Portret: Filip Vujanovic, predsednik Vlade Crne Gore

Iz Vujanovicevog policijskog perioda treba izdvojiti dva njegova, paznje vrijedna, poteza. Prvi je principijelno postavljanje ledja pod Bulatovicev partijski mac kojim je htio da posijece nacelnika SDB Vukasina Marasa i, drugi, pametno i strucno postavljanje policije pred pohod politickih pristalica Momira Bulatovica na Vladu Crne Gore 14. januara ove godine. Naredba da policija ne uzvrati silom na demonstrante skupo je kostala samu policiju, ali je od istorijskog znacaja za dalja politicka zbivanja u Crnoj Gori

Bozidar I. Milicic

"Mogu da kazem da se osjecam krajnje mucno, jer sam se kao covjek, koji je rodjen u Beogradu, koji je studirao u Beoradu, koji je radio u Beogradu, koji ima srpsku slavu i cije su najvece ljubavi bile Srpskinje... izjasnio protiv Jugoslavije, da bih sacuvao pravo predsjednika vlade da inicira sastav vlade po svom opredjeljenju, postujuci Program partije. Ne vidim nacina kako se iz ovoga izvuci. Ovo znaci razdvajanje i vodi necemu sto je vec krenulo.."

Ove rijeci crnogorskog premijera Filipa Vujanovica, izrecene iza zatvorenih vrata na sjednici GO do tada jedinstvene DPS, mogu se uzeti kao prelomna tacka u njegovoj politickoj karijeri, koja, treba konstatovati, ni do proslogodisnjeg marta nije bila siromasna. Vujanovic se tada hrabro i principijelno usprotivio neprikosnovenoj volji partijskog vodje i svrstao se u malobrojnu grupu njegovih protivnika. Rastanak od najpopularnijeg i najmocnijeg svoga klijenta u advokatskoj praksi najavljivao je neminovni povratak omiljenom poslu. Sigurno je jedno - Vujanovic tada nije ni sanjao o eventualnoj premijerskoj fotelji u kojoj se sada nalazi. Medjutim, pokazao se odlicnim prognozerom kad je rijec o sudbini vladajuce crnogorske stranke.

Da li je izabranik Mila Djukanovica ostao dosljedan svom partijskom principu i prilikom sastavljanja svog kabineta - tesko je reci. Ako je suditi po popuni pojediih resora, moglo bi se zakljuciti da je pred nasrtljivim partijskim liderima i uskim partijskim diktatima i interesima, poklekao i donekle odustao od stava da je premijerova o izboru ministara neporeciva.

Razumljivo je, medjutim, zasto je Vujanovic, gotovo ispovijednicki, svojim partijskim kolegama nakon evidentnog rastanka s mnogima od njih, saopstio svoju kratku biografiju, birajuci u njoj mjesta koja afirmisu njegov odnos prema Jugoslaviji, odnosno Srbiji. Razlog je u tome sto je tadasnji lider DPS-a, trazeci od clanova GO da se izjasne o Jugoslaviji, istovremeno htio da dobije i podrsku rezimu Slobodana Milosevica u Crnoj Gori kao i svom vlastitom konceptu partijske diktature, svaljujuci na svoje partijske protivnike breme separatizma i antijuguslovenstva. Vujanovic se (zahvaljujuci politickom instiktu ili necem drugom?) ostro usprotivio toj liderskoj samovolji, stajuci uz Mila Djukanovica, sto ce za aktuelnog predsjednika Crne Gore u visemjesecnom obracunu s Momirom Bulatovicem biti od presudnog znacaja. U drami "Momo protiv Mila" Filip je odigrao glavnu (i musku) politicku ulogu.

Mogao je da bira. Samo da je svog pomocnika za drzavnu bezbjednost Vukasina Marasa pustio "pod led" i okrenuo se protiv njega po Bulatovicevoj zelji (u toj varijanti mogao je cak da odmah pregovara i o premijerskoj stolici), stvari na politickoj sceni Crne Gore krenule bi sasvim drugim tokom i sve sanse Mila Djukanovica da u Glavnom odboru napravi preokret u svoju korist pale bi na minimum. Dubl Djukanovic-Vujanovic odlicno ce odigrati mec protiv Bulatovica i njegovih pristalica u predizbornoj predsednickoj kampanji. Servise ministra policije ispaljene na optuzbe Momira Bulatovica da "u Crnoj Gori caruje kriminal pod okriljem izvrsne vlasti" sa suprotne strane niko nije mogao da vrati. Predlazuci Filipa Vujanovica za mandatara nove (prelazne) vlade, predsjednik Djukanovic je nasao adekvatne rijeci zahvalnosti za ono sto je za njega uradio u danima obracuna s glavnim konkurentom na predsjednicku funkciju. "Gospodin Vujanovic je svojim dosadasnjim javnim angazovanjem pokazao visoku politicku kompetentnost i iskrenu privrzenost daljem demokratskom razvoju Crne Gore i SRJ", rekao je predsjednik republike za svog izabranika, isticuci pritom i njegov "profesionalni, politicki i licni dignitet".

Do sukoba u DPS-u Vujanovic je, inace, smatran Bulatovicevim covjekom. On na politicku pozornicu nije istrcao u drustvu "mladih, pametnih i lijepih", koji su u prevratu, popularno nazvanom, "dogadjanje naroda", smijenili "omrazeno i odnarodjeno" crnogorsko rukovodstvo. On je u to vrijeme stvarao pravnicku karijeru. U Advokatsku komoru Crne Gore upisan je kao najmladji clan, da bi 1989. postao i njen predsjednik. Nije lako u esnafskim krugovima u Crnoj Gori, pa kad je rijec i o advokaturi, naci primjer da kolege jednoglasno za svoga kolegu kazu sve najbolje, bez trunke gube, zavisti i omalovazavanja. Oni koji su u pravosudju poznavali Filipa Vujanovica za njega su imali samo rijeci hvale, isticuci ne samo njegove strucne kvalitete vec i ljudske vrline. "Casni nasljednik oca Perta" - govorili su oni koji su poznavali kucu Vujanovica i njegovog oca, takodje, poznatog advokata i uglednog crnogorskog gradjanina.

Ta cinjenica je vjerovatno i opredijelila Momira Bulatovica da ga angazuje u sporovima koje su protiv njega pokrenuli dr Novak Kilibarda, predsjednik Narodne stranke i novinar Danilo Burzan, optuzujuci ga za klevetu. U procesu, ciji se ishod znao i prije prvog udara sudijskog cekica, ambiciozni advokat svoj posao obavio je rutinski i bez greske. U istom stilu, rutinski, uzvratio je i mocni klijent, ponudivsi Vujanovicu Ministarstvo pravde, sto je ovaj, cini se, bez mnogo ustezanja i razmisljanja, i prihvatio. Ako ne racunamo da je njegov angazman u odbrani Bulatovica bio neka vrsta politickgo angazmana, ulazak Vujanovica u Ministarstvo pravde moze se smatrti pocetkom njegove politicke karijere.

Saznanje da poznati advokat krivicar, s nekoliko vrlo uspjesnih odbrana cak i ljudi optuzenih za najteza krivicna djela za koja je trazena smrtna kazna, odlazi u politiku, u advokatskim krugovima izazvalo je iznenadjenje. Nije problem u tome sto je "jedan vrstan pravnik izabran za ministra, nego sto je izabran advokat", komentarisale su kolege, konstatujuci da se radi o "unikatnom rezonu u poslijeratnoj praksi Crne Gore".

Zahvaljujuci retorickoj nadarenosti i dobrom poznavanju prava, Vujanovic je, moze se reci, odlicno obavio partijski zadatak u Ministarstvu pravde, pokazujuci u Skupstini Crne Gore svojstva nezgodnog polemicara, bez obzira na to ko bio u pravu. On je jedan od rijetkih ministara koji je s maksimalnim uvazavanjem polemisao sa poslanicima opozicionih stranaka, sto ce mu se kasnije na poziciji ministra policije, vratiti s kamatom. Tu svoju spretnost i polemicku ubjedljivost (kakvu inace posjeduju samo dobri advokati) Vujanovic je demonstirao na istovjetnom slucaju, zalazuci se prvo "protiv", pa onda "za". Oslonjen na sigurnu parlamentarnu vecinu i glasacku masinu i prvi i drugi put bio je neprikosnoven u dokazivanju svojih stavova. Kad je, naime, opozicija trazila da se formira parlamentarna komisija za pracenje rada policije, Vujanovic je (shodno partijskoj naredbi) bio izricito protiv, nudeci bezbroj dokaza iz "domena podjele vlasti". Kad je to isto trazio Momir Bulatovic - bio je za. Pored Savjeta za bezbjednost bilo je zakonskih mogucnosti da se formira i parlamentarni Odbor za kontrolu tajne policije. Da struka ponekad ne smije biti kruta prema politici i njenim dnevnim interesima - prakticno je pokazao ministar Vujanovic.

Na optuzbe opozicije da se kao ministar policije previse angazuje u izbornoj kampanji za svoju stranku, Vujanovic je odgovorio u advokatskom stilu: "Na promocijama DPS-a ucestvujem kao clan GO i poslanicki kandidat". Bio je, stvarno, i jedno i drugo, cesto isticuci svoju politicku dimenziju kao ministra policije, koja inace nije svojstvena drugim, obicnim policajcima. I na ovoj funkciji nasao se na izricit zahtjev Momira Bulatovica. Bio je to, mora se priznati, bez obzira na sva cudjenja u strucnoj i politickoj javnosti, dobar izbor, ako se zna sta je sve za sobom u MUP-u ostavili Pavle Bulatovic i Nikola Pejakovic.

Iz Vujanovicevog policijskog perioda treba izdvojiti dva njegova, paznje vrijedna, poteza. Prvi je principijelno postavlja ledja pod Bulatovicev partijski mac kojim je htio da posijece nacelnika SDB Vukasina Marasa i, drugi, pametno i strucno postavljanje policije pred pohod politickih pristalica Momira Bulatovica na Vladu Crne Gore 14. januara ove godine. Naredba da policija ne uzvrati silom na demonstrante skupo je kostala samu policiju, ali je od istorijskog znacaja za dalja politicka zbivanja u Crnoj Gori. Vujanovic je, osim toga, na najbolji nacin demantovao bivseg predsjednika Republike da je 80 odsto policije na njegovoj strani.

U svom programskom obracanju poslanicima republickog parlamenta, Vujanovic je istakao da nastavlja putem koji je trasirao njegov prethodnik. Za pamcenje ipak ostaju rijeci: "Treba jasno reci - Crna Gora je drzavno pedeset odsto zajednicke drzave. Ni manje ni vise od toga i, drugo, Crnoj Gori jeste korisno da u zajednickoj drzavi zivi sa Srbijom, ali joj nije nimalo korisnije nego Srbiji, niti je zajednicka drzava Crnoj Gori imalo potrebnija nego Srbiji".

Ono sto je Milo Djukanovic diplomatski definisao kao "uspravnu i dostojanstvenu Crnu Goru u federaciji", Vujanovic je saopstio kroz matematicki odnos, a jasnije od toga ne moze biti. Zasto s bracom u zajednickoj kuci govoriti diplomatskim rjecnikom. Jezik cistih racuna, smatra Vujanovic, mnogo je i prikladniji i razumljiviji. Problem je, medjutim, kako to pola u jugoslovenskoj kuci i imati ili predsjednik crnogorske vlade za to zna neki recept?