Kada se pitanje duhovnopovijesnoga identiteta Bosne i Hercegovine promislja iskljucivo u kategorijama nacionalno-politickim (kako se to cini vec stoipedeset godina), problem se ukazuje kao nerjesiv. To se najzornije pokazuje na dvjema najmarkantnijim politickim formulama: austrougarskoj Kallayevoj, i ZAVNOBiH-ovoj.
U dokumentima I. zasjedanja Zemaljskog antifasistickog vijeca narodnog oslobodjenja Bosne i Hercegovine, donesenim u noci s 25. na 26. studenoga 1943. godine u Mrkonjic-Gradu, stajalo je: ... Bosna i Hercegovina nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, vec i srpska i hrvatska i muslimanska...
Kallay je sa svojim integralnim bosanstvom morao propasti ne zbog bosanstva samoga, ono je, uostalom, dio duge, aktivne i privlacne tradicije, vec zbog »greske« u samome naumu. Postojece politicke modele nacija (vec dovoljno diversificirane nakon bosanskohercegovackoga ustanka i odstupa Turske) htio je neutralizirati istovrsnim – politickim modelom nove nacije! – Prateca »integralno bosanska« kulturna politika sluzila je u krajnjoj liniji istom, politickom cilju. Ako njezine rezultate danas, kada je politicka intencija isparila, prepoznajemo kao vazan dio znanstvene i kulturne bastine, to samo govori o smisljenosti te kulturne politike, a s druge strane o tome da je jezik kulture korespondentan zivotu, a trajnost kulture vjecna – jedno i drugo za razliku od politike. 
I ZAVNOBiH-ova formula pociva na afirmaciji integralnosti Bosne. Nasuprot Kallayevoj, ona prepoznaje i priznaje nacionalne identitete. Ali, buduci da i ona misli samo u politicko-nacionalnim kategorijama, ne probija se dalje od rastavno-sastavne veznicke stilistike: ni-ni-ni/i-i-i... Kako je to nedovoljno za odgovor s pocetka teksta, najbolje se vidi po danasnjim nacionalnim konvulzijama koje po tko zna koji put od sedamdesetih godina prosloga vijeka zapravo na isti nacin postavljaju pitanje: sto je Bosna, mehanicki zbroj »boravecih« nacija ili nekakav integritet; a ako integritet jest – kako ga izraziti nacionalno? I, eto nas u misolovci! Ona je nuzna i zakonita konzekvenca svakog iskljucivo politicko-nacionalnoga osjecanja i promisljanja; u tom okviru Bosna biva i ostaje nerjesivom zagonetkom i trajnim izvorom glavobolje.
Drukcije i ne moze biti u ideoloskoj koncepciji koja i covjekovu pojedinacnost i sav drustveni zivot svodi na pripadnistvo i predstavnistvo, pa se, potrosivsi sve druge, »avangardne« oblike, vratila na nacionalno kao jedino utociste, a u nacionalnom prepoznaje samo njegov politicki sadrzaj. (Retrogradno? Povratak od osobe ka vrsti? Sto god da jest – tome sumraku prisustvujemo. Razlikujemo se samo po sladostrasti ili uzasu kojim nas ispunja. Kako koga.)
Nacija je datost moderne evropske historije. Da li ce biti civilizacijski produktivna tekovina, ili prokletstvo – ovisi, izgleda, o tome koji sadrzaj joj se »ucitava«, kakva se hijerarhija njezinih vrijednosti uspostavlja sistemski. Ako je na vrhu hijerarhije njezin politicko-drzavnosni sadrzaj i »poslanje«, a svi se ostali samo iz njega izvode i njemu sluze, prokletstvo je neizbjezno. Za naciju u kojoj se to zbiva kao i za one kojima je okruzena. Ne treba imati narocito pamcenje: to je bjelodana pouka i iskustvo krvave historije evropskog dvadesetog vijeka, u kojoj smo obilato participirali.
Zbog svoje bizarne povijesne strukturiranosti, Bosna je eklatantan, upravo »laboratorijski« primjer kako se apstraktno ideologijsko poimanje i odredjenje nacije neizbjezno zaplice u vlastite mrtvouzice, u tragikomicnom sukobu s povijesnoscu i sa zivom konkretnoscu. Ono se, zapravo, i nije odmaklo od devetnaestovjekovnoga gradjanskog ideologema nacije–drzave. A prisjetimo se, u okviru njega Bosna je mogla biti »rijesena« jedino kao nacionalna drzava, i iz toga su morali poniknuti svi poznati politicki prokrustizmi: Bosna kao »klasicna srpska zemlja«, Bosna kao »klasicna hrvatska zemlja«, Bosna u kojoj su Bosnjaci–muslimani »jedini svoji na svome«...

Ako se, dakle, danas moze govoriti o svojevrsnoj krizi identiteta Bosne i Hercegovine, s obzirom na politicku samoartikulaciju, nije li historijski ispravnije razmisljati o kontinualnosti te krize u kontekstu cijele moderne povijesti (od prve polovice XIX. stoljeca do danas)? Jer, kroz citavo to vrijeme Bosna – uslijed prevalentnosti nacionalnih politickih procesa s jedne, i izrazito nedemokratskih, ideoloskih rezima s druge strane – i nije nikad uspjela politicki artikulirati i stabilizirati svoj povijesni identitet; svoju multikulturnu i multinacionalnu prirodu.
Ako se hijerarhijska piramida obrne, ako se nacionalni identitet i »osjecaj« prvenstveno temelji, raspoznaje i iscrpljuje na svojemu duhovnopovijesnom i kulturnom sadrzaju i vrijednostima (sto su sve konkretno-stvaralacke kategorije i motivacije, za razliku od ideolosko-politickih, koje su apstraktno-spekulativne), tada nacija moze biti zivljena i dozivljavana kao produktivna civilizacijska tekovina. Da je to i te kako moguce – govore nam iskustva modernoga svijeta, onoga njegova kulturno i ekonomski najproduktivnijega dijela, koji se je stvarno okrenuo ovome modelu kao praksi.
Kultura je po svojemu bicu otvorena i prikljucujuca, a ideologija (svaka, a nacionalna osobito) zatvorena i iskljucujuca. Nacionalna ideologija trsi se oko ciscenja, njezin ideal je sama esencija nacije, cista od svake natruhe tudjega. Sredstvo: proglasavanje tudjega opasnim po cistocu nacije, odbojnost i mrznja spram drugoga. Krajnji rezultat: osuseni leptir pod staklom. Automumifikacija.
Nacija kao kultura dinamicna je struktura, sposobna da prima i da daje. Od tudjega ne zazire nego ga lako cini svojim; nad svojim ne strijepi nego ga voljko daje »u promet«. Ta sposobnost ukljucivanja, ta igra razmjene – a ne ciscenje i cistoca – zaloga je punoce identiteta i korespondencije s drugim.
Ako Bosna jest ime za nekakav identitet, njegov sadrzaj nije dakle u algebarskom zbroju nacija ili nacionalnih »kultura«, nije ni u njihovom utapanju u novoj (nad)nacionalnoj konstrukciji, vec upravo u toj trajnoj kulturnoj interakciji. Ime Bosanac, bosanstvo nisu, tako, pojmovi nacionalnoga reda, a niti samo regionalno-teritorijalnoga. Prije i vise od toga to je ime za opisani civilizacijski proces, koji kroza sve povijesne mijene i politicke nepogode jednako svakodnevno i jednako vitalno traje milenij. U tom interakcijskom procesu kao konstanti (ime joj je Bosna) ucestvuju nacionalne kulture kao varijable, zadrzavajuci svoj posebni identitet a »izlazuci« se trajnom kulturotvornom odnosu primanja i davanja. Prakticno, svaka nacionalna kultura u Bosni jest i ono sto je po imenu, jest i »nesto vise od toga«. S gledista nacionalne ideologije ta pojava se ukazuje kao oneciscenost. – A posto nacionalnim ideologijama nije u prirodi da miruju, kad-tad i kako-tako uslijedi akcija. Ciscenja, naravno. S gledista kulture, pak, pojava predstavlja izvanredan primjer »spajanja nespojivoga« i plodan humus za stvaralacke artikulacije prvoga reda. Logicno je zato da su svi putnici od uma i duha bas to isticali u svojemu dozivljaju Bosne, kao sto je karakteristicno da je u tom cudu svoj predmet i svoju hranu nalazila vrhunska literatura nasega jezika: Andric, Dizdar, Selimovic, Sop.
Kako, dakle, misliti i zivjeti Bosnu danas, a da se priblizimo njezinu duhovnopovijesnom identitetu, jezikom i nacinom koji mu je primjeren? Nemam (i ne znam ima li ga itko) gotova odgovora. Ali znam da je promasen i potrosen posao – ciniti to na nacin ideologije (nacionalne jednako kao i bilo koje druge), kako se cini vec stoljece i pol do danas. Taj nas je nacin uostalom udaljio i od onoga na sto se kao na svetinju poziva i u cije ime razvija svoje barjake: od istinskoga i punoga zivljenja nacionalnoga identiteta.
Vrijedilo bi, konacno, sistematski poceti s drugim nacinom – nacinom kulture. Mozda se jedino u njemu, u takvomu nacinu misljenja i zivljenja, moze harmonicno i produktivno smiriti tenzija izmedju nasega bosanstva i nasega nacionaliteta.

*) Iz: Ivan Lovrenovic, Unutarnja zemlja, »Durieux«, Zagreb 1999, str. 222–226. Obrada redakcijska.