Klikni na prazno polje 
 
 
 
 Pjesma o golubu koga su slagali da postoji

U rucicama rumenim, nespretnim
na uzanoj stazi povrh brijega,
rodio se golub u nemirnoj ceznji
iz ledene bjeline snijega.
Izrasla su mu krila, tijelo i glava.
Opijen cudesnom carolijom svijeta,
vinu se put neba siroka i plava
visoko ponijevsi sudbinu svog leta.

I kroz taj beskrajno dugi cas
od cijelog njegovog bijelog zivota
ostalo je samo PLJAS!



Sabina


Pisi Sabina,
Pisi malena,
Nek ti ne stoje
ni olovka ni dah!
Nase ce pjesme ostati
i kada tijelo postane prah.


Pisi, Sabina,
Pisi malena
neko ce nase pjesme da voli.
Mozda jos ima djevojcica
sto ih zimljivo srce boli.


Pisi Sabina, pisi, pisi...
Ne daj da stoje olovka ni dah!
Neka ove carobne rijeci
uplase vuka, zimu i strah.


Pisi Sabina
zvrljaj i bacaj
pjesme ponovo olistaju
i nasim cudljivim okicama
svoju zelenu boju daju.


Pisi velike i male pjesme
neka rijeci teku ko cesme
neka ptice postanu pjesme
neka sume postanu pjesme
i sve sto se moze
i sve sto se ne smije
i sve sto se ne smije!


Pisi, Sabina, pisi, pisi ...
Neka ne miruje
ni olovka ni dah!
Nase ce pjesme ostati
i kada tijelo postane prah. 



----

Copyright © by Marinko Stevanovic 2001 All rights reserved.