Marinko Stevanovic

Klikni na prazno polje Pjesma o golubu koga su slagali da postoji U rucicama rumenim, nespretnim na uzanoj stazi povrh brijega, rodio se golub u nemirnoj ceznji iz ledene bjeline snijega. Izrasla su mu krila, tijelo i glava. Opijen cudesnom carolijom svijeta, vinu se put neba siroka i plava visoko ponijevsi sudbinu svog leta. I kroz taj beskrajno dugi cas od cijelog njegovog bijelog zivota ostalo je samo PLJAS! Sabina Pisi Sabina, Pisi malena, Nek ti ne stoje ni olovka ni dah! Nase ce pjesme ostati i kada tijelo postane prah. Pisi, Sabina, Pisi malena neko ce nase pjesme da voli. Mozda jos ima djevojcica sto ih zimljivo srce boli. Pisi Sabina, pisi, pisi... Ne daj da stoje olovka ni dah! Neka ove carobne rijeci uplase vuka, zimu i strah. Pisi Sabina zvrljaj i bacaj pjesme ponovo olistaju i nasim cudljivim okicama svoju zelenu boju daju. Pisi velike i male pjesme neka rijeci teku ko cesme neka ptice postanu pjesme neka sume postanu pjesme i sve sto se moze i sve sto se ne smije i sve sto se ne smije! Pisi, Sabina, pisi, pisi ... Neka ne miruje ni olovka ni dah! Nase ce pjesme ostati i kada tijelo postane prah. ---- Copyright © by Marinko Stevanovic 2001 All rights reserved.