Srdjan Vrcan

Iako nalazi istrazivanja objavljeni u ovoj knjizi predstavljaju svojevrstan izazov za upustanje u predvidjanja ishoda izbora koji su pred nama, razumnije je pozabaviti se pitanjima dugorocnije naravi, na koje ce izbori, pa i ishod izbora imati presudno znacenje.
Na prvomu mjestu to je pitanje sudbine dosadasnjega izbornog inzenjeringa zbog kojega su svi prethodni izbori u Hrvatskoj bili u osnovi necasni i neposteni. Dakle, to je pitanje hoce li ovi izbori znaciti i dosljedno, posvemasnje i konacno demontiranje dosadasnjeg izbornog inzenjeringa kao bitne pretpostavke za demokratizaciju drustva i to ponajprije tako sto ce se konacno i dosljedno postovati jedno od temeljnih nacela demokracije – da vlast, vlada i stranka na vlasti moraju odgovarati gradjanima, javnosti i birackom tijelu, ali ne samo pod uvjetima i na nacin koji vlast i stranka na vlasti samostalno odredjuje i po svojoj volji mijenja kako joj trenutacno odgovara.
Naravno, izbornog inzenjeringa ima i drugdje, ali postoji nekoliko bitnih razlika od ovoga u Hrvatskoj.
Prvo, u Hrvatskoj je sve bilo predmetom inzenjeringa i manipulacija: biracki popisi, nacela izbornog zakonodavstva, promjenljiva mjesavina razmjernoga i vecinskog sustava, nacin donosenja izbornog zakonodavstva, izborni pragovi, broj i velicina izbornih jedinica, izborna geografija, izborna aritmetika, sastav izbornih komisija i birackih odbora, izborni rezultati, zalbena procedura, objavljivanje rezultata itd.
Drugo, posrijedi je bio i ostao izborni inzenjering bez skrupula i ogranicenja, jer se gotovo sve moglo mijenjati, krojiti i prekrajati. Najnoviji primjer pomanjkanja skrupula ogleda se u nacinu kako izborno inzenjerstvo pristupa problemu manjinskih prava, koja tretiraju kao da nisu izvorna politicka prava gradjana, nego ih vlast i izborni inzenjering drze privilegijama koje imaju pravo davati ili uskracivati po svojoj volji i od prigode do prigode.
Trece, posrijedi je arogantno izborno inzenjerstvo koje se ocitovalo i u nacinu donosenja izbornih zakona. Dva se puta izborni zakon mijenjao i novi donosio po hitnoj saborskoj proceduri premda za to nije bilo nikakvih opravdanih razloga, a slicno je i danas, jer se ni dva mjeseca prije izbora jos ne zna kakav ce biti izborni zakon. Zapravo je uvijek na djelu namjera HDZ-ovih izbornih inzenjera da novim zakonskim rjesenjima zaskoce oporbu, te da je stave u neizbjezan predizborni vremenski tjesnac koji za HDZ nije nikad postojao jer je HDZ unaprijed znao kakva se zakonska rjesenja predlazu a koja ce donijeti njegova saborska vecina.
Cetvrto, izborni inzenjering je stalno unosio neocekivane promjene u zakonsku izbornu regulativu s namjerom da se smanji mogucnost kontrole izborne prakse i izbornih rezultata. Primjerice, od izbora do izbora velicina i granice izbornih jedinica su se mijenjale pa je analiticarima, zbog nemogucnosti usporedbe, bilo tesko pratiti jesu li se dogodile kakve manipulacije s izbornim rezultatima.
Dosadasnji izborni inzenjering nije bio plod neznanja, pomanjkanja strucnosti ili eksperimentiranja da bi se doslo do optimalnog rjesenja za nase prilike, niti je rezultat tehnicke greske ili nekog pocetnog slucajnog defekta u inace ispravnom demokratskom usmjerenju. Naprotiv, on je bio krajnje funkcionalan sa stajalista fakticnog HDZ-ova nacina vladanja i proizlazio je iz njegovih kljucnih strukturalnih i funkcionalnih potreba.
Na drugom je mjestu pitanje sudbine one politicke filozofije koja je dosad u osnovi nadahnjivala, usmjeravala i legitimirala glavnu matricu politickih gibanja u Hrvatskoj i koja je uspjela postici manje-vise ozbiljno neosporavanu i barem privremenu kulturnu hegemoniju. Ta je politicka filozofija dobivala svoj konkretni politicki izraz i u  izbornoj platformi na kojoj je HDZ dosad na izborima uspijevao dobiti pristanak relativne vecine po glasovima u birackim kutijama i na kojoj je uspijevao odredjivati ideoloske i politicke orbite u kojima su se fakticno kretale brojne druge stranke ukljucivo i oporbene. Stoga je kljucno pitanje hoce li izborni rezultati na sljedecim izborima tu politicku filozofiju ostaviti i dalje u osnovi neupitnom, hoce li je samo malo uzdrmati i eventualno djelomice nagristi ili ce je pak dosljedno demontirati i ukloniti njezinu prijasnju hegemoniju, bez realnih mogucnosti da ponovno postane podloga za politicku inicijativu na strategijskoj razini odlucivanja.
Na trecemu je mjestu u pitanju dosadasnji nacin vladanja i upravljanja Hrvatskom, tj. u pitanju je sveukupni sustav institucija i svih ostalih drustvenih aranzmana – formalnih i neformalnih – kojima se dosad osiguravalo da uzde za upravljanje i usmjeravanje gotovo svih najvaznijih institucija i za raspolaganje drustvenim resursima budu u rukama i pod kontrolom toga i takva nacina vladanja i upravljanja drustvom. Dapace, u pitanju je dosad uspostavljena gotovo sveukupna struktura vlasti, drustvene moci i bogatstva koju je taj nacin vladanja i upravljanja drustvom, djelomice svjesno i namjerno a djelomice usputno, proizveo i stvorio i na koju se danas oslanja i moze se eventualno i sutra osloniti cak i onda kad politicka filozofija koja ga nadahnjuje i koju slijedi izgubi na svojoj uvjerljivosti i privlacnosti. Stoga je pitanje hoce li novi izbori svojim ishodima i ucincima osigurati daljnje odrzanje i prezivljavanje tog nacina vladanja Hrvatskom, uz neka dotjerivanja i poboljsanja, ili pak uz neke minorne reforme, mijenjajuci samo osobne i grupne nositelje i njegove korisnike ili ce biti toliko uzdrman i nagrizen da ce se prakticno otvoriti procesi njegova temeljitoga i dosljednog demontiranja.

*) Iz: Srdjan Vrcan, Boris Buklijas, Drazen Lalic, Suzana Kunac, Nenad Bulat i Damir Strelov, Pakiranje vlasti; Analiza izbora ’95. i ’97, »Alinea«, Zagreb 1999, str. 257–259.