OKRUGLI STO "NASE BORBE" - "KUDA IDE CRNA GORA" (5)

Jugoslovenstvo lazna legitimacijska osnova federacije. Stvari se ne mogu resiti prostim odlaskom jedne od dve drzave iz ove slozene drzave. Predstoji period dugotrajne koabitacije izmedju Djukanovica i Milosevica

Esad Kocan, urednik u "Monitoru"

To je, mislim, jedna evidentna cinjenica. Zasto je do toga doslo ne znam, ali mi se cini da se moze ovdje konstatovati da je specificna vrsta razlicitosti Crne Gore pripomogla Crnoj Gori, bila jedna od elemenata njenog spasa. Evo zasto: zato sto je imunoloski sistem odredjenih segmenata drustva bio takav da na ideje, recimo, velike Srbije, promjene granica itd., on prosto nije reagovao. I na tom segmenu drustva su se konstituisale demokratske partije, kao sto su Liberalni savez, Socijaldemokratska partija, nezavisne crnogorske institucije koje su funkcionisale kao pokret otpora u tom segmentu.

Ovo sto se desava u Srbiji, na zalost, moze dovesti do raspada SRJ. Necu da kazem na radost, ali na zalost sigurno necu da kazem. U crnogorskom mentalnom sklopu se stvorio duh, jedan vrijednosni sistem ili kvazivrednosni sistem da je projekcija SRJ nesto vrijednije samo po sebi od projekcije suverene Crne Gore, i da suverena Crna Gora u najboljem slucaju moze biti kao brana od potapanja, a ne kao prirodan pozitivni preokret, jednako vrijedan kao i svaki drugi.

Ako moze ravnopravnost, u redu moze ravnopravnost, ali ovo je u vrijednosnoj skali jednako vrijedan drustveni pozitivni projekt.

I jos jedna stvar u okviru tih magli je takozvano jugoslovenstvo, pa se mi branimo jesmo li ili nismo za jugoslovenstvo, kao da Srbija i Crna Gora mogu da naprave nekakvu Jugoslaviju. Legitimacijska osnova neke federacije, zajednice koja se zalaze za tu zajednicu jugoslovenstvo ne moze biti. To je jedna od onih lazi koja se ponavlja, obnavlja, i koja za Crnu Goru, s obzirom na te istorijske konfuzije u svijesti moze da bude pogubna.

Srdjan Darmanovic, publicista

U Crnoj Gori smo cak imali situaciju veoma tipicnu za postkomunisticka drustva, a to je da se sukobljavaju predsjednik i premijer. To je toliko poznato, istrazivano, pisano je o tome, ne desavaju se nama stvari prvi put. Onda obicno dolazi i do situacije koja je sada u Crnoj Gori, da se u politickoj klasi ostaje bez vecinske snage, nema vise te dominantne partije koja upravlja drustvom, nego se fragmentira politicko tijelo i nastaje potpuno nova situacija.

Dolazimo do te specificne situacije u kojoj u jednoj istoj drzavi postoje dvije potpuno razlicite situacije, a koliko ja vidim, stvari se nece rjesiti prostim odlaskom jedne od te dvije drzave iz ove slozene drzave. Ja ne mislim da je to realan smjer, barem ne za duze vrijeme.

Ne mislim da ce se to desiti, iz niza razloga, pa je u tom smislu interesantnije kako ce se odvijati ovaj proces koegzistencije i koabitacije te dvije razlicite situacije, da ne kazem dva razlicita sistema.

Moglo bi da se kaze, mogao bi da se uputi prigovor ovome sto sam rekao da aritmeticki i u srbijanskom parlamentu vise nema apsolutne vecine, da je i tamo cak doslo do promjene, medjutim, ja sam duboko ubijedjen da taj prigovor ne stoji i zbog toga sto u Crnoj Gori nije samo doslo do prerasporeda aritmetickih vecina, nego je doslo i do izvjesnih kvalitetnijih promjena, boljih ili losijih, manje kvalitetnih ili vise, ali ipak kvalitetnijih promjena. Bez obzira sto je Dragan veoma pravilno rekao da niko ne ustupa sto ne mora, ali upravo zbog toga, taj kvalitet postoji, doslo je do sporazuma izmedju vlade i opozicije, koji ima svoje znacenje, i to ne malo znacenje. Doslo je do otvaranja citavog sistema, citavog drustva, mnoga pitanja su izbila na povrsinu. Doslo je do toga da u Crnoj Gori postoji barem osnov za nadu da bi naredni izbori mogli da budu odrzani pod mozda mnogo vise fer uslovima nego do sada, sto je takodje kvalitet.

Doslo je do vece otvorenosti drustva. U Srbiji je doslo do formalnog gubljenja aritmeticke vecine od strane vladajuce partije, medjutim, nema nista od ovoga o cemu sam ranije govorio. Ili da to prevedem na jezik veoma obicnih dnevnopolitickih dogadjaja - nije primjenjeno nista sto je trazila Gonsalesova komisija. Prema tome, imate aritmeticki mozda slicnu situaciju, a sustinski drugaciju. Druga vazna stvar - u srbijanskom parlamentu nisu zastupljene sve relevantne politicke struje, od kojih se jedan dio odlucio za samoizolaciju, to je tacno, ali samoizolaciju iz sasvim odredjenih razloga.

Medjunarodna zajednica ne moze da rijesi nase probleme, ona moze, naravno, da podstakne procese novcem, podrskom itd., ali je za situaciju u kojoj se mi nalazimo daleko vaznije da ona obezbjedi vojno-politicku stabilnost, jer se vec pokazalo da su na teritoriji na kojoj se prostire vlast Slobodana Milosevica drzava i demokratske reforme, ili teznja ka demokratskim reformama, cvrsto povezane. Prema tome, ukoliko demokratske reforme ugroze rezim, onda se automatski dovodi u pitanje drzava i otvara se drzavna kriza.

Do sada se sa jednim izuzetkom, makedonskim, ta kriza rjesavala nasiljem. Prema tome, uloga medjunarodne zajednice u ovom paralelogramu sila bi trebalo da bude da obezbjedi vojno-politicku stabilnost na ovom prostoru. Dakle, da se na prostoru bivse Jugoslavije prekine ta ratna spirala. Ja smatram da je to moguce, samo je pitanje da li se hoce? Da li se nesto naucilo iz bosanskog slucaja ili nije, i da li postoji volja.

Iz ovog paralelograma sila, odnosno uticaja, procesa u Crnoj Gori i van Crne Gore, mislim da je u Srbiji proizasao nerealni optimizam, a ne samo u Srbiji nego i u inostranstvu. I, nakon pobjede Mila Djukanovica na predsjednickim izborima, koju ja smatram znacajnom za citav ovaj proces o kojem sam govorio, pojavile su se spekulacije, odnosno tvrdnje, zelje, nastojanja da Crna Gora moze demokratizovati Srbiju. Crna Gora ne moze demokratizovati Srbiju. To je, dakle, "A". A "B"- Djukanovic kaze da moze da smijeni i samog Milosevica. Djukanovic ne moze da smijeni Milosevica. Rezim Slobodana Milosevica nije ugrozen od smijene u parlamentu, to je apsurd. Ja ne vjerujem da neko od vas moze da zamisli da Milosevic moze biti smijenjen u parlamentu. Ali, ne samo sto ce se braniti nasiljem, nego zato sto covjek ima realnu vecinu u saveznom parlamentu.

Mislim da predstoji period dugotrajne koabitacije izmedju Djukanovica i Milosevica u boljoj varijanti dugotrajnog konfliktnog perioda i da se ti procesi nece kretati takvom brzinom. Tome doprinosi jednostavna cinjenica da pitanje vlasti u Crnoj Gori nije rijeseno. Ono ce se rijesiti na parlamentarnim izborima. Jer predsjednik Republike ima veoma mala ovlascenja. To je paradoksalno, predsjednik Crne Gore ima najvecu izvrsnu moc, njegova jedina prava izvrsna funkcija je to sto je clan Vrhovnog savjeta odbrane i to na federalnom nivou. On moze da bude vazna funkcija ako kontrolise stranku i vladajucu stranku, ili koaliciju koju ona predvodi. U protivnom to je figura koja nema toliko znacaja.

Prema tome, ulazi se u to polje velike konfliktnosti, u taj paralelogram sila i mi smo dosli u situaciju koja se po prvi put na nivou SRJ desava - da vladajuce strukture u dvije republike nisu koalicioni partneri na saveznom nivou. I nije vjerovatno da ce biti. Na kraju krajeva, imamo veoma deklarisan stav vladajuce stranke iz Srbije da je njihov koalicioni partner DPS g. Bulatovica. Prema tome, ja bih rekao da je politickom krizom u Crnoj Gori, pobjedom Mila Djukanovica na predsjednickim izborima i novim rasporedom snaga u Crnoj Gori ne samo otvoreno pitanje reformi, tranzicije, demokratizacije, nego je - ne Ustav, Ustav je ostao isti - ali fakticki srusena dosadasnja dogovorna vladavina na nivou SRJ, dosadasnji polukonfederalni model vladavine u kojoj postoji relativna autonomija vladajucih stranaka sa dominacijom jedne licnosti.

Prema tome, DPS koji reprezentuje gospodja Pejanovic-Djurisic bi morao da razmislja o situaciji u kojoj vise nece biti dio vlasti na federalnom nivou. To moze da bude logicna konsekvenca sadasnjeg Ustava. To nije tako nezamislivo. U Ustavu se kaze da premijer mora biti iz Crne Gore, ali ne iz koje stranke. Njega moze da izglasa vecina, vrlo regularno u oba vijeca. Ne vjerujem da ce u Crnoj Gori vise biti vecinske partije, i onda se otvara normalno polje za takve kalkulacije. Posto sam vec rekao da ne vjerujem da ce cak ni u takvoj situaciji stvari ici ka radikalnim rjesenjima, jer je rizik veliki, visok, otvara se pitanje za eventualnu vladajucu stranku ili koaliciju ciji je simbol danas novoizabrani predsjednik Republike, kakva je mjera, granica, manevarski prostor izmedju neophodne realpolitike i potpuno izmjenjene situacije i odnosa snaga u SRJ.

Mnogi su vec izrazili vidni optimizam da se radi o demokratizaciji, o krupnim koracima naprijed, o modelu koji ce transformisati drzavu. Ja ne mislim da se o tome radi. Mislim da ulazimo u jedno nestabilno razdoblje, u razdoblje prozeto konfliktima ove ili one vrste i nisam sklon da vjerujem da ce konflikti doseci najvisu tacku. Ali u jedno razdoblje koje otvara niz neizvjesnosti i, na zalost, za koje mislim da kraj rezima Slobodana Milosevica nije tako blizu kao sto se moze cuti, a i ovdje danas.

Meni zbog toga nije drago, ali mislim da ce politicke snage u Crnoj Gori imati jednu potpuno novu situaciju i veliko je pitanje da li je kvalitet ukupne politicke elite crnogorskog drustva danas takav da sa tom situacijom moze na adekvatan nacin da se nosi. Ili, drugim rijecima (ono sto je Dragan Vukcevic pitao) da li postoji efikasna drzavna strategija, svijest o drzavnim ciljevima? Kad kazem drzavnim ciljevima ja ne mislim automatski na drzavni status, mislim na niz stvari koje ih cine. To su otvorena pitanja i ja moram da kazem da se za sada ne vidi da tu postoji neki jasan pravac.

Nastavlja se