Nedelja, 2. novembar 1997.

Dnevnik

U Hag treba slati preventivno

Zivimo, eto, u vrlo zanimljivoj drzavi. Vise nas i ne cudi sto se tome niko ne cudi: cuo sam zimus da su u obliznjem Beogradu svi stanovnici ispod 60 godina - fasisti, a takvih je mozda i celo milionce, licno sam se uverio da su u mom gradu svi skolovani ljudi izdajnici i neprijatelji, strani placenici i kojeciji "eksponenti" (je l' se tako kaze?) i kako onda uopste funkcionise ova SRJ, i kako cak uspeva da bude "integracioni faktor u Evropi"... Odgovor je prost k'o pasulj: zahvaljujuci mudrom, doslednom, principijelnom... etc, etc.

Pise: Djordje Randelj

Petak, 24. oktobra

Prvi put ove sedmice kupujem "Nasu Borbu"! Kako? Zasto? Pa od nedelje do sinoc bio sam na Zlatiboru. "Nasa Borba" je tamo stigla samo u ponedeljak, a ostala tri dana su distributeri imali nekih problema. Kazu da tih problema "u unutrasnjosti" redovno ima kad Sloba negde ima problema sa izborima. Inace, na svim trafikama i hotelskim recepcijama gomile, "kamare" drzavne stampe, kamare jednako visoke uvece kao sto su bile ujutro. Ali ova moja muka sa stampom ipak je manja, manje neprijatna od one koju sam u Partizanskim vodama (sad je to ime promenjeno, ali ne u Kraljeve vode, nego jednostavno, i glupo, u Zlatibor) pre dve godine, nekako bas u ovo vreme. Tad sam pred jednom gospodjom, koja je slucajno atase za stampu Britanske ambasade i slucajno perfektno govori srpski, gotovo dobio batina sto kupujem ove novine.

"Izdajnice! Barabo! Da ti nije Slobe, ne bi 'leba jeo!" I ko me je izvredjao? Vlasnik privatnog kioska koji jedini u siroj okolini prodaje "Nasu Borbu". Pa valjda i zivi (i) od toga.

Ali, nista zato. Ionako sam resio da na Zlatiboru kupujem "Politiku", sluteci Milovu pobedu na "presjednickim izborima u Crnu Goru". Da vidim koji ce stepen dostici kukanje, kukumavcenje, cviljenje, zapomaganje i zapevanje ovog diktatorskog recima koji narodu ne priznaje cak ni - biracko pravo. Znao sam da ce tako biti, docim smo zimus bili prebijani i polivani vodenim topovima, bili fasisti, nosioci stranih zastava i sile haosa, bezumlja i mraka jer smo od rezima trazili nemoguce: postovanje izbornih rezultata.

Trazili smo cak i vise od nemoguceg: postovanje ustava i zakona.

Nevidjena drskost i bezobrazluk. Zato su nas kordoni onih koje i ja placam uglavnom da bi stitili ustav i zakon (jer mene da stite kanda nisu kadri, kad ne mogu ni ministra policije) onako udarnicki makljali.

Doduse, ruku na srce, nisu samo oni. Pred kraj demonstracija, proletos, malo su im pomogli i organizovali jurisni SA odredi u civilu. I sa bejzbol palicama, naravno. Jerbo su strasni rekreativci, srcad nasa.

Slutio sam, dakle, ali opet nisam predvideo dokle sve to moze da ode. Ili sam ja glup, ili je njihova glupost veca, ili manja, ili jednostavno drugacije vrste. I porekla, dakako. Na sta sam vec oguglao u poslednjih desetak godina - vajni politicki komentator.

Mozda je i zato vec krajnje vreme da mi se oduzme novinarska legitimacija: spram njihove imaginacije, koja je fantasticnija i od Markesove i od Spilbergove, moja je misao suva i siva kao prasak za buve. Ili kao Aristotelova logika.

A gledao sam na Zlatiboru i dnevnike RTS-a. I ponovo se osecao kao oni japanski vojnici koji su 30 godina cucali na vrhovima palmi u filipinskim dzunglama, ne znajuci da je II svetski rat odavno zavrsen. Za Mila su, cujem tamo i citam u "Politici", glasali muslimanski fundamentalisti, siptarski separatisti i one tri casne sestre iz kotorskog samostana. Niko za njega zapravo i nije glasao, nego je Momir pokraden. Kao i njegov tata-Sloba zimus. Pa telegrami podrske, pa mitinzi po Crnoj Gori. Na Dnevniku onog KoMRAKova 20 minuta gledam pijanu gomilu "raspjevanih" Momirovih golaca, kako u ponoc, u onom nekad lepom parku u centru Podgorice pevaju tipicne ravnicarske (tj. sa Ravne gore) balade, seku okolne cemprese i dodaju ih na raspaljene lomace. Iz dana u dan, iz noci u noc. U emisiji koja treba da je iskljucivo i pre svega informativna, ta slika se ne skida 20 minuta. "Vidi" se samo mrak, nazire srpska trobojka i cuje "Milo, Turcine", "Dajte nam oruzje"... Bas kao uoci rata sa Hrvatskom i Bosnom. I namah mi sine: U Hag treba slati preventivno. Ono sta su naradili Karadzic i Mladic (a i druga, i treca strana, dabome) vise se ispraviti ne da. Ali ovo sta rade beogradski novinari, to se moze preseci. U Hag najhitnije treba poslati Komrakova, Milanovica, Hadzi-Antica... i dopisite jos koga se setite, a usput (ili na prvom mestu) gdjicu Radu Milentijevic - zbog saucesnistva, podstrekavanja i prikrivanja ratnih zlocinaca. Jer, ovo izvestavanje sa crnogorske scene je bilo eminentno zlikovacko i samo nam je Bog pomogao da tamo ne potece "krvca do koljena". Kao i 24. decembra prosle godine, kad je neko isplanirao da se dovede 500.000 ljudi tacno na mesto gde vec seta i protestuje 300.000 ljudi. A isplanirao je onaj ko iznad svega voli svoj narod. Kao zenicu oka...

I, da se razumemo, ovo sa Haskim tribunalom mislim sasvim ozbiljno.

Subota, 25. oktobar

U Beogradu, sto bi se reklo "usred bela dana", ubijen Zoran Todorovic-Kundak, gensek JUL-a. Celo prepodne osluskujem komentare Novosadjana, ne, nisu nimalo hriscanski, i pada mi na um samo jedna misao: ne dao mi Bog da bilo ko iz Randeljeve familije (a ima nas, fala Bogu, ima) ode ovako mlad - a ceo Novi Sad se obraduje. Ili makar ceo nas Kac. Ne "makar", pogresio sam; to bi bilo jos gore, jer nas tamo zna bukvalno celo selo. Od starine.

Pao je i jedan duhovit komentar, iz usta jednog od onih 60 najboljih novinara "Dnevnika" koji su pre tri i po godine izbaceni na ulicu, kao psi: "Mani me, ne smem ni na sokak da izadjem. Usr'o sam se od straha. Kako zasto? Pa poceli su da ubijaju - parajlije."

Siguran sam da taj veselnik, koji jos ima snage i da se nasali, ne pamti kad je video 1.000 dinara na gomili. A mozda ni 500. Znam po sebi. I ja sam medju tih 60 izdajnika i neprijatelja domovine.

Kao i svi skolovani Novosadjani. Sa gimnazijom pa navise.

Zivimo, eto, u vrlo zanimljivoj drzavi. Vise nas i ne cudi sto se tome niko ne cudi: cuo sam zimus da su u obliznjem Beogradu svi stanovnici ispod 60 godina - fasisti, a takvih je mozda i celo milionce, licno sam se uverio da su u mom gradu svi skolovani ljudi izdajnici i neprijatelji, strani placenici i kojeciji "eksponenti" (je l' se tako kaze?) i kako onda uopste funkcionise ova SRJ, i kako cak uspeva da bude "integracioni faktor u Evropi"... Odgovor je prost k'o pasulj: zahvaljujuci mudrom, doslednom, principijelnom... etc, etc.

Nedelja, 26. oktobar

Povodom smrti druga Kundaka citam i slusam ocekivane bedastoce: bio je to Pucanj u domovinu, Pucanj u demokratiju, Udarac za politiku mira i ravnopravnosti (ovo su samo naslovi iz novina). Jes', dodao bih, i Pucanj na Pokret nesvrstanih, Unesko, Svetski savez crkava, Medjunarodni olimpijski komitet i Svetsku zdravstvenu organizaciju i Veliki Udarac za Malu i narocito Veliku antantu, Svetu alijansu, Vitezove okruglog stola kralja Artura...

Na sahrani drug Ljubisa Ristic, koji je sve do pre par godina imao obezbedjeno mesto u nasoj kulturnoj istoriji druge polovine XX veka, i to jedno od najznacajnijih mesta, sve dok pozorisnu reziju nije zamenio onom rezijom koja odredjenom profilu ljudi - narocito kad imaju los dan, ili losu deceniju - zalici na jedinu pravu i korisnu reziju, taj drug Ristic dakle dozvoljava sebi da se pretvori u spikera. Drug nad otvorenim grobom cita ljubavno pismo svoje direktorice. Dospelo cak iz zarke Indije. Ispod muskobanjastih brkova naviru mu recenice prepune glagola sa nastavcima zenskog roda: "...nikad nisam bila dalje od tebe i nikad ti nisam bila bliza... Ja koja sam punih 15 godina bila tvoja najbolja drugarica." Nespretna - ili zlurada, u sta sumnjam - BK televizija pusta samo kraci insert ovog pozdrava bratu iz tudjine, ja bas u tom odsudnom, takoreci istorijskom trenutku mutim "nesicu" u kujni i namah mi se ucini da se sa Ljusom opet desava nesto revolucionarno, takoreci dijalekticko, kao kod svih pravih umetnika, samo ovog puta - u endokrinom smislu. Nije, vidim posle, oni brkovi i dalje neuredno strce, a ni glasom nije utanjio, nego je broj lakejskih dusa u mom nesrecnom narodu definitivno neiscrpan.

A sto se tice samog oprostajnog pisma iz daleke Indije - ono me je, priznajem, ohrabrilo. Drugar'ca ni ranije nije krila svoju cvrstu i krepku veru u natprirodno, na primer onomad kad je objasnjavala zasto snegovi kod nas opet, kao pre pola veka, a bas posle pobede Koalicije "Zajedno" u svim vecim gradovima, padaju u ranu jesen:

"Mozda su ljudi u ovom delu sveta, ponasajuci se antiistorijski, vracajuci sami sebe u proslost, podstakli onu daleku, nepoznatu kosmicku snagu, da im se naruga. Kad su oni sami odlucili da vrate sve staro - od ekonomije do kulture. Ona, ta kosmicka volja, poslala im je sa nebeskih visina na zemlju i stari sneg."

Ali to je bilo samo lirsko, i uostalom potpuno nemusto, neartikulisano, prenemaganje jedne bakice u najosetljivijim godinama. Ovo danas je, medjutim, sasvim eksplicitno: "Htela bih da znas, dok odlazis, da od mene ne odlazis. Molim te, brini za sve nas koje si ostavio..."

To se na latinskom kaze: Santa Maria, gratia plena, ora pro nobis (moli za nas). Na mnogaja ljeta,

Miro, u Hristu brate!

Ja sam svojevremeno napisao tri knjige o hriscanstvu, biblijskoj istoriji i sociologiji Svetog pisma, pa i dan-danas u sebi, tamo gde stanuje dusa, ponekad prepoznam zrnce sumnje. Tesi me jedino stara istina da je "sumnja u Boga u stvari - zudnja za Bogom." I prosto sam postidjen pred cvrstinom vere u dusu i zivot vecni ove komunistkinje, sto uopste nije za podsmeh - jer ako kod ovog rezima nema ni govora o kontroli vlasti, a nema, onda nam je jedina nada, jedina uteha kad cujemo, procitamo i posle u svakom casu znamo da inzenjere nasih dusa i glavne i odgovorne urednike nasih zivota vodi sigurna ruka Gospodnja, da ih hriscanski moral obavezuje na pravedna dela, te da ih u svakom postupku rukovodi vera u iskupljenje grehova i zivot vecni u rajskom naselju.

Valjda i zato u JUL-u ne lazu. I ne kradu.

Njihovo je carstvo nebesko.

Ponedeljak, 27. oktobar

Danas se zatvara Sajam knjiga u Beogrdu. Nisam otisao, prvi put u poslednje dve decenije. A isao sam cak i kad mi je plata bila cetiri marke, pa i kad sam, bas tih sramotnih meseci '93, oteran sa posla. Iz "Dnevnika", gde su me ti isti komunisti, socijalisti, nacional-socijalisti, jedno vreme i radikali (da, bas Seseljevi, kad je ono delio vlast sa "najvecim kriminalcem u Jugoslaviji"), onda opet socijalisti-hriscani, pa pravoslavni ateisti, te socijalisti-ultra patriote i (ti isti) mirotvorci, pacifisti kakvih nikad nije bilo (a i nije, takvih nije)... tri godine uzastopno proglasavali za najboljeg novinara u toj firmi, davali mi plakete, diplome i novcane nagrade (jedne godine i preko dve hiljade maraka), ljubili me, slikali se sa mnom, priredjivali bankete (na kojima su me, doduse, vec u prvom satu zaboravljali - udavljeni mesanim mesom sa rostinja, crnim lukom, senfom i ljutim papricicama, ali su banketi ipak priredjivani u cast laureata), stampali mi knjige reportaza i putopisa i panegiricno ih prikazivali u novinama... Sve dok ja, sin pravoslavnog svestenika i par decenija jedini vanpartijac i deklarisani antikomunista medju 1.650 zaposlenih u "Dnevniku", nisam pokazao svoje pravo, tj. izdajnicko lice. A i sam sam kriv - gde sam nasao da ostanem Srbin bas kad su oni resili da to postanu.

Isao sam na Sajam i tada, a na ovaj, eto nisam. Mogao bih da otkrijem i pravi razlog: sta cu na Sajmu sa 150 dinara u dzepu, a i u kuci, kad mi polovina treba samo za put. Ali, mnogo su lepsi oni izmisljeni razlozi. Dakle: sta cu, kao, na Sajmu kad tamo vise necu sresti ni Vladimira Vejnovica, ni Brodskog, ni Hrabala (potonja dvojica su se u medjuvremenu preselila medju mrtve, narod najbrojniji), nece tamo biti ni nekadasnji Sarajlija Steva Tontic, ni Banjalucani Kolja Micevic i Enes Kisevic, ni Pavao Pavlicic, zagrebacki profesor i najtirazniji pisac stare Jugoslavije. Moj omiljeni pisac i stari prijatelj. Zanimljivo, zove se Pavao, a bas kod njega mi nikad nije palo na pamet da je Hrvat. Kad otegne onako istocnoslavonski, k'o da je iz Mosorina. Pa i da dodje, a nece, pa i da ga sretnem, sta bih ga pitao? I da li bi mi uopste odgovorio, bas on? Narocito on. Gospodin je, naime, iz Vukovara. I rodjen tamo, i mladost proveo tamo. A da je njegov narod u mom Kacu napravio onakvo veliko spremanje kakvo je u njegovom Vukovaru napravio moj, ja zaista ne znam kako bismo mi ikada razgovarali. I da li bismo. Mada i dalje tvrdim i hiljaditi put ponavljam (ceterum censeo...) da to nije uradio moj narod nego - komunisticke seprtlje. Sljam.

Sreo bih, dakle, samo beogradske i podgoricke pisce, sem ovih nasih, novosadskih, koje i inace srecem i cesce nego sto prija, i koristi, i njima i meni. I jos jedan razlog: valjda svi moji prijatelji su ove jeseni objavili po knjigu-dve. U tome smo iznad svetskog proseka, gotovo da smo dostigli - crnogorski. Mom prvom izdavacu Miloradu Predojevicu-Pindi stampali dve zbirke pesama, prvaku drame SNP Miodragu Petrovicu izasle Sabrane pesme, najboljem srpskom decjem pesniku Dusanu Djurdjevu valjda vec deveta ili deseta knjiga, a nove romane objavili Voja Despotov i Djordje Balasevic. Sve to treba iscitati, nesto, ako Bog da, i prikazati...

Priznacu, najvise se bojim Balasevicevog romana "Jedan od onih zivota". I njega cu poslednjeg otvoriti. Zasto? Pa proletos mu izadje knjiga "I zivot ide dalje... sve dalje odavde". Sta je to, pitam se kad ono njegove kolumne iz "Radio TV revije". Izvinjavam se, nikad cuo. Ko jos cita "Radio TV reviju". Procitam i poludim. Sva sreca da su mi vec bile u stampi dve debele knjige politickih kolumni iz "Nezavisnog" ("Zapisi iz prizemlja I i II") inace bih ih povukao i progutao. Pa Djole na iste istacke teme - o Familiji, skutonosama i ostalim nasim usreciteljima u jednoj recenici kaze vise nego ja na cetiri slajfne. Sto je, posle shvatim, sasvim logicno: on je pesnik, i to velik, jedinstven, a ja samo dobar i uporan zanatlija. Nadnicar reci. Zato necu ni da mu pipnem novi roman (o Vukovaru, Novosadskom korpusu i mobilizaciji po nasem gradu) dok ne zavrsim svoju sledecu knjigu. Potpuno me "zabuni", sto bi kaz'li mi Bacvani. "Lalosi", sto bi kaz'o on.

Utorak, 28. oktobar

Sutra je, cujem na TV, svetac, Dan novinara Jugoslavije. Onog Cukicevog Saveza (SNJ) kojeg moj prijatelj Misa Ramac godinama zove: SNJ (jasno je tek kad se napise cirilicom). I ciji su clanovi novinari nekih fabrickih listova, te "kolege" iz crvene "Borbe", "Politike", "EkspreSPS-a" i, naravno, RTSPS-a. Cujem, gledam i ocima svojim (carnim) ne verujem: moj nekadasnji kolega iz "Poljoprivrednika", a potom direktor tog lista kao provereni prvoborac, narodni heroj, a bogami i snajperista iz slavne antibirokratske jogurt-revolucije Obrad Lucic, zvani Ole, dobio je, ni kriv ni duzan, "ni luk jeo, ni luk mirisao", novinarsku nagradu za zivotno delo. Vrisnuo sam na tecnom spanskom jeziku: ole, ole! I setio se Balaseviceve jezgrovite definicije sloga, sa omota njegove pretposlednje kasete. "Slog je", kaze Djole, "mozdani udar koji nije proporcionalan velicini mozga. Kod nekih ljudi tek slog otkrije postojanje mozga." Ne bilo primenjeno, ali kod nekih se tek po dodeljivanju novinarske nagrade za zivotno delo otkrije sta su zapravo radili prethodnih 35-40 godina. Da su (formalno, bar) bili novinari. A da to ni sami nisu znali. Ili su nekad i znali, pa vremenom zaboravili. Borili se, pa se umorili. Vreme je veliki komedijant.

Sreda, 29. oktobar

I gotovo vec na samom kraju, kad je uglavnom kasno da se bilo sta popravi, shvatam da nisam ispunio zadatak. Trebalo je da u ovih sedam dana ispisem svoj licni dnevnik, "sta sanjam i sta mi se desava", a ispao je javni dnevnik, kao kod Elija Vitorinija (Diario in publico). E, gospodo draga, kolege moje novinarske, a i svi citaoci "Nase Borbe", srodstvo moje po izboru, ja sam najmanje kriv sto je sve sto mi se desava - najmanje celu poslednju deceniju - i meni i vama organizovao drzavni vrh. S Njim na celu. I sto je sve sto sanjam - najmanje sest godina, od Vukovara - isto tako javno. Ruzni, tuzni, ali sasvim sigurno - kolektivni snovi. I moji i vasi. Kolektivno nesvesno. Posaljite vi mene na pola godine u Francusku, suncanu Italiju, ili bar u Atinu i na Peloponez, pa da vidite da li cu i tamo biti otrovani, i otrovni, homo politicus. Uostalom, da ne bude "rugala se serpa loncu da ima velika usta" pogledajte sebe. Da, da, pogledajte se, ko jos ima snage i hrabrosti. Izoblicili ste se, iskrivili, ukezecili. A i ne izoblicili se, od ove lepote i radosti.

Cetvrtak, 30. oktobar

To! Pobedili smo Madjare u fudbalu. Pregazili smo ih, sto bi rekli egzaltirani sportski komentatori. Eto nama radosti. Jedine, za muski deo nacije. Tako su se jos jedino nasi stari radovali posle Tamperea 1952. godine. Svi cemo na revans-utakmicu, na beogradsku "Marakanu". I ponecemo semenke. Tek posle toga dolaze perlon kosulje, pokoji suskavac i sasvim retko vespa - samo za onog ko se najbolje lopta, ima roditelje u "inostranoj emigraciji" ili ujaka u Prezidijumu Ka-pe-jota. A mnogo, mnogo kasnije neko ce moci da kupi mali televizor "Rudi Cajavec". Sa ekranom od 14 inca. Mozda, jednog dana, u nezamislivoj, nepojmljivo fantasticnoj buducnosti i onaj "RR Nis" sa veeeeelikim, naravno i dalje crno- belim ekranom.

Linija vremena je zapravo krug, zar ne?

Ili je to samo kod nas, u drzavi koja je garant mira i stabilnosti u regionu. Koja je, drugim recima, supak Evrope, supak sveta, zahvaljujuci naravno mudroj, doslednoj, principijelnoj... etc, etc, etc, etc...

(Autor je novinar i publicista iz Novog Sada)

Posaljite nam vas komentar! Izbor vasih reagovanja i misljenja objavljujemo.
© 1997 Yurope & ,,Nasa Borba" / Sva prava zadrzana /