"Nasa Borba" od 24. aprila prenosi sledecu informaciju:
"Konvencija o kamatnim stopama koju priprema Udruzenje banaka Jugoslavije
trebalo bi da bude okoncana iduce nedelje. Vise od 20 banaka ucestvuje u
izradi analiza i daje svoje predloge, a princip je, istakao je Trbojevic,
da se kamate slobodno formiraju i da budu realno pozitivne."
Prethodni citat ponovo ukazuje na cinjenicu da se u glavama Jugoslovenskih
bankara nista nije promijenilo. Oni i dalje institiraju na "realno
pozitivnim kamatama".
"Pa sta ako insistiraju" - recice vecina citalaca ove vijesti - "jer kamate
moraju biti realno pozitivne, a ne realno negativne". Dakle, banke,
utvrdjujuci princip "realno pozitivnih kamata" rade u interesu privrede.
Medjutim, objektivna istina je sasvim drugacija. Time ne zelim izraziti
sumnju u dobre namjere Udruzenja banaka, ma da i u tom pogledu imam
izvjesne rezerve, ali moram ukazati na neizbjezne posljedice principa
"realno pozitivnih kamata" koje ni u kojem slucaju ne mogu biti u interesu
privrede.
Kada se ne bi radilo o veoma opasnim posljedicama za privredu, tada ne bi
imalo smisla pisati ovaj komentar za bilo koji dnevni list, jer nije
uobicajeno niti citaoci ocekuju da u dnevnom listu citaju lekcije iz
poslovne ekonomike, a posebno ne one koje se ne mogu iskazati bez primjene
matematike. Medjutim, posljedice su vrlo opasne i ticu se egzistencije
vecine citalaca Internetovog izdanja "Nase borbe", i ne samo njih. Zato i
pisem ovaj komentar za "Nasu Borbu".
Nece biti suvisno reci da je i raspad prethodne Jugoslavije u velikoj mjeri
bio rezultat uvodjenja principa "realno pozitivnih kamata" u njenu
privredu. Taj princip jos uvijek vazi u Srbiji, pa se ne treba cuditi sto
je i cjelovitost Srbije kao drzave dovedena u pitanje, a vecina njenih
gradjana jedva sastavlja kraj s krajem. Dakle, tvrditi da "kamate moraju
biti realno pozitivne" istovjetno je tvrdnji " da zdrava hrana mora biti
otrovna", jer "realno pozitivne kamatne stope" nisu nista drugo nego otrov
za privredu, a time i otrov za drustvo. Sta znaci taj princip?
Ma da u citiranoj informaciji nije izricito receno, taj princip znaci da
"kamatna stopa mora biti veca od stope inflacije". Nesto blaza formulacija
tog principa bila bi da kamatna stopa mora biti "revalorizirana stopom
inflacije". Tako na pr. ako je u uslovima stabilnih cijena godisnja kamatna
stopa ednaka na pr. 10%, onda bi pri stopi inflacije od 100% godisnje,
kamatna stopa morala porasti na 110% (da bi kamatna stopa bila veca od
stope inflacije za 10%), ili u drugoj formulaciji, na 20% godisnje (da bi
kamatna stopa bila revalorizirana stopom inflacije t.j. bila uvecana za
100%). Prakticne posljedice su slijedece:
Predpostavimo da se pri stabilnim cijenama u neki trgovacki posao mora
uloziti na pr. 100.000 dolara, da bi se iz tog posla nakon godine dana
mogla izvuci zarada od 20.000 dolara. U tom slucaju bi lice koje bi
pozajmilo u banci 100.000 dolara uz kamatnu stopu od 10% godisnje, moralo
krajem godine vratiti iznos od 110.000 dolara da bi otplatilo glavnicu
uvecanu za kamatu. U datim uslovima poslovanja, nakon sto vrati dug, tom
licu bi ostala cista zarada od 10.000 dolara. Drugim rijecima, dato lice bi
ostvarivalo zaradu od 20% na ulozena sredstva, od cega bi banci polovinu
morao platiti banci na ime kamata.
Predpostavimo da su nakon godine dana cijene svih roba uvecane za 100%. U
tom slucaju bi u isti posao morali uloziti dva puta vecu sumu novca, t.j.
200.000 dolara, ali bi mogli ocekivati i dva puta vecu zaradu t.j. 40.000
dolara. Ukoliko isto lice pozajmi od banke iznos od 200.000 dolara, pri
nepromijenjenoj kamatnoj stopi od 10% godisnje, ono ce krajem godine morati
vratiti 220.000 dolara da bi vratilo glavnicu uvecanu za kamatu. Pri tome
bi ostvarilo cistu zaradu od 20.000 dolara. Drugim rijecima, isto lice bi
iz istog posla ostvarivalo zaradu u istom procentu od 20%, od cega bi
polovinu moralo platiti banci na ime kamata.
Medjutim, ukoliko se kamatna stopa pod uticajem inflacije poveca na 110%
godisnje, tada bi isto lice moralo banci vratiti iznos od 420.000 dolara, i
to 200.000 dolara na ime glavnice, i 220.000 dolara na ime kamata. Takav
poslovni rezultat bi pomenuto lice moglo ostvariti samo pod uslovom da iz
istog posla izvuce zaradu od bar 110%. Takav cilj moze ostvariti samo
prodajuci robu po cijenama koje su 110% vece od nabavnih cijena, umjesto da
budu vece samo 20%. Time bi put u galopirajucu inflaciju bio sirom otvoren,
sa svim negativnim posljedicama koje iz toga slijede. U protivnom, pomenuto
lice bi moralo odustati od posla, ukoliko bi moglo naci kakav drugi izvor
zarade. Ukoliko nema drugi izvor zarade, njegova egzistencija bi bila
ugrozena. Dakle, ako nastavi posao, ili ako ne nastavi posao, rezultat ce
biti isti: egzistencija tog lica, koji u ovom nasem primjeru reprezentuje
privredu, bila bi ugrozena.
Ukoliko bi kamatna stopa pod uticajem inflacije porasla samo na 20%, tada
bi pomenuto lice moralo za isti posao uzajmiti iznos od 200.000 dolara,
ocekujuci da krajem godine ostvari zaradu od 40.000 dolara. Medjutim, banci
bi moralo vratiti iznos od 240.000 dolara da bi otplatilo glavnicu uvecanu
za 20% kamata. Njegova cista zarada bila bi jednaka nuli. Da bi ostvario
bilo kakvu zaradu, to lice bi svoje prodajne cijene moralo uvecati za vise
od 20%, i na taj nacin ponovo otvoriti put kontinuiranoj inflaciji, samo u
nesto usporenijem obliku, ali sa istim krajnjim posljedicama.
Problem je u stvari u tome sto tekuca kamatna stopa ne smije biti veca od
tekuce stope zarade (stope profita), a ta stopa nije u bilo kakvoj funciji
sa stopom inflacije. Ako je ravnotezna stopa profita jednaka na pr. 20%
godisnje, kako smo to i predpostavili u prethodnim primjerima, onda kamatna
stopa mora biti samo ispod 20%. Problem revalorizacije dugova u skladu sa
stopom inflacije je jedna sasvim druga vrsta problema koja se rjesava
posebnim klauzulama u ugovoru o zajmu ( kakva je na pr. nekada bila t.zv.
zlatna klauzula). Insistiranje da se taj problem rjesava putem "realno
pozitivnih kamatnih stopa" predstavlja ekonomski nonsens koji se moze
oprostiti osnovcima koji tek savladavaju osnovu matematike, ali ne i onima
koji sebe nazivaju ekonomistima.
Ideja o realno pozitivnim kamatnim stopama je u nasu privrednu praksu
uvedena pri kraju perioda t.zv. "dogovorne ekonomije" kada se uveliko
govorilo o tranziciji u trzisnu privredu i privatizaciji drustvenih
preduzeca. Oni koji bi zeljeli blize istraziti izvore pomenute ideje ne bi
smjeli ni u kojem slucaju zaobici uticaj brojnih medjunariodnih ekonomskih
strucnjaka, kakav je na pr. bio i g. Dzefri Saks licni savjetnik
nekadasnjeg predsjednika predstjednistva SFRJ g. Janeza Drnovseka, i,
ukoliko se dobro sjecam, savjetnik vlade Ante Markovica. Ideja o "realno
pozitivnim kamatnim stopama" bila je vrlo efikasan otrov za ondasnju
jugoslovensku privredu. Toga jedino nisu bili svjesni jugoslovenski
bankarski "strucnjaci", ili mozda i jesu, ali .....proces razaranja
jugoslovenske privrede jos uvijek nije zavrsen. Dakle, princip je isti...
ostalo su samo nijanse.
M. Katic
26. aprila 1998