Cetvrtak, 18. septembar 1997.

TOTALITARNA ILI DRZAVA PARLAMENTARNE DEMOKRATIJE

Za promene se moramo sami izboriti

Ivan Veselinovic

Slusajuci ovih dana predsednike raznih stranaka ili njihove kandidate, a secajuci se i mnogo toga sto su oni ranije govorili, setio sam se poznate izreke lorda Karingtona, neuspelog posrednika u mirenju nasih bikova, ili mozda volova ; "Ala ovi lazu". Usput mi se nezadrzivo namece jedna Hitlerova misao iz "Majn kampf" - "Pravilna masovnopsihologijska taktika je da se treba odreci argumentacije i masama neprestano govoriti samo o velikom konacnom cilju". A sta drugo i rade nasi nacionalisti i socijalisti nego sto pokusavaju da, izbegavajuci argumente i cinjenice i koristeci se demagogijom, osvajaju mase.

Hteli-ne hteli, poredjenja se namecu. Nacional socijalizam je dosao na vlast u Nemackoj jasuci na bedi najveceg dela gradjana i straha od "crvene" revolucije i uz podrsku krupnog kapitala. Kod nas imamo obratnu situaciju, jer je vlast jasuci na nacionalistickim i "socijalistickim" idejama od relativno bogate stvorila zemlju bede, bezakonja i kriminala. Istini za volju, Jovan Skerlic je jos davno napisao, a zvuci kao da je juce izreceno: "Ono sto mi danas imamo u Srbiji to nije parlamentarni rezim, to nije ni partijski rezim, to je (ja bih rekao, ako mi je dopusteno) totalitarni rezim". Dalje: "Vi mozete produziti vladanje sistemom partijskog pritiska, izazivanje i iskljucivim zadovoljavanjem svojih partijskih interesa. Vi mozete i dalje postupati sa Srbijom kao da ste je na sablji dobili, kao da je ona vas spahiluk. Ali takav vas rad ukoliko bude gori, utoliko ce nam pre doneti oslobodjenje od vase partijske tiranije. Takvim radom vi cete dici buru, koja ce doci i slistiti vas mnogo brze no sto vi mislite".

Sigurno je da se do demokratskog, stabilnog i bogatog drustva ne dolazi jednostavno, vec kroz duzi, cesto i veoma bolan proces. Na nama samima je da ga ubrzamo, ne cekajuci previse da to uradi neko drugi umesto nas, jer to niko drugi i nece uraditi

Ove njegove misli odnosile su se na radikale. A sta nam danas nude radikali? Izrazito unitarnu centralisticku drzavu bez pokrajina, u kojoj se prava gradjana (posebno drugih nacionalnosti) svode na merila -"lojalnosti" prema drzavi vecinske nacije. To znaci prakticno na prava i merila koja odredjuje politicka SRS, a ne zakoni drzave zasticeni nezavisnim sudstvom i organima prinude. To znaci zagovaranje i kreiranje partijske drzave u kojoj je gradjanin (sdjto je vec vidjeno u Zemunu) ostavljen na milost i nemilost partiji na vlasti i njenoj stranackoj sili, bez zastite suda.

Sta je to nego nacizam, bez obzira sto kako kaze njen predsednik, ta partija nema spoljne oznake (mrke kosulje, pozdrav rukom, itd.) sto je i nevazno, jer sustina je u politici sile i nasilja koja se namece i gradjanima i autonomijama, a odredjeni "socijalni" potezi i javni radovi su samo zamazivanje ociju lakovernima. Istovremeno price o "dobijenom" ratu su toliko naivne da se cokve pita ko moze da poveruje u iste ili "Dajte vi nama vlast, lako cemi mi da dobijemo Veliku Srbiju diplomatskim putem". Naravno, ne mora to da bude Berlinski, moze to da se uradi i na Zemunskom kongresu, na kojem bi recimo Evropa rekla: "Jeste gospodo radikali, socijalisti i jos po neki saveznici iz vase opozicije. Mi smo pogresili, pa sad izaberite liniju na koju cete da izadjete od Karlobaga do Virovitice. Ako neko selo i ostane iza te linije, nemojte se ljutiti, dacemo vam malo vise dolara pa cete biti zadovoljni".

A sta cemo sa "nepozeljnim" gradjanima ili sa onima koji suruju sa inostranstvom i za koje prva "dama" drzave kaze da bi u svetu bili odavno sa one strane brave! Sudeci po onome kako je tamo "u belom svetu" pre bih rekao da bi to bilo obratno! Pretnje koje se upucuju liderima opozicije sa stranica "Bazara" i ne samo njima vec jasno i svima onima koji su protiv kradje, pljacke, lopovluka i kriminala, koji su protiv totalitarizma vladajuce partije i njenih trabanata, koji su za slobodu rada i zivot od rada - ocito da treba da ih shvate ozbiljno. Jer Vodja cuti, a Ona govori i predskazuje. Mozda uskoro treba da ocekujemo otvaranje logora za prevaspitanje nepocudnih gradjana. Mozda ce opet na ulazu u logore pisati "Rad oslobadja", kao sto je to bilo u Trecem Rajhu! Da li ce to mozda biti "nesto izmedju kapitalizma i socijalizma", sto je o programu svoga pokreta ne tako davno pisala direktorka Direkcije. A sto da ne! I ja bih voleo da pricam o tome pod uslovom da mi deca budu vlasnici nekoga radija ili diskoteke ili "free shop-a", a ne da budu "fasisti", kako ih je nazvao predsednik "njihovog" parlamenta poznat i po tome sto je vec davno lagao tvrdeci da milicija nije pretukla jednog politicara iz dezele.

Politicke stranke i politicari jesu deo politickog zivota jedne zemlje, ali ce se oni ponasati i moraju se ponasati onako kako to bude od njih zahtevalo biracko telo i clanstvo. Demokratija nije stvar jedne odluke, ona je nacin zivota

Gledam ovih dana predizborni plakat kandidata SPS za predsednika republike sa uzdignutom pesnicom. Pitam se da li on to nama preti ako ne glasamo za njega ili nam upucuje (u ime koalicionog partnera) borbeni komunisticki pozdrav ili mozda hoce da nam kaze kako se u njegovoj stisnutoj saci krije nasa buducnost. Efektnije i realnije bi bilo da nam pokazuje sipak, jer to nas i ceka, posto nam se, inace, iz njegove partije stlano nudi neko buduce vreme u stilu "imacemo to, napravicemo, to, dobicete ono", itd. Slusam ih pa se setim jedne davne predizborne price o Dragisi Cvetkovicu kada je isao "po Nis i okolinu" i obecavao svasta, lazuci narod (ko bi rekao da se price ponavljaju). Na kraju upita Miku zemljaka sta da njemu donese? "Meni dva jaja gos'n Gile". "A sta ce ti dva jaja, sto ne trazis vise"? "Pa da kompletiram onu stvar sto ces njima da das" odgovori Mika.

Evropa i SAD su kardinalno pogresile kumujuci raspadu Jugoslavije. Sada jos uvek nedovoljna podrska demokratskim kretanjima (ako posmatramo previse sitnicavo i balkanski lenjo) otezava i odugovlaci nuzne promene, pre svega u interesu osiromasenih gradjana, a manje politicara. Jagma oko polozaja i medjusobne svadje u opoziciji to najbolje pokazuju. Itovremeno se mora naglasiti da su SAD poslednjih godina, kroz zvanicne i nezvanicne poruke jasno rekle da je "...na narodu da kaze kada mu je dosta". Sigurno je da taj proces, na osnovu dosadasnjeg ponasanja birackog tela u proteklih pet-sest godina, moze dosta dugo da traje i da se pocne resavati u daleko slozenijoj, napetijoj i eksplozivnijoj unutrasnjoj situaciji.

Cinjenica je zapravo da jos uvek ne postoje pravi politicki odgovori za proces demokratizacije u Srbiji i stvaranje jakog opozicionog bloka uz jasan program reformi (izuzetak je najnoviji "Program radikalnih ekonomskih reformi" Grupe 17) i snaznu podrsku miliona gradjana.

Sto se tice pokrajina (prema kojima i opozicija ima veoma razlicite stavove) imamo relativno razjedinjenu politicku scenu Vojvodine za razliku od Kosova gde su, sem manjeg broja mladih politicara Albanaca, prakticno svi ostlai svrstani iza ideje o nezavisnosti. Koliko je ona realna i koliko se iza nje krije (s obzirom na, za sada, jasan stav Evrope i SAD da nema govora o promeni granica) teznja "trazimo maksimalno da dobijemo moguce" - ostaje da se vidi. Ocito je, medjutim, da osim retkih politicara i politickih grupa u Srbiji je prisutan dosta odbojan odnos prema pokrajinama, posebno Kosovu, sto sve vise govori o nezrelosti i nespremnosti i pozicije i opozicije (najvecim delom) da trezveno, politicki realno i dalekosezno razmislja i deluje u pravcu strateskih, a ne sitnih politikantskih palanacko- ekstremnih interesa "drzave" ili vecinske nacije.

Sigurno je, isto tako, da se demokatsko drustvo ne moze graditi bez pomirenja. Ali to ne znaci vracanje unazad u rovove kolaboracije i antifasizma. To neka resava objektivna istorija, a ne politicari. Oni moraju shvatiti da pomirenje ne znaci rehabilitaciju ratnih zlocinaca ili vracanje na prezivele oblike organizovanja drzave, vec pomirenje znaci zajednicki rad i trazenje kosenzusa u izgradnji novoga demokratskoga drustva, neopterecenog recidivima proslosti i ofanzivnim klerikalizmom.

Mi svi moramo shvatiti, a to se pre svega odnosi na intelektualce, a zatim i na sve ostale gradjane bili oni radnici, poljoprivrednici ili ljudi drugih zanimanja, da promene nece doci same po sebi, niti iz inostranstva. Za promene moramo da se izborimo sami, prvo u sebi, a zatim oko sebe ma koliko ti napori i ta htenja dugo trajali.

(Autor je admiral u penziji)

Posaljite nam vas komentar! Izbor vasih reagovanja i misljenja objavljujemo.
© 1997 Yurope & ,,Nasa Borba" / Sva prava zadrzana /