cetvrtak - petak,
1, 2. januar 1998.

Kineski kulinari u postojbini gulasa, na Palickom jezeru

Si Kocangov put na Zapad, u Srbiju

Tridesetak subotickih Kineza, osim jezika i pasosa, kao da ne povezuje nista drugo, pa zajedno nece slaviti zapadnjacku (31. decembra), srpsku (13. januara), ali ni kinesku Novu godinu (28. januara)

Ljiljana Gogic

Sredinom 1995. godine pocelo je da se prica da ce u Subotici biti otvoren kineski restoran. Multietnicka carsija je mesecima nagadjala gde bi to moglo da bude, a samo su naivni pitali kako je to uopste moguce kad nema Kineza. “Dovescemo i Kineze", lakonski je prokomentarisao visoki opstinski funkcioner. Narednog leta prvi Kinezi su se zaista pojavili i poceli da spremaju hranu sa puno soja-sosa, sambala, pirinca; na brodu cudne sudbine, poznatom pod imenom “Filip & Boris" , usidrenom na obali palickog jezera, umesto kajsijevace tocio se sake. Na brodu se vrzmalo troje pravih Kineza koji nisu imali srece da na njemu naprave isplativ posao. Ko je i kako ubedio firmu “Lang & Feng" da se pojavi kao zakupac, ostalo je nepoznato. Zna se da su ulozili dosta novca, ali su se ubrzo uverili da Suboticani ostaju verni gulasu.

Severni i juzni Kinezi

Svi ovi dogadjaji ne dovode se u vezu sa dnevnicima profesorke Mire Markovic (aktulenim u isto vreme), u kojima su zabelezene opservacije o “kineskoj cetvrti". Sta je Kineze privuklo u Suboticu, tesko je sa sigurnoscu reci.

U Subotici sada zivi tridesetak Kineza, uglavnom trgovaca, koji prodaju robu na ovdasnjem buvljaku, ili rade u restoranima. Pretpostavke da su dosli iz Madjarske, pokazale su se netacnim. Najotrovniji jezici kazu da su ih tamosnje vlasti isterale, pa da su se zato obreli ovde. U svakom slucaju, budimpestanske kineske pijace sa beogradskim ili subotickim buvljacima ne mogu da se porede, niti u ovom trenutku izgleda da bi u bliskoj buducnosti i kao u Madjarskoj pre dve godine, Kinezi mogli da zatraze da zakupe citavo jedno selo.

Suboticki Kinezi zive na razlicitim krajevima grada. U jedan ugovor o zakupu stana zavirili smo krisom; stanodavac ih je odrapio za 350 maraka za mesec dana. Kinezi iz Subotice nisu ni u nekoj zajednickoj cetvrti pa ni u zajednickom komsiluku. Oni koji su dosli sa severa nisu u velikoj ljubavi sa onima koji su dosli sa juga. Ah, taj sever! Ah, taj jug! Svugde isto!

U jednom od “kineskih" restorana Kineza nema. Nakon sto je obucio domicilnog kolegu, glavni kuvar je morao da se vrati kuci. Ozenjen je, zivi na kineskom jugu, a sef kuhinje, Kinez sa nadimkom Ceda, bio je u Novom Sadu, a prema drugoj verziji, imao je probleme sa vizom.

“Pekinska" pica

Unutrasnjost nekadasnje picerije “Madlen" dopunjena je ogromnim lepezama, slikama s motivima iz Kine. Zbog onih koji tu, po navici, dolaze da jedu italijansku hranu, nadjeno je kompromisno resenje: na jelovniku se nasla i pica na kineski nacin! Ljudi su trazili i dobili nesto neobicno. Podloga je testo, a svi dodaci i prelivi su kineski specijalitet.

Przena piletina sa kikirikijem, seckana piletina u slatkom sosu, sote od seckane svinjetine u ljutom sosu ili skampi sa indijskim orasima, samo su neka od “egzoticnih" jela . Sluzit se i pohovani ananas, pohovane banane i pohovani sladoled...

U restoranu “Hongkong" radi troje Kineza, dva mladja muskarca i jedna zena, srednjih godina. Ali svi vrlo lose govore srpski jezik. Srecom, u jelovniku i karti pica nazivi su na srpskom i na kineskom, pa smo se tako sporazumeli oko porudzbine.

Jen Miao, 21-godisnji mladic iz oblasti “Hubej" , iznad Pekinga, deluje pomalo uplaseno. Miao je godinu dana ziveo sa svojom porodicom u Bugarskoj, ovde je oko pet meseci. Jezik uci sam, slusajuci ljude oko sebe. To je sve sto smo saznali.

Cang Jin je prica za sebe. Od avgusta ove godine igra stoni tenis u “Spartaku", a maja naredne godine najverovatnije ce se vratiti kuci. “Mozda cu i ostati", kaze uz osmeh. Ima 22 godine i nema prevelike ambicije da nauci srpski jezik. Sluzeci se vise engleskim, objasnjava da ga je ovamo poslala kineska stonoteniska asocijacija i da nije bio u poziciji da bira.

Prednovogodisnje raspolozenje najvise se oseca u centru grada. Za jednom tezgom prodavacica je Kineskinja. Nasmejana je i ljubazna, ali se slabo sporazumeva. Zna da kaze cene proizvoda (decje rukavice, igracke, rancevi), ali ponekad pogresi, pa je kolega koriguje. Jer, umesto da za jedan ranac kaze da kosta 80, rekla je 18 dinara, pa je njegova intervencija bila dobrodosla zajednickoj kasi.

Inace, po kineskom kalendaru, naredna godina (od 28. januara) je godina tigra. Te veceri sedi se kod kuce i ceka da u ponoc veliki sat otkuca 12 puta, a srece radi, jede se “cao ci". Kad svane novi dan, ljudi izlaze na ulice, da vide velikog zmaja, plese se, peva i igra...

Subotica posle Japana

Si Kocang, koga od milja zovu Koca, pre pet meseci, iz Pekinga je dosao u Beograd. Putovao je, kaze, satima na zapad, a sve vreme bio je dan. Leteo je i leteo, a noc i zvezde nikako da se pojave! Kada je konacno dospeo do cilja, bio je kao osamucen. U Subotici je od pre tri meseca, radi kao kuvar u restoranu “Inkognito". Nasmejan, vedar, komunikativan i otvoren, vec je postao omiljen u drustvu. Nekoliko dana pred nas dolazak pozvali su ga na ispracaj jednog mladog Suboticanina u vojsku. Tada je prvi put probao rakiju - da bi ispostovao lokalne obicaje popio je cetiri case, a onda je sa svima ostalima zaigrao “uzicko kolo".

- Radio sam u Hongkongu, pa osam meseci u Japanu. Davno sam otisao od kuce, zena se ljuti sto nismo zajedno - ispricao nam je Koca.

A kako Suboticani gledaju na Kineze? Sa tolerancijom, toplom, ali uzdrzanom. Dok jedni njihovu pojavu najtesnje vezuju za drzavnu politiku, narocito za nedavni boravak predsednika Jugoslavije u Kini, drugi su se zabrinuli zbog pojave konkurentne, znatno jeftinije robe. Zbog toga je, srecom, samo jednom, na buvljaku doslo do rasprave, pa i tuce). Treci su, kao sasvim normalnu pojavu, prihvatili cinjenicu da je visenacionalna Subotica dobila jos jednu naciju i jos jednu boju.

Posaljite nam vas komentar! Izbor vasih reagovanja i misljenja objavljujemo.
© 1997 Yurope & ,,Nasa Borba" / Sva prava zadrzana /