O
našim
sestrama
Pročitao sam da u nekim zemljama uopšte ne znaju za
pojam oca. Postoji kult brata. Ne može se uvek ni znati ko je otac. Zna se ko
je brat. O sestri se brine brat, a o deci ujak.
Kod nas je obratno: sestre se brinu i o braći i o
njihovoj deci.
Sirote naše sestre – gde su sada?
Čije li prezime nose? Imaju li dece? Kako izgledaju?
Kako žive?
Kada je trebalo ići u školu, nismo mogli svi. Naše
sestre, koje su uvek bile bolji đaci od nas, ostale su na selu. Mi smo otišli
umesto njih. Tada su mnogi od nas poslednji put videli svoje sestre.
Ostale su zauvek pod dalekim planinama, a nadale su se da
će ostati samo dok mi završimo školu.
Zna se koliko smo studirali. Za to vreme naše sestre su
prodavale jagode i drva u malim planinskim mestima. Stajale pored puteva i po
raskrsnicama, nudeći tanjire zukava belosvetskim putnicima. Zarađeni
novac vezivale su u maramice, nosile oko vrata, a onda slale nama u velike
gradove.
Veliki gradovi su uvek daleko. Naše sestre nikad nisu bile u
velikim gradovima.
Mi smo odavno završili školovanje. Naše sestre ostale su
tamo odakle smo mi, zahvaljujući njima, otišli.
Neke su se u međuvremenu poudavale. Naše stare slike
ponele su u svoje nove domove. To su slike iz onog vremena kada smo nosili
kragne izvađene preko revera i začešljavali kosu u vis. Tada nismo
bili ni debeli ni elegantni. Pored nas je, sa tom slikom, na sestrin zid zalutao
i neki naš davno zaboravljeni drug. Na zaboravljenoj slici, naši zaboravljeni
drugovi. Na zaboravljenom zidu.
Pod tom slikom dete naše sestre, koje možda nosi naše ime
ili liči na nas, objašnjava drugom detetu ko je na slici.
Ujaci ne znaju da postoje ni ta deca ni te slike. Kod
Generalturista se raspituju gde da odu. Postali su tuđa sreća. Taštin
ponos i dika. Ženin doživotni dužnik.
Ženama, kada su raspoložene da nas slušaju, kad
potkupljene skupim poklonima, pokažu malo razumevanja za naš primitivizam i
poreklo, pričamo koliko sestara imamo, gde žive i kako se zovu. To su
opisi i adrese od pre dvadeset godina. Molimo žene da ih ne oteraju sa vrata
ako slučajno naiđu. Prekljinjemo ih da nam ništa ne šapuću kad
one budu tu, uveravamo ih da mogu imati poverenja u naše sestre. Naše žene ne
mogu se načuditi kako možemo pamtiti tolika imena.
Kada nekome dođe sestra u posetu, njen glavni sagovornik
je naša kućna pomoćnica. Njih dve se odmah sprijatelje. Zajedno
izlaze u šenju. Mi tek tada utvrdimo da sa sestrama nemamo šta ni razgovarati.
Naše sestre smo toliko prevazišli da nam se čini da
pravih sestara i nemamo. Naše žene im kao milostinju poklanjaju stare stvari
naše dece.
Mi mislimo da naše sestre dobro žive. Da im ništa ne
treba, da ništa ne žele, da ne znaju za bolje. Srećne su jer ne znaju ni
šta ni koliko nemaju. Mi smo nesrećni od toga koliko imamo. Treba sve to
održavati.
Još uvek se naše sestre kunu u naš život. Čak i kada
razgovaraju sa nama.
Ako ih naši gosti slučajno zateknu kod nas – ili ih
ne predstavljamo ili kažemo da su nam rođake.
Još uvek se ponekome od nas desi da mu pod stare dane zakuca
poštar na vrata i donese paket od sestre. Ušteđeno od sirotinje, nešto
od onoga što brat voli. Snaha to odmah nonšalantno poklanja onima što
istresaju tepihe ili popravljaju kišobrane.
Naš zet tuče našu sestru. Ona mu već godinama
preti bratom, deca ujakom.
Imamo i sestre koje nikada nismo videli. Kad se ponekad slučajno
sretnemo sa njima, one stidljivo saginju glave dok razgovaraju sa nama. Ne mogu
da se oslobode. Prvi put nas vide.
Sestra nekog od nas u ovom trenutku ulazi u neki daleki grad
sa bremenom drva na leđima. Kad ih proda, odmah će na poštu da novac
uputi bratu. On ni preko leta nije dolazio kući, nema vremena.
Pod visokim planinama, prerano ostarele, poružnele, od rođenja
u crnini, žive naše žalosne sestre.
Mi se ne javljamo, ali ne smeta. One znaju sve o nama. Njima
je dobro kad je nama dobro.
(Matija Bećković, "U međuvremenu", zapisi, BIGZ Bgd 1986)