Polazim od procjene da GAP BiH nije ostvario neke osnovne ciljeve naznacene u svom Programu, sto je sasvim sukladno opstem zastoju u bitnim promjenama bh drustva i drzave. Ali, potrebno je da se suocimo sa onim dijelom vlastitih propusta i neuspjeha, kao npr. u vjerovatno najznacajnijoj akciji serije okruglih stolova Demokratske alternative BiH.
Ne mogu poreci da su se poslije tri okrugla stola (o socijalnom pitanju, vizijama bh demokratske drzave i pitanjima povratka izbjeglica), unatoc fatalne nesposobnosti predstavnika opozicionih partija da udju u otvoreni kreativni dijalog s akterima NVO i medjusobno, dogodile neke pozitivne promjene u namjetljivoj i snazno zagadjenoj retorici koja vlada unutar partija, u parlamentima raznih nivoa, a sto se izuzetno ocituje u medijima usprkos »sanitetskim« mjerama Komisije za medije. Vec je, na primjer, postalo opste mjesto da svi govore o bh drzavi kao »demokratski centraliziranoj drzavi« nasuprot postojece »etnicki ciste decentralizirane drzave«.
Medjutim, jos smo miljama udaljeni od najelementarnijih realnih pretpostavki za stvarne demokratske promjene vlasti u BiH. To vazi kako za opozicione strategije i djelovanja, tako i za nevladinu scenu. U mojoj jezickoj igri ne radi se o slucajnoj upotrebi pojmova iz teatra: akteri, scena itd.
Naime, jos smo svi – manje-vise – unutar vrtloga jedne vec nepodnosljive etno-predstave bez kraja i konca, za koju se stice utisak da bi postojala cak i bez domacih i internacionalnih nevidljivih rezisera.
Nas ne bi trebalo zanimati ko su ti nevidljivi reziseri zalosnog i tragicnog propadanja izuzetne velike sanse da se stvori jedna normalna demokratska BiH. Vise bi nas trebalo zanimati kako da mi sami kao pojedinci postajemo bolji i stvarni autori i kreatori jedne drugacije i snosljive svakidasnjice; otvorenog civilnog drustva – koje bi bar toliko bilo »fleksibilno« otvoreno prema vrijednostima socijalne pravicnosti koliko je nekriticki »zinulo« prema liberalnom nacelu »slobodnog trzista«; jeftine demokratski decentralizirane pravne i socijalne drzave; postepenog ali vidljivog privrednog prosperiteta, ali i pozitivnog stabilnog mira koji zasnivamo upravo mi – slobodni i nezavisni pojedinci.

1.
(a) Konture nove radikalnije strategije GAP-a i NVO scene u BiH mogu se relativno tacno izraziti formulom o potrebi za demokratskim dvostrukim kooperativnim pritiskom odozdo prema gore – prema domacoj vlasti na svim nivoima i medjunarodnoj zajednici, ali i jos vaznijem horizontalnom demokratski pojacanom pritisku prema celokupnoj NVO i opozicionoj sceni BiH i regiona. Razumijevanje ove formule o »2+1 pritisku« bice razumljivije iz daljih prijedloga.
(b) Znamenitu lozinku nastalu iz ekoloskih pokreta Misli globalno – djeluj lokalno treba aktuelizirati tako da clanovi/clanice GAP-a i citave NVO scene energicno odbiju naviku da daleko vise pretresaju svjetska pitanja nego sto su ukljuceni u pozitivne procese promjena u vlastitim lokalnim sredinama.
(c) Najhitnije treba tacno procijeniti koristi i stete od hiperinstitucionalizacije takozvanog umrezavanja NVO BiH na lokalnom, entitetskom, bh drzavnom i regionalnom nivou. Da li postojece forme omogucuju dobru kooperaciju i efikasnost? Skupstina GAP-a trebalo bi da odgovori bar na dva pitanja. Prvo: kakav je odnos izmedju GAP-a i Foruma NVO (regionalnih i »krovnog« sa »generalnim sekretarom« na celu)? Drugo: Ako mozemo biti veoma zadovoljni visegodisnjom kooperacijom izmedju clanica GAP-a sa citavog podrucja BiH, da li mozemo biti zadovoljni cinjenicom veoma slabe medjusobne informiranosti o aktivnostima pojedinih clanica, kao i cinjenicom veoma nepotrebnog odugovlacenja sa ukljucivanjem veceg broja NVO u clanstvo GAP-a?
(d) Clanice GAP i NVO scene na nivou liderstva jos uvijek smanjuju ili neutralizuju rezultate svojih aktivnosti zbog: uobrazenosti, sklonosti ka iskljucivom personificiranju »vlastite« nevladine organizacije, netransparentnosti odlucivanja o bitnim pitanjima, potcjenjivanju clanova/clanica osnivaca/osnivacica, ali i veoma neugodne sklonosti ka nesolidnoj i autoritarnoj praksi potcjenjivanja i povredjivanja identiteta onih »dolje« s kojima inace svakog dana saobracaju. Tako se clanstvo osipa.

Najhitnija zadaca u ovom smislu sastojala bi se u argumentiranoj procjeni koristi i steta kooperacije NVO sa »nad-etnonacionalnim« strankama i asocijacijama (npr., Stranka za BiH, HNV, SGV, VKBI itd.) buduci da one, usprkos »gradjanskoj« retorici, jos uvijek ostaju unutar etnonacionalnog mistificiranog cirkusa. Nova retorika ovih aktera svakako je korisna, ali ne treba nikada zaboraviti opasnost od drugih ili trecih eselona etnonacionalizma. Na primjeru borbe za ustavno priznanje »konstitutivnosti tri naroda« bez Ostalih, vidljivo je kako je tesko uspostaviti ravnotezu izmedju suvereniteta gradjanina–pojedinca i kolektivistickog suvereniteta »nacije« koji je jos bezdusnije historijski zamijenio kolektivisticki suverenitet »klase«.
(i) »Nad-etnonacionalni angazman za BiH vidljiv je i u nekim domacim i inozemnim »ekspertskim grupama« intelektualaca ili politicara u posebnoj ulozi intelektualca, koji uglavnom pod sminkom znanstvene ozbiljnosti i preduboko inspirisane patriotske moralisticke patetike dolaze do neobicnih, sumornih i umornih raznovrsnih genijalnih »ideja«, kao na primjer, »ideja« o apsolutnoj nesposobnosti gradjanki/gradjana BiH za »ulogu« politicki zrelog gradjanina (ICG – Medjunarodna krizna grupa s prijedlogom o »tro-glavim« biracima BiH kao »inovaciji« za Izborni zakon BiH, koja drasticno negira osnovni liberalno-demokratski princip »jedan gradjanin – jedan glas«); ili sve histericnija ideja o protektoratu nad BiH, koja je u nekim varijantama (Senad Pecanin i dr.) blizu prijedloga da se gospodin Wolfgang Petrisch proglasi kraljem BiH zbog historijski odredjene i od njega kao pojedinca sasvim nezavisne etnicke povezanosti sa Austro-Ugarskom.
Licno nikada necu odustati od ubjedjenja da smo unatoc svemu sposobni da sami rijesimo svoje nevolje. Zato sam vise nego zapanjen javnim prijedlozima za reviziju Dejtonskog sporazuma od strane gradjanina Harisa Silajdzica koji je veoma aktivno sudjelovao u svim historijskim etapama te tragedije i u samom kreiranju pomenutog sporazuma. Prvo se moraju poloziti racuni o onome sto je do sada trebalo uraditi, a nije uradjeno, pa tek onda predlagati nova »normativno-papirnata« rjesenja bez ikakve prakticke strategije kako promijeniti stvarnost. Ova vrsta politicara morala bi prvo raditi na dalekoseznoj samopromjeni politickog identiteta u smislu oslobadjanja od vec komicne narcisticke iluzije o licnoj nepogresivosti, pa se tek nakon toga upustati u neke javno neutemeljene ili utemeljene vizionarske avanture.

2.
Neposredno najznacajnija aktivnost GAP-a i NVO u cjelini sastoji se u sistematskom i neprekidnom radu na stvaranju povoljnog izbornog ambijenta u BiH radi eventualne izborne smjene postojece desetogodisnje vladavine tri nacionalne stranke.
(a) Pojacati organizirano i sistematsko uticanje na glasace/glasacice da izadju na lokalne i opste izbore u 2000. godini i da autonomno biraju kandidate od kojih najvise ocekuju.
(b) Hitno intervenirati u nepotrebnu blokadu donosenja Izbornog zakona. Licno sam sklon samo amandmanima na postojeci nacrt IZ od strane Stalne izborne komisije OHR-a kako bi se precizirala i pravno regulirala daleko veca ovlastenja Stalnoj izbornoj komisiji, Ustavnom sudu BiH i samom Visokom predstavniku i to u smislu da i poslije izbora mogu sankcionirati pojedine poslanike, partije i koalicije u parlamentima, ali i unutar svih nivoa izvrsne vlasti. Npr., smanjivanjem broja poslanickih mjesta u skupstinama na svim nivoima i popunjavanjem upraznjenih mjesta poslanicima iz opozicionih stranaka prema prioritetu broja osvojenih glasova, ukoliko pomenuti funkcioneri i dalje nastavljaju da kradu, ne jure ratne zlocince i ne dopustaju povratak izbjeglica svojim domovima.

3.
(a) GAP BiH i NVO scena u cjelini duzni su uspostaviti efikasniju kooperaciju sa institucijama medjunarodne zajednice: Paktom stabilnosti, Evropskom unijom, OHR-om, OSCE-om itd.
(b) Neophodno je argumentirano pojacati zahtjeve prema institucijama medjunarodne zajednice radi izrazito pojacane podrske nevladinim organizacijama. Dovoljno je podsjetiti da u BiH jos uvijek ne postoji nijedna javna medjunarodna ili domaca (zasto ne?) fondacija za podrsku NVO na nivou drzave ili entiteta kao njenih sastavnih dijelova.
(c) Postujuci pravo g. Sorosa da vlastite novce trosi onako kako on zeli moramo i njemu sugerirati da je ova godina politicki najsudbonosnija u posljednjih deset godina u Bosni i Hercegovini, bar kao sto je to bilo i razdoblje od 1989. do 1992, te da bi veca podrska fondaciji Otvoreno drustvo BiH bio izrazito dobar potez njujorske centrale.
(d) Mislim takodje da bi bilo korisno da prisutne institucije medjunarodne zajednice u BiH mnogo vise uvazavaju sposobnosti domacih eksperata u veoma potrebnim stalnim savjetima pri OHR-u i OSCE-u u kojima bi radili domaci alternativci i eksperti.
Ova lista prijedloga aktivnosti GAP-a i NVO scene u BiH za 2000. godinu sasvim je otvorena za javnu diskusiju, dopune i promjene. U suprotnom bi se ovaj javni licni angazman pokazao besmislenim. 
Sarajevo, 10. 03. 2000.