Nedeljna, 8. jun 1997.

Dnevnik

Svima nam nedostaje Sahara za urlanje

Svi se bune ili strajkuju pojedinacno, nezavisno jedni od drugih, obicno u razlicite namene. Pokusavam da ih zamislim sve zajedno, istoga dana, u isto vreme, na istom mestu. Istrenirali smo razdvojenost i fragmentaciju svuda, od politike do kulture. Slika razbijenog drustva dominira. Solidaristicki duh i zajednistvo, na zadovoljstvo vlasti, jos uvek su ovde daleke obale

Pise: Vesna Malisic

Nedelja, 1. juni

Juce sam iscitala gomilu dnevnih novina, najvise onih koje izlaze kao dvobroj. Danas sam odlucila da zalupim vrata ruznim vestima i losim glasovima. Sve sam zatvorila - prozore, slavine, radio. Telefon sam iskopcala. Cuti i televizor. Prekidac je ogluveo, interfon takodje. Samo iz muzickog stuba dopire Vivaldijevo prolece. Jedno KLIK i gotovo. Nema reci. Nema lica. Zudnja za tisinom. Paradoks profesije. Telefonski gajtan visi preko jastuka sofe u dnevnoj sobi - bezivotno. Dezurno uvo na privremenom odmoru. Telefon je, uvek sam verovala, ubica susreta. Imam prijatelje sa kojima se godinama ne srecem, ali redovno razgovaramo telefonom. Razmenjujemo, uglavnom, politicke poruke. One kad zamisljam kako se nase reci mimoilaze u zici. Kad se sretnemo, gotovo ne umemo da razgovaramo. Smetaju nam lica, lagana kretnja obrve, grimasa usne. Lica nas zbunjuju. Ove nedelje raspremam biblioteku i citam posvete na knjigama. Vreme u kome zivimo dobilo je svoj sasvim siguran znak i u posvetama na poklonjenim knjigama: Za rodjendan - Nasilje i sveto od Rene Zirara ili Izdaja intelektualca Zilijena Bende, ili Koraksove karikature. Posvete, trag vremena, otkrivaju bunilo u kome zivimo, nerazumnost njegovih protagonista i bespomocnost onih koji bi da izostre svoju ostroumnost i zabeleze ono sto nas je mucilo. Jos jedan razlog da danas, u nedelju, prvog juna, ne ukljucim televizor, koji me, inace, kao lepljiva hobotnica lovi po kuci, izvlaci iz kupatila, ili sa jednom obuvenom carapom, i prikiva u fotelju naspram sebe, da bi me kljukao, punio kao fazana i preparirao kao list deteline u Larusovoj enciklopeciji. Daljinski upravljac, kao dizgine ukrocenog pastuva, miruje. I, sve je bilo tako do prvog mraka i trenutka moje samilosti, slabosti, navike i rasejanosti kada su samo jednim dodirom dugmeta, sva ta lica, od kojih sam se ceo dan branila, glavacke uletela u moju sobu, prikivajuci me za televizor do kasno u noc. Zaspala sam, u zebnji, misleci na Olbrajtovu (koja je u Beogradu sa predsednikom Srbije imala "najtezi sastanak sa bilo kojim od predsednika") i na njene reci: "ili ispunjenje Dejtonskih obaveza i saradnja sa Sudom u Hagu ili izolacija".

Ponedeljak, 2. jun

Jutro pocinjem, unoseci u kucu naramak dnevnih novina. Hocu da nadoknadim ono sto sam, mozda, juce propustila. Kupujem cak i Bazar, ali ne zbog skidanja fleka od mastila sa svilene bluze, nego da vidim kako izgleda prva kolumna gospodje Mire Markovic. U Dugi, prestala je da objavljuje zimus, u jeku demonstracija, posle broja u kome su gotovo svi tekstovi, levo i desno od njenog, bili demanti onoga sto je pisala. Njena kolumna, ma sta o njoj mislili, nije nam smetala. Njoj su, u poslednje vreme, izgleda, smetali nasi tekstovi, narocito oni iz surove stvarnosti u kojoj nije bilo ni maslacaka, ni cvrcaka, ni djurdjevka, ni tihih predvecerja u basti porodicne kuce. U stvarnosti, o kojoj smo pisali, ziveli su ljudi koji su izgubili i kuce i baste. Oni bez iluzija, povredjeni, ponizeni i pokradeni, na cija se pleca svalio ceo teret politike, koja je nastala mozda bas u basti njene porodicne kuce.

Oko podne odlazim u redakciju da predam tekst, intervju sa Nebojsom Popovom. Dok se vozim taksijem, citam poslednje recenice. Nebojsa Popov ocekuje od opozicije viziju i drzavnicku pamet. Pomisljam: to sigurno ocekuju i gradjani, ali, na zalost, raskoli u koaliciji "Zajedno" dokrajcuju i strpljenje i nadu. Uostalom, ne secam se da sam u poslednje vreme srela bilo kog coveka a da nije bio sokiran onim sto se desava u opozicionom bloku. Izgleda, ma sta lideri koalicije "Zajedno" o sebi mislili, da su njima njihovi licni interesi vazniji od odgovornosti koju pred njih stavlja istina da smo jos uvek, poslednja partijska drzava u Evropi, u kojoj nije doslo do demokratske smene vlasti. U pravu je moj prijatelj koji stalno ponavlja: "Mi, prosto, nemamo srece".

Vece provodim u gostima kod dramskog pisca Dragana Uskokovica. Uz crnogorski prsut i sir, cita tek ispisanu komediju Stidna kapica, o dva savremena crnogorska intelektualca, prosvetna radnika, svercera, koji se srecu u kafani, na pola puta izmedju beogradskog i buvljaka na Tuskom putu kod Podgorice. Buvljak je, zaista, postao metafora naseg zivota. Variramo temu buvljaka u svim delovima drustvene stvarnosti. Smejemo se do suza ironiji obezvredjenog zivota.

Utorak, 3. jun

U jutarnjim vestima, ponovo prica o buvljaku. Samo sto nije vise Uskokoviceva komedija nego drama nase svadnevice. Analize kazu da vise stotina hiljada gradjana zivi od buvljaka. Svuda tezge. Nadrealna slika drzave u kojoj, na buvljaku, uloske i Bebi Dzonson mleko za telo, prodaju pravnici i medicinske sestre, radnici Rakovice na prinudnom odmoru i doktori nauka.

Glumac Marko Bacovic, oko podne, donosi mi da procitam dramu Triler koju je upravo zavrsio. A, dva dana ranije, svoj rukopis ljubavnih prica, donela mi je prijateljica Mirjana Bobic. Ljudima je, ocigledno, dosta politike. Sve sto nam se u poslednje vreme desilo, ukljucujuci i bezumne svadje u koaliciji "Zajedno" pojacalo je osecanje besmisla, uzaludnosti i prevarenosti. Kako se spasiti, nije vise samo finansijsko ili filozofsko nego i mentalno pitanje. Strah, nesigurnost, ocaj - to je opste mesto svakodnevice. Kakvi li cemo izaci iz ovog politickog kosmara, koji nas je poguzvao kao ljude, iz ove ludacke pometnje u kojoj se sve brzo okretalo, menjalo, tumbalo, u kojoj su lako troseni i ljudi i reci, u kojoj se preko noci nastajalo i nestajalo, u kojoj se ziveo paradoks i inverzija? Prilog strepnji, stigao je ovog utorka u naslovima novinskih tekstova: "Odbornici DS bojkotovali su sednicu Izvrsnog odbora Skupstine grada". Spasoje Krunic je objasnio da je to "opstrukcija gradske vlade". Novinari drzavnih medija, naravno, vec pitaju da li ce odsustvo saradnje izmedju koalicionih partnera u Beogradu rezultirati uvodjenjem privremene uprave. Ako to ne urade, sigurna sam, bice to samo zato sto procenjuju da je lepse gledati kako koalicija "Zajedno" dokrajcuje samu sebe.

Sreda, 4. jun

Zelim da zivim u stvarnosti RTS-a, kaze pisac grafita. Ovog jutra moglo bi da se doda: Zelim da zivim u stvarnosti lista "Politika". Jer, u njoj pise da su cene, u nasoj lepoj domovini, stabilnije nego ikada. Zabelezili smo, pojasnjavaju u "Politici", rekordno nizak rast cena, kakav nije registrovan poslednjih godina. I ne samo to, nego ce, uverava nas "Politika", inflacija ove godine biti jednocifrena. A sve to, ta monetarna i cenovna stabilnost, ostvarene su bez pomoci sa strane. To se zove medijsko i politicko plinsko svetlo. Hvata me jeza. Posle price o svedskom standardu imali smo najvecu inflaciju ikada zabelezenu u svetu. Sta li nas ceka posle ovih predizbornih bajki? Sasvim je izvesno da nas ceka realnost o kojoj pise list "Republika": "U Srbiji je, zvanicno zaposleno dva miliona ljudi. Ali od toga cetiristo hiljada uopste ne prima platu iako redovno odlazi na posao. Najmanje petsto hiljada ljudi je tehnoloski visak, koji bi morao da bude otpusten. Dvesta hiljada ljudi prima platu ispod zagarantovanog minimuma, a taj minimum ne moze da obezbedi ni minimum normalnog zivota. Svega cetiri posto ljudi prima platu iznad visine potrosacke korpe. Zakljucak ove dve price mozda bi mogao da bude: cene robe su stabilne i definitivno, nedostizne. Da je to sasvim tacno svedoci i podatak da izmedju pedeset do sezdeset odsto dece ima kostano-zglobne deformitete kao posledicu neuhranjenosti. Ili, osamnaest odsto mladica koji dolaze na regrutaciju je pothranjeno. Ili, osamdeset odsto dece skolskog uzrasta ima anemiju. To je razlika izmedju stvarnosti i "slike stvarnosti" u rezimskim medijima.

Izlazim na ulicu. Strajkuju zdravstveni i socijalni radnici. Strajkuju i prosvetari. Pre toga, strajkovali su penzioneri, u medjuvremenu, stedise. U Srbiji ima, kazu, nekoliko hiljada sindikalnih udruzenja i nevladinih organizacija. Svi se oni bune ili strajkuju, pojedinacno, nezavisno jedni od drugih. Obicno strajkuju u razlicita vremena. Pokusavam da ih zamislim sve zajedno, istoga dana, u isto vreme, na istom mestu. Istrenirali smo razdvojenost i fragmentaciju svuda, od politike do kulture. Slika razbijenog drustva dominira. Solidaristicki duh i zajednistvo, izgleda, na zadovoljstvo vlasti, jos uvek su ovde daleke, nedostignute oblale.

Cetvrtak, 5. jun

Spasovdan. Krsna slava Beograda pocela je arhijerejskom liturgijom u hramu Vaznesenja Gospodnjeg, koju je sluzio patrijarh Pavle i sedam vladika SPC. Beogradom se, uz zvuke zvona, krece litija. U miru. A ispred zgrade predsednisva Srbije, u Pionirskom parku, izbeglice. Na Spasovdan, traze spas. Traktorima su stigli na Kosovo, odatle u Beograd, opet traktorima. To je epilog price da ce sto hiljada Srba biti udomljeno na Kosovu. Ove nesrecnike, primio je sekretar odbora za prituzbe. Predlozio im je, kako dolikuje cinovniku, da se vrate na Kosovo, pa ce tamo razgovarati. Celog dana opseda me slika tih ljudi. Izbeglistvo je sudbina ogromnog broja ljudi poslednjih godina. Zive tu, pored nas, sa izgnanickom psihologijom i nagonom za povratkom. Cini mi se cak da svi mi, kolektivno ili pojedinacno, zivimo citavu skalu izgnanstava, od onih brutalnih, kada su u kolonoma u izgnanstvo odlazili citavi narodi, do onih u kojima su citave generacije mladih, talentovanih ljudi napustale zemlju. Izgnanstvo je postalo sudbina mnogih ljudi koje volim. Pocelo je da se siri medju mojim prijateljima kao strasno osecanje neudomljenosti. I sve je vise onih koji postaju unutrasnji emigranti trazeci azil i spas za dusu, bezeci od haosa i entropije, pokusavajuci ocajnicki da zastite svoj mali, nepretenciozni svet obicnih stvari i dogadjaja, da se sklone od buke i besa koji nas okruzuju. Dok slusam zenu s Kosova koja govori: "Volela bih da odem sto dalje od Balkana", osecam kako smo, na neki nacin, svi izgnani iz sebe, proterani iz normalnog zivota u kojem nista vise nije na svom mestu. Svakome od nas, zaista, kako to kaze Sioran, nedostaje po jedna Sahara gde bi mogao urlati na sav glas.

Petak, 6. jun

Budim se s lakom glavoboljom. Uz veliku solju kafe posluzujem sebe prvim jutarnjim vestima. Vest dana: zvanicna SPS-kandidatura Slobodana Milosevica za predsednika SRJ. Pade mi na pamet da je pre samo nekoliko dana, gospodja Mira Markovic bila u trocasovnoj, privatnoj poseti, drzavnim avionom, Solunu, i tom prilikom izjavila da se njen suprug nece, po treci put, kandidovati za predsednika Srbije. A na pitanje da li to znaci da se nece kandidovati ni za predsednika SRJ, odgovorila je kako je jos rano o tome govoriti. SPS delegacija ne samo da je pozurila nego je mladim Crnogorcima predlozila da prihvate promenu saveznog Ustava, kako bi predsednika SRJ birali gradjani. Ocigledno, predsednik Milosevic ovih dana mnogo misli na Dobricu Cosica, koji je, setimo se, bio smenjen za pola sata. Zato ne zeli da rizikuje i da svakog jutra merka na koju je nogu ustao Milo Djukanovic. Ovako, lepo, kad predsednika biraju gradjani, procedura smene je toliko komplikovana, da predsednik moze mirno, i ni od koga ometan, da vlada godinama, kao sto je to bio slucaj do sada u Srbiji.

Ako DPS, na svom Glavnom odboru, i prihvati kandidaturu Slobodana Milosevica, po svemu sudeci, o promeni Ustava nema ni govora. Ukoliko tako i ostane, novi predsednik SRJ, zavisice od skupstinske vecine, i bice, "zarobljenik" DPS-a. Ali, Slobodan Milosevic, ne trpi nesigurnost i cudljivosti politickog pragmatizma kad je njegova vlast u pitanju. Zato ce, sigurno, naredni dani pokazati kakve su jos sve kombinacije moguce u zemlji Srbiji.

Sutra cu ponovo u kucu uneti naramak dnevnih novina za vikend. A onda ide nedelja - dan kad se skidam sa narkomedija.

(Autor je novinar iz Beograda)

Posaljite nam vas komentar! Izbor vasih reagovanja i misljenja objavljujemo.
© 1997 Yurope & ,,Nasa Borba" / Sva prava zadrzana /