Nedelja, 16. oktobar 1997.

Ksenija Zecevic, kompozitor

Pred kosmickom nulom

Kad bi ovi nasi magarci koji se kandiduju tu za neke funkcije znali koliko je antipaticno to kada kazu - Treba nam dobar domacin. Ako jos jednom to cujem, ja cu im poslati recepte. To je toliko odvratno i asocira me na seosku kucu sa jednim ogromnim, dugackim stolom, u cijem procelju sedi jedan debeli s brkovima, s debelom straznjicom, i tu je neka zenica, takodje debela, ali sasvim necujna, i...

Radovan Kupres

Teror koordinirane, neprimerene razdraganosti, kojem smo izlozeni godinama, cini da umetnicko delo koje otvara put ka snaznom i lekovitom osecanju tuge sagledamo neprocenjivo dragocenim. Svi koji su imali priliku da cuju soundtrack filma "Ptice koje ne polete", muziku Ksenije Zecevic, a s kojima sam imao priliku da razgovaram, pominjali su isto - preciscujuci dozivljaj velikog, opsteg bola, ali i nalazenje nekog zaboravljenog mira, tako stranog haoticnom i brutalnom vremenu koje zivimo.

Ne cudi, stoga, toliko sto Ksenija Zecevic cesto govori za samu sebe da je promasila ceo vek, i da pripada kraju 19. veka.

- To vrijeme sadrzi u sebi jednu cudestvenu energiju, romanticarsku, tesku - ljudsku energiju. I to je ono sto, vjerujem, moze da spoji i onog covjeka koji boravi na katunima, na 2100 metara nadmorske visine i gradjanina iz centra Beograda. Ja se borim za nju i ja nju zivim.

Zasto smo toliko tuzni, zasto se toliko govori o veltsmercu?

- Moram ja vama da postavim pitanje. Da li je vama prijatno ovdje. Sto vam je prijatno, opisite!

Bez laznog komplimentiranja sam domacici opisao kolikom toplinom zraci njen "ususkani" dom u potkrvovlju, pa je razgovor mogao da se nastavi.

- Da, to je moj prostor, to sam ja proizvela i to sam ja. Ususkano jeste i to je moj spas od djavoljih rabota koje me cekaju na plocniku. Ja imam potrebu za sigurnoscu, ali tu sigurnost ja stvaram i omedjujem. Vani, izvan mog prostora ceka svasta, ceka neumjesna rijec i nesto jos mnogo uzasnije.

Koliko, uopste, pojedinac ima pravo da se zastiti od svega sto se desava oko njega?

- Ima apsolutno ako to pravo pokriva djelom. Ovaj svijet, mi, dijelimo se na reproduktivce i stvaraoce. Ja u toj podjeli cak pocinjem da bivam nekako rasisticki nemilosrdna. Covjek stvaralac ima pravo da bude sve. Ima pravo da bude i anarhtista, da rusi sta god hoce, jer on stvara od nule, pred praznim papirom, velikom kosmickom nulom, on stvara. A reproduktivci? Stocni fond. I sve politike svijeta, pa cak i religije, racunaju na taj stocni fond. Na te koji ce skruseno da se povinuju.

Moze li, ipak, covek, stvaralac da ostane slep i bezosecajan pred patnjama masa oko njega?

- Ako sam iskreni stvaralac, posvecenik, a nadam se da jesam, prosto ne mogu da zamislim da to sto se dogadjalo prodje mimo mene i da ja izigravam nekog hladnog intelektualca, koji ne vidi da se pored njega kolju ljudi. Covjek iznutra, iz duse mora da odreaguje na to. U ovih pet godina kad su drugi odlazili u inostranstvo i ja sam mogla to da ucinim, ali, kako sam rekla davno u jednom intervjuu na Studiju B, dok je rat nad mojim narodom nema zlata ovog svijeta zbog kojeg bih ja otisla. To vam mozda djeluje epski, a nekim novokomponovanim intelektualcima i primitivno. Ali, dok je rat u ovoj zemlji, ja ne bih otisla. Ja sam covjek koji je naslijedio genetiku djeda koji je ratovao na Mojkovcu. To su neke jace stvari.

Ali, ako se neko ipak vise vodi individualnim senzibilitetom i etikom a manje genetikom, ima li iko prava da ga osudjuje?

- Nemojte meni govoriti o individualnosti. Ja samo hocu jos malo vremena da zavrsim svoj amanet narodu, a onda kad krenem individualno da radim, bice "ne dao Bog". Tad cu raditi sama za sebe i necu odgovarati ni pred kim. Jedan moj djed je nastradao u Dahauu jer je bio italijanski antifasista. Moja majka je u 10. godini ostala bez oca koji je imao 39 godina. Ja nosim te gene. Dok to ne iscistim, dok to ne uradim, ja ne mogu da zivim. Kad to uradim imacu pravo na svoju individualnu ludost.

Sta je to "TO"?

- To je apsolutno prociscenje u odnosu na pretke. Nisu ti preci tek tako. Oni su divni, ljubavnozovni, oni koji su u ime neke predivne energije gubili zivote u gasnim komorama. Ja nemam pravo kao jedna kretenska unuka s kraja 20. vijeka da kazem - Bas me briga.

Da li je, u izvesnom smislu, ova velika nesreca koja nam se dogadjala mogla da bude umetnicka "sreca", da podstakne nastajanje neceg velikog?

- Ne vjerujem u to zbog toga sto inspiracija lezi u meni. Ovo jeste velika nesreca i ona je samo na neki nacin fokusirala pravac kuda ce se moja energija prenijeti. Ali, ne dao Bog da to bude povod da se ne znam kakve inspiracije radjaju. Mozete me zatvoriti u iglo na Aljasci ili u neko pleme u Africi, stvaracu isto. Kompletna strast i rat i propast, sve nosim u sebi. Ja ne znam za jedan spoljni uticaj. Ne pamtim da se desilo nesto povodom cega sam ja nesto napravila. Sve je ovdje unutra.

Ne znate za spoljni uticaj, a razmisljate li o uticaju onoga sto vi radite na one koji to primaju?

- Samo zelim da dam ljubav i pozitivnu energiju. U stvari, ne pozitivnu energiju, to je jedan od tih izlizanih izraza. Kao dobar domacin. Kad bi ovi nasi magarci koji se kandiduju tu za neke funkcije znali koliko je antipaticno to kada kazu - Treba nam dobar domacin. Ako jos jednom to cujem, ja cu im poslati recepte. To je toliko odvratno i asocira me na seosku kucu sa jednim ogromnim, dugackim stolom, u cijem procelju sedi jedan debeli s brkovima, s debelom straznjicom, i tu je neka zenica, takodje debela, ali sasvim necujna, i sinovi, kceri, zetovi, unucad... I svi su u nevjerovatnom odnosu prema tom dugackom stolu na kojem se stalno nesto desava. Gdje je problem? Pa u tome sto se podrazumijeva da neko stalno posluzuje za tim dugackim stolom, ocigledno mora da postoji neka slep sluzba. Inace, ne znam ko to radi. Domacinska kuca? Sta to znaci? To znaci da postoji posluga.

Ne govori li to samo o tome koliko smo jos uvek u vlasti patrijarhalne svesti?

- Ja vam sada, na veliko iznenadjenje, ali s ponosom kazem da sam velika feministkinja. Pri tome sam najsrecnija zbog toga sto znam da sam izrazito zenstvena i erotski atraktivna, a feministkinja sam. Pa, pogledajte ovaj nesrecni Papa Jova danas, na kraju 20. stoljeca ide po svijetu i govori nesto protiv abortusa. To je ponizavajuce. Sram ga bilo. Da li je on bio s nekom zenskom u 18. godini i da li je imao odgovornost za to?

Kako ce beogradska carsija reagovati kada cuje da ste postali feministkinja?

- Ne zivim u carsiji. Ja zivim vrlo skromno. Ne idem na premijere, promocije... Kao neki Paja Patak, zivim u svoja cetiri zida. Iskljucivo sam vezana za svoj rad i minimalan broj prijatelja. Desava mi se, neki put kada izadjem u javnost, da me ljudi pitaju da li sam bila u inostranstvu. Uzasno sam povucena osoba i sretna sam zbog toga. Grad, carsija, snobizam... ne samo da me ne zanima nego imam najgore misljenje o tome.

Posaljite nam vas komentar! Izbor vasih reagovanja i misljenja objavljujemo.
© 1997 Yurope & ,,Nasa Borba" / Sva prava zadrzana /