Pise:Zoran Bognar
Kroz ovu jezgrovitu knjigu Breht nas upozorava da je danas sasvim
naopako gledati na kritiku kao na nesto mrtvo i neproduktivno:
Naprotiv, u stvarnosti je kriticki stav jedini
produktivan. On znaci saradnju, napredak, zivot... Nemoguce je
istinsko uzivanje u umetnosti bez kritickog stava. Danas kada je
nasa gola egzistencija odavno postala politicko pitanje, lirike
vise ne bi moglo da bude kada bi njeno stvaranje i konzumiranje
zavisilo od mogucnosti iskljucenja kriterijuma koji dolaze iz
razuma. Nasa su osecanja (instikti, emocije) potpuno zagadjena;
ona se nalaze u trajnom sukobu sa nasim golim interesima."
Zbog toga Breht i napominje da kritika niposto ne unistava
zadovoljstvo, osim ako se ne sastoji od mrzovoljnog zakeranja i
da bez sposobnosti kritickog uzivanja, proletarijat uopste ne bi
ni mogao da preduzme nasledje gradjanske kulture.
Ipak, zasigurno je najzanimljivije Brehtovo promisljanje u ovoj
knjizi o rasclanjivanju pesama koje je potpuno suprotno od
promisljanja Emila Siorana o istoj problematici. U svojoj,
poslednjoj za zivota objavljenoj, knjizi Priznanje i anateme
Sioran tvrdi da pesnik spada u podrucje koje filozof ne bi smeo
ni dotaci i da rasclaniti pesmu onako kako se rasclanjuje neki
sistem predstavlja prestup ili svetogrdje. Breht ne misli tako.
On kaze da su laicki ljubitelji poezije oduvek osecali odbojnost
prema takozvanom rasclanjivanju pesama, dakle prema primeni
hladne logike i istrzavanju reci, odnosno slika iz tih neznih
oblicja nalik cvetu. Mora se, medjutim, reci da cak ni cvece ne uvene
kada ga probodemo. Ako uopste mogu da opstanu, pesme su posebno
otporne i sposobne su da izdrze svaki zahvat. Jedan los stih
niposto ne unistava citavu pesmu, kao sto je ni dobar ne spasava.
Sposobnost da se otkriju losi stihovi druga je strana odredjenog
umeca bez kojeg ne moze biti govora o sposobnosti istinskog
uzivanja u pesmama. Kada pesme smatraju nedodirljivim, laici
zaboravljaju da liricar zeli da sa njima podeli svoja tanana
raspolozenja, ali da je njihovo formulisanje u pesmi radni proces
te da pesma upravo i jeste nesto nestalno, dovedeno do
postojanosti, dakle nesto relativno masivno, materijalno. Iz
ovakvog promatranja Breh lucidno inducira: Onaj ko pesmu
smatra nedodirljivom, zaista je i ne moze dodirnuti. U primeni
kriterijuma lezi veci deo zadovoljstva. Rastavi cvet i svaki list
je lep."
Dragocene su ove Brehtove kontemplacije i za konvencionalne
tokove knjizevnosti i za buduce poetske destinacije. Naravno, iz
gore navedenog, primecuje se da je u ovoj knjizi stavljen
naglasak, pre svega, na Brehtu liricaru. Jer, iako je napisao niz
znacajnih drama, Breht je, cini se, najvise dao upravo na
podrucju lirike cije mogucnosti nisu ni izdaleka iscrpljene ni u
politickoj lirici sezdesetih i sedamdesetih godina, ni u
takozvanoj Novoj subjektivnosti.
Pise: Tanja Kragujevic
No pisac iznosi i stav spram svoje junakinje, uzdrzan i ironijski
(sto spada u red dragocenih oneobicenja ove proze) cime razara
manir klasicnog biografskog stiva i romana epohe, iako ih u
uslovnim okvirima i cuva, kao uverljivu podlogu ozivotvorenja
ideje o psiholoskoj predispoziciji junakinje za prijanjanje uz
ideal zrtve, sluzbovanja i odanosti "rodu". No iako taj
visi plan, uzdignute sluzbe, vezane za duboke korene i
najparadoksalniju paradigmu srpstva (mitske slave u porazu,
oksimoronskog bola i ponosa) autor duboko utiskuje u psiholoski
lik MSS, on istovremeno rigoroznim iscitavanjem tradicionalnih
simbola u novim vrtloznim vremenima i na jednom od
najosetljivijih i najranjivijih primera (pesnicko i licno
usamljenistvo, neshvacenost i ustrajnost, opora sudbina zene),
gradi povest o individualnoj gordosti i posrtanju, roman koji se
- napustajuci realizam biografije - pretapa u novu romanesknu
povest - o neispunjenosti jedne sudbine.
Za razliku od okvirne, ocekivane biografske price, koja se brzo
iscrpljuje i vodi neumitnom ciljenju (u inace oskudnom i
nepouzdanom zivotopisu u kome je najpoznatija biografska
cinjenica upravo nedomasenost), Dimovska fiksiranjem narativnih
slika/epizoda nastoji da ispod njih, kao u usporenom filmskom
kadru, iskaze osetljivi filigran drugih, manje vidljivih,
invencijom domisljenih i utoliko narativno dragocenijih smisaonih
tokova. U predavanju izmedju dva realizma (biografskog i
psiholoskog) sadrzano je autorkino razgrtanje prostora za
neocekivano, za trijumf smislenosti koja nije unapred trazena ni
ocevidno gradjena, te ce "biografija", kao nizanje
cinjenica u zivotopisu samozvane nacionalne heroine, postati
svedocanstvo o bezizlaznom i bezizglednom trosenju poslednjih
zaliha samoocuvanja i dostojanstva, i biti krunisano
hiperrealistickim nabojem prvog i poslednjeg istinskog zagledanja
u zube napasti erosa (scena podavanja na groblju), kao sukusu
sveukupne, mada zakasnele i simbolicki u jedan tren svedene
zivotne igre zavodjenja i opstajanja. Kao sto je i celokupni
zanos MSS za doseg stila nemerljivo stavljen u tkivo drugih
sudbina i nadjacan trijumfom "anonimne besmrtnosti",
erosom samog zivljenja, skupljenog u zdravom smislu za ritam
stvarnosnih izazova i okrsaja - lukavosti i opreza, humora i
domisljatosti, sto nose, po principu ironijskog paradoksa,
sporedni tokovi price i prateci likovi (koje junakinja dozivljava
kao inferiorne ili posrnule) - kao neki od izraza bezbrojnih
mogucnosti konfrontacija zadatoj kovanici "viseg
smisla".
U jeziku dva globalna narativna sloja, njihovoj slikovnosti,
simbolici i razudjenoj leksickoj obojenosti, to jednostavno znaci
izmicanje shematizmu, dogmi jednostranog, zarobljenju u tamnicu
"ideala" koji za sobom ostavlja neostvaren Zivot, cime
se zapravo dubinski razara tkivo idealnog i opovrgava
paradigmatsko znacenje obrasca. To sto je autorka posegla za
pricom iz proslosti da bi na taj smisao ukazala, takodje ima svoj
vrednosni aspekt, ukoliko se poruke shvate u viseznacnosti
osnovnih kategorija, u osecanju nasledja kao zivom segmentu
visestrukih mogucnosti, nasuprot sakralizovanoj formi, sto
delikatno osvetljava fenomen rizicnih rezonanci tradicije u
uzburkanim vremenima, ali i nijansirano razlucuje pitanje
"srece" i njenih neizvesnih raspona i obrta u sudbini
pojedinca, koju ovaplocuje MSS, modelovana od "pene i
taloga": zanosa i pada.
Postavljajuci izmedju dva osnovna plana romana sopstvene
komentare i pitanja, Dimovska otvara i polje metafikcionalnog
razmisljanja, nastojeci da sva polazista, pa i takozvanu
neopozivost cinjenice, relativizuje, te rastvara unutarnje
potencijale koji su sinhrono u odnosu na narativne poruke romana
o MSS. O stvaralackoj sudbini uopste. Nastavljajuci tako, na nov
i zamasno prostudiran nacin, svoje price o zeni (Odmrzavanje,
1991), o tegobnom procesu odljuskivanja od
"sudbinskog", kao genetski i generacijski uslovljenog i
tradicijom predodredjenog. I kao pocetak povesti o otvorenom,
raznostranom, zivotno kompetitivnom, stvarnom, i stvarnom.
Iscrtavajuci nove obrise biografskog romana kao kompleksne
studije o coveku i stvaraocu u vremenu, Dimovska je roman
nacionalnih naboja i boja privela slozenim kreativnim usmerenjima
ovog zanra (kakvih je malo u nasoj, vise u stranoj literaturi), a
zavrsnicom knjige (amalgamska igra ocaja i erotike na groblju)
izgradila pandan vrhunskim stranicama svetske romaneskne proze,
poput Kenedijevih studija marginalaca i gubitnika (Frenki Felan i
Helen u romanu Korov), saucesnika u jednako svetom i prljavom
ritualu opstajanja. Ovim radikalno ociscenim potezom, dramaticnim
koliko i svezim, Milica Micic Dimovska objavljuje znacajne
mogucnosti novih proznih istrazivanja.
Pise: Zoran Djeric
Preko Sarajeva i Zagreba nam je dosao najpre Bartelmi
(Otcaravanje, izbor prica, i roman Raj), u Novom Sadu prisutan sa
svojim poslednjim romanom (Kralj, sad vec posthumno objavljenim).
Beograd i Novi Sad promovisali su Tomasa Pincona. A Karver je, iz
Novog Sada, krenuo u kratkotrajno osvajanje domacih citalaca. On
je najvise prevodjen, podjednako njegova poezija i proza. A
nedavno je dobio i prvu knjigu o njegovoj poetici kod nas (V. Gordic,
Sintaksa tisine). Kuver je, odjednom, negde krajem osamdesetih,
pobudio povecan prevodilacki (da li i citalacki?) interes kod
nas. Najpre u Zagrebu, u casopisu Qorum, a potom u Novom Sadu, u
Poljima, pa u Prometeju, posredstvom novopokrenute biblioteke
Nova proza i njegovog prevodioca Branislava Kovacevica (Sibanje
sluzavke 1993). Jos jedan Kuverov roman, neobicnog naslova, Sta
li se dogodilo sa mrzovoljnim Gasom iz cikaskih Medveda?, u
Kovacevicevom prevodu objavljen je sledece, 1994. godine, u
biblioteci Albatros, beogradskog Filipa Visnjica. Novosadski
Solaris najavio je izdavanje Kuverove knjige Noc u bioskopu. Pretpostavljam
izbor prica. Prosle godine, takodje kod Prometeja, izasle su
Motelske hronike, Sema Separda, za koju je Kovacevic dobio
nagradu Drustva knjizevnika Vojvodine za prevod godine.
Bartelmi je, nema sumnje, bio najdosledniji postmoderni
pripovedac i romanopisac. Mozda, zbog toga, poznat i cenjen u
relativno malom krugu "istomisljenika", "boraca sa
vetrenjacama" tradicionalizma i modernizma. I sam je dosta
eksperimentisao, bastinio iskustva avangarde, ali i
"pozajmljivao" teme i junake iz mitova, legendi i
tudjih prica (njegov roman Snezana i poslednji, koji je pred
nama).
Kralj je persiflaza legende o Kralju Arturu i njegovim Vitezovima
Okruglog stola - koji, usred Drugog svetskog rata, vode brigu
jedino o tome kakve ce o njima, kad poginu, objaviti nekrologe,
koliko stubaca, kojim tonom, kakve fotografije. Razocaran
nevitestvom dvadesetog veka, i vec umoran od traceva i glasina, i
sam Kralj razmislja o svojoj smrti: "Zasto ja zivim tako
dugo?" Kada mu vitezovi predloze da upotrebi Gral, tj.
atomsku bombu, kao resenje za dobijanje rata (koji moraju dobiti,
po svaku cenu), on odbija - tu glupost prepusta drugima, za njega
je ovo poslednja bitka i zeli da je okonca sto pre i na njemu
svojstven nacin. Cak i kad krivotvori Merlinovo prorocanstvo,
cini to samo zato da se ne nastavi prorokovano oceubistvo (njegov
sin Mordred), bratoubilacki rat i vecito krvoprolice.
Ova "briga za citulje" citaoce zabavlja, ali ne i
vitezove koji brinu o svojoj sudbini posle rata - jer, kad odloze
mac i koplje, i sjasu sa svojih konja, oni su bedni i nemocni,
neznalice, "na socijalnoj pomoci". Tako daleko od svoje "plemenitosti"
i opevanog im junastva. Zamislite jednog Lanselota bez njegovog
sjajnog oklopa, kao predradnika, rukovodioca neke fabrike. Umesto
razocarenja, Bartelmi, na kraju romana, ostavlja iluziju
(Lanselot spava pod krosnjom jabuke) i nedoumicu (sanja li on o
Ginevri, ili cak i o tome da vise nema rata, ni Okruglog stola,
ni Artura, ni njega).
Nadajmo se da ovaj Bartelmijev roman - zavestanje, nece proci
nezapazeno, kao prerana smrt njegovog autora (1989) zahvaljujuci,
kako nadahnutom prevodu B. Kovacevica tako i izuzetnom
pripovedackom potencijalu i invenciji, melanholiji, na jednoj
strani a vrcavoj duhovitosti na drugoj. Za postmodernog Don
Kihota, u ovim nasim (neviteskim) vremenima, ovo je bio
poslednji, prorocki san i okrsaj.