BITEF
Odavde do slobode

Pise: Zoran R. Popovic

Pune tri decenije posvecen izdvajanju, osnazenju ( i nagovestaju perspektiva) uvek aktuelnih pozicija teatarskog rada okrenutog inovaciji i samosvojnim strategijama gradnje scenskog cina, Beogradski internacionalni teatarski festival u svom tridesetom izdanju, secanjem na buducnost (dozivanu, slucenu, a sada vec proslost upisanu u istoriju pozorista), pokusava da rezimira stanje post-avangardnog pozorisnog duha, elaborirajuci pre svega preostale puteve oslobadjanja coveka i njegovog teatra. Za to je narocito zasluzan Saburo Tesigavara uvodeci u svoju igru, vizuelni, emotivni teatar, ples postavljen i dozivljen kao iskljuciva stvar tela. Magicna Tesigavarina slagalica zacinje se teznjom za plesom (koji je vidljiv) dodje do nevidljivog (kvaliteta), onoga sto se moze nazvati ukusom umetnosti, ukusom plesa; iza/preko svake tehnike igre bitno je osecanje sto izlazi iz iskrenog, „pravog" srca, pronadjeni nacin za komunikaciju, ako je tradicija nesto sto se nosi u sebi, u svom telu, vazna je svezina onoga sto je sada stvaranje za sadasnji trenutak i od sadasnjeg trenutka. Igra je balans kontradiktornosti izmedju kojih se trazi izlaz, redosled koji se pamti jeste: istorija-zivot-telo-dah-disanje-stapanje (s vazduhom oko sebe, sa drugim, u druge). Pravi pocetak je u osvescenom disanju, vazduhu, razmeni izmedju onog unutra i onog spolja, odakle proisticu osecanje zivota, osecanje ritma, osecanje vremena (ples je stapanje s vazduhom, vazduh je pocetak igre, zametak plesa, igra je umetnost vremena). Tek posto se oseti sopstveno telo na tlu, postane svestan okoline, sledi kretnja, izvijanje, hod kao osecanje sebe; pokret nije artificijelan, nametnut, on nosi istinitost telesnog, bez pretvaranja (simulacija je mrtva), umesto stilizacije sopstvenom jednostavnoscu, razmenom, tezi se razumevanju.


Igra razmene i stapanja indikativno naslovljena Ovde do ovde artikulise Tesigavarinu telesnu umetnost dovedenu u supstancijalno stanje, do nivoa suptilne, guste teatralizacije, igru zasnovanu na principima tela, kinetici zivljenja (izostajanjem sistemima, odustajanjem od jezika). Telo je komplikovano ali treba ga uciniti jednostavnim - kroz stapanje (i ples ili umetnost su jednostavni), usaglasiti u njemu vec unete spletove osecanja, misli, tragove istorija i kultura. U sustini odrediti znacenje igre podrazumeva napustiti telo, apstahovati ga od samog sebe, steci slobodu iz sputanosti, bolom i pritiskom oslobodotiti se od njih samih, otvoriti dotada zatvoreno, zaostriti zapitanost (igra je pitanje), zaprepastiti se, uplasiti, prevazici sebe. Tesigavara docarava hermeticni svet izvan vazecih dimenzija kojim titra licni dozivljaj trenutne stvarnosti i koji se produbljuje promenom svetla (spoljasnje-unutrasnje) i govorom senki. Ovde do ovde detektuje mesto pokusaja, nemogucnosti stapanja; posmatrati, slusati, otkrivati sebe u sebi, to sve osetiti, izmeriti prosto bivanje ovde do ovde i „ziveti na neuporediv nacin", za to jos imamo vremena. „Necemo zakasniti", porucuje cudesni igrac Saburo T.


Izuzetno iznijansiranom konteplativnom teatru unutrasnjeg dozivljaja osoben eho daje Pozoriste koje je palo na zemlju Kompanije De la Garda iz Buenos Arijesa. Uobicajena pretpostavka o postojanju cetiri funkcionalna scenska zida prosiruje se predocavanjem jos jednog - pozorisnog neba odakle sve pocinje i kroz koje igra ulazi. Ono je, naravno, od papira i na njemu je tek u mraku vidljiv magicni kosmicki crtez; kada se u trenu pocepa, sa hrpom ugaslih zvezda, „prave" zvezdane prasine i decijih igrackica upravo tada pohrlice ocaravajuci, razgaljujuci, raznobojni i bucni teatar, cudesni pozorisni cirkus kojim vladaju ljudi sto lete, trce i drze se za vazduh, postoje u svim ravnima, bore se i traze, zagrljeni i zaneseni. Baveci se granicnim podrucjima osecajnosti, De la Guarda zagovara euforiju, opustanje, slabljenje kontrole, osecaj drugacije realnosti, otkrivena tajna slobode izrazavanja pospesuje utisak oslobodjene zivotne radosti. Energija gesta emituje se senzibilno, culne projekcije sinhronizuju u podsticajne ritmove. Spektakl Vilja, vilja obznanjuje raskid izmedju dogadjanja i kazivanja, prizori bez price i znacenja izvoriste su zeljene, fantasticne realnosti. Smisao je smrtan, prasak igre je vecan. Pozoriste je veselo. I apokalipsa.