Novembar 1995 Preuzeto sa SAM - Srpska Anarhisticka Mreza === ========================= "INTERVJU" PARISKA PREMIJERA TREBA LI SPALITI PODZEMLJE ODBIJAM DA SLUZIM BILO KOJOJ STVARI "Oslanjam se samo na svoj bes i svoju tvrdoglavost." Upravo u jeku prikazivanja velicanstvenog filma Emira Kusturice Andergraund" (Podzemlje) ili Bila jednom jedna zemlja, francuski dnevni i nedeljni listovi posvecuju najvecu paznju najnovijem remek-delu jugoslovenskog rezisera. Odjek filma u francuskoj stampi je dostigao dosad nezabelezene razmere: reagovanja se krecu od divljenja i obozavanja do osporavanja PA cak zahteva za spaljivanjem! U svakom slucaju, film Emira Kusturice nikog u Francuskoj ne ostavlja ravnodusnim. Izazvao je velike polemike, ogroman broj osvrta i komentara u svim pariskim dnevnicima i nedeljnicima. Svi kriticari slazu se u tome da su umetnicke vrednosti Kusturicinog filma neosporne. Posle Zlatne palme u Kanu film Emira Kusturice sada i u francuskim dnevnicima i nedeljnicima dozivljava sveopste priznanje. Medjutim, kao i u vreme nagrade u Kanu, francuski kriticari ostaju zbunjeni pred politickim znacenjem filma. Da li je film Emira Kusturice prosrpski, pita se kriticar uglednog Ekspresa ukazujuci na to da jedna ne beznacajna struja u redovima francuskih kriticara upravo tvrdi da je dobitnik Zlatne palme, sa politickog stanovista posmatran, prosrpski film. Da li je film Podzemlje zestoko antinacionalisticki, kako tvrdi sam autor? "Duboko ozaloscen, ja znam za patnje i stradanja Muslimana, za patnje i stradanja Srba, ali ne gledam na stvari crno-belo - cak ni u najgorim i najbezvrednijim holivudskim filmovima se ne misli i ne govori vise na takav nacin." Emir Kusturica, rodjen u Sarajevu od oca Muslimana, otisao je iz Sarajeva jos 1985, optuzen za prosrpske simpatije, ispricao je u svom najnovijem remek-delu pedesetogodisnju istoriju Jugoslavije. Napravio je film - kako pise pariski nedeljnik Ekspres, koji podseca na najbolja ostvarenja Bosa, ana Vigoa i Felinija. Laureat Zlatne palme, koju je svakako zasluzio, ostvario je grandiozno umetnicko delo o ljudskoj prirodi. Film Andergraund pocinje 1941. u Beogradu sa Markom, ratnim profiterom, i njegovim prijateljem Blekijem, elektricarem, u punim cezama u galopu. Oni su veoma pijani, veoma ludo raspolozeni, veoma slovenski. I, veoma, veoma, jugoslovenski. Oni vole Nataliju, glumicu slabo nadarenu, ali promucurnu: ona spava sa nacistickim oficirom odmah cim je zemlja okupirana. U medjuvremenu Kusturica vec uvodi na scenu bludnice, prostitutke, bombardere, vatru, krv, zelezo, smrt i ulicne pesme i pevace koji predstavljaju srce filma i ulepsavaju njegovu zbrku, vladaju njegovim neredom. ta u drugoj ravni kao lirski pejzaz govori Andergraund? Da je komunizam samo ogroman podrum, podzemlje. Da sadasnji rat pravolinijski proizilazi iz Drugog svetskog rata koji zapravo nikada nije ni prestajao. Da istorija laze (Otac na sluzbenom putu). Preko filma Kusturica takodje porucuje da su nacionalizmi nastali na pepelu titoizma. Da slike koje tako lako zavaravaju manipulisu nama. Ukratko, sve je doslo odozgo, to je greska samog Tita. Da bi se mrznja rasplamsala, pomazu slike CNN. Manipulacija je oduvek bila Kusturicina tema. Bila jednom jedna Jugoslavija Ugledni francuski nedeljnik Evenman di zedi objavio je razgovor sa Emirom Kusturicom povodom pocetka prikazivanja filma Andergraund u pariskim bioskopima. Kada ste prvi put dosli na ideju da snimite film cija se radnja odvija tokom 50 godina jugoslovenske istorije? - To se dogodilo paralelno sa dogadjajima koji su se odvijali u mojoj zemlji. Medjutim, dosao sam do sizea ove radnje mnogo pre nego sto je poceo rat. U stvari, prezivljavao sam u sebi jugoslovensku krizu od mojih pocetaka bavljenja filmom. Dobro sam poznavao knjizevnika Dusana Kovacevica. Sastali smo se vise puta i ja sam mu govorio: "Zasto ne bismo adaptirali za film tu velicanstvenu ideju iz jednog od tvojih komada u kojem se ljudima manipulise i u kojem oni zive u podrumu?" Ova ideja je savrseno odgovarala mom osecanju i dozivljaju komunistickog sistema... Bilo je to 1985. Zatim smo naisli na jedan problem: da izvedemo ljude iz podruma (podzemlja) i sklopimo film. Bio nam je potreban rat... Poceti sa Drugim svetskim ratom, zatim atmosfera hladnog rata i najzad rat na zavrsetku da bi se zakopcala kopca. eleli smo u stvari da pokazemo da je sve u Jugoslaviji pocelo sa Drugim svetskim ratom. Medjutim, na izvestan nacin nedostajao nam je u stvarnosti dogadjaj koji moze da predstavlja zavrsnu fazu u ovoj fikciji. Dakle, kada je poceo rat u Hrvatskoj, pozvao sam Dusana i rekao mu: "Zasto ne iskoristiti to? Bice to film koji se nece dopasti ljudima odredjenog istorijskog pogleda na stvari, ali film koji ce moci da kaze mnogo toga o nacinu na koji su ljudi ziveli pre izbijanja rata 1991." On je odgovorio: "Hajdemo". Zatim je usledila stvar koja je uvek ista za vasu pricu prema apsurdnoj konstrukciji, i ljudi se odmah pitaju: "Ali, ko je taj Marko (lik koji manipulise onima u podrumu)? Da li on predstavlja Tita, Causeskua? Ko je on? ta on radi?" Stvari, medjutim, ne treba tako posmatrati! Moj film je svakako univerzalniji. Pogledom obuhvata znatno dalje i vise od Jugoslavije! Pomalo kao u Caplinovom Diktatoru. Manipulacija je primordijalna ideja u filmu: kako ubediti ljude da urade ono sto se od njih ocekuje da urade, kako odgonetnuti da se lazi daje privid stvarnosti. Andergraund je neporecivo povezan sa mojim osecanjima prema izgubljenoj zemlji, ali je isto tako film koji ima opstiju dimenziju. Vi govorite o manipulaciji u svakom trenutku. U tom smislu televizija je danas svakako najvaznija. Ima daleko najznacajniju ulogu. - Televizija je glavni agresor na nase zivote, na nase poglede. Pritisnete dugme vaseg televizora i u kuci vam je gost koga nikada niste pozvali! Sve te glave koje govore prodiru u vas zivot i u vas duh bez vase dozvole. Licno, posebno kada je rec o situaciji u Jugoslaviji, ugasio sam svoj televizor sa svim satelitskim stanicama jos prosle godine... Upravo zbog toga verujem da je Podzemlje intimno povezan sa jednim drugim stepenom realnosti. Mi zivimo u tom filmu. U filmu Andergraund, da bi se ljudi odrzali u podrumu (podzemlju), vi imate tehnolosku manipulaciju na elementarnom stadijumu: sa magnetofonima, mikrofonima, plocama. U nasem vremenu televizija omogucava elitama da salju poruke sirokim masama, da im diriguju, ulivajuci im neprekidno u svest da je svet lep i nezan. Vec nekoliko godina jedan pevac interpretira pesmu koja se zove seks, droge i rokenrol. Sada ce svakako biti vise seksa, televizije i verovatno rokenrola. Jer, televizija je droga, jedna vrsta leka koji ljudi uzimaju svakodnevno, koji im podize sposobnost da misle i koji izaziva amneziju. Ljudi su zrtve isto kao sto su zrtve oni koji zive u podrumu (podzemlju). Jedina razlika ... u savrsenijim sredstvima. Kako se precizno moze definisati "balkanski duh" koji, kako se cini, vlada u celom filmu. To je neobicna, veoma specificna mesavina razuzdanosti i tragike. To je nesumnjivo nacin i pogled na zivot i cast. Kako ce, po vasem misljenju, strana publika, na primer, francuska publika reagovati na to? - Mislim da je to uvek velika teskoca kad je u pitanju mala zemlja. Cak i ako su danas stvari drugacije, pa i za mene, posto ne zivim u Jugoslaviji vec desetak godina, to ipak ostaje integralni deo. Kada Bleki i njegov sin izlaze iz podruma, prva stvar koju vide je snimanje filma u kome se iznosi njihova licna istorija. Oni su zbunjeni mesavinom realnosti i njenim predstavljanjem. Mislite li da smo svi u takvoj situaciji: ne znamo vise sta je domen stvarnosti, a sta fikcija? - Da, zivot je veoma vestacki, vi ste u pravu. Medjutim, ne mislim da ste vi na Zapadu na toj tacki. Jer, Zapad pociva na veoma dugoj tradiciji, recimo, od Rimskog carstva do... americkog carstva (smeh). Stvarnost na Zapadu podseca u izvesnom smislu mnogo vise na realnost nego u zemlji iz koje ja poticem, u zemlji u kojoj nijedna struktura, nijedna institucija vam ne cuva i ne obezbedjuje politiku ili burne promene i poremecaje u istoriji. Ipak ne mogu reci da je tako u svim zemljama. Proces koji ste opisali cesto potice iz dela intelektualaca. Medjutim, u zemlji koju sam ja napustio fikcija i realnost su neraskidivo isprepletane. Tito posebno nije bio samo istorijska realnost vec isto tako neka vrsta fikcije. U stvari, vasa vizija pociva na mesavini maste i drame, stvarnosti i fikcije. Mislite li da je upravo to ono sto predstavlja sadasnju Jugoslaviju? Kod malih naroda stvari su neprekidno u kretanju... Kada sam bio dete i ucio istoriju svoje zemlje iz udzbenika istorije, citao sam da je Jugoslavija jedna od najvecih zemalja u svetu zahvaljujuci Drugom svetskom ratu i partizanima i njihovoj ulozi u borbi protiv Nemaca. A zatim, kao u filmu, dodjete na Zapad i ne nalazite nicega od toga u knjigama o vasoj zemlji. To je sudbina malih zemalja. Tragicna farsa istorije Prvi naslov filma Andergraund bio je Bila jednom jedna zemlja. Zasto ste ga promenili? - pitao je Kusturicu novinar pariskog Figaroa. - Naslov Bila jednom jedna zemlja mogao je da stvori zbrku. Moglo se pomisliti da se odnosi na istorijske probleme. To nije bila moja namera. eleo sam da maksimalno izbegnem istoriju kako bih razvio individualnu viziju, veoma specificnu. Velika nostalgija za nestalom Jugoslavijom? - Bez sumnje. Danas nostalgija za Jugoslavijom podseca na jednu multikulturalnu i multikonfesionalnu zemlju koja je postojala i koja vise nece postojati. Velika ideja danas je podeliti sve na male komade. Jesu li vasi heroji u filmu patriote? - Oni se bore pre svega da bi odbranili svoju zemlju. U svakom taboru sadasnjeg rata na Balkanu posvecenost zemlji je jaca nego mnoga druga gradjanska osecanja. Zemlja je dom, zemlja je drvo, boja neba, brat, porodica... To nije partizanska ideja. Kako biste zeleli da vas film shvate u Francuskoj? - Nikako ne kao ratni film, vec kao pricu o ljudima, izdaji, ljubavi, prijateljstvu... Nisam pravio istorijski film iako odrazava deo balkanske stvarnosti. Svaki put kada iznova vidim scene bombardovanja na pocetku filma, pomislim na sadasnje bombardovanje. To je bolno. U filmu se posebno oseca izvesno, ako se tako moze reci klicanje ratu, ratnicko klicanje... - Upravo je tacno suprotno onome sto gradim. Balkan je oduvek predstavljao most, vezu izmedju Istoka i Zapada. Ta istorijska cinjenica uvek izova izaziva neku vrstu konstantnog rata u regionu, bilo izmedju velikih sila Istoka i Zapada, bilo izmedju malih naroda u borbi za nezavisnost ili svoje jedinstvo. Odbijam da idealizujem tu realnost ali i da je skrivam: to je tradicija u kojoj smo odrasli; to zlo iz kojeg izrastaju moje licnosti je upravo humus strasti, zestine, erotike, zla. U takvom miljeu se odigrava sudbina mojih likova. Film je dobro primljen u Beogradu. Kako to tumacite? Neki su u filmu videli propagandu. - Moj film upravo ustaje protiv svakog oblika propagande, protiv svake politicke vlasti koja koristi propagandu, protiv manipulacija. Uostalom, u Beogradu, reagovanja su bila veoma raznovrsna. Neki su u mom filmu videli antisrpski film posto heroji nisu izuzetno dobri Srbi. Medjutim, izvesni intelektualci su me tretirali kao prosrpskog. Kakvo je bilo reagovanje srpskog predsednika Slobodana Milosevica? - Ne znam, zaista, nista o tome, a otvoreno govoreci, nije me mnogo ni briga o tome sta misli Milosevic. Imate li zelju da se vas film prikaze u Sarajevu? - Zasto da ne! Nemam nista protiv. Medjutim, ne gorim od zelje da se to dogodi upravo zbog politicara i medija koji im tako ponizno sluze. Naime, po njihovoj zelji mediji cine od vas andjela ili demona. to se mene tice, odbijam da sluzim bilo kojoj stvari, cak i stvari nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine. Ne zelim da budem vazal politickoj vlasti. Mislim da sadasnji rukovodioci u Sarajevu nisu nevini u ratu koji se vodi. S"ta mislite o svojim bivsim kolegama koji su ostali u Sarajevu koje se bombarduje? - Ja ih postujem, ali, na nesrecu, sukob razdvaja ljude. Odbijam zbrku izmedju politike i humanitarne akcije. Ucinio sam sve sto je mogucno da bih pomogao ljudima u nevolji u Bosni. Izgleda da sistematski odbijate da se mesate u politiku? - Na Balkanu se nikad ne zna kada i gde politika pocinje a gde se zavrsava. Ostacu celog zivota "politicki nekorektan". Moja porodica, koja je veoma dobar primer jugoslovenske mesavine sa slovenackom, srpskom, hrvatskom i muslimanskom krvlju, izlozena je napadima muslimanske stranke SDA. A ministar kulture Bosne naime zvanicno tretira decu rodjenu u mesovitim brakovima kao kopilad. to se mene pak tice, uzdam se samo u svoj bes i svoju tvrdoglavost da bih opstao i napredovao u zivotu. Nemam nikakve sanse kod politickih vlasti. Uvek sam pravio svoje filmove bez njih. I kada su organizovali retrospektivu 40 godina bosnjackog filma godine 1987, moje ime i moji filmovi nisu cak ni navedeni. Zasto ste napustili Sarajevo? - Sarajevo je postalo suvise opasno. Osecao sam da se stvari lose krecu iako nisam znao da ce biti rata. Bilo je jos vremena za mene da idem i negde radim... Nisam ucestvovao u unistavanju Sarajeva. Nisam podrzavao zlocine ni Srba, ni drugih. Pitam se zbog cega mi se uopste pridaje tolika vaznost. Posebno snazan element u vasem filmu predstavlja Podzemlje, podrum, ciji stanovnici veruju da se Drugi svretski rat nastavlja. Koga ste od vasih zemljaka smestili u podrum, a koga ste pustili da izidje? - U podrumu se brani ideja o bratstvu i jedinstvu koje su bile stare Titove ideje jos dok je on bio partizan (za vreme Drugog svetskog rata). Dole postoji Marko koji personifikuje sve balkanske lidere koji uzivaju u apsolutnoj vlasti. Imate kriticki stav prema nasledju titoizma. Zbog cega? - Tito je mogao da izgradi modernu Jugoslaviju i iskuje demokratske institucije. Da je on to uradio, sadasnjeg rata ne bi bilo, bar ne tako surovog. Medjutim, on je podelio Jugoslaviju na jednake delove izmedju Istoka i Zapada. Doduse, on je obogatio zemlju, to je istina, ali umesto da ovo bogatstvo - 20 milijardi dolara, ulozi u ekonomiju i privredu, on se tim novcem posluzio da bi potkupio narod. Stanovao sam u jednoj maloj kuci iz austrougarskog vremena u mestu Visoko, severno od Sarajeva, i sam sam je obnovio; oko mene svi su gradili ruzne palate, cak i obicne poslovodje. Da bi se ljudi drzali u potcinjenosti, davao im se novac. Pokazujem kako odlazi mir Da li je projekat Podzemlje neposredno vezan za rat koji pustosi vasu zemlju - pitao je Kusturicu novinar nedeljnika Puen. - Drama Dusana Kovacevica, koju je napisao pre gradjanskog rata i koju smo zajedno adaptirali, prirasla mi je za srce zbog svoje estetske i alegorijske snage. Moj cilj nije bio da direktno odgovorim na krvava zbivanja u Bosni jer ja ne verujem da je misija umetnika da o svom vremenu govori bez distance. Uostalom, taj poslednji deo, scena raspeca na trgu traje jedva cetvrt sata. Film pocinje jednim ratom a zavrsava se drugim ali, pre svega, govori o manipulaciji, strasti, ljubomori, nasilju i izdaji. Pokazuje kako se dva prijatelja mogu lagati i kako jedan moze drugog drzati zatvorenog i sklonjenog od sveta veoma dugo. To je otprilike ono sto je Tito radio Jugoslovenima tridesetak godina. Rat, ratovi su samo okvir, ram celine... Doziveli ste i pohvale i pokude u Kanu, i Zlatnu palmu ali i veoma ostre kritike. Da li ste ocekivali takvu polemiku? - Ocekivao sam napade ali ne bas i one koje sam pretrpeo. Ja ne znam da li su oni koji su pisali te clanke - a da neki film nisu ni videli - znaju koliko sam opsednut sumnjom u svakom trenutku snimanja (proces stvaranja i pociva na sumnji) pa procitati da sam obmanjivac ili egzibicionista, i sta znam sta jos... A sto se tice kritika koje su vise politicke i koje zigosu moj film kao pro-srpski, a mene kao Milosevicevog partizana, njih ne mogu da prihvatim. Podzemlje je ironican pamflet protiv svake propagande, ma odakle ona dolazila... Nema li ipak dvosmislenih planova, poput onog na kraju filma? I nije li provokacija sa vase strane da film bude predstavljen na zvanicnoj projekciji u Beogradu? - Slika zemlje koja se otvara, ostrvce prepusteno struji, simbol je tektonskog potresa kojim je Jugoslaviji odzvonilo. Ne ciljam ni na Hrvate ni na Srbe. Pokazujem kako mir odlazi. to se tice projekcije u Beogradu, ne treba da zaboravite dve-tri stvari. Prvo, snimao sam film u tom gradu i bilo mi je normalno da ga pokazem njegovim stanovnicima. Zatim, ja sam jos jugoslovenski gradjanin i sacuvao sam svoj stari pasos, iako to danas nema vise nikakvog smisla. Bio sam dugo srecan u toj divnoj zemlji, u tom gradu Sarajevu u kojem sam ziveo do svoje osamnaeste, i koji je bio simbol viseetnicke, viseverske kulture otvorene za svako misljenje. Nikad necemo ponovo ziveti te carobne trenutke. Mozda ce se novi mir sklopiti jednog dana, ali nece povratiti tu proslost nasledjenu od Evrope iz 19. veka. Hteo bih da shvatite da Podzemlje jeste duboko i iskreno humanisticki film ciji su koreni u mojoj istoriji, istoriji moje porodice, mog umrlog oca u borbi protiv novih nacista u Bosni i istorije Balkana. Napravio sam licno, unutrasnje i sentimentalno delo o eksplozivnoj, vulkanskoj regiji ali i punoj zivotne snage. Pa, ako sam "politicki nekorektan" vrlo vazno, ili, bolje reci, vrlo mi je vazno jer takav zelim da ostanem do smrti da bih spasao svoju nezavisnost i slobodu od kruzoka i terora, intelektualaca ili ne... Jedini luksuz koji sebi dozvoljava moj film jeste nostalgija. Za list Liberasion, sa Kusturicom su razgovarala tri novinara: Mari Kolman, erar Lefor i Veronik Sule, koja odlicno poznaje situaciju u Jugoslaviji, sto se vidi po njenim pitanjima. Da li je Anderground film o Jugoslaviji, o ratu ili o oboma? - To je obicna prica o dvojici ljudi koji vole istu zenu, ali to nije film o rtu. elio sam da ispricam pricu o dvojici pokvarenih ljudi, obrnuto tradicionalnoj i orvelovskoj holivvudskoj mehanici, koja uporno suprotstavlja zle i dobre. Ideja je bila da pokazem kako to izgleda kada se radi samo o nitkovima, da i ti ljudi jedu, prave decu, idu u bioskop, zaljubljuju se, i koji su, takodje, zrtve manipulacije. Moj film je prica, cista fikcija koja se do izvjesnog stepena podudara sa stvarnoscu. On nema pretenzije da bilo sta objasnjava. Takva je sudbina metafore: kao stvaralac filma treba da odgovorim na pitanja sta mislim o Hrvatima i Muslimanima. Poludim kada cujem da je to film o Bosni. Srecom, takav komentar je dosao od osobe koja cak nije ni vidjela film. Licno, duboko sam pogodjen zbog nestanka moje sopstvene zemlje, i odjednom sam postao meta ljudi koji su se ubacili u stvarnost koja je vec bila poodmakla, a za koje sam ja olicenje djavola jer ne zelim da govorim kao oni. Kako se moze ijednog trenutka pomisliti, posto se vidi film, i ako se ima zdravog razuma, da je to propaganda za Milosevica? Ne mislite li da su takvu polemiku izazvale neke vase izjave? - Problem je u tome sto sam ja politicki nekorektan, a to mi se svidja. Navikao sam na to, takav sam bio i u Titovoj Jugoslaviji. Napadali su i mene i moju familiju i cak su mi filmove zaplenili. Krijuci sam preneo trake filma Otac na sluzbenom putu, da bih ih pokazao na Kanskom festivalu 1985. Uz to, ja se ne slazem sasvim sa ulogom koju je Zapad odigrao u ratu na Balkanu. Suvise su kasno intervenisali, tu je glavnu ulogu igrala prevelika manipulacija, to je zaista odvratno. I da bih sacuvao svoje mentalno zdravlje, i dalje cu odbijati da klasifikujem ljude koje poznajem u kategorije dobrih i losih. Imam prijatelja jos iz djetinjstva u Sarajevu koji su Srbi, Muslimani i oni su uvek moji prijatelji. Posle Kanskog festivala pokazali ste film u Beogradu, ali da li ste pokusali da ga predstavite u Zagrebu, Ljubljani ili Sarajevu? - Ne, jer bi me tamo ubili. Oni me mrze. Misle da sam ja njihov neprijatelj, a ja ne zelim da ih u to razuveravam. Deo moje porodice iz Sarajeva pobegao je u Beograd. Odrastao sam u Bosni, vaspitan sam u judeohriscanskoj tradiciji vise nego muslimanskoj, i u mojim venama tece orijentalna krv sa melanholicnim temperamentom. Ali sve je to nepomirljivo. Ja to znam otkako sam se angazovao u partiji Ante Markovica, koji je pokusao da spasi Jugoslaviju, na drugi nacin, a ne na bazi nacionalnosti. Mi smo iszgubili i ja sam vidio kako je rastao nacionalni konzervatizam. Moja najdraza zelja jeste da Bosna bude visenacionalna (multietnicka) Bosna. Ali to Srbi nece, ni Hrvati, ni Muslimani. Ja sam snimao u Beogradu, jer je to otvoreni grad, grad u kome mozete sresti sve nacionalnosti. Znate li da danas u Jugoslaviji, mislim na Srbiju i Crnu Goru, ima 65 odsto Srba, a 35 odsto drugih nacija? A Hrvatska, koju vrlo mnogo podrzava Zapad, ima 95 odsto Hrvata. Dakle, etnicko ciscenje, koje je tamo sprovedeno, nije izazvalo gotovo nikakav protest. Eto zasto sam prikazao moj film u Beogradu. I procitao sam u Liberasionu tekst o premijeri u kome pise: "Milosevica su ocekivali, ali on nije dosao." Znaci da to nije bilo tacno? - Ja nisam znao da ce on doci. Bilo je tu 45 000 ljudi, a samo stotinak zvanica. Drugi su platili svoje ulaznice. I odjednom sam optuzen za kolaboraciju sa jednim ratnim zlocincem kao sto je Arkan (sef paravojne milicije koji je ucestvovao u etnickom ciscenju, a koji je bio prisutan na premijeri). Ali, nije to ono najgore. Ja nikada nista nisam rekao ni protiv Hrvata ni protiv Muslimana. Ali to nije dovoljno, trebalo bi da ja budem na strani Izetbegovica. Ali ja u njega ne vjerujem. Nase vreme nije vreme Sartra i Malroa. Danas je doba pisara koji sede za kompjuterima. To su ljudi koji danas prave istoriju, a ne oni intelektualci koji prave safari. Smatrate li da su Srbi agresori? - Ja se sa tim ne slazem. Demokratija je stvorena u Hrvatskoj zahvaljujuci HDZ-u koji su finansirale ustase (koji su bili verni hrvatskom pronacistickom rezimu Anta Pavelica, koji je bio na vlasti u toku Drugog svjetskog rata) u momentu kasda su Srbi u Hrvatskoj trazili kulturnu autonomiju. Kljuc jedne demokratije pociva na nacinu na koji vecina tretira manjinu. Danas, posle toliko godina rata, posle svega sto se dogodilo, "srpskih agresija", ti krajevi su danas "ocisceni". To je za mene pocetak rata. A sta mislite o nacinu na koji je Milosevic preuzeo vlast upotrebisvi kao glavni adut nacionalizam? - Da je Milosevic bio tako veliki nacionalista, kao sto vi kazete, on ne bi dozvolio Hrvatima da zauzmu Knin samo u toku jednog vikenda (srediste pobunjenih Srba koje je palo u avgustu.) U Srbiji svi su veci nacionalisti od njega. Vi ste rekli u Kanu da "ja ne bih rekao da je Milosevic fasista". To i sada tvrdite? - Da. Treba voditi racuna o inflaciji prideva fasista. Ima fasista u italijanskoj vladi. Sve se moze reci o Milosevicu, moze se okriviti za autoritarizam, za totalitarizam, ali ne i za fasizam. To je pogrseno. Utoliko pre, sto se on danas trudi da se otarasi nacionalista koji ga okruzuju da bi se postavio sto vise (prema levici) ulevo. Svet politike pun je lazova i nitkova. Niko ne moze biti ponosan na one politicare koji sve vise lice na bankare. Cim smo poceli da gubimo Jugoslaviju, poceli smo da gubimo i teren. Kao, na primer, u mesovitim brakovima. U venama moje dece tece srpska, hrvatska, slovenacka i muslimanska krv. U Sarajevu ministar za kulturu, veliki borac za multietnicku Bosnu, izjavio je jednoga dana da su ta djeca kopilad. Da bi se dobro shvatilo sve to, treba znati da je velika emocionalna praznina nastala posle borbe nasih oceva protiv fasizma u toku Drugog svjetskog rata. Kada je dosao na vlast, Tudjman je uplasio sav narod kad je poceo da promovise svoj pretjerani ancionalizam. Tada, zacudo, ljudi iz Sarajeva bili su vrlo zadovoljni prisustvom Milosevica. Vi ste mislili da Milosevic moze da spasi Jugoslaviju? - Da, ali u to doba, to jest pre rata, ja sam bio za Markovica, koji je prosao katastrofalno na prvim slobodnim izborima u novembru i decembru 1990: 3 odsto. Ja sam pomislio: ti stvarno nemas nacionalisticku zicu, pa idi, brate, nekud i pravi svoje filmove. I tako je polako haos stvorio haos. Srbi su instalirali svoje topove oko Sarajeva misleci da ce gadjati u Sarajevo koji dan, samo da malo uplase Muslimane. Ali Muslimani su se pokazali mnogo hrabriji nego sto su to Srbi zamisljali. A sta vi mislite o Milosevicevoj ideji da sakupi sve Srbe u istu drzavu, je li to ideja o Velikoj Srbiji? - Mnoge stvari se tovare na Miloseviceva ledja. Pazite, ja ne pravim od njega zrtvu. Ali ono sto se dogodilo jeste rezultat sticaja prirodnih elemenata. Ja nisam nikakav politicki ekspert, samo kazujem svoje misljenje. Ja nisam Milosevicev covek, on mi nikada nista nije dao, ja nisam korumpiran, ja ne pripadam njegovom sistemu. Ali ostajem pri mojoj verziji istorije i spreman sam da podnesem posledice. Ali vi ne osudjujete Milosevica? - Vi ste Francuzi, vi ste posmatraci, vi ne osecate dogadjaje kao ja na svojoj kozi. Vama je lako, ja vam zavidim. Vas govor je jednostavan, vi imenujete napadaca i napadnute. Ali ja ne mogu da se sluzim vasim recnikom. Niko, naravno, ne moze opravdati ono sto su Srbi ucinili u Bosni. To je gro plan, kao u nekom filmu. Ali ovaj film je suvise bucan da bi mogao da se uhvati i zadnji plan, pozadina, to jest istoriju. Da stvarno mislim da je on Hitler, ja bih vam to rekao. R. I. ANTRFILEI: Nisam pravio istorijski film iako odrazava deo balkanske stvarnosti. Svaki put kada iznova vidim scene bombardovanja na pocetku filma, pomislim na sadasnje bombardovanje. To je bolno. Neki su u mom filmu videli antisrpski film posto heroji nisu izuzetno dobri Srbi. Medjutim, izvesni intelektualci su me tretirali kao prosrpskog. Moja porodica, koja je veoma dobar primer jugoslovenske mesavine sa slovenackom, srpskom, hrvatskom i muslimanskom krvlju, izlozena je napadima muslimanske stranke SDA. A ministar kulture Bosne naime zvanicno tretira decu rodjenu u mesovitim brakovima kao kopilad. to se mene pak tice, uzdam se samo u svoj bes i svoju tvrdoglavost da bih opstao i napredovao u zivotu. Tito je mogao da izgradi modernu Jugoslaviju i iskuje demokratske institucije. Da je on to uradio, sadasnjeg rata ne bi bilo, bar ne tako surovog. Medjutim, on je podelio Jugoslaviju na jednake delove izmedju Istoka i Zapada.