Sreda, 3. decembar 1997.

REPORTERI "NASE BORBE" U KOSOVSKIM ZATVORIMA

"Ovo je dom sa hiljadu ruza"

Nije ovo Sivi dom, za tri godine dva puta je upotrebljena palica ali nije bilo povreda, tvrdi nacelnik Sluzbe prevaspitavanja zatvora u Smrekovnici

Osetljivo i - pod kontrolom:
Ulaz u zatvor u Lipljanu
FOTO: Nenad Stojanovic
Najsimpaticniji detalj zatvora u Lipljanu, prve destinacije u obilasku kazneno-popravnih ustanova na Kosovu i Metohiji, videli smo u trpezariji. Dvojica zatvorenika toliko su se trudila da odigraju svoju simpaticnu ulogu ad hok kelnera da su odmah, bar sa novinarske strane, dobili preporuku za konobarski posao u nekom od hotela sa pet zvezdica. Sve ostalo licilo je, u neku ruku, na hotel, ali nije bilo simpaticno.

Nas vodic, Ljubomir Cimburovic, nacelnik Okruznog zatvora u Pristini kome je objekat u Lipljanu istureno odeljenje, pricao je o svom zatvoru upravo kao o jednom dobrom hotelu. Videli smo terene za sport, farmu goveda, svinja i kokosaka, i obradive povrsine na kojima rade takozvani "slobodnjaci". "To su uglavnom poljoprivrednici u civilnom zivotu i oni uzivaju sve pogodnosti slobodnog kretanja. Osudjeni su uglavnom na krace kazne"- govorio je nacelnik dok smo prolazili pored grupice ljudi obucenih u siva cojana odela, koji su u polumraku ceprkali na obliznjoj oranici. Usledilo je iznenadjenje - na omanjem proplanku "susreli" smo se sa tridesetak uparkiranih automobila. "Ne obracajte paznju, to su vozila sudskog depozita"- upozorio nas je vodic, ne precizirajuci zasto sud bas ovde drzi zaplenjena kola.

Zatvor kao "jedann dobar hotel":
Farma kokosaka u Lipljanu

Ispred prvog paviljona usledio je kraci brifing o "osetljivosti zatvorenih, posebno zena, tako da pazimo kako se ponasamo i pricamo". Posebno je ukazano da obratimo paznju na cetvorostrukog ubicu, osudjenog na smrt, koji se nalazi u posebnoj celiji. Dvadesetosmogodisnji Dejan Andjelkovic iz Prizrena, hladnokrvno je pozirao fotoreporterima kroz resetke manjeg apartmana ispred koga stalno dezura strazar. "Osudjen sam na smrt ali me 5. decembra ceka novo sudjenje jer je Vrhovni sud ponistio presudu. Ubio sam njih cetvoro, ovi tvrde zbog reketa, ja znam da nije tako. Ubio sam ih zbog dugova"- pricao je bez trunke kajanja na licu, sa poluosmehom na usnama, dok su novinari kroz resetke drzali diktafone.

U sledecoj sobi, grupnoj, u stavu mirno postrojeno pet muskaraca. Prva cetvorica nece da pricaju. Poslednji, nasmejan, klima glavom. "Ja sam Idriz Arslani. Osudjen sam za terorizam... Nisam kriv, nije bilo svedoka ni dokaza, nista nisam priznao ali evo tu sam. Moji advokati su se zalili, to mi je jedina nada da necu odlezati 15 godina. Ovde sam vec godinu". Pitamo ga da li on misli da je politicki osudjenik. Razmislja i cedi kroz zube: "Pa tako nesto, ne bi umeo da klasifikujem".

Avni Klinaku (32) osudjen je zbog rasturanja "neprijateljske stampe" i zbog pripadnosti "Oslobodilackoj armiji Kosova". Skrt je na recima: "Ne priznajem srpsku drzavu ni srpski sud"- jedino je sto kaze, gledajuci nadmeno u stavu mirno.

Bekstva iz Smrekovnice

Prema recima Jusufa Keljmendija, upravnika zatvora u Smrekovnici, od 1991. godine 20 osudjenika sa "slobodnim tretmanom" zloupotrebilo je objavu koju su dobili za odlazak kuci, i zatrazili politicki azil od Nemacke dok su bili na odsustvu. Klasicnih bekstava nije bilo poslednjih godina, kako se tvrdi.

U zenskom paviljonu soba gde obicno borave zene sa decom je prazna. Od pet zena u ostalim sobama koje smo videli nijedna nije zelela da govori za novine. Za pojedine novinare bilo je malo potresno gledati ih kako stoje postrojene sa spustenim glavama. Jedna je gledala pravo u nas. Osudjena je zbog ubistva deteta. Druge dve, dvadesetogodisnjakinje klimaju glavom. Nece da pricaju. Cujemo da je prva osudjena za ubistvo, a druga za ucesnistvo u teskom razbojnistvu.

Kroz zatvor u Smrekovnici vodio nas je nacelnik Sluzbe prevaspitavanja Vlastimir Davidovic, od pocetka nas ubedjujuci kako "nije ovo sivi dom, onaj sto smo ga gledali na televiziji". "Ovo je dom sa 1.000 ruza. Za tri godine dva puta je upotrebljena palica ali nije bilo povreda "- pricao je ne nasedajuci na "provokativna" pitanja. Recimo, da li se plasi kad zatvorenici napuste zatvor. Dok je jedan od cuvara potvrdno klimao glavom Davidovic je spremno odgovorio:" Znam ja sta vi mene hocete da pitate. Sto bi se plasili kad ih ovde ne maltretiramo niti bijemo".

Zatvorenici, kaze, redovno dobijaju stampu (Politiku, Jedinstvo i Bujku).

U prijemnom odeljenju jedini koji pristaje na razgovor, od "politickih", nece da mu pominjemo ime. "Ja sam iz Urosevca osudjen na godinu dana zatvora, po clanu 136. Imam osmoro dece kod kuce. Ne znam sta da vam pricam. Kod mene nista nisu nasli, nema nijedan dokaz. Znam da sam cist. Niko od mojih poznanika nije uhapsen, a kazu da sam se udruzivao s nekim. Osudjen sam za politiku, bio sam milicioner. Izasli smo s posla i to je krivica..". U razgovor se ubacuje sve vreme prisutni nacelnik Davidovic: "Kazi im da li si maltretiran". "Ne, ne, ne, do sada nije nista bilo, drug nacelnik."

Sledeci sagovornik u prostoriji za gledanje TV zove se Dejto Ali Demaj. Bio je do zatvaranja nacelnik kriminalisticke sluzbe SUP Pristine. "Osudjen sam na godinu dana zbog navodnog formiranja paralelnog Ministarstva unutrasnjih poslova Kosova. Podvlacim navodnog, jer nisam kriv. Nas je u grupi bilo 72 iz Pristine, Djakovice, Mitrovice. Nabedili su nas da smo osnivali paralelnu policiju, a to je bila sindikalna aktivnost. Ovde je tretman uljudan, moram reci. U istrazi je bilo nesto drugo. Tamo je bilo svega - od pretnje do fizickog maltretiranja, licne uvrede, porodicne uvrede. Strasno". Odgovarajuci na nase pitanje - da li srpski rezim krivi za svoj sadasnji status - Ali Demaj kaze: Pa koga da krivim. Politika je takva, takva, sta ja znam. Ne krivim ja licno Slobodana Milosevica, vec tu politiku koja nas je kaznila. Jer mi smo verbalno kaznjeni svi, bez ijednog materijalnog dokaza".

Zatvorska statistika

U zatvorima i kazneno-popravnim ustanovama na Kosovu i Metohiji trenutno se nalazi 927 zatvorenika. Od tog broja njih 676 su Albanci, 195 Srbi i Crnogorci i 56 pripadnici ostalih nacionalnosti. Po strukturi krivicnih dela najvise je osudjenih za ubistvo, pokusaj ubistva i nanosenje teskih telesnih povreda (239), zatim protiv imovine (164), zbog nedozvoljenog drzanja, nosenja i prometa oruzjem (130), udruzivanja radi vrsenja neprijateljske delatnosti (46), zbog trgovine drogom (37), silovanja i protivprirodnog bluda (27)...

Od 535 zaposlenih, 327 su Albanci, 183 Srbi i Crnogorci, i 25 "ostali". Pocetkom osamdesetih 67 Albanaca zaposlenih u zatvorima napustilo je samovoljno duznost "zbog promene simbola i skidanja petokrake, te pod pritiskom", kako je objasnjeno, ali su se neki od njih u medjuvremenu vratili na posao.

Posaljite nam vas komentar! Izbor vasih reagovanja i misljenja objavljujemo.
© 1997 Yurope & ,,Nasa Borba" / Sva prava zadrzana /