Put Alije Djerzeleza

   Poslije je lezao polozivsi glavu na njen skut, dok mu je ona milovala
suncem opaljenu siju. Pripio je lice uz tanko tkivo njenih dimija;
pred ocima su mu kruzili svijetli i crveni kolutovi nesrecne krvi i
bezbrojne uspomene, ublazene i daleke.

   I ta ruka sto je osjeca na sebi, je li to ruka zene? - Mljecanka
u krznu i somotu cije se tijelo, vitko i plemenito, ne moze ni
zamisliti. Ciganka Zemka, drska i podmukla a mila zivotinja. Gojna
udovica. Strasna a prevejana Jevrejka. I Katinka, voce koje zrije
u hladu. - Ne, to je ruka Jekaterine. Samo Jekaterine! Jedino do
Jekaterine se ide ravno!

   I jos se jednom javi misao s kojom je sto puta zaspao, nejasna,
nikad dokraja domisljena, a uvredljiva i jadna misao: zasto je put
do zene tako vijugav i tajan, i zasto on sa svojom slavom i snagom
ne moze da ga predje, a prelaze ga svi gori od njega? Svi, samo on,
u silnoj i smijesnoj strasti, cio svoj vijek pruza ruke kao u snu.
STA ZENE TRAZE?