cetvrtak - petak,
1, 2. januar 1998.

MILO DJUKANOVIC, LICNOST GODINE PO IZBORU "NASE BORBE"

Vreme opasnog zivljenja

"Kao predsjednicki kandidat i izabrani predsjednik Crne Gore, Milo Djukanovic je postao lider i simbol neke vrste demokratskog pokreta za promjene. On je vjerovatno svjestan, da onoliko koliko je 1997. godina bila uzbudljiva i prekretna godina u njegovoj politickoj orijentaciji, toliko ce naredna 1998. biti ne manje 'godina opasnog zivljenja', po mnogo cemu kljucna za njegov politicki opstanak"

Pise: Srdjan Darmanovic

FOTO: V. Crvenko

Posle sedam burnih godina na vlasti i nakon ubjedljive pobjede njegove Demokratske partije socijalista Crne Gore na parlamentarnim izborima u novembru 1996, predsjednik Vlade Milo Djukanovic s dobrim razlozima je mogao vjerovati da najzad dolazi mirniji period, da ce, pored demoralisane opozicije, naredne cetiri godine biti godine stabilne i komotne vladavine DPS. Covjek koji je u politiku usao veoma rano, koji je svoje politicke bitke poceo da vodi jos u ondasnjoj omladinskoj organizaciji i Savezu komunista, koji je sa svega 29 godina postao predsjednik vlade, koji je predvodio Vladu Crne Gore tokom godina rata i medjunarodnih sankcija, koji je s tog mjesta upravljao legalnim i nelegalnim tokovima crnogorske ekonomije, koji je tokom tri izborna ciklusa bio jedan od glavnih oslonaca pobjede svoje partije, koji je u svojim rukama akumulirao ne malu politicku moc - vjerovatno nije ni slutio da ce, nakon svega sto je u politici dozivo i prezivio, tek ova 1997. biti zaista njegova politicka godina i, sto je jos vaznije, da ce to, po svemu sudeci, biti prekretna godina u njegovoj karijeri.

Do ove, 1997. godine, Djukanovic je bio, iako po polozju i moci veoma istaknuti, ali ipak samo jedan od trojice lidera crnogorskog vladajuceg rezima i samo jedan od mnogih koji su tokom svih ovih godina bili, na ovaj ili onaj nacin, dio sire Miloseviceve vladavinske strukture u SRJ. Ove 1997, nakon dramticnog rascjepa unutar vladajuce DPS i predsjednickih izbora koji su zatim uslijedili, Milo Djukanovic je umejsto "jedan od trojice" postao prva politicka licnost Crne Gore i umjesto "jedan od mnogih" iz Miloseviceve vladajuce garniture, njegov glavni i jedini realan i ozbiljan protivnik na tlu sadasnje federalne drzave.

Kako se Djukanoviceva politicka transformacija odvijala, postupno ili iznenadno, tesko je tacno utvrditi. Ljudi se nekada mijenjaju sporo, ali postojno, a nekada preko noci pod uticajem nepredvidivih, a dovoljno upecatljivih okolnosti. Vjerovatno da su se kod Djukanovica preplela oba nacina. On se mijenjao vremenom i postupno, pod uticajem problema s kojima se suocavao kao sef vlade, jer kada se covjek nadje na takvom mjestu, prije ili kasnije shvati da je politika mnogo komplikovanija nego sto se to na prvi pogled cini i da se ne moze svesti na parole, zestoke izjave i demagogiju po ukusu svijetine, cega je kod Djukanovica, narocito u ranoj fazi, i te kako bilo. Ali, s druge strane, izgleda da je definitivan prelom kod Djukanovica nastupio pod uticajem dogadjaja u Srbiji tokom jeseni i zime 1996/97. kada je rezim pocinio otvorenu izbornu kradju i kada se siroki protestni pokret srbijanskog gradjanstva tome suprotstavio do tada nevidjenom mastovitoscu i upornoscu. Iz toga perioda datira njegova izjava o Milosevicu kao "prevazidjenom politicaru", izjava koja vise nije mogla biti povucena.

Izgleda da je definitivan prelom kod Djukanovica nastupio pod uticajem dogadjaja u Srbiji tokom jeseni i zime 1996/97. kada je rezim pocinio otvorenu izbornu kradju i kada se siroki protestni pokret srbijanskog gradjanstva tome suprotstavio do tada nevidjenom mastovitoscu i upornoscu. Iz toga perioda datira njegova izjava o Milosevicu kao "prevazidjenom politicaru", izjava koja vise nije mogla biti povucena

Kako god da se ova transformacija odvijala, sada se moze s prilicnom sigurnoscu tvrditi da je ona veoma duboka. Ko se sjeca Djukanovica iz njegovog veoma konzervativnog, pa i ratobornog perioda iz vremena uspinjanja na vlast i prvih godina vlasti i uporedi ga s danasnjim politickim likom, moze lako zakljuciti o dubini ove transformacije. Cak bi se moglo reci da se nijedan od znacajnijih aktuelnih crnogorskih politicara nije promijenio i napredovao tako temljito da skoro i ne podsjeca na sebe od prije samo koju godinu. Osim sto je veoma duboka ova je transformacija, uprkos buducim ocekivanjima i vjerovatno neizbjeznim taktiziranjima, po svemu sudeci i definitivna, jer kao glavni Milosevicev protivnik, Djukanovic nece imati mnogo izbora osim da nastavi s politikom koja mu je u zemlji i na Zapadu donijela oreol "reformatora".

Cinjenica da je kao predsjednicki kandidat i izabrani predsjednik Crne Gore Djukanovic postao lider i simbol neke vrste demokratskog pokreta za promjene, otvorila je staro pitanje: da li nekadasnji pripadnik komunisticke nomenklature i jedan od lidera postkomunistickog autoritarnog rezima moze da bude sadasnji reformator, liberal i demokrata? Ovo je pitanje eticko, ali, kako pokazuje nase vrijeme, i prilicno sholasticko. Djukanovic je, u tom smislu, mnogo vise tipican postkomunisticki slucaj, nego neocakivani izuzetak. Mnogi pripadnici bivse komunisticke nomenklature - uprkos cinjenici da Milosevicev negativni primjer nije izuzetak - danas sasvim uzorno upravljaju ekonomskom i politickom tranzicijom u nizu istocnoevropskih zemalja. Tako je npr. nekadasnji funkcioner poljske omladinske organizacije iz jednopartijskog vremena (Kvasnjevski) pobijedio na izborima legendu savremene poljske istorije i danas je sasvim normalan predsjednik jedne demokratske republike. Zatim, predsjednik madjarske vlade (Horn) bio je dugogodisnji funkcioner ondasnje MSRP, a danas predvodi, makar i s promjenljivim uspjehom, liberalizaciju madjarske ekonomije i drustva. Sta tek reci o Jeljcinu koji je citav svoj zivot proveo kao funkcioner sovjetskog nomenklatura-socijalizma, a danas je otac i institucionalni zastitnik ruskog kapitalizma i pretvaranja Rusije u dinamicnu i kooperativnu svjetsku silu. Od nama mnogo blizih i poznatijih slucajeva dovoljno je pomenuti Kucana i Drnovseka, pod cijom upravom je Slovenija po uspjesnosti vec stigla u vrh postkomunistickih tranzicija i Gligorova u Makedoniji koji je u jednom teskom vremenu svoju zemlju predvodio mudroscu i racionalnoscu kakva cesto nedostaje i politicarima koji su citav zivot proveli u demokratskim sistemima. U tom smislu i Djukanoviceva ne tako davna politicka proslost, i pored nesumnjive odgovornosti koja je u njoj sadrzana, ne mora da bude limitirajuci faktor za njegove buduce politicke akcije. Politika je jedna od onih konkretnih i pragmaticnih djelatnosti u kojoj nista ne iskupljuje i ne uspijeva tako dobro kao usphej, u kojoj danasnji uspjesi potiskuju jucerasnje grehove.

Da bi Milosevic bio ozbiljnije ugrozen, a pod pretpostavkom da Crna Gora ostaje dio sadasnje federacije, Djukanovicu je ocajnicki potreban pojava dovoljno snazne demokratske alternative Milosevicevom rezimu u samoj Srbiji. Kako ona sada nije na vidiku, za Djukanovica je ostanak i ucvrscenje na vlasti u Crnoj Gori, odnosno sto veca neranjivost na Miloseviceve udarce, ravna pobjedi

Opozicija i onaj dio politicke javnosti sto je svih ovih godina, uz mnoge licne zrtve, odricanja i teskoce, zastupao sadasnju Djukanovicevu politiku i to upravo nasuprot njemu, njegovoj partiji i njegovim partnerima iz vlasti, ne moze bez izvjesnih rezervi, pa i psiholoskih barijera prihvatiti cinjenicu da jedan od jucerasnjih glavnih protivnika postane danasnji lider demokratskog pokreta. Ali, ova se uloga u politici ne zadobija samo na osnovu cistote i postojanosti uvjerenja i privrzenosti demokratskim vrijednostima. Ona je mnogo cesce odredjena realnim znacajem na politickoj sceni. U federalnoj drzavi Crne Gore i Srbije (SRJ) ta je uloga ovdje i danas odredjena spremnoscu, potencijalom i realnom snagom da se suprotstavi glavnom i najjacem posjedniku vlasti i moci u drzavi i glavnom faktoru njenog visegodisnjeg propadanja - autokratskoj figuri Slobodana Milosevica. Milo Djukanovic je spremnost na suprotstavljanje u proteklih godinu dana vec iskazao, a imajuci u vidu da od svih Milosevicevih politickih protivnika, jedini u svojim rukama ima drzavnu masineriju, makar i samo jedne federalne jedinice, on samim tim predstavlja najveci izazov toj autokratskoj vlasti i moci. Upravo zbog toga, vise nego zbog bilo cega drugoga, 1997. je Djukanoviceva prekretna politicka godina, godina u kojoj se on nasao u do tada nepoznatoj ulozi i primio na sebe do tada nepoznatu odgovornost da se upusti u odsudnu bitku s vlastodrscem sto se do sada pokazao sposobnim da porazi i ukloni svakoga ko je na bilo koji nacin zaprijetio da ugrozi ili ogranici njegovu nekontrolisanu vlast.

Djukanoviceva pobjeda na predsjednickim izborima docekana je s velikom nadom, cak i euforijom, ne samo medju njegovim pristalicama u samoj Crnoj Gori nego i u demokratskoj javnosti Srbije i na mnogim stranicama svjetske stampe. On je oznacen kao covjek koji ce biti inicijalna kapisla politickog urusavanja Slobodana Milosevica. Da li je to zaista realno? Kakve su stvarne sanse Mila Djukanovica u ovoj borbi? Da li ce njegova politicka sudbina biti ista kao i drugih politicara - reformatora (Markovica, Panica) koji su se nasli nasuprot Milosevicu ili ce on biti prvi koji taj duel nece izgubiti?

Mislim da ishod zavisi od nekoliko faktora. Dugorocno, svakako od doslednosti da se istraje na obecanim ekonomskim i politickim reformama, jer se na taj nacin zadobija neophodni demokratski kredibilitet u zemlji i inostranstvu i obezbedjuje povjerenje medju potencijalnim politickim partnerima. Kratkorocno, od izgradnje pobjednicke strategije za predstojece parlamentarne izbore bez koje nema realne vlasti u Republici i uvjerljivog spoljnopolitickog nastupa, kljucnog za bezbjednost Crne Gore, jer se do sada u vise navrata pokazalo da su samo vodece svjetske sile kadre da, kada to hoce i kada im je u interesu, odvrate Slobodana Milosevica od pokretanja spirale nasilja u zemlji i regionu. Najzad i od strpljenja da se s Milosevicem vodi duga i iscrpljujuca rovovska bitka, bez ishitrenih poteza i sa stalnim pozivanjem na institucije, Ustav i vladavinu prava, jer su to vrijednosti i nacela duboko suprotna svakoj licnoj i neogranicenoj vlasti.

Premijer, kandidat, predsednik

Momir Bulatovic, maj 1996. g:

"Premijer Djukanovic radi zaista tezak posao, i ja se zaista cudim odakle tom mladom, dragom covjeku toliko energije".

Momir Bulatovic tokom kampanje za izbor predsjednika Crne Gore:

"Danas je na sceni u Crnoj Gori pokusaj stvaranja privatne drzave gospodina Mila Djukanovica".

Slavko Perovic, lider Liberalnog saveza CG, u intervjuu "Nasoj Borbi":

"Djukanovic je na rijecima reformista, a u konkretnoj politickoj praksi autokrata".

Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, prilikom Djukanovicevog poklonjenja mostima Sv. Petra Cetinjskog:

"Ovo je blagosloven dan, jer je Crna Gora cekala vise od pedeset godina da njen prvi covjek poljubi mosti prvog i najveceg Crnogorca. Sveti Petar Cetinjski je mjera svakog gospodara Crne Gore i Vi (Djukanovic) to ste razumjeli".

Veljko Milatovic, bivsi sef crnogorske drzave:

"Mislim da gospodin Djukanovic uvidja sto Savez komunista nikada nije uspio - to je kapitalno vazna cinjenica - da Crna Gora samu sebe izdrzava i da vise ne pruza dlan ni prema kome..."

(Intervju "Pobjedi", 2. oktobar 1997. g)

D. V.

U svemu tome je neophodno shvatiti da Djukanovic ne moze, kako se to cesto naivno misli, smijeniti Milosevica s mjesta predsjednika SRJ, niti sam uzdrmati njegovu vlast. On, doduse, moze uciniti da se predsjednik SRJ ne osjeca tako ugodno, sigurno i bezbrizno u svojoj fotelji, sto svakog autokratu nervira i cini ga nespokojnim. Da bi Milosevic bio ozbiljnije ugrozen, a pod pretpostavkom da Crna Gora ostaje dio sadasnje federacije, Djukanovicu je ocajnicki potrebna pojava dovoljno snazne demokratske alternative Milosevicevom rezimu u samoj Srbiji. Kako ona sada nije na vidiku, za Djukanovica je ostanak i ucvrscenje na vlasti u Crnoj Gori, odnosno sto veca neranjivost na Miloseviceve udarce, ravna pobjedi. U kojoj mjeri je to tezak zadatak, najbolje se vidi u ovih dva mjeseca koliko je proteklo od predsjednickih izbora. Djukanovic se nalazi pod stalnim pritiskom Bulatoviceve partije koja ne preza ni od prijetnji miru u Crnoj Gori, pod pritiskom saveznih sudskih organa koji se ne obaziru na Ustav i zakone i pod ekonomskom blokadom srbijanske i Savezne vlade, jednom rijecju, pod udarom omiljene Miloseviceve strategije - razaranja institucija, tj. puzajuceg i permanentnog drzavnog udara.

Djukanovic je, ipak, tipican politicar - optimista i borac i ne vjerujem da, uprkos ovakvim okolnostima, razmislja o odstupanju ili predaji, iako u poslednje vrijeme djeluje pomalo umorno i bez inicijative. On je vjerovatno svjestan da, onoliko koliko je 1997. bila uzbudljiva i prekretna godina u njegovoj politickoj orijentaciji, toliko ce naredna 1998. biti ne manje "godina opasnog zivljenja", po mnogo cemu odredjujuca za Crnu Goru i kljucna za njegov politicki opstanak.

Posaljite nam vas komentar! Izbor vasih reagovanja i misljenja objavljujemo.
© 1997 Yurope & ,,Nasa Borba" / Sva prava zadrzana /