Buduci da nam je splet politickih kriza konstanta drustvenog zivota (vec duze od deset godina) valjda vise nikoga ne moze da zacudi i cinjenica da nam se zbir jedinica pomenutog fenomena umnozio (neocekivano) cak i kada Velikog Generatora Kriza (S. Milosevic) vise nema (ako ga nema). Iz crnogorske perspektive, cini se, uvecanje broja sitnijih i krupnijih kriznih cvorova, ma koliko iznenadjujuce, uljepsano je cinjenicom da su nastale u nesto relaksiranijoj atmosferi – famozni Sedmi bataljon je, prevratom u Beogradu, pretvoren u obicnu vojnu jedinicu sa obicnim vojnickim zadacima, daleko od jurisa na Mila i drugove.
Po Podgorici i drugim crnogorskim gradovima prica se svasta o beogradskoj »suzavac-revoluciji«, ali je zajednicki zakljucak da je realizovana suvise lako, brzo i bez uocljivog otpora eksponenata Miloseviceve kvazidiktature, sto je neke lokalne analiticare navelo na zakljucak da, u stvari, Crnoj Gori, prije 5. oktobra i nije prijetila neka ozbiljna, krvava opasnost, kako se to predstavljalo u crnogorskoj javnosti. U prilog tome ide i slika Crne Gore u smiraj 5. oktobra – nigdje ni traga euforiji, radosti, pa cak ni olaksanja. Drugim rijecima, kao da je na snazi kolektivno osjecanje neizvjesnosti (sa mozda snizenim nivoom straha), sto je uobicajeno stanje svijesti i u Crnoj Gori posljednje decenije. Pri tom, ponasanje aktera politicke scene, zatecenih u nebranom grozdju, potvrdjuje kontinuitet konfuzije...
Kontradiktornosti ponasanja politicke pozicije i opozicije u Crnoj Gori nakon skliznuca Milosevica iz Velike Fotelje ukazuje da ni DZB (vladajuca koalicija) ni SNP (nevladajuca opozicija) jednostavno nisu ocekivali takav rasplet dogadjaja u Beogradu kakav se dogodio. I pred jedne i pred druge se postavio novi zadatak (ujedno i klica nove krize) – kako nastaviti sa generalnom linijom politicke praktike koju su primjenjivali dok je Slobo bio Car i Kralj?
DPS–SDP–NS koalicija, na vlasti, prva se snasla (mada ne unisono), otkrivajuci vaskolikoj svjetskoj javnosti da nastavlja sa realizacijom aktivnosti koje imaju za cilj dostizanje suverenosti i samostalnosti Crne Gore, doduse ne bezuslovno i ne ksenofobno (da ne kazem »srbofobno«). Odavno poluzaboravljena »platforma za redefinisanje« tako je dozivela reanimaciju sa modifikacijom koja za rezultat ima parolu: Dvije zastave – jedna (kon)federacija! Logicno do bola! Za Crnu Goru bi bilo neefikasno i neprofitabilno da se, posle pada Milosevica, odrekne kontinuiteta svoje (spoljne) politike, sto za temelj ima odnose koje je Milo Djukanovic uspio da uspostavi sa (mocnim) inostranstvom u posljednje tri godine. Uz to, u ovom ili onom stepenu, takva politika uistinu ima podrsku odlucujuce vecine crnogorskih gradjana (referendum je, pri tom, irelevantan, mada politicki neophodan).

Tvrda crnogorska opozicija, olicena u SNP navijacima Slobovog tima, umalo se nije rasula kao kula od sasusenog pijeska, pogodjena u samu srz svog postojanja padom beogradske klike SPS–JUL–SRS. Ranjeni cirkuzantski izvedeni (ovdje nepriznatim) saveznim izborima, gotovo dokrajceni gubljenjem ideoloskog vodje iz Beograda, SNP tvrdokorni zagovaraci jedinstvene Jugoslavije (Srbije) u prvi mah su pokusali da izmigolje samim dogadjajima, da bi, poslije napetih konsultacija (medjusobno i sa SPS koalicionim partnerom, koga se ni do dana danasnjeg nisu odrekli) radosno utrcali u politicko partnerstvo sa novim vlastima u Beogradu, obrazlazuci to cinjenicom da se radi o legalnim saveznim institucijama. Kostunica ih je prihvatio, ali se cini da samo SNP-ovcima nije jasno da je taj zagrljaj vise nego mlak i da slijedi okretanje ledja – cim legalne savezne institucije poniste sve one zakonske i ustavne gluposti koje je u minulom periodu nametnuo Bivsi Veliki Mag, odnosno posle srbijanskih republickih izbora i (ocekivano nesumnjivog) definitivnog poraza proboljsevickog politickog bloka.
Dakle, kriza krizu stize i nastavlja se, cemu svakako doprinosi mnostvo nerijesenih pitanja u odnosima izmedju Crne Gore i Srbije, i to na drzavnom, ne samo na ideoloskom nivou. Uprosceno, to ce reci da nema nijednog ozbiljnog razloga da se bilo kakva forma federacije zadrzi kao odrziva opcija u odnosu izmedju dosadasnje dvije federalne jedinice u federaciji koja odavno ne funkcionise. Uostalom, kako objema (bivsim) clanicama kvazifederacije predstoji dug period tranzicije, potpomognute (finansijski, i to nisu samo pusta obecanja) iz inostranstva, vise je nego jasno da bi bilo naprosto glupo dijeliti jedan (ma koliki) kolac finansijske pomoci mocnog, bogatog svijeta, kad svako moze dobiti svoje. Uostalom, Balkan je vijekovima laboratorija za kojekakve eksperimente – zasto ne probati i ovo...
Za samu Crnu Goru sve skupa ovo znaci – novu seriju izbora, od parlamentarnih, preko lokalnih do predsjednickih, da se referendum ne pominje (on ce biti najveseliji). Od svih tih izbora svi ocekuju mnogo. DPS – da potvrdi vodecu ulogu u politickom zivotu Crne Gore (obezbjedjivanjem apsolutne vecine gdje god je to moguce, sto nije nemoguce) i da se, usput, otarasi koalicionih partnera, koji inkliniraju iritirajucem ponasanju u neugodnim situacijama. SNP – da pokusa da u nastaloj mini-buri pokusa da se odrzi na povrsini (ako ni zbog cega drugog onda zbog toga sto ce u rukama imati prilicno tezak argument za uspjesno opozicioniranje, odnosno jasnu i glasnu separatisticku odluku politickih rivala, cime jos uvijek na duzi rok mogu privuci /ne/odredjeni broj sljedbenika). SDP – da javno isproba snagu svojih stavova (velikodusno poklonjenih koaliciji DZB) i, ako je ikako moguce, dobije dovoljno glasova koji bi ih samostalno vratili u Skupstinu Crne Gore. Liberali – da na juris popune izvjesne praznine nastale destabilizacijom odnosa unutar politickog zivota Crne Gore (otvorenim) priklanjanjem DPS/SDP nastojanjima da izbore suverenu drzavu (i da povrate kakav-takav ugled koji su sami poljuljali, najvjerovatnije pod parolom: »A, sta mi govorimo sve ove godine!?«). NS – da proba da uvjeri javnost kako je NS, samo NS i niko drugi osim NS zastitnik modifikovane nacionalne ideje, cime (vjerovati je) mogu privuci na svoj spisak clanova i simpatizera prilican dio razocaranih »Momovaca«, ali i vratiti pod svoj steg dobar dio bivse jedinstvene (prosrpske) stranke (krajnji cilj je, normalno, poneko mjesto u parlamentu).
Da li zvuci pretjerano optimisticno ako se ustvrdi da bi, u sustini, najavljeni referendum (o samostalnosti Crne Gore) i serija izbora u okviru republike mogli znaciti (konacno) – pocetak rjesavanja nagomilanih kriza! Ako nista drugo, tada bi situacija bila bar ponesto jasnija. Znalo bi se ko je gdje i koliko je mocan za djelovanje u bilo kom pravcu... Jer, ostane li u politici Crne Gore zakukuljeno i zamumuljeno kao do sada (sto je neizmjeran izvor osjecaja uznemirujuce nestabilnosti i neizvjesnosti), i to bez obzira na zakukuljenost i zamumuljenost susjedne, prijateljske Srbije, neizbjezna je pojava nekog lokalnog Otpora (a odatle do buldozera i nije tako daleko kao sto se cini).