Tekuca tranzicija u zemljama nastalim raspadom Sovjetskog Saveza i zemljama centralne i jugoistocne Evrope odvija se u svim ili u gotovo svim sferama drustvenog zivota: u nekim uspjesno, u drugim manje uspjesno, a u trecim neuspjesno. U ekonomskoj sferi, na primjer, vrlo neuspjesno jer je doslo do pravog ekonomskog sunovrata u bezmalo svim pomenutim zemljama.
U stvari, ekonomska tranzicija u ovim zemljama predstavlja, mozda, dzinovsku propustenu sansu da se ultraetatizam (koji se obicno nazivao eufemizmima »socijalizam«, »realni socijalizam« i »komunizam«), bez krvi i patnji, transformise u jedan superioran, humaniji i efikasniji ekonomski sistem koji bi pocivao na dominaciji licne svojine i trzistu kao glavnom regulatoru privrednih tokova. Razumije se, uporedo sa dominantnom licnom svojinom, postojali bi, u vecoj ili manjoj mjeri, i drugi oblici svojine kao sto su privatna, drzavna i drustvena. Takodje, komplementarnu ulogu sa djelovanjem trzisnih zakona igrala bi drzava okvirnim regulisanjem, podsticanjem i koordiniranjem privrednih aktivnosti.

Licna svojina, sloboda i dostojanstvo

Licna svojina je najsuperiorniji oblik svojine koji covjeka cini ekonomski i psiholoski nezavisnim, slobodnim i dostojanstvenim, a istovremeno je i ekonomski najefikasnija vrsta svojine. Pravno gledano, ona je istovjetna sa privatnom iako u svim evropskim jezicima postoje posebni izrazi za ta dva oblika svojine, koji se, istina, obicno koriste u sinonimnom znacenju. Ekonomski gledano, medjutim, licna svojina je dijametralno suprotna privatnoj, jer licna iskljucuje najamni rad i eksploataciju. Onog trenutka kada licna svojina postane sredstvo eksploatacije, pretvara se u privatnu.
Ekonomski sistem zasnovan na dominaciji licne svojine mogao bi se, na primjer, nazvati personalizam; po analogiji: privatna svojina, tj. kapital=kapitalizam, drzavna svojina=etatizam i drustvena svojina=socijalizam. U personalistickom ekonomskom sistemu svi glavni vidovi materijalnog bogatstva bili bi u licnoj svojini gradjana, tj. gotovo svaki radno aktivni gradjanin bio bi vlasnik ili suvlasnik. Zemlja na selu bila bi u pojedinacnoj licnoj svojini seljaka, stanovi i kuce u pojedinacnoj licnoj svojini stanara, a preduzeca i ustanove u grupnoj licnoj svojini zaposlenih i strateskih fondova (zdravstva, obrazovanja, nauke, kulture, penzionog i socijalnog osiguranja). Posto bi uporedo postojali razni oblici svojine, veliki ekonomski sistem bio bi mjesavina vise raznih podsistema: dominantnog personalizma, a zatim kapitalizma, socijalizma i etatizma. Ime bi dobio po dominantnom podsistemu – personalizmu. U stvari, svaki bivsi i postojeci ekonomski sistem je mjesavina raznih podsistema, a njegov naziv odredjuje onaj podsistem koji je dominantan. Tako i veliki personalisticki ekonomski sistem pociva na kombinaciji raznih vrsta svojine medju kojima je dominantna licna, kao i jednoj optimalnoj kombinaciji trzista i drzavnog intervencionizma. Suvisno je reci da bi personalisticki ekonomski sistem bio najbolja osnova za jedno demokratsko i slobodno drustvo.
U nekim od pomenutih zemalja u tranziciji (ZUT) izvrsena je personalizacija, tj. transformacija drzavne u licnu svojinu nad zemljom i stanovima. Zanimljivo je da je u nekim od ZUT izvrsena ili se planira i restitucija zemljisne svojine, tj. vracanje zemlje ranijim veleposjednicima sto je nezamislivo cak i u nekim kapitalistickim zemljama u kojima je izvrsena radikalna agrarna reforma, na primjer u Japanu. Licna svojina nad zemljom glavno je objasnjenje za dovoljnu i stalno rastucu proizvodnju hrane u drugoj Jugoslaviji i visok stepen njene prehrambene bezbijednosti. Veliko dostignuce nekih ZUT predstavlja i okolnost da u njima vise od 95% stanara stanuje u vlastitim stanovima i kucama, dok su ti postotci u Njemackoj i Velikoj Britaniji 39 i 67.

Privatizacija i personalizacija

Kada su, medjutim, posrijedi preduzeca i ustanove, umjesto personalizacije izabrana je privatizacija, tj. transformacija drzavne (»drustvene«) svojine u privatnu. Istina, zbog nerazlikovanja licne i privatne svojine, »privatizacijom« se oznacavaju i privatizacija i personalizacija.
To se desava iz nekih idejnih, ali mnogo vise iz razloga interesne prirode. Idejne prirode je poistovjecivanje licne i privatne svojine zbog istovjetnosti pravne prirode ta dva oblika svojine, koja se izrazava u istovjetnosti prava licnog i privatnog vlasnika. Idejne prirode je i okolnost da u ZUT svijest generacija koje su donosioci odluka jos uvijek pritiscu debele naslage marksisticke ideologije, i to onih njenih segmenata koji su duboko pogresni, iako su Marks i marksizam u svim tim zemljama postali tabui. Duboko je bio pogresan Marksov prezir prema licnoj svojini koju je shvatao ne kao vrstu svojine dijametralno suprotnu privatnoj, vec kao inferiornu vrstu privatne svojine. Marksovi su pezorativi za licne vlasnike – »sitnosopstvenici« i »sitni burzuji«. Kao da su krupna svojina i proizvodnja moguce i pozeljne u svim djelatnostima i kao da se krupna proizvodnja ne moze ostvarivati udruzivanjem sredstava veceg broja licnih vlasnika! Ovaj prezir prema licnoj svojini bio je doveo do kolektivizacije i unistavanja poljoprivrede, zanatstva i usluznih djelatnosti.
Razlozi interesne prirode koji su uslovili izbor privatizacije kao puta transformacije drzavne svojine nad preduzecima i ustanovama i, sljedstveno, izbor kapitalizma kao cilja tranzicije, skrivenog pod eufemizmom »trzisna privreda« (kao da trziste ne moze postojati bez kapitalizma), su nastojanja elita vlasti u ZUT da se pretvore u elite privatnih vlasnika u cemu uzivaju direktnu i indirektnu podrsku vlasnickih elita drugih zemalja. Nemajuci u pocetku dovoljno finansijskih sredstava, elite vlasti ZUT prodaju drzavnu imovinu strancima i dobijena sredstva raznim kanalima prelivaju u svoje dzepove ili drzavnu imovinu pretvaraju u svoju privatnu koristeci razne sisteme prevara, ukljucujuci tu i njeno vjestacko obezvrijedjivanje i otkupljivanje po bagatelnim cijenama. Tako se elite vlasti i njihovi rodjaci i miljenici pretvaraju u novu elitu (klasu) privatnih vlasnika. Njihove malverzacije suspenduju funkcionisanje institucija pravne drzave i djeluju zarazno i izazovno i na druge pa se veliki segmenti drustava kriminalizuju i amoralizuju. Umjesto razvijenog kapitalizma koji se imao pred ocima kada se ulazilo u tranziciju (i gubeci iz vida koliko krvi, znoja i suza je trebalo da bi se doslo do razvijenog kapitalizma), nastaje jedna cudna mjesavina divljeg, primitivnog kapitalizma i ostataka etatizma i socijalizma, a u zaostalijim ZUT i elemenata feudalizma pa cak i plemenskog drustva!

Cilj i strategija promena

No, ne samo da je izabran pogresan cilj vec je izabrana i pogresna strategija za realizaciju tog pogresnog cilja. Nije se shvatalo da je ljudsko drustvo organizam, a ne mehanizam, i da kao takvo ne moze izdrzati istovremene operacije na gotovo svim vitalnim organima bez velikih steta ili, cak, fatalnih ishoda. Takodje se nije shvatalo (ili se nije zeljelo shvatiti) da covjek nije samo drustveno bice ili samo ekonomsko bice, vec da je, iznad svega, stvaralacko i moralno bice (tj. da je covjek u mjeri u kojoj je to) i da su stoga njegove potrebe multidimenzionalne. Nije se shvatalo da cilj drustva ne treba da bude samo porast materijalnog bogatstva vec, prevashodno, porast kvaliteta zivota, i to shvacenog kao porast mjere u kojoj se ostvaruju sve vrijednosti drustva, njegovih grupa i pojedinaca, kao i medjunarodne zajednice. Konacno, nije se shvatalo da alternativa ultraetatizmu nije kapitalizam vec personalizam!
Rezultat izbora pogresnog cilja i pogresne strategije za njegovo ostvarivanje je visegodisnja stagnacija ili sunovrat privreda tranzicijskih zemalja, koji se ogleda u velikom prosjecnom padu ukupnog realnog proizvoda, velikom porastu nezaposlenosti, inflacije i zaduzenosti prema inostranstvu i citavog niza problema na socijalnom i spoljnopolitickom planu, koji su proizasli iz takvih ekonomskih performansi. Primjera radi, 26 tranzicijskih zemalja svoj ukupni realni proizvod povecalo je u razdoblju 1980–1989, tj. u devetogodisnjem predtranzicionom razdoblju, za jednu cetvrtinu (sa 80,3 na 100 poena), a onda ga u narednih devet godina tranzicije (1989–1998) smanjilo za jednu trecinu (sa 100 poena u 1989. godini na 64,5 poena u 1998).1
Poljska je jedina od pomenutih ZUT koja je u devetogodisnjem razdoblju od 1989. do 1998. godine ostvarila rast ukupnog proizvoda i to svega za 17%. Samo dvije ZUT – Slovacka i Slovenija – uspjele su da svoj ukupan proizvod u tom periodu zadrze na istoj razini. Ostale 23 ZUT imale su manji ili veci pad ukupnog realnog proizvoda. Manji su imale Ceska, Madjarska i Uzbekistan, dok je on u Gruziji, Moldaviji i Tadzikistanu bio drastican – njihov ukupan proizvod u 1998. godini iznosio je manje od jedne trecine onog u 1989. godini!2
Postavlja se pitanje: zasto je tranzicija dovela do tolikog ekonomskog nazadovanja gotovo svih ZUT centralne i jugoistocne Evrope i onih nastalih raspadom Sovjetskog Saveza, i to kako onih koje su izvrsile radikalne promjene tako i onih koje su im prisle vrlo stidljivo. Mnogi cinioci su uslovili takva kretanja ukljucujuci tu: raspad SEV-a, raspad slozenih drzava, medjudrzavni i unutrasnji ratovi, ali od kljucnog znacaja su bili: izbor pogresnog cilja ekonomske tranzicije i izbor pogresne strategije za njegovu realizaciju. Empirijski dokaz da tako nije moralo da bude su ekonomske performanse Kine koja je malo drugacije postavila cilj ekonomske tranzicije i izabrala znatno drugaciju strategiju njegovog ostvarivanja. Godine 1989. ukupni realni proizvodi Rusije i Kine bili su slicnog obima. Od tada do danas ukupan proizvod Rusije se prepolovio, a Kine se vise nego udvostrucio. Danas je kineski realni proizvod pet puta veci od ruskog. Kakva radikalna promjena u odnosima ekonomskih snaga izmedju dvije zemlje za samo jedno desetljece!