Mimo parlamenta i vlade

Spoljna politika se utvrdjuje, mimo ili protiv Ustava SRJ, od strane jedne politicke licnosti i njenog neposrednog i familijarnog okruzenja, bez obaveze i spremnosti da se ikome odgovara za posledice cesto sudbonosnih odluka, donetih po strani od ikakve parlamentarne, a jos manje javne kontrole i nadzora

Pise: Novak Pribicevic

Parlament nase savezne drzave, kao uostalom i Skupstina Srbije, ne samo sto ne utvrdjuju pravce i nacela spoljne politike, vec se spoljnom politikom i ne bave, cak ni utoliko da im se bar povremeno ponude izvestaji o tome kako su realizovane odredjene aktivnosti prema spoljnom svijetu, za sto su parlamentarna tijela po Ustavu nadlezna, ali nikada nisu cak ni konsultovana. Spoljna politika se utvrdjuje, mimo ili protiv Ustava SRJ, od strane jedne politicke licnosti i njenog neposrednog i familijarnog okruzenja, bez obaveze i spremnosti da se ikome odgovara za posljedice cesto sudbonosnih odluka, donijetih po strani od ikakve parlamentarne, a jos manje javne kontrole i nadzora.

Ni Savezna vlada ne vrsi, u oblati medjunarodnih odnosa, ovlascenja koja joj po Ustavu pripadaju. Povremeno joj podnesu izvestaje o realizaciji negdje drugdje utvrdjenih projekata, kako bi njena ocekivana pohvala pruzila potrebnu legitimaciju pred medjunarodnom i domacom publikom.

U takvim oklonostima vanustavnih postupaka i procedura bile su, naravno, otezane mogucnosti da diplomatija, kao profesionalna sluzba spoljne politike izvrsi svoju strucnu i zakonsku ulogu. Jer, u osnovi, sadrzaj djelovanja spoljnopoliticke sluzbe zavisi prije svega od sustine i kvaliteta spoljne politike koja se formulise u politicki odlucujucim institucijama, a u nasem slucaju krugovima. Ta politika u nasem nesretnom primjeru, umjesto da bude okrenuta prema trazenju puteva saradnje i razumijevanja prema medjunarodnoj zajednici, bila je obiljezena mrgodnim i sumnjicavim, u sustini negativnim, procijenjivanjem svega sto je prema nama dolazilo iz svijeta. Znajuci dobro da se u politickom vrhu ucvrscuje ksenofobicna predstava o neprijateljskom odnosu kljucnih faktora medjunarodne zajednice prema ulozi Srbije u procesu razbijanja bivse Jugoslavije i ratu na njenim prostorima, diplomatija je usluzno nudila nove dokaze postojanja razlicitih politika zavjere protiv Jugoslavije sa zlokobnom namjerom kaznjavanja srpskog naroda. U takvom svom laznom djelovanju diplomatija ne naisla na odobravanje politickog vrha, topao prijem kod dobrog dijela nacionalistickim strastima sludjenog stanovnistva, i uz obilje kvazinaucnih i parahistorijskih argumenata, takodjer i znacajnu podrsku nacionalisticke intelektualne elite.

Takvim svojim djelovanjem jugoslavenska diplomatija je znacajno doprinijela jacanju naseg vlastitog unutrasnjeg zida ksenofobicnih ograda, prema takvom ponasanju najcesce zapanjenom, spoljnom svijetu. Zaslepljenost predrasudama cesto dovodi do pogresnog tumacenja signala koji dobijamo iz svijeta. Izrazavanje zabrinutosti radi povecanja tenzija na Kosovu i dobronamjeran savjet da se rijesenje treba traziti kroz demokratski dijalog, potpuno neosnovano je protumaceno kao mijesanje u jugoslovenske unutrasnje stvari i iskoristeno kao povod za napustanje Bonske konferencije o sprovodjenju mira. To je samo najnoviji u nizu poznatih primjera gubljenja kredibiliteta i ponasanja na nacin koji je potpuno neshvatljiv preteznoj vecini zemalja koje djeluju na medjunarodnoj, ne samo na evropskoj sceni vec i u globalnim razmjerima.

Sta je tu zapravo posrijedi. Da li manjka sposobnost razumijevanja prirode realnih odnosa koji su prihvaceni kao adekvatni najsire prihvacenim u ovom slucaju evropskim standardima, ili je rijec o svjesnom nastojanju da se umjesto kretanja prema i u susret medjunarodnoj zajednici okece od nje i ogradjuje svojim barijerama. Bojim se da je prije u pitanju takova svjesna odluka koja samo produbljuje samonametnutu izolaciju. Jugoslavija nije prva zemlja koja se tako ponasa, cak ni u nasem neposrednijem okruzenju. Nekoliko decenija je Enver Hodzina Albanija zivjela u skoro potpunoj izolacijji, koju je sama izabrala, odrzavajuci samo rudimentarne odnose sa zemljama kao sto su Sjeverna Koreja, Vijetnam i Kuba, sve u strahu da bi sadrzajnija komunikacija sa okruzenjem mogla da ugrozi despotsku vlast. Krecemo li se i mi slicnim putem?

Ako jedna sluzba izgubi kredibilitet govoreci neistine o stranom svijetu, onda joj sigurno niko nece vjerovati kada govori hvalospjeve o svojoj zemlji. Zato se treba dobro zamisliti na kakav medjunarodni prijem mogu da naidju prognoze da nam predstoji period brzog i svestranog razvoja, bez premca u savremenom svijetu, ili da je zastita manjinskih prava u SR Jugoslaviji, pa dakle i na Kosovu, u skladu sa najvisim medjunarodno prihvacenim standardima. Politika nadigravanja s najznacajnijim medjunarodnim faktorima manipulacijom i prevarom tako se okrece i povratno djeluje prema sopstvenoj sredini i interesima postajuci tim samoporazavajuca.