PROCENE I PROMASAJI SCENARISTA BULATOVICEVOG POKUSAJA PUCA

Novak Kilibarda

U politici, mirnodopskoj kao i ratnoj, procjena je prva vrlina, hrabrost je njena prva pratilja.

Bulatovicev puc 14. januara i njegov lom, stvar su lose procjene. Hrabrost mase za izvodjenje puca, po prirodi stvari, bila je analogna takvoj procjeni.

Tehnicka strana Bulatoviceva scenarija ne obavezuje na ozbiljnije zamjerke. Kao za pocetak demonstranata je bilo prikladno, a dopinzi u obliku zapaljivih govora, folklorno-politicke muzike i, posebno alkohola, imali su dvostruku namjenu: da odrze prispjele mitingase na okupu i da otvore prostor za njihovo stalno narastanje do predsjednicke inauguracije na Cetinju. Kolovodje mitinga nijesu se razocarale 12. januara u “pet minuta do dvanaest", neocekivano malim brojem mitingasa, iako taj broj nije bio ni sjenka onih 100.000 koje je obecao Bulatovic Milosevicu. Pocetni, tako skromni, volumen mase mogao je da zavara protivnika. A racunalo se na enormnu masu u kriticnom trenutku, 14. januara uvece. Bulatovic je procijenio da ce priliv opreznih i kolebljivaca prispjeti u Podgoricu sirinom mitingaske matice, ako se ucini prevrat 14. janaura. To bi znacilo da ce sjutra dan po pucu Bulatovic pokazati obecanu masu cime bi opravdao zadatu rijec pred Milosevicem na Vojnom savjetu. U tom slucaju morao bi se pohvaliti i kordonima policije na svojoj strani, jer, opet po prirodi stvari, veci dio policije moze da pristupi pobjedniku. Bulatovic se zakleo pred Milosevicem da je na njegovoj strani 80 odsto policajama, pa i taj svoj iskaz pretvorio bi u istinu poslije uspjelog puca. No, mislio Bulatovic ovako ili onako, kraj njegova puca upravo je poceo pisanjem scenarija za izvodjenje puca. Evo zasto.

Milosevic i Bulatovic imaju bogato iskustvo s mitingaskim masama. Bulatovic je s ulice dosao na vlast, a Milosevica su ulice i trgovi deifikovali u nacionalnog vodju svih Srba. Masa ih je stvorila. Oni u masu imaju neograniceno povjerenje. Medjutim, u sitosti svoje vlasti oni nisu primijetili da se ta masa mijenja, da nije ona petrificirana kategorija. Ne samo sto nijesu procijenili da se pojedinac iz mitingaske mase 1989. promijenio, nego nijesu osjetili ni svoju sopstvenu promjenu. Izmedju asistenata u sarenom dzemperu 1989. i korpulentnog predsjednika Crne Gore 1998. velika je razlika. Predsjednik se usudio na fotelji najvise vlasti, nekad asistent u staroj “ladi", sad je mocnik s kamarilom i bogatstvom. Autarhizovani apartcik obisao je svijet, ali nije vidio da su u januaru 1989. na podgoricke trgove dosli ljudi koji su imali pristojan zivotni standard. Tada je vladao gradjanski red i mir, balkansko okruzenje bilo je mirno, nije se nista sporno naziralo medju velikim silama, isli su ljudi na trgove kao u svatove. To je bilo na neki nacin pozoriste pod vedrim nebom.

I Milosevic je tada bio zanimljiv. Poslije metusalemskog vodje, izbija na celo mlad, harizmatican, Crnogorac, jos iz Lijeve Rijeke, Srbin iz Srbije! Javlja se vodja koji ce vec jednom staviti tacku na kosovsku problematiku. Vodja kome je sam Bog podario ime Slobodan i prezime Milosevic. Slobodan donosi slobodu svim Srbima, a ko bi drugi oslobodio Milosev grob nego Milosevic. Tada je Slobodan mogao pod dignutu ruku, o ponoci kao u podne, okupiti bar milion Srba.

Kad je sjeo da pise scenario za puc, Bulatovic nije vidio da od ondasnjeg Slobodana danas nema ni ivera. Tako je magistralna armatura puca bila zamisljena u Bulatovicevom scenariju kao tvrdi materijal, a on je vec mekan kao lipovina. Masi iz 1989. obecavalo se nesto veliko o cemu pjesme pjevaju, a masu u januaru 1998. Bulatovic uvjerava da ce joj Djukanovic uzeti i onu crkavicu sto ima. Prvo obecano nosilo je kao svatovska pjesma, a drugo jeca glasom tuzbalice. Prvi demonstranti bili su siti i obuceni, a ove je trebalo ohrabriti alkoholom. Masu iz 1989. cinili su gradjani svih slojeva drustva, jednako intelektualci i radnici, a ovu iz 1998. cine rezimski cinovnici, ljudi iz predgradjan, nesto granicara s krajnjeg sjevera i krajnjeg juga. No, i takva masa demonstranata imala bi politicku prepoznatljivost da se u nju nije sjurila politicka olos iz beznacajnih sovinistickih stranaka koje ne pitaju kakav je skup ako se na njemu moze galamiti. Prema tome, losa procjena scenariste da ce se masa iz 1989. reinkarnirati 1998. godine, kao sto rekosmo, oznacila je kraj puca. Tu se pokazala i jedna antinomicnost, rijetko kad vidjena u istoriji. Ljudi koji su pozvali narod da srusi jednu okostalu vlast poslije nepunih 10 godina pozivaju isti narod da bi se sacuvala vlast koja je okostala barem koliko i ona prva. Jednom mladici pomocu naroda protjerali okostale, pa kad su i sami okostali, mole isti narod da se bori protiv promjena. Samo politicari bez strateske sposobnosti, vlastodrsci koji su se posvetili zonglerskoj taktici da se odrze, mogli su pisati takav scenario.

Iako je politicka olos iz propalih stranaka udruzila svoja znamenja s gradjanima koji politicki slijede Bulatovica, ipak se o Bulatovicevim pristalicama mora s respektom govoriti zato sto je njihov vodja ponudio program bio on ovakav ili onakav. Da je glas vodje zvonio ubedljivoscu, kao 1989, ta masa, iako se mnogo razlikuje od same sebe iz 1989, poprimila bi nesto od te ubjedljivosti. Medjutim, kljucni depresivni cinilac, koji je dekurazirao Bualtovica kao vodju, bio je glas demokratske javnosti svijeta, koji se stavio na stranku reformskih promjena u Crnoj Gori. Tako dekuraziran vodja dekurazirao je pristalice, alkohol za masu isto je sto i bic za umorna kolja. Interferentnost vodje i mase neizbjezna je, kako u pozitivnom, tako i u negativnom znacenju. Potrebne su i psiholoske i moralno-politicke reference za revolucionarne gestove. Goli strah da ce se izgubiti vlast i fotelje ne moze podstaci hrabrost vodje, a to znaci da takvoga vodju ne prati ni hrabrost mase.

Djukanoviceva vlada solidno je procijenila i vodju i masu i medjunarodno raspolozenje i daljinski upravljac iz Beograda. Prisebnost policije da ne otvori vatru na masu kada policajci padaju obliveni krvlju, gotovo je besprimjerna u istoriji. Dogadja jje toliko neobican da se uz egzaktni pristup problemu namecu i sudbinski refleksi. Taj ce se dogadjaj ominjati u politickim citankama kao primjer da policija moze efikasnije sprijceiti gradjanski rat svojom uzdrzanocu nego vatrenim rafalima.

(Kraj u sutrasnjem broj)