drzavnoj sluzbi ili u takozvanom drustvenom sektoru. Naprotiv, u najvecem
broju slucajeva. Sloj takozvanih krupnih preduzetnika u Srbiji, nastao uglavnom od bivsih
privilegovanih socijalistickih menadzera, organizovan je po sistemu "kako mali
DJokica zamislja kapitalizam. U stvari, kako su vlasnici kafana ovde dugo bili
jedini privatni preduzimaci, u ovom delu privatne privrede shvatanje neprikosnovenosti
privatne svojine gotovo podsvesno je povezano sa "kafanskim kapitalizmom u kome
"neprikosnoveni vlasnik sanka moze da sutne u dupe svakog svog namestenika.
Onaj veci deo privatne ekonomije u Srbiji, nastao kao "porodicna manufaktura
ima druge probleme, uglavnom one koji krase i svaku porodicu, ali ga najvise cini
nespokojnim opsta propast potrosaca. Najtanji deo privatne ekonomije, onaj koji je nastao
sporadicnom privatizacijom, takodje je nesiguran, kako za zaposlene, tako i za vlasnike, i
nalazi se u svojevrsnoj paralizi, koja plasi obe strane i zbog koje nijedna nije spremna
da u poduhvat ulozi sve svoje snage i sva svoja sredstva.
U zemlji koja boluje od toliko raznovrsnih oblika nesigurnosti i neizvesnosti, a koja se
nasuprot tome, po semi nacionalistickog kolektivizma stalno prikazuje kao majka svih
svojih sinova, kao "majka Srbija, vreme radi samo za politicke fanatike, koji
stvar uvek dovedu do krajnje konsekvence, to jest do potpune katastrofe. Bolje bi bilo
reci da su fanatici u Srbiji svoj posao gotovo dovrsili, to jest da su iskoristili svoje
vreme. Ostaje pitanje sta da se radi posle "narednih meseci, to jest posle onih
Marjanovicevih "pojacanih napora i maksimalnog zalaganja s pocetka ove price.
Povratak na
sadrzaj
SPS, vir bez dna
IMA LI SRJ EKONOMSKU BUDUCNOST
U izvestaju koje je sacinilo americko ministarstvo
finansija predsedniku Jugoslavije uljudno se sugerise da je SRJ "bolestan covek u
Evropi iako bi rec "bogalj verovatno adekvatnije opisala stanje u kome se
nalazimo. U istom tekstu tvrdi se da ovakav politicki i ekonomski kurs nema buducnosti,
ali se izgleda zaboravlja da za Milosevica to nije ni bitno jer uvek pate - drugi, a ne on
pise Tanja Jakobi
Neko je u drzavnom vrhu Srbije verovatno pomislio da je
neplacanje duga ICN i skidanje njihovih lekova sa pozitivne liste "nasa unutrasnja
stvar, kao i resavanje pitanja na Kosovu. I zbilja, nije se prevario. Kao sto je
situacija u tom delu Srbije dosla opet u udarne minute svih svetskih televizijskih mreza,
tako je i vest o zlopacenju Milana Panica, uvrscena u top-biznis izvestaje. Jer odluka
Fonda za zdravstveno osiguranje Srbije da se obracuna sa "tamo nekim bivsim
premijerom i "tamo nekim pacijentima, odmah je izazvala pad akcija ICN
Farmasjutikls na njujorskoj berzi.
Neko je u srpskom vrhu bas mogao da bude zadovoljan: em smo zasolili Albancima, em smo ICN
Jugoslaviju oterali na prinudni odmor i Panicu isterali pare iz dzepa (a takodje i svim
radnicima akcionarima ICN Jugoslavije), da se vidi ko je u ovoj zemlji vlast. Ako nekim
ljudima koji drezde po lekarskim ordinacijama ili uz recept sada daju silne pare za strane
lekove to do sada nije bilo jasno, onda su ovih dana imali prilike da se uvere da je ovde
i samrtnicki ropac bolesnika "unutrasnja srpska stvar. Ko ne veruje, moze da
nadrlja kao vozaci GSB koji su odmah proglaseni saborcima OVK. U tom smislu ni bolesnicima
se ne moze verovati, jer svako ko konzumira lek ICN, sto je do sada radio decenijama,
direktno radi protiv srpskog drzavnog vrha i predsednika Milosevica licno.
Takva kombinatorika je do sada rezultirala (gledajuci samo ekonomski plan) u sankcijama na
investicije, koje su strane investitore (one najupornije) dopola ohladile i uputile na
trazenje zaobilaznih puteva. One kojima Kosovo nije bilo dovoljno, drzava Srbija je
dodatno ubedila: na primeru ICN jasno se videlo da nijedan, ma kako zakulisan ili
ekskluzivan ili obezbedjen ugovor da strani partner ima sa drzavom, ne drzi bas nista u
ruci.
O tome bi mozda trebalo da razmisle i neke strane kompanije koje su se, sto i nije bas
neko iznenadjenje, odlucile da direktno plate gde treba i koliko treba racunajuci da ce im
podrska JUL (u jednom veoma konkretnom slucaju) biti dovoljna da ovde cementiraju trziste.
Prosle nedelje cela stvar je i u globalu dobila na tezini kad je predsedniku SRJ Slobodanu
Milosevicu predocen izvestaj americkog ministarstva za finansije iz kojeg se sasvim jasno
vidi da sadasnji "srpski nacin shavatanja ekonomije - ovakav kakav jeste - nema
buducnosti, niti ce zemlja ikada imati buducnosti dok bude vodjena na ovaj nacin.
U izvestaju je SRJ nazvana "bolesnim covekom Evrope, mada bi rec bogalj mozda
vise odgovarala. Tim pre sto je dodatno krajnje losa situacija, po vidjenju americkog
ministarstva finansija (a u tome nas ne varaju ni sopstvene oci i novcanici) dodatno
znacajno pogorsana u prvih sest meseci ove godine. SRJ i dalje ostaje na repu medju
zemljama u svom susedstvu, a kako kriza na Kosovu bude napredovala, jaz ce se sve vise
produbljivati.
Dok ostale zemlje u regionu, ukljucujuci tu i bivse jugoslovenske republike obezbedjuju
znacajan progres u reformi svojih privreda i njihovom integrisanju u medjunarodne
finansijske i trgovinske tokove, SRJ i dalje povlaci kratkorocne poteze koji odlazu njen
povratak u Evropu i svet.
Suprotno uverenju predsednika srpske vlade Mirka Marjanovica, koji je iz Zajecara porucio
da je Srbija snazno na tragu privatizacije (to inace jedna od starih novih fantazija
usvojenih u vrhu SPS, koje se sada smatraju "in temom) u ovom izvestaju
konstatuje se da su reforme na pola srca preduzete prosle godine bile besplodne. Umesto
toga SRJ se ponovo nalazi pred istim onim haosom kakav je proizveden ranih 90.
"Nastavak borbi na Kosovu, visoka inflacija i nedostatak ekonomskih reformi doveli su
do opadanja proizvodnje i visoke nezaposlenosti. Istovremeno, veliki fiskalni i tekuci
platni deficit, kao i kriza na Kosovu, dodatno pritiskaju monetarne vlasti i unistavaju
ionako tanke devizne rezerve. I sto je najvaznije, Miloseviceva vlada nije pokazala
nijedan znak da razume urgentnu potrebu za snaznom reformskom politikom, kaze se u
izvestaju.
U njemu naravno, nema nicega novog, sto vec nisu porucili jugoslovenski ekonomisti, niti
se posle ovog americkog upozorenja vredi necemu nadati. Jedan slican izvestaj je pre
izvesnog vremena Milosevicu predao Robert Gelbard i on bar vidno nije izazvao bas nikakav
utisak.
Svakako ne zato sto su bas svi socijalisti sasvim beslovesni: predvidjajuci ovakav razvoj
dogadjaja u internim razgovorima moglo se sasvim jasno cuti da su clanovi SPS bar iz
ekonomskih krugova - istomisljenici sa americkim ekspertima. I naravno, da niko nema
petlju da sefu to i kaze.
Ovde je uostalom opste poznato da se zadati ekonomski ciljevi koje utvrdi Savezna vlada na
pocetku godine nikada i ne brenuju. U tom pogledu cinjenica da je zvanicnim dokumentom
federalnog kabineta bilo predvidjeno da inflacije bude na nultom nivou, a da je samo do
maja stigla do 21 odsto na godisnjem nivou, a o ostalim mesecima i jesenjem vrlo izglednom
zahuktavanju da i ne govorimo, predstvlja samo stvar nijansi. Isto vazi i za predvidjenih
1,5 milijardi dolara direktnih stranih ulaganja, obecanih u januaru, od kojih nijedan
dolar jos nije vidjen. Tako nesto moze da brine samo Amerikance, ali ne i ekonomskog
stratega i vizionara Momira Bulatovica, koji uostalom nije ni duzan da postuje ono sto je
hteo da mu podmetne bivsi premijer Kontic.
"A kad je uopste ekonomija imala uticaja na politiku u Srbiji? to bi svakako
bilo legitimno pitanje za one koji veruju da bi Milosevic sad ili onda mogao da svoje
politicke odluke propusti kroz kolone "duguje i "potrazuje.
Ekonomski racun se kod socijalista pojavljuje samo u slucajevima licnog zgrtanja para i
nikad i nigde vise.
Otuda je i svako pitanje - da li Srbija i SRJ uopste imaju nekakvu buducnost dok su ovi
sadasnji na vlasti - vec godinama sasvim besmisleno, a eto sad smo doziveli da su cak i
najzadrtiji branitelji Milosevica - penzioneri - poceli javno da ga olajavaju i na
trgovima i u autobusima.
To doduse nece nimalo pomoci da se Srbija i Jugoslavija izvuku iz ovog SPS vira. Druga
Srbija kako se nekada zvao onaj deo ljudi koji je imao neke druge koncepte i shvatanja po
kojem bi Srbija bila "zdrav covek u Evropi, je negde iscilela.
Jedan mali pokusaj da se nesto od energije i zdrave pameti zadrzi, uprkos svemu sto se
dogadja, ucinjen je nedavno kad je tokom jula organizovana Letnja skola ekonomske politike
G 17 koja je u podtekstu imala parolu: "Mi ostajemo ovde. Studenti ekonomije
(uglavnom) i mladi ljudi koji su se tek zaposlili ucili su kako se stvarno vodi ekonomska
politika, sta su zaista reforme i sta su ucinili svi oni u nasem susedstvu kojima sada
tako zavidimo. Od svega je izgledno to da ce se i iduce godine neki mladi ljudi vezbati u
sticanju zdravog razuma. Jedino je neizvesno, da li ce im to, ovde ikada trebati.
Glosa
Dok ostale zemlje u regionu, ukljucujuci tu i bivse jugoslovenske republike obezbedjuju
znacajan progres u reformi svojih privreda i njihovom integrisanju u medjunarodne
finansijske i trgovinske tokove, SRJ i dalje povlaci kratkorocne poteze koji odlazu njen
povratak u Evropu i svet
Povratak na
sadrzaj
Jan
Briza za "Nasu Borbu
Vojvodina
Al' se nekad dobro jelo
Ili, da li bi ovde moglo bolje da se zivi nego u vreme
Austougarske i dve bivse Jugoslavije
U Beloj Crkvi, u juznom Banatu, odavno vise ne postoji nekada nadaleko cuvena
poslasticarnica "Mogos. Pa ipak, Belocrkvani i dan danas za pojam dobrog
sladoleda, jos boljih kolaca i bozenstvenog peciva vezuju ime, njima najpoznatijeg,
majstora tog zanata - Mogosa.
Bela Crkva nije makar kakav gradic. Tamo je, svojevremeno, prosla prva zeleznicka pruga u
ovom delu Evrope. A ni Mogos nije bio makar kakav poslasticar. On je slavu stekao u vreme
Austrougarske monarhije i prve Jugoslavije kada je pecivo koje je u Beloj Crkvi pravio
prodavao u najboljim poslasticarnicama u Pesti i Becu. Tamo je stizao tako sto su ga
njegovi momci predvece tovarili u voz na belocrkvanskoj zeleznickoj stanici, a ujutro je
vec bilo na stolovima omiljenih poslasticarnica Pestanaca i Beclija.
Mogos je u vreme Titove Jugoslavije morao da prekine izvoz svog cuvenog peciva. Isprecili
su se ne samo politicki, nego i tehnicki razlozi. Ukinuta je cak i pruga koje je direktno
vodila iz Bele Crkve u Pestu i Bec. I tako je zadovoljstvo da se nasladjuju Mogosevim
proizvodima otada bilo rezervisano samo za Belocrkvane i one koji su, kojim slucajem,
zalutali u taj kraj.
Mogos je u Titovoj Jugoslaviji jos neko vreme tavorio. NJegovi naslednicu su u
Milosevicevoj drzavi definitivno propali.
Slovenacki nadnicari u Vojvodini
U vreme kada je Mogos sticao svoju poslasticarsku slavu u Vojvodinu su dolazili siromasni
Slovenci da rade kao nadnicari kod bogatih backih i banatskih gazda. Vojvodjani su u to
vreme uzivali u visem standardu ne samo od Slovenaca, nego i od stanovnika donje Austrije.
U Titovoj Jugoslaviji ovamo su dolazili nadnicari iz Bosne. Sada u nadnicu idu sami
Vojvodjani. Da su otvorene granice isli bi u Sloveniju. Nije iskljuceno da ce na kraju
nadniciti i u Bosni.
U Vojvodini nema vise tavana na kojem bi covek od muke mogao da se obesi medju sunke.
Nema, naime, vise sunki o kojima peva Dordje Balasevic. Ovde se odavno vise ne jede onako
dobro kao u onoj njegovoj cuvenoj pesmi. Vojvodjani su osiromasili.
Ovogodisnju zetvu psenice su obavili rasklimatani kombajni cija prosecna starost prelazi
15 godina. Dogodine mnogi od njih vise nece biti u stanju da izadju na njive. Stvari ne
stoje nimalo bolje ni sa isto tako starim i u krntije pretvorenim traktorima i drugim
poljoprivrednim masinama. A seljaci nove vise ne mogu da kupe jer su dovedeni do
prosjackog stapa.
Na godisnjem obracunu za 1997. tekuce gubitke je prikazalo 5.006 preduzeca (prethodne
godine 4.424 preduzeca) ili skoro svako trece preduzece u Vojvodini. U preduzecima koja su
iskazala gubitak zaposleno je 163.533 radnika, sto cini 44,2 odsto svih zaposlenih u
privredi Vojvodine. Prosecna mesecna zarada po zaposlenom radniku je bila znatno niza od
200 nemackih maraka. S takvim primanjima zaposleni Vojvodjanin jedva moze da prehrani sebe
i svoju porodicu. Za druge potrebe njemu ne preostaje ni dinar a u medjuvremenu dotrajava
sve ono sto je kupio u prosla, bolja vremena: od automobila pa do aparata za domacinstvo.
Vojvodjani ce do kraja jos doziveti da gladuju. I sta sad? Najpoznatiji ovdasnji
autonomas, predsednik Lige socijaldemokrata Vojvodine Nenad Canak veruje da ovde nece biti
srece sve dok je na vlasti rezim predsednika Slobodana Milosevica. On je na jednoj
nedavnoj konferenciji za stampu najavio akciju pod nazivom "99 razloga da oteramo
bandu u kojoj ce pocev od 10. avgusta svakodnevno da obavestava javnost zasto bi
trebalo da se obori Milosevicev rezim.
Canak je kao jedan od prvih razloga za eliminaciju sadasnjeg rezima naveo pljacku
Vojvodine. S tim u vezi on je rekao da je "logicno da Milosevic pljacka Vojvodinu jer
u njoj ima sta da se pljacka, ali je dodao da je "nelogicno to sto Vojvodjani
tu pljacku prihvataju i ne bune se. Canak, ocigledno, namerava da ih navede na
razmisljanje o tome sta bi mogli da ucine da zive bolje.
Lokomotiva razvoja
Vojvodjanska vlada u senci, koja je formirana 15. maja ove godine, izlaz iz krize vidi u
promeni sadasnjeg ustavno-pravnog polozaja pokrajine. Ona se zalaze za autonomnu Vojvodinu
sa zakonodavnom, sudskom i izvrsnom vlascu. U dokumentu pod nazivom "Programski
ciljevi vojvodjanske vlade u senci se kaze da projekcija budzeta treba da definise
koliko od ostvarenog dohotka treba da ostane u Vojvodini i za koje namene. S tim u vezi se
najavljuje i izrada "Programa ekonomskog oporavka Vojvodine i perspektive
razvoja.
Vojvodjanski autonomasi veruju da bi pokrajina mogla relativno brzo da se ekonomski
oporavi, ukoliko ostvari stvarnu autonomiju za koju se oni zalazu. Racunaju pri tom na
njene izvanredne prirodne resurse i radinost njenih zitelja. Oni Vojvodinu vide kao
lokomotivu razvoja cele zemlje.
Autonomasi, medjutim, ne uzivaju - bar zasad - neku vecu podrsku birackog tela Vojvodine.
Razlog sto je tako krije se, svakako, dobrim delom u zestokoj antiautonomaskoj kampanji
rezimskih medija. Oni su u njima satanizovani na sve moguce nacine i obelezeni kao
nacionalni izdajnici. S druge strane, medjutim, neka istrazivanja javnog mnenja pokazuju
da vecina Vojvodjana smatra da bi njihova pokrajina trebalo da ima veci stepen autonomije
nego sada. To je velika sansa autonomasa. Potrebno je samo da ovo raspolozenje politicki
artikulisu i ucine da ga biraci prepoznaju u njihovim stranackim programima.
Prica o belocrkvanskom poslasticaru bi mogla da se ponovi i u sadasnja ili neka ne tako
daleka buduca vremena. Ali, nikako pod ovim rezimom koji se zavadio sa celim svetom i
zemlju gurnuo u katastrofalnu samoizolaciju. I nikako sa celnicima rezima koji se hvalisu
izvozom zita, znaci sirovine, jer finalne proizvode nigde nisu u stanju da plasiraju s
obzirom da oni po kvalitetu i ceni ne mogu da se mere sa proizvodima evropskih i drugih
zemalja u koje bi Jugoslavija da izvozi.
Poslasticar Mogos je izvozio pecivo, znaci finalni proizvod, i to visokog kvaliteta jer
inace ne bi imao sta da trazi u Pesti i Becu. Tajna njegovog uspeha pri tom nije bila samo
u njegovom umecu i vrednoci, nego isto tako i u prirodi rezima pod kojim je on bio
stimulisan da radi kvalitetno.
Problem je, ocigledno, u sadasnjem rezimu. Ako bude uklonjen ovde bi moglo opet pristojno
da se zivi. Mozda cak i bolje nego u vreme Austrougarske i dve bivse Jugoslavije.
Povratak na
sadrzaj
Uzaludno
pismo partijskom drugu
Tezak mamurluk posle velikih zabluda
Ovo je vreme "vracanja Zajma za preporod Srbije,
vreme naplate takse na zablude i pristizanja racuna za rat u kome nismo ucestvovali pa nas
je zato isuvise kostao... Kao metafora svih dosadasnjih obecanja vlasti i potonjih zabluda
cije posledice danas mnogi itekako osecaju, moze da posluzi otvoreno pismo koje je
Slobodanu Milosevicu uputila Kraljevcanka LJ. M. Besmisleno je ovakvoj pisati takva pisma
- to je isto kao kad bi se trudnica u poodmakloj trudnoci cudila sta je snaslo jer, eto,
nije znala da joj se "to moze dogoditi posle "onog
"Tiranija ne moze nastati bez saglasnosti barem jednog dela naroda. Otuda tiranija,
bar na pocetku svoje vladavine, a pogotovo kada pocinje da se ucvrscuje, ima sirok krug
sledbenika u narodu.
(Manes Sperber)
pise Velimir Ilic
Odavno je postalo potpuno besmisleno za sve nase nesrece u
poslednjoj deceniji optuzivati, kriviti i proglasavati odgovornim samo jednog coveka.
NJegov udeo u sveopstem sunovratu sasvim precizno se moze razloziti na proste cinioce
podrobnijim promisljanjem teze nemackog psihologa, romansijera i esejiste Manesa Sperbera
iz eseja "Ka analizi tiranije, nastalog u Becu jos 1937. godine. Ako prihvatimo
jednu od definicija da je "Politika igra za moc i igra sa moci (ceski filozof
Karel Kosik) onda se namece i drugi zakljucak koji Kosik nudi u svojoj zbirci ogleda i
clanaka "Dijalektika krize: "Pravilima i zakonitostima politike ne podlezu
samo oni koji hoce da prave politiku i bore se za moc vec i oni koji samo posmatraju,
stoje po strani ili okrecu politici ledja. Ravnodusnost prema politici jos nikom nikada
nije jamcila da nece biti pogodjen njenim posledicama. Svi mi smo, dakle, manje ili
vise i saucesnici i zrtve jedne perfidne tiranije, tek povremeno ogoljene kroz brutalnu
represiju kojom se vlast igra u borbi za opstanak i dokazivanje moci.
Ovih dana je, recimo, u "Nasoj Borbi objavljeno otvoreno pismo Slobodanu
Milosevicu koje istovremeno podstice na dva nacina razumevanja povoda i pobuda autora da
se obrati dedinjskom nadzorniku ljudskih sudbina. Prvi je - nemastina i beznadje, a drugi
- spoznaja i osvescivanje. Elem, samohrana majka trinaestogodisnje devojcice pise
"kao obican rab Bozji, covek koji je izgubio veru u svoje drustvo, drzavu, u svog
predsednika. Sa ocajem koji izvire iz skoro svake recenice, LJ. S. kaze da ona i
njena cerka vec vise od godinu i po dana zive sa "minimalnim sredstvima za
zivot i dodaje: "Sigurna sam, gospodine Predsednice, da Vi sa tim sredstvima ne
bi ziveli ni jedan sat a ja provodim mesec, odnosno mesece. Toliko o nemastini i
beznadju.
Spoznaja i osvescivanje pojavljuju se u drugom delu pisma. Naime: "Ne znam sta stvara
veci revolt kod mene - da li to sto sam kao clan SPS dosla kod vasih ljudi trazeci pomoc
za sebe i egzistenciju svog deteta a oni su me (valjda tako treba) poslali da se
prostituisem i na taj nacin dodjem do posla. Dosla sam kod njih obucena u ono sto imam a
oni su mi savetovali da obucem kosulju sa dekolteom i mini suknju, jer sam ja zgodna zena,
pa da tako podjem kod jednog Vaseg, sigurna sam, velikog prijatelja i saradnika i da cu
'zavrsiti posao'... ili me vise iritira sto mi je dobro poznata situacija u kojoj se
nalazimo svi mi, obicni smrtnici, a kad slusam Vasu televiziju - sve tece med i mleko.
Nigde problema. LJ. S. jos dodaje: "To sto sam glasala za Vas, to sto sam za
Vas bila jos od Kosova, daje mi za pravo da vam kazem: ja sam gladna, moje odlicno dete je
gladno i pita: "Jeste li culi, gospodine Predsednice, novi slogan koji ide uz
muziku na televiziji Vase supruge: 'Kad posmislis da nema nade, kad pomislis da jace je
zlo, kad pomislis da nema pravde - JUL se bori za to'. Potom sledi nabrajanje:
Milosevicevi prijemi za hiljadu zvanica nasuprot kojih hiljade jedu iz kontejnera,
stradanje na Kosovu sa podsecanjem na Bosnu i Hrvatsku, svakodnevni rast cena i troskova
zivota, kriminal... I na kraju pitanje: "Imaju li Vasa deca sta da jedu?.
U ovom slucaju najmanje je vazno imaju li sta da jedu predsednikova deca. Imaju diskoteku,
radio i televizuju, zaradice vec nekako za hleb. Vazno je, recimo, sto mnoga druga deca
nemaju dzeparac ni za odlazak u diskoteku, ali imaju nezaposlene roditelje ili su, pak,
zaposleni a ne primaju plate, mozda su odradili svoje pa sad cekaju zbir milostinje iz
republickih fondova koji se jednom mesecno, ili redje, zove penzija. Ali, cemu jadikovke -
apsolutna socijalna pravda ne postoji nigde, cak ni u Svedskoj ciji standard nam je
predsednik svih predsednika svojevremeno obeca(va)o. Svedjani su srecniji narod samo zato
sto imaju istoriju dosadniju od nase. Oni nisu jeli kasikama i viljuskama, kamo li
zlatnim, kad je to nasim precima bilo k'o dobar dan a nama i danas i uvek dobar povod da
lecimo komplekse i frustracije.
Nasa buduca istorija svedena je na svakodnevicu u kojoj smo pre nekoliko godina dobili
novu, napokon "nasu drzavu . Nesreca je samo sto se u njoj ne (s)nalazimo niti
smo srecni i zadovoljni kao sto je pisalo na mamcu koji su mnogi (pro)gutali zajedno sa
udicom od laznih obecanja. Jer, ovo je vreme isplate glavnice i kamata Zajma za preporod
Srbije, vreme naplate takse na zablude i pristizanja racuna za rat u kome nismo
ucestvovali pa nas je zato isuvise kostao... I nije bas da ne postoji socijalna pravda -
samo Beogradjani bacaju toliko hleba da bi se, izracunali su pekari, mogao ishraniti grad
od 200 hiljada ljudi. Ko onda moze reci da nema dovoljno za sve kad taj hleb pokupe oni
nesrecnici koji kontejnere koriste kao samousluge. Neposteno je samo sto neki neodgovorni
pojedinci bacaju pikavce u kontejnere jer tako mogu zapaliti neciju menzu.
Ima, dakle, dovoljno za sve samo je to nepravilno rasporedjeno. Novinari skloni aferama i
izmisljanju pisu, recimo, da srbijanski premijer Mirko Marjanovic ima nekoliko stanova,
plus sluzbenu rezidenciju. Nekima koji su imali mnogo a nisu delili sa onima koji misle da
im nikad nije dovoljno presudio je metak, drugi su u zatvoru ili im se zatvorom preti i
svakodnevno strepe od posete policije ili drzavne bezbednosti. Drzava nikad nije dovoljno
bogata da ne bi uvek mogla zavlaciti ruku u dzep podanika, o ljudima koji je vode da ne
govorimo. Nezgoda je samo sto nasa drzava ne moze ni da razmislja o bogatstvu, narocito
onom i onakvom kakvo su, "vodeci je, stekli takozvani "pojedinci i
njihovi namestenici, politicki prijatelji i partneri. Jer, (opet ti novinari) pisu ovih
dana, recimo, da PTT usluge moraju da poskupe kako bi se cene izjednacile sa evropskim i
svetskim. A onda ljudi iz poste izracunaju da jedan minut razgovora iz Jugoslavije sa
Nemackom kosta 13,81 dinar dok Nemci isto toliko mogu razgovarati sa Jugoslovenima za 7,15
dinara. Logicno, jer - njihove plate su skromnih desetak puta vece od nasih i uredno ih
primaju. Uostalom, mogli su i Nemci da otkupe deo "Telekoma pa bi nam lakse
pale visoke cene jer bi bilo za jos koju isplatu penzija. Ovako ce se ponovo dogadjati da
revnosni sluzbenici monopolistickih drzavnih preduzeca uredno i pedantno iskljucuju struju
i telefon penzionerima koji nisu izmirili svoje obaveze cekajuci da dobiju prinadleznosti
koje njima duguje upravo - drzava.
Nabrajanje primera iz obecane nam svetle buducnosti koja je dosla u vidu surovo sive
sadasnjice moglo bi da potraje u nedogled. Kao metafora svih obecanja i posledica moze da
posluzi upravo prethodno prepricano otvoreno pismo Kraljevcanke LJ. M. upuceno svom
partijskom drugu S ("To sto sam glasala za Vas, to sto sam za Vas bila jos od Kosova
daje mi za pravo da Vam kazem: ja sam gladna, moje odlicno dete je gladno). Ipak,
napisati takvo pismo ne znaci mnogo vise od pukog emotivnog praznjenja i spasavanja
sopstvene duse u beznadju. Istovremeno, pismo jos manje budi nadu da ce partijski drug
narediti drugovima da pomognu ocajnoj drugarici, utoliko pre sto ona priznaje svoju
zabludu i kaje se zbog nje.
Kod nas traje kriza i tako ce biti jos zadugo, sa sve manjim sansama da se nesto promeni
na bolje. Nezgoda je samo sto to, zapravo, jeste zbir svekolikih kriza samo ne i
politicke. Jer, politicka kriza, kako kaze Karel Kosik, "nastaje kad oni koji vladaju
ne mogu i dalje da vladaju a oni kojima se vlada nece da i dalje budu ovladani.
Nekoliko pokusaja bunta "ovladanih je, istini za volju, bilo ali se sve
zavrsavalo tako sto smo, koliko god to otrcano zvucalo, opet dosli na onu staru izreku:
"Svaki narod ima vlast kakvu zasluzuje. A takvoj vlasti besmisleno je pisati
ovakva pisma. To je isto kao kad bi se trudnica u poodmakloj trudnoci cudila sta je snaslo
jer, eto, nije znala da joj se moze dogoditi posle "onog...
Povratak na
sadrzaj
Vrelo RTS leto
Brushalteri & prsluci
by Petar Lukovic
Dragos Kalajic nam je umornim glasom porucio da Italijani
nisu "koherentna nacija; njih (Italijane), naime, ne vezuje nista sem pice, sto
sam, potpuno alkoholiziran, odmah seksualno pozdravio, uveren da Kalajic misli na Ono, a
ne na trouglice od testa posute slaninom, parmezanom i cevapcicima; medjutim, ispostavilo
se da Kalajic misli na pizzu, sto mi nije bilo narocito uzbudljivo, ko ce jos po ovoj
vrucini da se bakce s testom, jebalo te testo!
Koristeci teroristicke udare tropskih vrucina koje su
nedeljama komatizovale stanovnistvo RTS-planete, ljudi iz ove popularne Mentalne
Institucije Sistema (MIS) jos na 36 stepeni shvatili su veliku zivotnu istinu: po ovoj
vrucini, samo nepokretni i skroz paralizovani sede ispred SPSJULSRS ekrana i gledaju zetvu
uzivo - ostatak TV pucanstva, razgacen do vijagre i natrag, dragoceno politicko-obrazovno
vreme u casovima emitiranja tzv. Dnevnika provodio je lezeci po ulicama ili viseci po
terasama; gledati zene u brushalterima bilo je savrseno prirodno kao posmatrati starije
muskarce u mini-slipovima, dok su nudisti po liftovima i haustorima bili apsolutno
prirodna pojava. Cak su i izvesne RTS-voditeljice sebi dozvolile da se malo otkriju, ali,
srecom, to nije ucinila Ljiljana The Lily Milanovic ciji bi toples, daleko bilo, izazvao
OVK-efekat glede nezasticenih gradjana, nevidjeni masakr medju maljavim muskarcima sa
Zvezdare, ogrezlim u svim vrstama socijalistickih perverzija.
Iz takve opce golisavosti koja je sasvim zgodno korespondirala s tek preminulim Julom u
julu, svojom sibirskom garderobom danima se izdvajao izvesni Aleksandar Vucic Milentijevic
(A. V. M), samozvani ministar informiranja u samoproklamovanoj Vladi
socijalisticko-radikalno-polne koalicije; Aca tj. Acko tj. mali Voja odlucio je da poseti
Grcku bas u vreme Svetskog prvenstva u basketu i pokaze svima da postoji Srbin koji na 126
stepeni moze da nosi pamucnu majicu s dugackim rukavima, kosulju, vuneni prsluk, sako a
povrh njega i kozni kaput. Tako odeven, mini-vojvoda nije se skidao s ekrana, dok su
sportski reporteri pazljivo, do poslednjeg Vucicevog dugmeta, izvestavali kako je ministar
dao neophodnu podrsku nasim kosarkasima, da njega nije bilo tesko da bi Rebraca bio u
formi, culi smo kako je A. V. M. posetio gradonacelnika Atine i pritom zatrazio da
iskljuce erkondisn: nas ministar ne priznaje vrucinu, za njega je letnja zega isto sto i
OVK - takozvani primer banditizma koji ce biti ugusen cim padne prvi sneg i ledene sante
okuju Srbiju.
Ne izlazeci danima iz iste kosulje, prsluka i sakoa, Little Seselj je nekolicini grckih
novinara plasticno objasnio da se pitanje srpskog Kosmeta nece resiti sve dok Grci ne
pojacaju odbranu i dok sistem jedan-na-jedan ne zamene sigurnosnom MUP-zonom u kojoj,
srecom, prosecno stradaju dva-tri uniformisana igraca dnevno, sto je sportski rizik na
koji SRS-reprezentacija pristaje bez obzira na albanske trojkase i siptarske napadace.
Kad je, konacno, s RTS-ekrana nestao AVM koji je, a to je poslednja vest - u ambasadi
Milana Milutinovica, po onoj atinskoj vrucini, organizovao koktel s vrucom rakijom preko
koje je sirio istinu o Srbiji, i kad sam, slobodno, bez stida, odlucio da se skinem sasvim
nag i izvesnim delovima tela dodirnem ekran (sto sam jos od malena zeleo), na TV Palmi
vaskrsnuo je, kao gost, Dragos Kalajic, inace stalni saradnik ove patriotsko-porno kuce,
poznate po diskretnom osjecaju za polno & nacionalno. Bilo kako bilo, s Dragosem je
razgovarao direktor TV Palme Miki (prezime sam zaboravio, a nikad ga nisam ni znao), ali
je zanimljivije od samog talk-shit-show-programa bila cinjenica da su i Miki i Dragos bili
u trodelnim odelima (kosulja, prsluk, kravata), sto je sasvim imalo smisla u prirodnom
okolisu od 226 stepeni Rihterove skale.
Kad se covek tako montira kao sto je Kalajic ucinio, ispirajuci kosu varikinom i
sminkajuci podocnjake da sto vise podseca na svog licnog psihijatra dr Radovana Karadzica
- bilo je za ocekivati da od ovog salonskog fasiste cujemo sve ono sto je SPS Miki
odobravao klimanjem glave i drzanjem ruke u medjunozju: saznali smo, eto, da postoje
"objektivne i "neobjektivne nacije, da smo mi, Srbi, udruzeni oko
"kolektivnog secanja na nase vaskolike pobede, udarila me je u tijelo cinjenica
da je Dragos skuzio europsku dimenziju svog doktora i da je, tako sam razumeo, Karadzic
nas voljeni Mengele - sve pod devizom da "rad oslobadja i da je u Srebrenici
djeneral Mladic branio vrednosti zapadnih civilizacija, streljajuci sve sto mu je doslo
pod rukom.
Taman kad sam se zdravo ispovracao po maleckom ekranu i na Kalajicevoj prugasto-germanskoj
kosulji, Dragos mi se vratio kao sudbina: neko od Karadzicevih pacijenata iz TV Novi Sad
setio se Dragosa - da isti kazu koju rijec na temu Srba, Muslimana, Arbanasa, Turaka,
Rusa, Francuza i Vijetnamaca.
U istom onom odelu s TV Palme, bez Mikija (koji je bio zauzet biranjem katolickih pornica
za provoslavno uzivanje dva sata nakon ponoci), s poznatom varikinom u
srebrnastodragantomicevskoj kosi - Dragos nam je umornim glasom porucio da Italijani nisu
"koherentna nacija; njih (Italijane), naime, ne vezuje nista sem pice, sto sam,
potpuno alkoholiziran, odmah seksualno pozdravio, uveren da Kalajic misli na Ono, a ne na
trouglice od testa posute slaninom, parmezanom i cevapcicima; medjutim, ispostavilo se da
Kalajic misli na pizzu, sto mi nije bilo narocito uzbudljivo, ko ce jos po ovoj vrucini da
se bakce s testom, jebalo te testo!
Nadajuci se da je televizijski program prilagodjen vrucini, naivno sam s TV Novi Sad
skocio na TV Bogoljuba (vlasnika, ne kamilu) i imao maler da se direktno ukljucim na
psihoanalizu Vuka Draskovica koji je pred kamerama, obucen kako i prilici muzu Danice
Draskovic - majica s dugim rukavima, kosulja, prsluk, sako, kapa s ocilima u ulju s
orlovima - davao resenja za situaciju na srpskom Kosovu & srpskoj Metohiji. Jedno od
resenja mnogo mi se dopalo: uvedemo vanredno stanje i za tili cas sjebemo U-CE-KA pedere,
Albanci called Siptari glasaju za SPO, Draskovic 2098. postaje predsednik Metohije, a
Milan Bozic organizuje gradski saobracaj u Peci. Idilicno.
Pod navalom vrucine, znoja, alkohola u krvi (vino "Dubravka, stono, polusuvo,
belo) i redovne erotske konzumacije "Politike (ciji me je sexy naslov od
cetvrtka "Od izuzetnog znacaja ostvarivanje i ubrzavanje procesa povratka civila u
svoje domove i normalizacija zivota na podrucjima na kojima su se odvijale intervencije
snaga bezbednosti protiv banditsko-teroristickih grupa... bacio u razbludne misle
glede predsednika Milosevica koji je ovu recenicu naizust izgovorio, vezbajuci prethodno
celu noc), konacno sam probao da iskljucim televizor.
Ali, nije uspelo.
Televizor je odbijao stranu intervenciju, pozivajuci se na referendum vaskolikog srpskog
naroda od 23. aprila.
Televizor je zahtevao da sve ostane unutrasnje pitanje Srbije.
Televizor je zahtevao da se obucem i izgledam kao Kalajic & Vucic: vreo, strastven,
vunen.
Nisam imao izbora: progutao sam vijagru i pozeleo da sretnem Vucica & Kalajica.
Ako bas moram da eksplodiram - neka to bude s njima! Ipak su to ljudi koji ne priznaju
godisnja doba!
Povratak na
sadrzaj
|