Zundhausen (3)

MVranjican@aol.com
Fri, 31 Oct 1997 01:38:39 -0500 (EST)


Kad je vec spomenuo potrebu za kriticku samoanalizu krivaca za raspad i
tragediju bivse Jugoslavije, Profesor Zundhausen ne spominje Nemce, kao
glavne medju njima. U modi je da se za sve krive Srbi, a osobito Slobodan
Milosevic. Svi drugi (Izetbegovic, Tudjman i Kucan) su samo "reagovali" na
velikosrpski nacionalizam. A Nemci su brze bolje pozurili da im pruze pomoc
priznavanjem protivustavno ocepljenih republikama. Da bi dali neki
"legitimitet" tom aktu za koji su Hrvati uzvratili sa "Danke Deutschland!",
Nemacka je u duhu evropske saradnje i demokratije stilski upotrebila svoj
"arms twisting" metod prilagodjavanja Evropske Unije nemackim stavovima.

Sto se tice srpskog nacionalizma, medju ostalima treba da se spomene i
Dobrica Cosic, koji je sada pokajnicki zagazio u liberalne vode. On je, kao
clan SANU, bio jedan od srspkih intelektualaca koji je napisao novo
Nacertanije pod nakaznim naslovom "Memorandum SANU" u kome se (sasvim
opravdano) podiglo pitanje srpskih nacionalnih interesa. Drugi primer sada
vec promenjenog nacionalizma dolazi u liku Vuka Draskovica, koji je prvo
dizao komuniste u nebo (dok je bio u Zagrebu), pa onda velikosprsku ideju
(bio je ponosan da je velikosrbin, jer nikada ne bi bio malosrbin), za koju
se i on sada kaje. Na koncu imamo i primer Biljane Plavsic, miljenice jedne
druge "zvezde" -- Zorana Djindjica, Elmera Fudda srpske politicke scene. Ona
se, posto je kao politicar sedela u predsednistvu bivse BiH, preselila u Pale
da sa ostalim okrivljenim ratnim zlocincima kuje sudbinu srpskog naroda u
BiH. Donosila je sve odluke zajedno sa ostatkom vodecih ljudi RS, kao
potpredsednik a onda kao predsednik te iste, u nebesa je dizala Zeljka
Raznatovica Arkana, a sada se i ona kaje (osobito kad zna da postoje "tajne
liste" za hapsenje).

Medju Srbima je uvek bilo takvih pokajnika i bezkicmenjaka, koje gospodin
Zundhausen ne spominje u svom pozivu na kriticku samozanalizu. Medjutim, ja
nigde da procitam samopokajanja hrvatskih, muslimanskih ili nemackih lidera,
koje Zundhausen takodje ne spominje.

Ovakve lekcije raznoraznih evropskih strucnjaka, sto je nekima cast, ne
predlazu nista prakticno nego samo kritikuju, "analiziraju", osudjuju, itd.
Ni jedan ne kaze kako da se resi problem Bosne, Kosova, Raske, Crne Gore,
Balakana uopste. Ali kad je trebalo da se dovede do raspada Jugoslavije, tu
nisu oklevali, a ni kad su trebali da finansiraju rat do koga su direktno
doveli i od cega sada peru ruke, ne pokajnicki, nego sa istom dozom
arogancije sa kojom su ga otpoceli.

U tom procesu ONI su preksili sopstvene dogovore i sporazume, priznali drzave
koje zakonski ne zadovoljavaju minimum drzave, mesali se u unutrasnje poslove
suverene i internacionalno priznate zemlje, prekrojavali mapu Evrope kao
nekada Metternich na Beckom kongresu, kao da je torta, bez obzira sto je u
tome jedna trecina srpskog naroda ostala van svoje matice, u "drzavama" u
kojima su bili otpustani zbog srpskog prezimena, brisani iz ustava pisanog od
ustasa-povratnika, manjine u sopstvenoj zemlji, majorizirani (protivustavno)
od muslimana i bosanskohercegovackih Hrvata, itd.

I sada jedna srpska (?) novina pridaje reprezentativcu NJIH prostor da nam
"objasni" ko treba a ko ne treba da se podvrgne bicu kriticke samoanalize, i
da uz "mea culpa, mea culpa" moli za oprostaj.

Mladen Kosta Vranjican