RADE SERBEDZIJA, DVOSTRUKI IZDAJNIK

YU-Qwest's Movie Special Interest Group

GLUMAC U EMIGRACIJI

RADE SERBEDZIJA, DVOSTRUKI IZDAJNIK

NISAM SUDJELOVAO U ZLU

Tako u svim tim mojim narodima ima ljudi koji su se dohvatili te vlasti pera i televizije i kreiraju svijet prema vlastitoj volji. To su cak neki bivsi reziseri koji su konacno dozivjeli da im je umjetnost ziva, da kreiraju svijet prema vlastitoj volji. I pojedinci iz tih naroda naprave tako da te zaista imenuju izdajnikom svojih naroda, svojih novih nacija. Meni je drago da sam izdajnik takvih tipova. A svog naroda nisam, naravno, niti cu to ikada biti U vreme posete, ovaj Veliki glumac je sa svojom porodicom, suprugom Lenkom Udovicki i dve kcerke, ziveo u londonskom predgradju Cizvik u stanu svoje prijateljice, glumice Vanese Redgrejv. Otvorio nam je vrata drzeci u narucju najmladju kcerku i jednostavno rekao: "Vidite, sad cuvam djecu." No, da citaoci ne bi bili u zabludi, Serbedzija to radi u slobodnom vremenu, jer "to je sad sva moja sreca, a i moja Lence je na poslu". A, kad ne cuva djecu, kako u sali voli da kaze, "malo se bavi onim sto jedino zna" - glumi; igra u pozoristu, snima filmove (i nasa publika je videla sjajne filmove "Pre kise" i "Urnebesnu tragediju"). Nedavno je na Novom Zelandu zavrsio snimanje filma "Broken English", a u februaru bi trebalo da radi film "The Truth" sa Franceskom Rosijem. I jos: snimio je plocu ("Voleo bih da radim koncert u Beogradu"), napisao knjigu pesama... Sedimo u dnevnoj sobi kojom dominira portret majke Vanese Redgrejv. Gomila knjiga, kao i po celom stanu ("knjige su Vanesina snaga"), zelenilo po uglovima, na stolu "The Economist", monografija "Svi Cigani sveta" i nase novine. Serbedzija ih lista sa velikim interesovanjem, nailazi na tekst o Dzoniju Stulicu, komentarise: "Jao, vidi, Dzoni, ludjak! Dobar je, super je Dzoni! Stvarno je prepjevao "Ilijadu"?! A zasto ne? Vidi, izaziva Bajagu da prevede "Odiseju", ha, ha, ha! Ma, gdje ce Bajaga to da uradi?! Neverovatan je tip." A onda muk, teska tisina. Setan pogled u daljinu i uzdah: "Eh, kako je to nekad bilo u mojoj Jugoslaviji." Jugonostalgicar? Apsolutno. Uostalom, kao i svi mi negde u dubini duse. Naglo ustaje, odlazi u radnu sobu i pruza mi na desetine uredno otkucanih stranica:

Nisam vise Jugosloven
- To mi je nova knjiga pjesama. Sta kazete na naziv: "Nismo li se mi vec negdje vidjeli?", a? Sadrzaj uglavnom proizilazi iz mog zivota i gledanja svijeta u posljednje tri godine. A, usput, pripremam jos jednu stvar koju pisem, a to je opisivanje stvari koje su mi se dogodile u posljednje tri godine: pocevsi od Zagreba, moje premijere "Hrvatskog slavuja", do dolaska u Beograd, pa Sarajevo, pa odlazak iz Beograda, Ljubljana, odlazak iz Ljubljane u London, svet. Zapravo, to je knjiga puna njeznosti (smeh). S moje strane, naravno. Radni naziv knjige je "Dvostruki izdajnik". Koga ste to izdali, dvostruko?

- To se ja tako zezam. Jer, i u jednom i u drugom mom narodu, a bice i u trecem, mozda i u cetvrtom, uvijek ima nekih ljudi koji su mocni. A danas je najveca moc - medijska moc, koja od covjeka moze napraviti sta hoce. Mogu napraviti heroja, mogu napraviti svinju, zlocinca, najljubljenijeg, ali i najneljubljenijeg. Tako u svim tim mojim narodima ima ljudi koji su se dohvatili te vlasti pera i televizije i kreiraju svijet prema vlastitoj volji. To su cak neki bivsi reziseri koji su konacno dozivjeli da im je umjetnost ziva, da kreiraju svijet prema vlastitoj volji. I pojedinci iz tih naroda naprave tako da te zaista imenuju izdajnikom svojih naroda, svojih novih nacija. Meni je drago da sam izdajnik takvih tipova. A svog naroda nisam, naravno, niti cu to ikada biti. Sad kad nisam Jugosloven, ne zato sto je to opasno biti. Mislim onaj pravi u koje ja spadam, ali ne mozes vise biti jer nemas legitimitet. Jer ako kazes "Jugosloven", onda si ono sto je danas Jugoslavija, a ja to nisam. Ne zelim da pristanem na takvu Jugoslaviju. I covjek sve vise razmislja o tome i kaze: kozmopolita. Sta je, opet, to? Volim za sebe da kazem da sam stranac u svemiru, stranac u svijetu. Nije to ni losa pozicija za nekoga ko jos misli da se malo, bavi umjetnoscu.

Stranac u svemiru sta je to?
- Kad dodjem u susret sa stranim novinarima, to mi se sve cesce dogadja u posljednje vrijeme, onda vrlo cesto moram odgovarati na pitanje sto sam ja to. I da bih novinarima objasnio sto sam, trebalo bi mi uzasno mnogo rijeci. Jer, ako kazem da sam Srbin, onda mi treba jedno dvije stranice da objasnim koji sam ja to Srbin i da najprije njegovo (novinarevo) iznenadjenje zadovoljim. Zatim da na neki nacin ublazim neki njegov cudan prekor u ocima zbog same cinjenice da sam Srbin. Da mu objasnim da su Srbi ljudi, da nisu zivotinje, kao sto imamo nekih zivotinja u narodu. Ako kazem da sam Jugosloven, onda mi treba neke dvije stranice da sam ona vrsta Jugoslovena kojih jos vrlo malo ima, je l'?

Zivot B kategorije
To je prokletstvo umetnika u ovim vremenima na nasim prostorima.

- Zato zelim da kazem da sam stranac u svijetu. Ili bih mozda mogao da kazem da sam Palestinac, Novi Palestinac. Zapravo, covjek je ono sto nosi sa sobom, po cemu je znacajan, po cemu se prepoznaje. Covjek ima obiljezje svog karaktera, svoje licnosti, i drugo, ima obiljezje onoga sto je ucinio. Onoga cime se bavi, ono zbog cega se s njim pravi intervju, recimo. Nikad nisam zelio da vrijedjam ljude koji imaju duboke nacionalne osjecaje, mislim da je, u krajnjoj liniji, to plemenito i u redu. Ja sam, jednsotavno, spadao u ljude koji nisu imali posebne nacionalne, duboke osjecaje, osim prema svojoj Jugoslaviji koja je bila takva kakva je. I srce ti zatitra kada pobjedimo u nogometu ili kosarci ili kada neko od nasih uspije u svijetu, odmah osjecas tu neku pripadnost, pomislis, to je moj narod. Kako se moze preko noci sve zaboraviti?

Koliko je ta Vasa cesta selidba, promena mesta boravka, uticala na rad? Sad ste prilicno angazovani, igrate ovde u pozoristu, snimate filmove, zavrsili ste plocu i knjigu pesama... Ili je, mozda, to neki bunt prema svemu sto se desilo?

- Ne, uopce nije bunt. Da je bunt, ja bih sve to radio sa mnogo vise energije. Moram da kazem da radim kao sto sam i do sada radio. Sve onako malo... naravno sa strasti, ali ne posto-poto. Jednostavno, stvari mi se desavaju i imaju svoj odredjeni tok i neku vrstu umjetnicke pravde. Iskreno govoreci, mogao sam otici van jako davno. Bio sam tad jos mlad glumac kada su me zvali da odem sa porodicom u Australiju, poslije one australske nagrade koju sam dobio. Medjutim, tada sam iz nekog iskrenog osjecanja pravde i mislim da sam bio u pravu, rekao: Cekaj, sta to znaci za mene? To znaci da cu ja snimati tamo, ti filmovi ce vjerojatno, biti neke B kategorije, mozda cu uspjeti da dobijem film sa nekim znacajnim svjetskim umjetnicima, ali i mozda ga ne dobijem... Novaca cu sigurno zaraditi, imacu svoju kucu i djeca ce mi uciti i govoriti engleski, igrace se s kengurima, ali sta cu ja napraviti od svoga zivota? Sta cu napraviti od svoga zivota ako izgubim korijen, korijen svog jezika, svog naroda. Ja sam nista ako izgubim narod. Sta je covjek bez naroda? Mogu li ja na stranom jeziku bilo kome ista znaciti osim neke interesantne licnosti? Odnosno, mogu li ja znaciti za njih ono sto sam znacio za nase? Nikada! Dakle, u tom smislu sam imao pravo i zato sam ostao u toj nasoj zemlji toliko godina.

Jeftina radna snaga

Bili ste srecni tada?

- Da, bio sam sretan sve te godine. Imao sam bozanstvenu zemlju, bozanstven narod i bavio se svojim poslom. Mislio da sam to dosta uspesno radio, iskreno, posteno, dosta sam ulagao. I nije mi bilo mnogo stalo da naplatim tu kolicinu posla i truda i svega sto sam cinio. Dakle, u tom ustrojstvu te bivse Jugoslavije u kojem su raznorazni mutljarosi koji su i danas na povrsini, samo s nacionalnim predznacima, koji su se bogatili, koji su vrlo lakodolazili do kuca, stanova, svega, ja sam uvijek pripadao onim drugim ljudima, najvise nas je bilo takvih iz umjetnosti ili prosvjete, novinarstva. Mi smo bili radna snaga u toj zemlji. Danas mi je zao. Ima tu toga toliko mnogo sto sam ulozio i sve mi se cini kad dodje do raspodjele dugova Jugoslavije prema raznim institucijama, da cu i ja potraziti svoj dio. A vjerujem i jos neki moji drugari. Dakle, u tom smislu mi je jedino zao. Inace, bio sam sretan.

Kako sve to postizete?

- Vrlo jednostavno. I dalje se bavim poslom koji sam radio - sad vise nema te Jugoslavije, ali postoji jos nekoliko nacina da prezivis, da prehranis familiju. I moju ovdje, i onu tamo u Zagrebu i onu u Beogradu. Dakle, ja moram da radim nesto. Posto ja ne znam nista drugo raditi, mozda bih mogao biti ribar, nego da se bavim umjetnoscu, onda sam morao potraziti prostor gdje to mogu raditi. U bivsim prostorima ne mogu. U jednom ne mogu. U drugom necu. Pokusao sam onda u Sloveniji, ali Slovenija je premala, i njihovi glumci nemaju dovoljno prostora, a kamoli jos za nekog ko dolazi sa strane.

Obrtnik u Evropi

Zato ste, kako ste jednom prilikom rekli "kao obrtnik" morali da krenete u Evropu.

- Da. Rekao sam sebi: idem pokusati vani, pa sta bude! Zaista, bio sam spreman raditi sve da prehranim svoju obitelj. Ali, imao sam srecu da su me neki ljudi znali i pomogli mi, pa sam ovdje, eto, vise od dvije godine. Igrao sam tu predstavu, "Smoke", u Mancesteru. Igrao sam u "Royal Exchange Theatre". Za tu predstavu sam bio nominovan medju tri najbolja ostvarenja godine u njihovim novinama, kao najbolja sporedna uloga. Posle toga sam radio film "Pre kise", koji nam se posrecio, je l'? Zatim sa Vanesom Redgrejv Brehtov "Egzil", to je taj "Moving Theatre"...

Spomenuli ste film "Pre kise"...

- ... Nevjerovatan film.

... Kako Vam sada, sa ove distance, izgleda rad na tom filmu?

- Kad sam dobio taj scenarij, normalno, veoma mi se svidio. Ali ono sto mi se najvise svidjelo, to je susret sa Milcom Mancevskim. Radio sam i sa dobrim i talentiranim i pametnim i simpaticnim i sjajnim rediteljima, ali ovdje je bilo nesta sto se ne da opisati. Nesta sto je zaista lice iz literature. On meni zaista djeluje tako da ima nesta od stepskog vuka, ta cudna samoca, neispisiva samoca. Kada sam razmisljao kako da napravim tu ulogu, stalno sam imao pred ocima sljedecu situaciju: zamislite, u 24 godine samo je jednom, prije 12 godina bio u svojoj zemlji. Jedan jedini put. Koja je to vrsta samoce, osamljenosti, ozlojedjenosti. A opet nema patetike. To je neopisivo. To je literatura. E, takav je Mancevski. On ima u sebi neku revolverasku odluku cim je isao da radi taj film. Tako se, eto, stepski vuk, Milco Mancevski, povukao u Njujork i 12 godina radio na sebi.

Koliko se secam, dobio je i neku nagradu za spotove.

- Jeste. Jer je radio na sebi. Ali, Makedonija je njemu uvijek rana bila. Retko sretnem covjeka kojeg je taj film ostavio ravnodusnim. Ono sto se tice moga rada na tom filmu, a interesantno je, tu igram na svoja dva strana jezika - makedonskom i engleskom.

Kada ste poslednji put igrali na svom jeziku?

- To je bila predstava "Ko se boji Virdzinije Vulf" sa Mirom Karanovic. I to smo je odigrali, a gdje bismo mi, Srbi, odigrali, nego u - Becu! Bio je to carski oprostaj za jedno duze vrijeme od igranja na svom jeziku. Jako sam volio tu predstavu i jako sam volio igrat sa mojom Mirom Karanovic. Strasno mi nedostaje igrat na svom jeziku i volio bih ponovo igrat sa Brikom Krivokapicem. Eh, ko zna, hoce li to vise ikada u zivotu biti? Ne vjerujem.

Pesimista?

- Znate, na neki nacin zagovaram optimizam. To mi je duznost, a u dusi sam sve vise pesimist. Jer, godine neumoljivo brzo prolaze. Znam da se sve moze zaboraviti i da se ratovi zaboravljaju... Ali, zaboravljaju se zato sto je postojala ideja, ali radi cega se sad ovaj rat treba zaboraviti, nema te ideje koja potpomaze da se zaboravi. U tom smislu sam pesimista. Onako kako vidim, vidim nesrecu dok zive svi ljudi koji su ovog casa rodjeni. Vidim nesrecu za narednih 50 godina. Kad kazem da zelim da budem optimista, zelio bih da se, zaista dogodi taj cudni obrat, u koji ja duboko u dusi ne vjerujem, i da se moze u ime nekog minimuma ostvarenja privatne ljudske srece preci preko toga sto se dogodilo.

Glumac sa osrednjom snagom

Rekli ste da ste glumac na privremenom radu po belom svetu, sto se uklapa u deo price o strancu u vasioni. Da li se i ovde na sceni tako osecate?

- Da. Apsolutno. I kad sam glumio u Sloveniji, igrao sam na slovenackom jeziku. I mada sam dobijao dobre kritike, osecao sam se kao srednjak. Glumac sa osrednjom snagom. Kako ja mogu da dodirnem visine na stranom jeziku? Mozes u filmu jer to je takva umjetnost. Ali, u teatru ne mozes. Osim ako nemas ulogu koja se poklapa sa tvojom situacijom.

Kad biste mogli da birate, da li biste se pre opredelili za pozoriste ili film?

- Meni je to podjednako. Dapace, u posljednje vrijeme film i vise volim jer sam malo stariji pa mi je komotnije igrat na filmu. Pa, ja sam svoje odigrao. Smijem se, meni je sasvim svejedno. Uopce ne zalim za svojom profesijom. U dubini duse, pravo da Vam kazem, uopce mi se i ne radi. Ne bih nista radio.

Sad biste malo vise da pisete.

- Malo vise da pisem, radio bih vise koncerata. To mi je super. Napravis koncert, ne odgovaras nista, zezas se. Usput popijem malo vina na koncertu. Radim svoje nove pjesme i zatvorim radnju. Ducan svoj i sutra ne moram nista radit. I zaradim vise nego sa predstavom. Ovdje je opasno. Mi nemamo te navike, kao ovdje, igrati svaki dan istu predstavu, to je da poludis.

Koliko se razlikuje publika ovde i kod nas?

- U Engleskoj? Ne mnogo. I mi spadamo u narod koji voli kazaliste. A i Englezi ga obozavaju.

Da li Vam se dopada London?

- Da.

Nisam mogla da Vas zamislim u ovom okruzenju, mozda pre u nekom slovenskom gradu, zbog te nase slovenske duse i patnje koju nosi sa sobom.

- U Londonu? A gdje da idem? U koji slovenski grad? Sta da radim u Pragu, recimo? Gdje to ja mogu biti? Sto se tice Evrope jedino mogu da budem u Parizu ili Londonu. Jer, na engleskom jeziku mogu nesto raditi. Sta da radim na ceskom? Kad bih bio reziser mogao bih. Ili da potpuno zaboravim na profesiju.

Sveti covek

Cesto kazete da je sve stvar slucaja, ciste srece. Kako onda menjati nesto?

- Da li mozemo da menjamo, da bilo sta promenimo? Druga je stvar kad ja kazem da ne vjerujem da mozemo da promjenimo, a druga je stvar sto sve cinim kao pojedinac da bi se promjenilo. To su dvije potpuno razlicite stvari. Kad ovo kazem, mislim da je zlo toliko jako i toliko je na snazi danas, ne samo u nasoj bivsoj zemlji i na prostorima gdje nas narod zivi nego uopce u svijetu. Pogledajte sta se desava sa ovim svijetom, pogledajte ove potrese koji upozoravaju. Nesto se ozbiljno desava sa ovom planetom. Valjda ta kolicina negativne energije koju ljudi ispustaju iz sebe, pa samim tim i sto truju ovaj svijet sa svim mogucim kemikalijama, ludilima, ta ozonska rupa koja se sve vise siri, sve preti jednom kataklizmom. Ljudi su toliko nemocni pred svim tim. A, naravno da treba vjerovati da se moze zlo pobjediti i treba uciniti sve da se i pobjedi. Sa svoje strane cinim ono sto mogu, ne mogu vise. Ali, covjek je miran prema samom sebi sto pokusava, sto zna - nisam sudjelovao u zlu. To je osnovna prica.

Evo, ova zena u cijem stanu sjedimo, Vanesa Redgrejv, ona tako zivi 30 godina. Ona 30 godina vjeruje u nesta sto je utopija. Ona vjeruje u komunizam, ali ne komunizam tipa kakav je bio cak i u nasoj zemlji. Ona je kao svijeti covjek.

Da li se ovde druzite sa Jugoslovenima?

- Malo, ovdje su ljudi dosta zauzeti, a i mi isto. Gledam te nase ljude, jadne, srecem ih, uzasno ih mnogo ima po Londonu, iz svih krajeva, to je strasno. Srce puca kad ih gledas, djeca koja su prekinula svoj zivot, svoju buducnost, sve im je prekinuto. Cuvaju ovdje tudju djecu, rade po pabovima... I to je masa djece iz nekada dobrostojecih porodica, gradjanskih familija, sa nekad perspektivom da zive neki sretan zivot, je li?! Ah, jebem im mater zivotinjsku svima onima koji su doveli do toga - u nasem intervjuu da se i to cuje.

Aleksandra MARKOVICH

Foto: Rade KOVAC

Antrfile:
Jer ako kazes "Jugosloven", onda si ono sto je danas Jugoslavija, a ja to nisam. Ne zelim da pristanem na takvu Jugoslaviju. I covjek sve vise razmislja o tome i kaze: kozmopolita. Sta je, opet, to? Volim za sebe da kazem da sam stranac u svemiru, stranac u svijetu. Nije to ni losa pozicija za nekoga ko jos misli da se malo bavi umjetnoscu.

I da bih novinarima objasnio sto sam, trebalo bi mi uzasno mnogo rijeci. Jer, ako kazem da sam Srbin, onda mi treba jedno dvije stranice da objasnim koji sam ja to Srbin i da najprije njegovo (novinarevo) iznenadjenje zadovoljim. Zatim da na neki nacin ublazim neki njegov cudan prekor u ocima zbog same cinjenice da sam Srbin. Da mu objasnim da su Srbi ljudi, da nisu zivotinje, kao sto imamo nekih zivotinja u narodu. Ako kazem da sam Jugosloven, onda mi treba neke dvije stranice da sam ona vrsta Jugoslovena kojih jos vrlo malo ima, je l'?

Sta je covjek bez naroda? Mogu li ja na stranom jeziku bilo kome ista znaciti osim neke interesantne licnosti? Odnosno, mogu li ja znaciti za njih ono sto sam znacio za nase? Nikada! Dakle, u tom smislu sam imao pravo i zato sam ostao u toj nasoj zemlji toliko godina.

To je bila predstava "Ko se boji Virdzinije vulf" sa Mirom Karanovic. I to smo je odigrali, a gdje bismo mi, Srbi, odigrali, nego u - Becu! Bio je to carski oprostaj za jedno duze vrijeme od igranja na svom jeziku. Jako sam volio tu predstavu i jako sam volio igrat sa mojom Mirom Karanovic. Strasno mi nedostaje igrat na svom jeziku i volio bih ponovo igrat sa Brikom Krivokapicem. Eh, ko zna, hoce li to vise ikada u zivotu biti? Ne vjerujem.

Evo, ova zena u cijem stanu sjedimo, Vanesa Redgrejv, ona tako zivi 30 godina. Ona 30 godina vjeruje u nesta sto je utopija. Ona vjeruje u komunizam, ali ne komunizam tipa kakav je bio cak i u nasoj zemlji. Ona je kao svijeti covjek.