Nashi sugradjani Romi

Dragoljub Pokrajac - EECS (dpokraja@eecs.wsu.edu)
Sun, 12 Apr 1998 21:53:19 -0700 (PDT)


Odlichno je sto se konachno pokrenuli temu o kojoj se u Srbiji a bogami i
u Nishu uporno chuti, a koja postoji. Naime, rech je o polozhaju onih
gradjana nashe otazbine koje nazivamo Ciganima, a koji sebe, iz po meni
naivnog razloga da che promenom svog imena dobiti neshto u svom
drushtvenom polozhaju, nazivaju Romima.
Romi (Cigani) u Nishu zhive u dva velika naselja: Jedno od njih, pod
inache odvratnim nazivom "Stochni trg" nalazi se u blizini hala Mashinske
industrije, dok se drugo nalazi sa leve strane pruge ka Beogradu, i ima
neshto poetichnije ime- Beograd mala. Manje enklave postoje i na jos
nekim, jako suzhenim lokacijama u centru, kao i pored periferijskih ulica.
Naravno, Rome je najlakshe sresti na Buvljoj pijaci, a ima ih bogami i po
gradskim ulicama gde chine vechinu prosjaka.
Romi u Nishu pohadjaju dve osnovne shkole, naravno zajedno sa ostatkom
stanovnishtva. Na zhalost, kao verovatno i drugde u Srbiji,
odliv uchenika je to vechi shto je blizhi zavrshetak osnovnog obrazovanja.
Roma je srazmerno malo u srednjim shkolama (narochito u gimnazijama), dok
ih na fakultetima ima zanemarljivo malo.
Uchesche Roma u politichkom i javnom zhivotu je takodje simbolichno (ako
izuzmemo industriju zabave). Pojedine lichnosti iz romske populacije
eksponirale su se u politichkim dogadjajima na lokalnom nivou, u redovima
SPS-a. S obzirom na na nesrechu nizak kulturni i obrazovni nivo, Romska
populacija je podlozhna manipulacijama, kojih naravno ima najvishe od
strane onih kod kojih je moch i vlast (npr. neredi na birachim mestima,
protesti protiv premeshtanja buvljaka, ili, da idemo dalje u proshlost,
potkupljivanje biracha od strane Dragishe Cvetkovicha, zvanog "ciganski
tatko"). S obzirom na inache slabu standardizovanost njihovog jezika (za
koji inache neki smatraju da kao takav i ne postoji, a iako prosharan
gomilom srpskih termina, poseduje osobenu sintaksu i semantiku),
kao i manjak obrazovanijih Roma, a bogami i na stav sredine o ovom delu
populacije, u Nishu, do skora, koliko je autoru poznato, nije bilo
pokushaja da se uradi informativni program na njihovm jeziku. Sa dolaskom
nove gradske
vlasti, na Nishkoj televiziji je otpochela sa radom Romska redakcija koja
je pripremala (nemam podataka da li je tako i sada) jednochasovnu
emisiju, koja je bila interesantna i ne-Romima, jer je govorila o ljudima
koji su tu pored nas a o kojima u sushtini jako malo znamo.
Medju vechinskom populacijom, vladaju stereotipi o Romima kao o prljavima,
neposhtenima, ljudima sklonim kradji, o Romkinjama kao zhenama slabog
morala (ne mogu da ne spomenem pesmu koja se vrti na medijima "Kad se
Ciga zahheli medenih kolacha/On poshalje Ciganku u selo da vracha/ Grmi
seva, vreme se menja / A Ciganke varoshanke josh iz sela nema" ) i
slichno. Retki su Srbi koji se druzhe sa Romima, jako su retki brakovi
Roma i ne-Roma, i na te brakove gleda se sa sumljom i podozrenjem.

Imajuchi u vidu gore napisano, nisu me ni malo iznenadile reakcije
pojedinih gradjana na otvaranje Dechjeg vrticha, o kojima pishete.
Gospodina Nedeljkovicha, inache chlana i verovatno i nekakvog funkcionera
"Mladih izvidjacha" upitao bih da li u programu njegove organizacije pishe
neshto o rasizmu, pa ako ne pishe, nek se malo raspita kod svojih kolega
Americhkih skauta. Takodje bi ga upitao da li je bolje da dete provodi
svoje vreme u toplom uchechi neshto (i, na kraju, srpski jezik, koji mu je
neophodan ako zheli da se zaista socijalizuje), pa makar i u prostorijama
"Saveza izvidjacha-porechana", nego na ulici, prosechi ili dzeparechi.
Nezadovoljne gradjane koji protestvuju protiv "stranog faktora", plashechi
se od organizovanja fakulteta i shkola samo za Rome, pitajuchi se ko nas
to svadja, podsetio bih da odu do ulice Nade Tomich i potrazhe odgovor
(pogledache ih sa slike na ulazu u jednu zgradu sa ostakljenim
prizemljem). Usput bih ih podsetio da praviti paralele izmedju dva
etnichka korpusa, od kojih je jedan relativno teritorijalno kompaktan, sa
izrazitom tezhnjom nacionalne homogenizacije i relativno brojan, sa
etnichkom grupom koja je rashtrkana shirom celog sveta, ali u Srbiji
razmerno malobrojna, i i na lokalnom i na globalnom nivou izrazito
heterogena i niske etnichke svesti, nije umesno. Mada mozhe biti na kratke
relacije izrazito profitabilno, narochito kada ksenofobija ponovo osvaja
"svaki pedalj" nashe otadzbine.



Dragoljub Pokrajac