Broj 230-231

Svet

Hrvatski horoskop

Politika novih »opasnih namjera«

Mesic moze ponosno tvrditi da ostaje imun na sve vlastodrzacke izazove, ali jos uvijek nije sigurno da ce u liku i djelu Stipe Mesica Hrvatska izabrati covjeka koji bas nikada nece »lupati sakom po stolu«.
Stipe Mesic je bio gori negoli ikada, a Drazen Budisa mnogo odlucniji negoli se to od njega ocekivalo. Ocekivani pobjednici prvog kruga ovih prvih produzenih predsjednickih izbora pokazali su i neke potpuno neocekivane osobine, u onim prvim televizijskim istupima, kada srce kuca brze negoli inace, a jezik gubi tvrdu vezu s razumom. Nema dvojbe da je Hrvatska sita obavjestajnih podmetanja, svemocnih generala, neobuzdanih Hercegovaca i losih novina, ali je Stipe Mesic u svom prvom otvorenom obracunu sa svim tim svojim politickim protivnicima pokazao nepromisljenu prgavost, osvetoljubivost i uskogrudnost. Drazen Budisa odmah je pokusao iskoristiti tu potpuno neocekivanu prigodu da u prvim satima drugog kruga izbora obnovi izvorne koalicijske ciljeve i nametne vlastiti dnevni red. Mesic je u pobjednickom zanosu otkrio vise negoli je htio, dok je kod razocaranog, ali odlucnog Budise, ponovo prevagnula vrlo neizvjesna vjera u to da su neka bitna politicka pitanja mnogo vaznija od bogomdane osobne privlacnosti, a buducnost hrvatske demokracije ipak mnogo bitnija od ispraznih osobnih samohvala.

Mesic »nasmijeseni Tudjman«

U toj je ipak jos uvijek nedovrsenoj pobjedi Mesic pokazao gotovo autokratsku neobuzdanost, dok je u tom vec gotovo okoncanom porazu Budisa pokusao dokazati kako jos uvijek ima stvari za koje se jos vrijedi boriti. I to bez obzira sto su u ovom prvom posttudjmanovskom predsjednickom ispitu, biraci obilno poduprli Mesica, a njemu osobno, udijelili cak petnaestak posto glasova manje, negoli ih je 3. sijecnja dobila njegova dvoglava pobjednicka koalicija. U ovom prvom krugu Mesic je zauvijek pokopao prvog predsjednika Republike, u ovom drugom Racan i Budisa tek trebaju dokazati da niti Stipe Mesic nece biti samo »nasmijeseni Franjo Tudjman« (Racan). Tako ce uciniti sve da se kampanja usmjeri na ona pitanja striktne podjele ovlasti i demokratske procedure, u kojima se Mesic krece po vrlo skliskom terenu, a promijene sva ona dosadasnja pravila predizborne igre, koja su osobito pogodovala prejakoj rijeci, neobvezatnoj dosjetki, neogranicenom novcu i dvosmislenim obecanjima.
Nema dvojbe da neka nova Hrvatska ne treba predvodnike koji lakoumno obecavaju Lepoglavu, prijete novinskim urednicima i bespogovorno poducavaju privremenog predsjednika Republike, a stalno govore o nejasnoj, a opasnoj, kontroli Sabora i Vlade, cak i kada se radi o pukim politickim metaforama, koje ce svatko vrlo lako razumjeti, a vecina odusevljeno podrzati bez ikakvog dodatnog zazora. Tako se cini da Mesic cini onu vrst radikalnog populistickog politicara koji moze prezivjeti samo u izravnom »dogovoru s narodom«, a vrlo tesko podnosi bilo kakve koalicijske dogovore u potvrdi vrlo mukotrpnih demokratskih procedura koje u svakodnevlju vise odmazu nego pomazu, punom dometu obecanih i neizbjeznih promjena. Mesic ce prihvatiti »sve sto odluci parlament«, ali ce bar u pocetku raspolagati sa svim onim izazovnim Tudjmanovim ovlastima, koje bi u svim onim mogucim sukobima oko politike, odluka i postupaka Racanove vlade, mogle postati zalogom vrlo opasnih politickih raskola.

Olako obecana brzina

Ne protiv promjena, kako ga pogresno optuzuju, vec u stalnim pokusajima da potvrdi vlastitu »olako obecanu brzinu«, kako bi ovaj predsjednik Republike bar kao »moralna vertikala« jos jednom bio veci od premijera, cak i kada bi premijer dobio vece ovlasti, a obojica zagovarali gotovo istovrsni politicki program. Bez obzira na ovaj nepotrebni televizijski trijumfalizam, Mesic moze ponosno tvrditi da ostaje imun na sve vlastodrzacke izazove, ali jos uvijek nije sigurno kako je to vec zakljucila jedna americka analiticarka da ce u liku i djelu Stipe Mesica Hrvatska izabrati covjeka koji bas nikada nece »lupati sakom po stolu«. Mesic je daleko nadmasio sve svoje protukandidate, u opcem nemilosrdnom obracunu s cjelokupnim ozracjem pogubne i pljackaske tudjmanovstine. Rekao je »popu pop, a bobu bob«, ali je time preuzeo i dodatne buduce obveze koje ce ga stalno tjerati da i kada je to nuzno i kada nije izigrava nepotkupljivog predvodnika, koji nikada nece ni ustuknuti, ni popustiti, ni odustati od osobnog pravednickog gnjeva.
Kada je vec bio spreman prvi napustiti Tudjmana, okrenuti ledja Manolicu i krenuti u predsjednicku utrku bez prave potpore vlastitog politickog okruzja, Mesic nece i ne moze biti predsjednik kojeg ce obvezivati kojekakvi koalicijski ugovori, politicke nagodbe i oprezna preispitivanja. Mesic je vec sada dobio tri puta vise glasova od ukupnog broja kojeg je na parlamentarnim izborima dobila »njegova cetvorka«, dok je Budisa izgubio debelu trecinu od onoga sto su zaradili SDP i HSLS, a Mate Granic, uzaludno i prekasno, ali ipak ponosno, potvrdio da sam moze zaraditi bas sve sto sada bilo gdje moze dobiti vec otpisani HDZ. Tako su sva tri predvodnika dokazala da ovo nije bilo medjustranacko nadmetanje vec test osobne politicke snage u kojem su se hrvatski biraci neocekivano odlucili za potvrdu zdrave politicke ravnoteze (a to nije »jezicac na vagi« i »nadgledanje Sabora i vlade«), a nisu kao uvijek do sada poput krda pohrlili u satore pobjednika, cak i kada su ih dodatno ucijenili nedovrsenim vlastitim obecanjima.

Dotucena desnica

Na ovim izborima potpuno je dotucena hrvatska desnica, dok su naglavce postavljene mnoge posvecene dogme. Mesic je skocio na vrh u ulozi radikalnog kriticara koji vise zvuci kao preporodjeni ljevicar, negoli zastupnik umjerene »narodnjacke struje«, dok se Budisa stalno oslanjao na desni rukohvat, bez obzira sto je i osobno kako se ponovno dokazalo izrastao na krilima SDP-a. U usporedbi s takvim Mesicem, cak je i Djapic ponekad izgledao kao preruseni liberal, a s takvim Drazenom Budisom, cak je i Mate Granic djelovao kao mnogo nesmiljeniji kriticar dosadasnjeg rezima.
Neke su se politicke vrijednosti nepovratno pobrkale. U onom drugom krugu u kojem bar nacelno obojica pocinju od nule, a zapocinju presudni lov na apstinente (masnih 35 posto) i propale Graniceve glasove (raskosnih 22 posto), u cemu Budisa mora vrlo pomno paziti da ga ne proglase dodatnom »haedezeovskom pricuvom«, a Mesic vrlo mukotrpno dokazivati da se iza njegove »coca-cola kampanje« (osmijeh i osvjezenje) ne krije neka pritajena politika novih »opasnih namjera«.

Drazen Vukov Colic    
Novi list, Rijeka, 26. 01. 2000.  



© 1996 - 2000 Republika & Yurope - Sva prava zadrzana 
Posaljite nam vas komentar