Marko Kraljevic

            


 
           Nikoga Srbina nema koji ne zna za ime Marka Kraljevica.
    Ja cu ovde naznaciti o njemu sto se slabo u pjesma nalazi,
    nego se pripovijeda. Pripovijeda se da je Marko bio mnogo jaci
    od ostalijeh, sadasnjijeh, a jamacno i ondasnjijeh ljudi. U
    72. pjesmi druge knjige ( Turci u Marka na slavi) pjeva se da
    je u njegovom buzdovanu, kojim je on jednom rukom mahao i
    njime se bacao, bilo sezdeset i sest oka; a ja sam u djeti-
    njstvu gledao u Srijemu, u krcmi manastira Krusedola, gde je
    Marko namolovan, kako jednom rukom matoroga vola drzi za rep
    preko ramena i nosi na ledjima iduci upravo; u pjesmi 67
    ( Marko Kraljevic i Musa Kesedzija) pjeva se kako je uzeo u
    ruke suhu drenovinu "sa tavana od devet godina", pa kad je
    stisnuo rukom, ona prsla nadvoje - natroje i dvije kaplje
    vode iskocile iz nje. On bez vina nije mogao nikud, i prema
    jacini svojoj mnogo je mogao popiti da se ne opije. Za
    njegova Sarca jedni pripovijedaju da mu ga je poklonila
    neka vila; a jedni opet da ga je kupio u nekak'ijeh ki-
    ridzija. Prije Sarca vele da je mijenjao mnogo konja, pa
    ga nijedan nije mogao nositi; kad u nekakijeh kiridzija
    vidi sareno gubavo musko zdrijbe, ucini mu se da ce od
    njega dobar konj biti, uzme ga za rep da omahne oko sebe
    kao sto je i ostale konje ogledao, ali se ono ne dadne ni
    s mjesta pomaci; onda ga kupi u kiridzija, izlijeci ga od
    gube i nauci vino piti.
 
           Za smrt Marka Kraljevica razlicito se pripovijeda:
    jedni vele da ga je negdje u selu Rovinama ubio nekakav
    karavlaski vojvoda Mirceta zlatnom strijemom u usta, kad
    su se Turci  bili s Karavlasima, drugi kazu da mu se u
    takvom boju zaglibio Sarac u nekak'oj bari kod Dunava i da
    su ondje obojica propali: u Krajini negotinskoj pripovijeda
    se da je to bilo u jednoj bari ondje blizu Negotina, ispod
    izvora Caricine; ondje ima i sad bara i zidine stare crkve,
    za koju govore da je bila nacinjena na grobu Markovu. Treci
    kazu da je u tak'omu boju toliko ljudi izginulo da su po
    krvi plivali konji i ljudi, pa Marko onda pruzio ruke k
    nebu i rekao: " Boze, sta cu ja sad|" Na to se bog smilovao
    i nekak'ijem cudnijem nacinom prenio i njega i Sarca u
    nekak'u pecinu, u kojoj i sad obojica zive: on zabodovsi
    svoju sablju pod gredu, ili je udarivsi u kamen, legao te
    zaspao pa jednako spava; pred Sarcem stoji malo mahovine
    od koje pomalo jede, a sablja sve pomalo izlazi ispod grede
    ili kamena, pa kad Sarac mahovinu pojede i sablja ispod
    grede ili kamena ispadne, ondace se i on probuditi i opet
    na svijet izaci. Jedni govore da je on u tu pecinu pobjegao
    kad je prvi put vidio pusku i posavsi da je ogleda ( da li
    je istina da je onak'o kao sto se pripovijeda), probio iz
    nje sam sebi dlan, pa onda rekao: " Sad ne pomaze junastvo,
    jer najgora rdja moze ubiti najboljeg junaka".
 
                                         1867, Bec