1. "Zbog toga što je sudska procedura u izvršnim postupcima spora i
neefikasna, banke se suocavaju sa ozbiljnim problemima i nemoguçnošcu
naplate duga i kad imaju hipoteku nad imovinom duznika "
2. “Zbog nemoguçnosti da naplati dug, banka obracunava visoke kamate i tako
uveçava potrazivanja koja postaju cista fikcija. Nema ni govora o smanjenju
kamata dok se dugovi ne pocnu vraçati. Nigde u svetu nije poznato da
stranka prihvati kredit sa odredjenom, visokom kamatom, a da se post festum
raspravlja o tome da li je cena kapitala realna."
U prethodna dva citata zgusnuta je sva tajna evidentnih neuspjeha
privrednog razvoja Srbije i Crne Gore, koja se u stvari sastoji iz jedne
mješavine realnih i utopijskih koncepcija jedne škole ekonomskog mišljenja
koja veç više decenija dominira tim privrednim prostorima. U tom smislu
zelim dati jedan svoj komentar koji je zasnovan na mojim sopstvenih
istrazivanjima tekuçe ekonomske teorije i prakse, a koja namjeravam uskoro
objaviti u posebnoj knjizi.
Realna komponenta izjave g. Djukiça odnosi se samo na zaštitu povjerilaca,
jer svako lice bez izuzetka mora sve svoje obaveze plaçanja izvršavati o
roku, uz prijetnju efikasne i brze prinudne naplate. U protivnom, umjesto
pojmova duznik i povjerilac morali bi koristiti pojmove pljackaš i
opljackani. Međutim, ova cinjenica ima svoje nalicje, jer kada se ona
primjeni na odnose izmedju domaçih banaka i njenih duznika, dolazimo do
zakljucka da su duznik i povjerilac zamijenili uloge, pa zaštita takvih
povjerilaca ne bi znacila ništa drugo nego legalizaciju nasilja utopije nad
ekonomijom. O cemu se radi?
Opravdanje za ovakav zakljucak se moze izvuci cak i iz citiranih izjava g.
Djukiça gdje on kaze "da banka obracunava visoke kamate i tako uveçava
potrazivanja koja postaju cista fikcija, ali sve dok se dugovi ne pocnu
vraçati nema ni govora o smanjenju kamata".
Dakle, duznici ne mogu vracati dugove jer ne mogu plaçati visoke kamate, a
sve dotle dok ne pocnu vraçati dugove, banke ne mogu sniziti kamate. Tako
je privreda, koja je i glavni duznik banaka, upala u vrzino kolo iz kojeg
nema izlaza. Sve je postalo "cista fikcija", ali radi nje privreda ne moze
normalno poslovati, penzioneri ne mogu dobiti penzije, radnici ne mogu
dobiti plate, raste broj nezaposlenih i poluzaposlenih gradjana, i t.d.
Problem je u tome što se javnosti uporno potura ideja da je kamatna stopa
cijena kapitala, a kapital je novac, pa se onda iz takve "teoretske" osnove
sav novac u bankama proglasi kapitalom, i to ne samo onaj dio koji potice
iz štednje i drugih oblika novcanih depozita, nego i one kolicine koje se u
trezore banaka ulivaju direktno iz štamparije bez ikakve naknade. Kada se
ovoj slici doda i cinjenica da banke autonomno utvrdjuju "cijenu kapitala",
dolazimo do zakljucka koji opisuje ona stara poslovica "kadija te tuzi,
kadija ti sudi".
Problem je u stvari u tome da kamatna stopa nije cijena kapitala niti novac
mozemo proglasiti kapitalom. Kamatna stopa ne smije niti objektivno moze
biti sredstvo zaštite ralne vrijednosti štednih uloga ili novcanih
depozita. Kamatna stopa je u stvari cijena zajma, dok cijenu kapitala
predstavlja anuitetna stopa, ili stopa povrata. Radi toga ni realna
anuitetna stopa ne smije preçi realnu stopu povrata, niti kamatna stopa
smije preçi realnu stopu profita. Ako realnost ovih dvaju stopa ocjenjujemo
preko statistickih izvještaja o poslovnim rezultatima firmi u zemljama sa
razvijenom tr`išnom privredom, dolazimo do zakljucka da prosjecna anuitetna
stopa dugorocnih privrednih zajmova ne bi smjela preçi nivo od 20%
godišnje, a prosjecna kamatna stopa nivo od 5% godišnje. Ako neki štediša
ili vlasnik novcanih depozita ne bi bio zadovoljan sa takvim nivoom kamatne
stope, tada mu treba pruziti moguçnost da direktnim investicijama u
privredne poslove, ukljucivo i kupovinom dionica razlicitih firmi pokuša
ostvariti više. Banke nemaju pravo da u tom pravcu podrzavaju bilo cije
iluzije, pa ni iluzije onih ekonomskih strucnjaka koji još uvijek vide
kamatu kao sredstvo ocuvanja realne vrijednosti novcanih depozita. Tek u
takvim uslovima privredjivanja se od duznika moze zahtjevati da svoje
obaveze plaçanja moraju izvršavati o roku, a bankama se moze pruziti
sigurna i efikasna zaštita da dugove naplate cak i putem prisilne prodaje
imovine duznika.
Mirko Katiç