Primena hladne logike
Bertold Breht
Pecaros kamenja
Svetovi, Novi Sad 1996.

Pise:Zoran Bognar

Knjiga Pecaros kamenja sacinjava izbor iz dosad neprevedenih dela (poezija, proza i eseji) Bertolda Brehta nastalih izmedju 1933. i 1956. godine (dakle izmedju njegovog odlaska u egzil i njegove smrti) koja citaocu predstavlja jednog od najesencijalnijih pisaca levicarske knjizevnosti i kao liricara i kao tvorca epskog teatra i kao pripovedaca; najzad i kao apologetu sopstvenih uverenja o kritickom stavu, o lirici, o asfaltnoj knjizevnosti, o rasclanjivanju pesme, o snazi i slabosti utopije, o formalistickom karakteru teorije realizma, o lepoti u Bodlerovim pesmama...


Kroz ovu jezgrovitu knjigu Breht nas upozorava da je danas sasvim naopako gledati na kritiku kao na nesto mrtvo i neproduktivno: „ Naprotiv, u stvarnosti je kriticki stav jedini produktivan. On znaci saradnju, napredak, zivot... Nemoguce je istinsko uzivanje u umetnosti bez kritickog stava. Danas kada je nasa gola egzistencija odavno postala politicko pitanje, lirike vise ne bi moglo da bude kada bi njeno stvaranje i konzumiranje zavisilo od mogucnosti iskljucenja kriterijuma koji dolaze iz razuma. Nasa su osecanja (instikti, emocije) potpuno zagadjena; ona se nalaze u trajnom sukobu sa nasim golim interesima." Zbog toga Breht i napominje da kritika niposto ne unistava zadovoljstvo, osim ako se ne sastoji od mrzovoljnog zakeranja i da bez sposobnosti kritickog uzivanja, proletarijat uopste ne bi ni mogao da preduzme nasledje gradjanske kulture.


Ipak, zasigurno je najzanimljivije Brehtovo promisljanje u ovoj knjizi o rasclanjivanju pesama koje je potpuno suprotno od promisljanja Emila Siorana o istoj problematici. U svojoj, poslednjoj za zivota objavljenoj, knjizi Priznanje i anateme Sioran tvrdi da pesnik spada u podrucje koje filozof ne bi smeo ni dotaci i da rasclaniti pesmu onako kako se rasclanjuje neki sistem predstavlja prestup ili svetogrdje. Breht ne misli tako. On kaze da su laicki ljubitelji poezije oduvek osecali odbojnost prema takozvanom rasclanjivanju pesama, dakle prema primeni hladne logike i istrzavanju reci, odnosno slika iz tih neznih oblicja nalik cvetu. Mora se, medjutim, reci da cak ni cvece ne uvene kada ga probodemo. Ako uopste mogu da opstanu, pesme su posebno otporne i sposobne su da izdrze svaki zahvat. Jedan los stih niposto ne unistava citavu pesmu, kao sto je ni dobar ne spasava. Sposobnost da se otkriju losi stihovi druga je strana odredjenog umeca bez kojeg ne moze biti govora o sposobnosti istinskog uzivanja u pesmama. Kada pesme smatraju nedodirljivim, laici zaboravljaju da liricar zeli da sa njima podeli svoja tanana raspolozenja, ali da je njihovo formulisanje u pesmi radni proces te da pesma upravo i jeste nesto nestalno, dovedeno do postojanosti, dakle nesto relativno masivno, materijalno. Iz ovakvog promatranja Breh lucidno inducira: „Onaj ko pesmu smatra nedodirljivom, zaista je i ne moze dodirnuti. U primeni kriterijuma lezi veci deo zadovoljstva. Rastavi cvet i svaki list je lep."


Dragocene su ove Brehtove kontemplacije i za konvencionalne tokove knjizevnosti i za buduce poetske destinacije. Naravno, iz gore navedenog, primecuje se da je u ovoj knjizi stavljen naglasak, pre svega, na Brehtu liricaru. Jer, iako je napisao niz znacajnih drama, Breht je, cini se, najvise dao upravo na podrucju lirike cije mogucnosti nisu ni izdaleka iscrpljene ni u politickoj lirici sezdesetih i sedamdesetih godina, ni u takozvanoj Novoj subjektivnosti.

 


Pena i talog, jedna sudbina

Milica Micic Dimovska:
Poslednji zanosi MSS. Roman.

Nolit, Beograd, 1996

Pise: Tanja Kragujevic

Slikajuci, uvodom romana o Milici Stojadinovic Srpkinji, Vrdnicku vilu u okrilju zavicajnog i arkadijskog predela sto, bivajuci i zastitno nedro nacionalnih svetinja, napaja zanose ove heroine uzvisenih cuvstava, autor upravo na taj kontekst, inspirisan nacionalnim mitovima, podrobno ukazuje, stvarajuci uverljivu paralelu individualnog i nacionalnog romanticnog uzleta, koja predstavlja bazicno polje naracije i dominantnog sloja njegovih poruka.


No pisac iznosi i stav spram svoje junakinje, uzdrzan i ironijski (sto spada u red dragocenih oneobicenja ove proze) cime razara manir klasicnog biografskog stiva i romana epohe, iako ih u uslovnim okvirima i cuva, kao uverljivu podlogu ozivotvorenja ideje o psiholoskoj predispoziciji junakinje za prijanjanje uz ideal zrtve, sluzbovanja i odanosti "rodu". No iako taj visi plan, uzdignute sluzbe, vezane za duboke korene i najparadoksalniju paradigmu srpstva (mitske slave u porazu, oksimoronskog bola i ponosa) autor duboko utiskuje u psiholoski lik MSS, on istovremeno rigoroznim iscitavanjem tradicionalnih simbola u novim vrtloznim vremenima i na jednom od najosetljivijih i najranjivijih primera (pesnicko i licno usamljenistvo, neshvacenost i ustrajnost, opora sudbina zene), gradi povest o individualnoj gordosti i posrtanju, roman koji se - napustajuci realizam biografije - pretapa u novu romanesknu povest - o neispunjenosti jedne sudbine.


Za razliku od okvirne, ocekivane biografske price, koja se brzo iscrpljuje i vodi neumitnom ciljenju (u inace oskudnom i nepouzdanom zivotopisu u kome je najpoznatija biografska cinjenica upravo nedomasenost), Dimovska fiksiranjem narativnih slika/epizoda nastoji da ispod njih, kao u usporenom filmskom kadru, iskaze osetljivi filigran drugih, manje vidljivih, invencijom domisljenih i utoliko narativno dragocenijih smisaonih tokova. U predavanju izmedju dva realizma (biografskog i psiholoskog) sadrzano je autorkino razgrtanje prostora za neocekivano, za trijumf smislenosti koja nije unapred trazena ni ocevidno gradjena, te ce "biografija", kao nizanje cinjenica u zivotopisu samozvane nacionalne heroine, postati svedocanstvo o bezizlaznom i bezizglednom trosenju poslednjih zaliha samoocuvanja i dostojanstva, i biti krunisano hiperrealistickim nabojem prvog i poslednjeg istinskog zagledanja u zube napasti erosa (scena podavanja na groblju), kao sukusu sveukupne, mada zakasnele i simbolicki u jedan tren svedene zivotne igre zavodjenja i opstajanja. Kao sto je i celokupni zanos MSS za doseg stila nemerljivo stavljen u tkivo drugih sudbina i nadjacan trijumfom "anonimne besmrtnosti", erosom samog zivljenja, skupljenog u zdravom smislu za ritam stvarnosnih izazova i okrsaja - lukavosti i opreza, humora i domisljatosti, sto nose, po principu ironijskog paradoksa, sporedni tokovi price i prateci likovi (koje junakinja dozivljava kao inferiorne ili posrnule) - kao neki od izraza bezbrojnih mogucnosti konfrontacija zadatoj kovanici "viseg smisla".


U jeziku dva globalna narativna sloja, njihovoj slikovnosti, simbolici i razudjenoj leksickoj obojenosti, to jednostavno znaci izmicanje shematizmu, dogmi jednostranog, zarobljenju u tamnicu "ideala" koji za sobom ostavlja neostvaren Zivot, cime se zapravo dubinski razara tkivo idealnog i opovrgava paradigmatsko znacenje obrasca. To sto je autorka posegla za pricom iz proslosti da bi na taj smisao ukazala, takodje ima svoj vrednosni aspekt, ukoliko se poruke shvate u viseznacnosti osnovnih kategorija, u osecanju nasledja kao zivom segmentu visestrukih mogucnosti, nasuprot sakralizovanoj formi, sto delikatno osvetljava fenomen rizicnih rezonanci tradicije u uzburkanim vremenima, ali i nijansirano razlucuje pitanje "srece" i njenih neizvesnih raspona i obrta u sudbini pojedinca, koju ovaplocuje MSS, modelovana od "pene i taloga": zanosa i pada.


Postavljajuci izmedju dva osnovna plana romana sopstvene komentare i pitanja, Dimovska otvara i polje metafikcionalnog razmisljanja, nastojeci da sva polazista, pa i takozvanu neopozivost cinjenice, relativizuje, te rastvara unutarnje potencijale koji su sinhrono u odnosu na narativne poruke romana o MSS. O stvaralackoj sudbini uopste. Nastavljajuci tako, na nov i zamasno prostudiran nacin, svoje price o zeni (Odmrzavanje, 1991), o tegobnom procesu odljuskivanja od "sudbinskog", kao genetski i generacijski uslovljenog i tradicijom predodredjenog. I kao pocetak povesti o otvorenom, raznostranom, zivotno kompetitivnom, stvarnom, i stvarnom.


Iscrtavajuci nove obrise biografskog romana kao kompleksne studije o coveku i stvaraocu u vremenu, Dimovska je roman nacionalnih naboja i boja privela slozenim kreativnim usmerenjima ovog zanra (kakvih je malo u nasoj, vise u stranoj literaturi), a zavrsnicom knjige (amalgamska igra ocaja i erotike na groblju) izgradila pandan vrhunskim stranicama svetske romaneskne proze, poput Kenedijevih studija marginalaca i gubitnika (Frenki Felan i Helen u romanu Korov), saucesnika u jednako svetom i prljavom ritualu opstajanja. Ovim radikalno ociscenim potezom, dramaticnim koliko i svezim, Milica Micic Dimovska objavljuje znacajne mogucnosti novih proznih istrazivanja.


 

POSTMODERNI DON KIHOT
Donald Bartelmi
Kralj

Prometej, Novi Sad 1996.

Pise: Zoran Djeric

Trebalo je da prodje gotovo cetvrt veka, pa da savremeni americki pripovedac i romansijer Donald Bartelmi dospe do nasih citalaca. Nije ni cudno, ni neobjasnjivo. Slicnu sudbinu imali su (i jos uvek imaju) i drugi pisci, njegovi i nasi savremenici, narocito oni koji nude radikalnije prozne postupke i koncepte, bilo kako da ih nazovemo - minimalistima, meta-prozaistima, ili pak, sto je bilo uobicajeno osamdesetih, pa i devedesetih - postmodernistima. Pisci, poput Dzona Barta, Tomasa Pincona, Donalda Bartelmija, Rejmonda Karvera, Roberta Kuvera i drugih, uglavnom su ostajali u periodici, u najboljem slucaju u kakvoj antologiji moderne price, ili savremene americke proze. Tek je poslednja decenija donela i njihove pojedinacne knjige (izuzev Barta).


Preko Sarajeva i Zagreba nam je dosao najpre Bartelmi (Otcaravanje, izbor prica, i roman Raj), u Novom Sadu prisutan sa svojim poslednjim romanom (Kralj, sad vec posthumno objavljenim). Beograd i Novi Sad promovisali su Tomasa Pincona. A Karver je, iz Novog Sada, krenuo u kratkotrajno osvajanje domacih citalaca. On je najvise prevodjen, podjednako njegova poezija i proza. A nedavno je dobio i prvu knjigu o njegovoj poetici kod nas (V. Gordic, Sintaksa tisine). Kuver je, odjednom, negde krajem osamdesetih, pobudio povecan prevodilacki (da li i citalacki?) interes kod nas. Najpre u Zagrebu, u casopisu Qorum, a potom u Novom Sadu, u Poljima, pa u Prometeju, posredstvom novopokrenute biblioteke Nova proza i njegovog prevodioca Branislava Kovacevica (Sibanje sluzavke 1993). Jos jedan Kuverov roman, neobicnog naslova, Sta li se dogodilo sa mrzovoljnim Gasom iz cikaskih Medveda?, u Kovacevicevom prevodu objavljen je sledece, 1994. godine, u biblioteci Albatros, beogradskog Filipa Visnjica. Novosadski Solaris najavio je izdavanje Kuverove knjige Noc u bioskopu. Pretpostavljam izbor prica. Prosle godine, takodje kod Prometeja, izasle su Motelske hronike, Sema Separda, za koju je Kovacevic dobio nagradu Drustva knjizevnika Vojvodine za prevod godine.


Bartelmi je, nema sumnje, bio najdosledniji postmoderni pripovedac i romanopisac. Mozda, zbog toga, poznat i cenjen u relativno malom krugu "istomisljenika", "boraca sa vetrenjacama" tradicionalizma i modernizma. I sam je dosta eksperimentisao, bastinio iskustva avangarde, ali i "pozajmljivao" teme i junake iz mitova, legendi i tudjih prica (njegov roman Snezana i poslednji, koji je pred nama).


Kralj je persiflaza legende o Kralju Arturu i njegovim Vitezovima Okruglog stola - koji, usred Drugog svetskog rata, vode brigu jedino o tome kakve ce o njima, kad poginu, objaviti nekrologe, koliko stubaca, kojim tonom, kakve fotografije. Razocaran nevitestvom dvadesetog veka, i vec umoran od traceva i glasina, i sam Kralj razmislja o svojoj smrti: "Zasto ja zivim tako dugo?" Kada mu vitezovi predloze da upotrebi Gral, tj. atomsku bombu, kao resenje za dobijanje rata (koji moraju dobiti, po svaku cenu), on odbija - tu glupost prepusta drugima, za njega je ovo poslednja bitka i zeli da je okonca sto pre i na njemu svojstven nacin. Cak i kad krivotvori Merlinovo prorocanstvo, cini to samo zato da se ne nastavi prorokovano oceubistvo (njegov sin Mordred), bratoubilacki rat i vecito krvoprolice.


Ova "briga za citulje" citaoce zabavlja, ali ne i vitezove koji brinu o svojoj sudbini posle rata - jer, kad odloze mac i koplje, i sjasu sa svojih konja, oni su bedni i nemocni, neznalice, "na socijalnoj pomoci". Tako daleko od svoje "plemenitosti" i opevanog im junastva. Zamislite jednog Lanselota bez njegovog sjajnog oklopa, kao predradnika, rukovodioca neke fabrike. Umesto razocarenja, Bartelmi, na kraju romana, ostavlja iluziju (Lanselot spava pod krosnjom jabuke) i nedoumicu (sanja li on o Ginevri, ili cak i o tome da vise nema rata, ni Okruglog stola, ni Artura, ni njega).


Nadajmo se da ovaj Bartelmijev roman - zavestanje, nece proci nezapazeno, kao prerana smrt njegovog autora (1989) zahvaljujuci, kako nadahnutom prevodu B. Kovacevica tako i izuzetnom pripovedackom potencijalu i invenciji, melanholiji, na jednoj strani a vrcavoj duhovitosti na drugoj. Za postmodernog Don Kihota, u ovim nasim (neviteskim) vremenima, ovo je bio poslednji, prorocki san i okrsaj.