RadioMileva #87 (DODATAK)

M. KONSTANTINOVIC (EKONSTAM@ubbg.etf.bg.ac.yu)
Thu, 27 Oct 1994 00:10 +0200



***************************************
* *
* R A D I O M I L E V A *
* *
* *** No 87 *** *
* godina druga *
* DODATAK *
***************************************
nedelja 23. oktobar 1994.

Slobodan Stojicevic u nedeljnoj "Politici" u rubrici "OVA
SITUACIJA" opisuje svoje impresije za vreme posete cuvenom Titovom
brodu "Galeb". Potrudio sam se da ga otkucam u celini


mile

P.S. dok sam ovaj tekst zavrsavao u cetvrtfinalu fudbalskog kupa, na
"Marakani", Zvezda je savladala Partizan sa 2:0 (1:0), posle jedne
sumnjive ofsajd-nije ofsajd situacije u prvom i izvodjenja penala u
drugom poluvremenu.

Zvezda Partizan

Korner 8 2
Zuti karton 5 4
Crveni karton 0 2
Golovi 2 0

OVA SITUACIJA

Hotel "Galeb"

Sudbina broda kojeg se mnogi secaju iz filmskih zurnala i televizijskih
reportaza sa putovanja Josipa Broza Tita

Brod "Galeb" je ukotvljen u tivatskoj luci vec dve godine.
Propada. To je onaj brod "Galeb" kojim je plovio Josip Broz Tito, koji
je potom sluzio za obuku pitomaca i na kraju, kada je SFRJ pocela da se
raspada, prevozio izbeglice i ratni materijal iz Slovenije i Hrvatske.
Sada je neka vrsta oficirskog hotela, bez sjaja i reda. Kao
muski samacki hotel bez sobarica i posluge.
Cim se na njega kroci padaju u oci desetine mesinganih (ili
bakarnih?) ploca na kojima ugravirana imena raznih drzavnika sveta koji
su bili gosti na "Galebu". Ali, vec sada je tesko razabrati sta na
kojoj pise jer se preko njih nahvatala nekakva bela plesan. Kao da je
to morska so koja ih razjeda.
Ploce vise niko ne cisti i ne glanca. Oni koji su naredili da
se ta imena izliju kao da su se uhvatili u kostac sa prolaznoscu s
namerom da je savladuju. Kao da im svedocenja o njihovom postojanju
zapisana na hartiji nisu garantovala vecnost. Mahovina vremena,
medjutim, puze i po kamenu i po metalu prekrivajuci i gutajuci ono sto
je bilo. Tek poneko ime moze da se procita: Izviruje Kim Il Sung.
Zamisljam hiljade izbeglica iz Slovenije i Hrvatske kako leze
po palubama, hodnicima i ostalim prostorijama, povracaju, placu i
unezvereno gledaju u talase sinjeg mora ne shvatajuci sta im se desava
i na kakvu ce ih sudbinsku stazu izbaciti ova ladja koju su gledali
samo u filmskim zurnalima i na televiziji. Gledali su je u lepoti i
sjaju ne sanjajuci da ce se na njoj voziti, u bedi i ocaju.

INTIMA
"Galeb" ima nekoliko nivoa. Na jednom od njih boravio je
Josip Broz Tito sa suprugom, pratnjom i gostima. Tu niko od posade nije
smeo da kroci. Cak ni na palubu koja im je sluzila za setnju:
zabranjeni grad - kako danas poneko voli da kaze. Vodi me, da mi to
pokaze, kapetan "Galeba", porucnik bojnog broda Blazo Bakracevski (36).

Video sam tri spavace sobe (sa francuskim lezajima): jedna je
pripadala Titu, druga Jovanki, treca Kardelju. Osim kreveta tu su bili
jos nocni stocici i po regal u zidu, za odecu. Uz svaku sobu je
kupatilo sa kadom. Ove prostorije su teskobne, tako da se dvojica u
njima tesko mimoilaze. Teskobne su i radne sobe Tita i Kardelja. U
Titovoj uz mali pisaci sto postavljen je otoman, tako da ima mesta jos
za stolicu i da se ona izvuce pr ustajanju.
Za razliku od ovih licnih, intimnih prostora, ostale su
velike: dnevna soba, ciji je jedan zid u staklu i gleda prema palubi za
setnju, kao i sala gde su priredjivani ruckovi i vecere za goste, sa
podijumom za igru, platnom za projektovanje filmova i pijaninom. Tu
moze da se napravi komforan prijem za oko dve stotine ljudi.
Stolovi, stolice, fotelje i sav namestaj ne izgledaju nimalo
carski, kitnjasto ili bogato. Mozda je to za one, pedesete, godine i
bio luksuz, ali danas ovi prizori izazivaju prosto nevericu. Cak i
stolovi i stolice u sali za prijem nekako su kancelarijski, po obodu
prevuceni pleksiglasom koji je mestimicno odlepljen. Gramofon je domace
proizvodnje. Na njemu jos stoji ploca Esme Redzepove. Radio-aparat je
marke "Nikola Tesla".
Ipak, uz napor, moglo bi da se zamisli kako je ovde bilo
sezdesetih godina, sa zardinjerama sa cvecem, palmama u saksijama,
upeglanom poslugom koja tiho hoda po novim tepisima, adjutantima,
svetlima, lepim mornarima i posadom od gotovo dve stotine ljudi,
ceremonijama i magijom koja je vladala oko pokojnog predsednika, kako
ga Blazo Bakracevski i danas oslovljava.

NOGE

Koliko god je ovaj prostor onda bio zabranjen za pristup,
toliko je danas nebranjen, prepusten na milost i nemilost vremenu i
ljudima. Bio je krcat raznim poklonima smestenim u vitrinama, Titovim
i Jovankinim licnim stvarima od kojih danas gotovo da nema traga. Sve
su razneli razni posetioci, za uspomenu ili, zavisno od vrednosti, za
prodaju. Te stvari su, kako kaze Bakracevski, "dobile noge". Otvara
plakar u spavacoj sobi gospodje Jovanke i pokazuje njen penjoar. Pisali
smo joj, veli, da je ovde, kao i jos neke licne stvari, ali ona nije
odgovorila. Gledam lezaj koji je ostao razmesten jer je prethodnu noc
tu neko spavao. Onda me Blazo vodi u Titovu sobu da bi mi pokazaonjegov
preostali tropski slem. Otvara plakar, zastaje i kaze: "Pazi, i on je
dobio noge! Juce je bio tu." I dodaje: "Mnogi vole da se slikaju u ovim
krevetima kako leze. Narocito novinari."
Osecam izvesnu nelagodnost pred ovim prizorima i od ovih
reci. Setih se one scene iz "Grka Zorbe" kad rodjaci i komsije raznose
stvari iz pokojnikove kuce, cim je izdahnuo, kao ptice grabljivice. I
koliko je sve to ljudski i, izgleda, vecno.
Kada je slobodan, u prirodi, lovac se lavu priblizava samo na
bezbednoj daljini. Kada je mrtav on mu nogom staje za vrat i
trijumfalno se fotografise u toj pozi. Ja sam se slikao za pijaninom,
ne odoleh.

GRESKA

Ili je istorija losa uciteljica zivota, ili smo mi losi
djaci, tek - ocigledno je da se uzastopno ponavljaju iste greske. Posle
oslobodjenja mnogi oslobodioci suiz kraljevskih kuca i rezidencija
odnosili umetnicke slike i razne vredne predmete kojima se kasnije
zaturio svaki trag. Takvi postupci su govorili o njima, kao sto ovi
danas govore o nama. Zanemarivanje spomenika i simbola istorije zelja
je za njenim zatiranjem u cilju pridavanja cesto neodmerene vaznosti
onome sto je u toku, a ponekad obican nemar. Tako je bilo nekada, take
je i sada.
"Galeb" pripada federaciji. Da li ce tako i ostati i kakva ga
sudbina ceka videcemo. U ovoj situaciji, cini se, ima mnogoprecih
stvari kojima se valja pozabaviti od jednog broda koji trune. Tako se
samo cini. Jer, gazda koji zanemaruje nasledjenu imovinu, ne ume da je
ocuva i nagradi, ne moze daleko da dogura.