PROCENE I PROMASAJI SCENARISTA BULATOVICEVOG POKUSAJA PUCA (2)

Novak Kilibarda

Nazalost, odlicna procjena Djukanoviceve vlade nije dugo trajala. Jedna dobra procjena nije rodila zdravu naslednicu nego nedonosce. Naime, poslije ugusenog puca pobjednici koji nijesu pucali prihvataju za rvnopravnog pregovaraca teroristu koji je pucao i u zakon i u zivo meso. Protivnika iz nokdauna ispravlja gospodin Djukanovic na noge. To je povratilo u zivot gubitnika i sunovratilo pobjednika. Terorista koji je preko leseva i krvi htio da postigne vanredno stanje i produzi svoj predsjednicki polozaj, uspio je da ga pobjednicka strana prihvati kao pregovaraca sa legitimitetom demokratskog politicara. Takav odnos prema g. Bulatovicu, koji nema doslovno nikakvo uporiste u svijetu, ne moze se drukcije nazvati nego politickom nepismenoscu koja je rezultat sladunjavog oportunizma prema svom dojucerasnjem ideoloskom jajackom blizancu. Ta losa procjena umanjila je znacenje prve dobre procjene sto podrazumijeva ozbiljnu stetu demokratskom putu Crne Gore i njenom oficijelnom predvodniku.

Taj melodramski oportunizam donio je najvise koristi Slobodanu Milosevicu, politicaru koji pelivanski vjesto stete pretvara u licnu korist. Previjani zongler i opsenar salje u Podgoricu politicara-sjenku, Radoja Kontica, koga je prikladnije pominjati kao sefa saveznog usluznog servisa za potrebe Slobodana Milosevica, nego ga oznacavati kao saveznog premijera. Takav politicki golub prevrtac dolazi s maslinovom grancicom u kljunu da smiri zavadjene Crnogorce! Gospodin Kontic nije politicka priroda kojoj su svojstvene evolutivne promjene. On se ne mijenja zato sto nema politickog ubjedjenja, njegov politicki kredo je isplatljivi usluzni polozaj bez vlasti. Gospodin Kontic se ne mijenja, on se prilagodjava, on uz Milosevica znaci sto i treci trijumvir uz Cezara. Zna to sve Milosevic pa se prema tome i adekvatno ponasa. Kao u pozoristu sjenki, Kontic uspijeva da za Milosevica izvrsi krupan posao, upravo Kontic je pomogao Milosevicu da prevari i Djukanovica i medjunarodnu javnost tako sto je sebi pripisao uslugu pomiritelja u Crnoj Gori. Zaboga, Kontic je predsjednik Savezne vlade, Milosevic je sef savezne drzave, savezni premijer dosao je u Podgoricu s akreditivima predsjednika Jugoslavije. Koriscenjem Kontica u vidu Kisindzera, Milosevic je u ocima metodicnog Zapada naglasio autoritet Savezne drzave. One sirote drzave koju niko ne priznaje, a na koju isti Milosevic gleda kao na atar svoje licne vlasti. Uz to, Milosevic politicaru sjenki, Konticu, budi refleks da moze mahnuti ispred nosa gospodinu Djukanovicu ako se bude osmjelio da trazi opoziv saveznih ministara, kao sto je Zoran Knezevic, koji su javno rekli da krvlju treba braniti polozaj Momira Bulatovica. Zaboga, kako moze mladi predsjednik Djukanovic podici glas na saveznog premijera koji je spasio Crnu Goru od gradjanskog rata.

Metodicni Zapad, koji neki puta od forme ne vidi sustinu, i pored toga sto zna da je Milosevicev poklisar uneredjeni golub mira, ipak moze reci da je takav golub donio maslinovu grancicu u svom kljunu. Razumije se, ta maslinova grancica niti umanjuje niti uvecava Kontica, ali jos jednom ubiljezava Milosevica kao aktera smirivanja na Balkanu. Zna medjunarodna javnost da to nije tako, ali se metodicno stvar namjestila da je tesko dokazati da nije tako.

Tako je gospodin Djukanovic na samom pocetku svoga predsjednickog mandata nacinio ozbiljnu gresku. Pokvario je ritmiku koju je pretpostavljala njegova dobra procjena svih aktera Bulatoviceva puca.

Gospodina Bulatovica trebalo je predati organima gonjenja i suditi mu, otvoreno pred cjelokupnom javnoscu, za ljudsku krv i materijalnu stetu u Podgorici. Razumije se, ne treba suditi demonstrantima koji su isli iza Bulatovica, sem onima za koje se dokaze da su iz svojih ruku pucali. Demonstranti imaju pravo da idu za politicarom i da slijede njegove zahtjeve, ali politicar nema pravo da u ime svoga polozaja vodi sopstveni narod u gradjanski rat. Bulatovic je pokazao da nema sposobnosti da demokratski obavlja povjerenu mu duznost niti moralno-psiholosku stabilnost da podnese izborni poraz. Ali ljudi kao politicka masa, bila ona svjesna ili izmanipulisana, imaju pravo da idu za takvim Bulatovicem. Kretanje takve mase ima svoj politicki smjer, ima i ljudski smjer koji se ne smije potcijeniti, cak i kad je taj smjer retrogradan, kao sto jeste. O njemu se s ozbiljnoscu mora raspravljati, njihova krivica, ako je uopste krivica, ima i ljudsku i politicku i, posebno, socijalnu profilaciju. Ali njihove kolovodje, ljudi krvavih orgija, emituju zracenje destrukcije i beznadja, oni su htjeli da od Crne Gore naprave drugu Bosnu. Takvim ljudima treba suditi u ime ljudi i u ime Boga.

Svojim pristankom na pregovore Djukanovic nije imao pravo da abolira Bulatovica, a posebno ga je abolirao tako sto je za pregovaraca odredio potpredsjednika Vlade. Nije imao pravo da tako naglasi drzavni legitimitet pregovora. Taj oportunizam Demokratske partije socijalista ima svoju genezu. Sjetimo se koliko su dugo dva zavadjena krila DPS odrzavala lazno jedinstvo poslanickog kluba u Skupstini Crne Gore. To lazno jedinstvo nije dozvolilo da se usvoje neke znacajne rezolucije koje je predlagala opozicija, bolje reci potpisnici Sporazuma. Oportunizam prema pucistima u Narodnoj stranci, koje je trebalo udaljiti iz Skupstine cim su napustili poslanicki klub Narodna sloga, prepustio je Podgoricu u ruke pucisticke vlasti. Oportunizam je i prihvatanje Bulatovica kao kandidata DPS, sto je upravo bilo nezakonito. Mogla bi nam Turska posluziti kao primjer demokratske zemlje koja zakonito zabranjuje rad jednoj mocnoj partiji kad se vidjelo da ce politika te partije destabilizovati drzavu. Postojeca vlast u Crnoj Gori nema ovlascenja da se abolisticki ponasa prema teroristima. Kad bi, ne daj Boze, Bulatovic i Milosevic dobili prevagu na parlamentarnim izborima u Crnoj Gori, mogao bi isti Bulatovic optuziti Djukanovica da nije imao, dakle Djukanovic, zakonsko pravo da abolira njega, dakle Bulatovica, kao teroristu.

Nadati se da ce gospodin Djukanovic biti uspjesan predsjednik i za sebe i za Crnu Goru, ali oziljak koji je dobio pregovorima i abolicijom Bulatovica treba da opomene apologeticare da ne zure sa slavopojkama.

(Autor je predsednik Narodne stranke. Tekst napisan za “Monitor" i “Nasu Borbu")