Utorak, 7. oktobar 1997.

SVEDOCENJE OCEVIDACA MASAKRA U AHMICIMA NA SUDJENJU GENERALU TIHOMIRU BLASKICU

"Nisu, ipak, uspeli da nas sve pobiju"

Sudjenje generalu Tihomiru Blaskicu je, prosle sedmice, proteklo u znaku Ahmica. Tako se, naime, prezivaju tri proslonedeljna svedoka (Cazim, Sakib i Elvir) i tako se zove selo u Lasvanskoj dolini koje su - prema navodima optuznice - snage bosanskih Hrvata pod zapovednistvom Tihomira Blaskica u zoru 16. aprila 1993. napale, razorile i spalile sve muslimanske kuce i ubile oko stotinak njegovih zitelja.

Mirko Klarin
dopisnik "Nase Borbe" iz Haga

Proslonedeljni svedoci su, sticajem razlicitih okolnosti, preziveli taj masakr, mada je namera napadaca, po njima, bila da "nikog ne ostave zivim." Na srecu, rekao je sudijama Elvir Ahmic, koji je aprila 1993. imao 14 godina, "nisu, ipak, uspeli da nas sve pobiju." Njihove porodice, medjutim, nisu bile te srece.

Elviru su tog dana ubijeni majka i osmogodisnji brat; Cazim je ostao bez zene, sina, majke, sestre, necaka i jos 50 blizih i daljih rodjaka; dok je Sakib izgubio ukupno 12 clanova uze porodice (sinova, kceri, brace, snaja i unuka, od kojih je najmladji imao samo 3 meseca).

Napad na selo je, prema svedocenju trojice Ahmica, poceo u 5,30 casova ujutro, 16. aprila 1993. Cazimu je u kucu ispaljena granata za koju tvrdi da je dosla iz kuce njegovog prvog komsije, Ante Covica. Sakibu su u kucu upala dvojica, kako je rekao, "ustasa": jedan je odmah sasekao sina vatrom iz automata, ispalio njemu rafal u rame, a potom i u tromesecnog unuka; dok je drugi polivao namestaj benzinom i zapalio kucu i ukucane: snaja mu je ziva izgorela, a on sam je zadobio teske opekotine zbog kojih je kasnije proveo u bolnici vise od godinu dana. Napadace, u uniformama HVO, Sakib je identifikovao kao svoje komsije: Zorana i Mirjana Kupreskica (obojica optuzeni u grupi "Viteska sedmorka", ciji se dobrovoljni dolazak u Hag najavljuje za ovu sedmicu). Elviru su u kucu ubacene rucne bombe, od kojih je na mestu poginuo njegov osmogodisnji brat, tesko ranjena majka (koja je ubrzo podlegla povredama), a on sam zadobio povrede po citavom telu, ukupno 18. I on je, medju napadacima, prepoznao jednog od svojih hrvatskih komsija, Andjelka Vidovica.

Nakon prvog napada, sva trojica Ahmica su pokusali da pobegnu ili da se sakriju. Bezeci kroz selo, ili vireci iz skrovista u kojem su se krili, videli su zapaljene kuce, ubijene ljude, komsije Hrvate sa ili bez uniformi, ali naoruzane, te mnostvo vojnika u razlicitim uniformama (HVO, HOS, Vojna policija), sa licima obojenim u crno ili sa maskom na glavama. Na mnostvu fotografija koje im je prikazao tuzilac, svedoci su identifikovali sve spaljene muslimanske kuce, kao i najveci broj njihovih ubijenih ukucana.

Cetrnaestogodisnji Elvir se spasao tako sto je, bezeci sa sestrom (4 godine) prema Gornjim Ahmicima, naisao na vojne policajce (za koje misli da su dosli iz Hrvatske), od kojih mu je jedan rekao da ne ide tamo jer ce ga ubiti HVO, posto "oni ne razlikuju decu od odraslih." Odveli su ih u skolu u Dubravici u kojoj je bio stab HOS, i odakle su zatoceni muskarci odvodjeni na kopanje rovova. Posto nije hteo da se odvoji od sestre, Elvir je ostao u sobi sa zenama, i bio je svedok silovanja. Nekoliko dana kasnije je razmenjen za Hrvate u zarobljenistvu Armije BiH i sa sestrom je doso u Zenicu. Cazim je, dok je bezao, naisao na grupu hrvatskih vojnika, od kojih mu je jedan - dok su se ostali dogovarali da li da ga zakolju ili streljaju - rekao: "Bezi sto brze mozes, jer ako dodje komandant, imacu problema." Sakib je bezao sto dalje od Ahmica, najpre u Pirice a potom u Borin Gaj, gde je konacno naisao na neke ljude koji su ga prebacili u zenicku bolnicu.

Major Elis, zapovednik jednog od vodova u sastavu britanskog bataljona UNPROFOR je, inace, u bar 20 prilika - kako je rekao - video optuzenog Blaskica. Njegov vod je, povremeno, pruzao "taksi- usluge" komandantima HVO i Armije BiH, odnosno prebacivao ih oklopnim transporterima na razne sastanke sa predstavnicima UN. Zapovednike su, po pravilu, pratili njihovi telohranitelji. Na pitanje tuzioca da opise njihove "manire", britanski pukovnik je odgovorio: "Bili su prema nama neprijateljski raspolozeni, agresivni i vrlo arogantni. Posebno gadni bili su telehranitelji, s njihovim lakim naoruzanjem."

Po oceni majora Elisa, napad na Vitez, Ahmice i ostala sela u Lasvanskoj dolini - sto se sve dogadjalo 16. aprila 1993. - bila je "organizovana vojna operacija." Naveo je vise razloga za takvu ocenu: blokiranje puteva; organizovano kretanje trupa; vremenski koordinirani napadi i, posebno, ogromna kolicina potrosene municije sto je, po njemu, zahtevalo "precizan logisticki lanac." Buduci da je odbrana, u unakrsnom ispitivanju, insistirala na ulozi koju je u tim napadima imao HOS, sudije su upitale da li je ta formacija (za koju tuzilac i njegovi svedoci, inace, tvrde da je bila integrisana u HVO) bila u stanju da sama sve to izvede? "Sami to nisu mogli" - odgovorio je britanski major.

Nisam video ni jednog ubijenog vojnika

Bilans "operacije Ahmici" je, pred Tribunalom, sveo britanski major Tjudor Elis. Njegovom vodu je, naime, bio poveren mucan zadatak izvlacenja tela poginulih iz spaljenih kuca u Ahmicima. Izvukli su, ukupno, 96 ugljenisanih leseva. O prirodi rata u Bosni - u kojoj je proveo ukupno 6 meseci: 4 u Vitezu i 2 u Tuzli - najbolje govori sledeca izjava britanskog majora: "Tokom citavog tog vremena, nisam video ni jednog ubijenog vojnika. Ali sam video na desetine mrtvih civila!"

Posaljite nam vas komentar! Izbor vasih reagovanja i misljenja objavljujemo.
© 1997 Yurope & ,,Nasa Borba" / Sva prava zadrzana /