LORDAN ZAFRANOVIC, GLAVNA ZVEZDA BEOGRADSKOG FESTIVALA AUTORSKOG FILMA

U Hrvatskoj su mnogi shvatili da je potrebno stvoriti neke mostove i siri prostor za stvaralastvo. Nemam iluzija da filmovi mogu da ucine kolektivnu promjenu, kaze Lordan Zafranovic

Radovan Kupres

Zivot filmadzija nije rajski vrt: Lordan Zafranovic FOTO: N. Stojanovic

Medju najznacajnijim stvaraocima koji su ponikli u kinematografiji bivse Jugoslavije svakako je i Lordan Zafranovic, jedan od praskih djaka koji su bitno doprineli internacionalnom ugledu jugoslovens kog filma. Poslednjih godina, sticajem poznatih nelepih okolnosti, ovaj reditelj iz Hrvatske zivi i radi u gradu svoje studentske mladosti. Ceske je produkcije i poslednje igrano ostvarenje koje je p otpisao, "Lakrimoza", film prikazan na tekucem beogradskom Festivalu autorskog filma. To je i bio povod da se Zafranovic, na radost brojnih ovdasnjih iskrenih prijatelja i postovalaca posle dugog niz a godina nadje u Beogradu, kao apsolutno najveca zvezda pomenutog festivala.

Doduse, kod nas je, mora se priznati, na delu jedan "neprincipijelni princip" po kojem se "naklonost" pokazuje prema svakome kome je u susednoj nam drzavi udaren negativan zig, bez razmisljanja o gre hovima u sopstvenom dvoristu, to jest "prokazanima u nasim redovima", intelektualcima i umetnicima u nekoj vrsti prisilne emigracije.

Zbog toga smo Zafranovica, ciji je dolazak u Beograd vise puta "lazno" najavljivan, pitali da li je cekao da sazre trenutak za njegovu posetu, iz osnovanog straha od moguce politicke manipulacije tak vim cinom.

- Kada sam ranije pozivan, bivao sam zauzet nekim drugim poslovima posto sam se nasao u dosta nezgodnoj emigrantskoj situaciji, valjalo je rjesavati neke elementarne stvari. S druge strane, bjesnio j e taj okrutni rat i postojala je prijetnja da se svaka rijec upotrijebi protiv nekoga, svaki kadar filma da se iskoristi za neku propagandu tako da jednostavno nisam htio da pristanem na neke stvari koje nisam mogao da kontroliram i da odgovaram za njih. Zbog toga je dolazilo do tih raznih najava i odjava, dosta su u moje ime drugi govorili, pa sam ja morao da pisem neke demantije. Mislim da je sada ipak doslo neko drugacije vrijeme i tu i u Hrvatskoj i mnogi su najzad shvatili da treba da se stvore mostovi, da treba da se prevazidje tragedija i stvori neki siri prostor za stvaralastvo. Ako nista drugo, da nasi filmovi imaju mogucnost da se prikazu vecem broju ljudi, jer vrlo je mali broj kina ostao po tim drzavama koje su stvorene raspadom bivse Jugoslavije. Zivot cini sto mora, tjera da se cirkulira i razmjenjuje.

"Nasa Borba": Kazu da covek s godinama sve vecu vezanost oseca prema korenima, a Vasa mediteranska ukorenjenost je bila bitno obelezje i Vaseg stvaralastva. Sada, ipak, zivite u jednom bitno drug acijem, tzv. srednjoevropskom ambijentu. Kako se to reflektuje na Vas?

Lordan Zafranovic: Radis ono sto mozes. Film nam nikad nije omogucavao nikakav luksuz, uvijek smo se morali boriti - za pomake u slobodi, protiv zabrana i etiketa. Nikada zivot nas filmskih stvar alaca nije bio rajski vrt, prije pakao. Bez obzira na sve to, zivjeli smo u ambijentu koji smo poznavali i rjesavali smo putem filma neke nase probleme. Sada je to manje-vise "out", vise nema te vrst e problema, neke druge muke su aktualne. Recimo, adaptacija. U svakoj novoj zemlji ti si vjecni stranac, a to znaci ogromne prepreke. Od nekih elementarnih stvari kao sto su dozvole za rad, nepoznava nje sistema do tog privikavanja na jedan bitno drugaciji mentalitet. Moras ga, naravno, shvatiti i prihvatiti, jer si "vjecni gost", uvazavati tu kulturu i moral, nacin misljenja... Po dolasku u Cesk u komunikacija je bila moj veliki problem. Zbog toga sto su oni zivjeli u jednom vrlo krutom, zatvorenom sistemu informacija, koji je izgradio jedan sveprisutni osjecaj straha. Oni vrlo nevoljko i sa strahom razgovaraju sa strancima, imaju neki kompleks i jednostavno nemaju informacija. Kod nas je, recimo, bila prevedena gotovo cijela filozofija Zapada, a kod njih nista sem Marksa i njemu srodni h autora. Morao sam da komuniciram s ljudima koji su prvi put culi za, recimo, Pleterse, koji nesto malo znaju o Kamiju - zovu ga Kamus - nesto su malo culi o Henri Mileru, ali samo kao erotskom pisc u i tako dalje. I kad govorimo isti jezik, neke barijere su uvijek prisutne. No, i to se vremenom prevazidje. Ja sam se vratio nekim nasim temama i to u jednoj stranoj sredini koja je strasno mnogo p omoci dala nama, koji smo se nasli u ovom ratu.

NB: Govore li takva iskustva kako Vasa generacija nije u potpunosti bila svesna prirode sistema u kojoj smo ziveli u onoj drzavi?

L. Z.: Mi smo u odnosu na taj sistem u istocnim zemljama imali neku vrstu socijaldemokracije, doduse pod jakom ideoloskom paskom. Malo-pomalo, nasi filmovi su strasno bolno otvarali neke prostore slobode.

NB: Pre skoro 30 godina ste rekli da film mora biti jasan, shvatljiv, da nije moguce da bude otkriven kasnije, posle desetak godina. Nije li se bas s nekim Vasim filmovima, konkretno "Okupacijom u 26 slika", dogodilo da posle dosta godina dobiju novo citanje, pa i doprinesu Vasem losem "imidzu" u domovini?

L. Z.: U svakom slucaju film se pravi za siroku upotrebu, mora da obezbjedi sebi publiku i na to sam mislio kada sam govorio da film mora da bude aktuelan u trenutku kad izadje. Moze se, naravno, desiti da film izadje u potpuno krivom trenutku, tako da treba pocekati neko vrijeme da bi taj film poceo da se, sto vi kazete, cita na jedan normalniji nacin. To se desilo i sa ovim mojim "Testamen tom" (dokumentarac o ustaskim zlocinima - prim.nov.), koji je mozda i dosao u pravo vrijeme ali mu okolnosti nisu pogodovale i postao je predmet raznih propagandnih manipulacija. Najostrije su prema njemu nastupili oni koji ga nisu uopce vidjeli. Niti su htjeli da dopuste da se taj film vidi.

NB: Zasto Vam je bitno da prisustvujete svakoj projekciji "Testamenta"?

L. Z.: Zato sto je to u prvom redu jedan intimisticki film i mislim da na svako pitanje na koje eventualno nisam dao odgovor u filmu treba da pokusam da odgovorim licno. Racunao sam na mali broj gledalaca s kojima bih poslije projekcije mogao da diskutiram o problemima koje film tretira.

NB: Iz danasnje perspektive, da li Vam je i samom malo cudno kako ste jos krajem 70-ih filmom ukazivali na opasnost od fasizma i nacionalizma, koja tada vecini oko Vas mozda i nije izgledalo tako bliskom?

L. Z.: To nisam samo ja radio, to se radilo u manje-vise svim evropskim kinematografijama. Cijela plejada italijanskih autora je imala taj antifasisticki angazman. Osjecao se strah da se stvar na ma ne ponovi, da se taj agresivni nacionalizam samo pritajio i da ce on kad-tad ponovo da izadje i stvori nove i nove tragedije, sto se i desilo. Kada sam pocinjao rad na "Testamentu", razmisljao sam da mozda ne bi trebalo vise da se bavim filmom, jer sva ta upozorenja, moja i mojih kolega, nisu urodila nikakvim plodom. Umjetnost vrlo malo moze. Ona ide svojim, politika svojim tokom, i samo je n asa iluzija da mozemo uticati na vrijeme. Mozda samo kod ogranicenog broja ljudi mozemo da izazovemo neki osjecaj stida, samoiskupljivanja, preispitivanja vlastitog bica u prvom redu, pa onda familij e, naroda... Nemam vise iluzija da filmovi mogu da ucine neku kolektivnu promjenu.

NB: Ne pokusavate li, ipak, bas to da uradite sledecim projektom, ekranizacijom romana "Ostrvo Balkan" Vidosava Stevanovica? Da pomognete "sticanju svesti o onom juce i ovome danas"?

L. Z.: Taj film je postavljen u dramu ovog groznog, aktuelnog rata, ali pokusava da govori o svim ratovima, da ta dva djavla, demona, rat i trgovinu, koji uvijek idu zajedno, spoji u analizi i da vidimo do koje mjere to ljudsko zlo moze da ide kad je u pitanju novac, bogacenje. Da dodje do onih najtamnijih, najgroznijih strana ljudske psihe. Taj film ce ipak imati finale koji daje neku nadu u jedan bolji svijet. Mozda u ovom stoljecu koje dolazi, jer ovo stoljece koje ispracamo je apsolutno grozno, stoljece dvije svjetske apokalipse, konc-logora, plinskih komora, monstruoznih ubijanja, rasnih zakona, okrutnog terora nad individuom. Tako da ako mi ne vjerujemo da smo s tim stoljecem svrsili, kako je moguce uopce vise zivjeti. Doduse, i '45. smo mislili da je stvorena jedna nova civi lizacija koja nece dozvoliti da se zlo fasizma povampiri, koja ce ga sasjeci u korijenu. Ali, ta stara Evropa je doprinijela i ovom ratu kod nas.

NB: Ipak ste rekli da takav film treba da snimi covek koji s Balkana nosi licna iskustva?

L. Z.: Mi smo sada svjedoci velike eksploatacije te teme. Gotovo da nema zemlje koja je imala jednog Unproforca u bivsoj Jugoslaviji, a nije napravila neki film, nekog "Romea i Juliju" izmedju to g Unproforca i Muslimanke, Hrvatice ili Srpkinje. Nastalo je, dakle, mnostvo filmova koji sasvim povrsno govore iz cisto komercijalnih razloga, kace se na aktuelnost teme. Mi cemo pokusati dati neku svoju vlastitu vizuru, napraviti film koji ce na apokaliptican nacin upozoravati na zle strasti.