Raznovrsni i znacajni dogadjaji, koji su se, u toku posljednjih godina, odigrali u svim oblastima drustvenog zivota, imali su za posledicu, pored ostaloga, i izvjestan poremecaj ranije postojece ravnoteze u odnosima izmedju pojedinih grana drzavne vlasti. Doduse, princip na kome su ti odnosi do sada bili zasnovani i utvrdjeni, iako je u osnovi svojoj odavno bio pravilno shvacen, nikada u praksi zivota nije bio dovoljno odredjen i preciziran; ali su se ipak, bez velikih teskoca, mogle uociti granice i djelokrug rada ili kompetencije svake od njih. Izvjesna pomeranja, na jednoj ili drugoj strani, u koliko su se stvarno desavala, bila su vise slucajnog karaktera ili su pak bila rukovodjena teznjom, da se zamisljene granicne linije, i zakonodavstva i sudstva i uprave odrze na njihovom pravom mjestu. Medjutim, danas u tome pogledu stojimo pred promjenama, koje predstavljaju ne samo znacajna pomeranja, vec, sta vise, cesto nose u sebi i znake potpunog negiranja onoga osvestanog principa o podeli vlasti u drzavi, koji je do sada bio najmocnija poluga i najsigurniji kriterijum svake vladavine. Ako, pak, pogledamo izblize stvarne rezultate tih promjena i pomeranja, mozemo lako zapaziti, da se oni ispoljavaju u trajnom i sve vecem jacanju upravne vlasti, da ne zna za granice. Tu pojavu, na koju mi ovdje hocemo da skrenemo paznju, u vezi sa istaknutim pitanjem o polozaju u ulozi sudije u savremenoj drzavi, mogli bismo nazvati jednom vrstom hijerarhijskog imperijalizma.
I zaista, upravna vlast se je u danasnje vrijeme i suvise ojacala. Ona je vec svuda podvrgla svome uticaju zakonodavnu vlast. Zakonodavnih tijela, kao posebnih organa vlasti, u mnogim savremenim drzavama danas stvarno vec i nema, a u koliko formalno ovdje-ondje jos i postoje, – njihova se funkcija obicno svodi, ne na izradu i donosenje zakona, kao sto je to bilo ranije, vec na prostu potvrdu ili usvajanje gotovih zakonskih tekstova. Njene teznje, medjutim, nece se na tome zaustaviti. Naprotiv, jasno se vidi teznja upravne vlasti, da u svojoj omnipotentnosti prigrabi i preuzme, makar i djelomicno, i samo izricanje pravde, i da sudsku vlast odnosno sudiju, na taj nacin, stavi u jednu podredjenu ulogu. I ukoliko ih potpuno ne odbacuje u stranu, ona jasno ispoljava namjeru i zelju, da joj sudovi, u neku ruku, posluze kao sredstvo u sprovodjenju njenih ciljeva, – mada su ti ciljevi cesto vise sracunati na korist jednoga odredjenog naroda i drzave kao takve, koja ima svoje posebne, nepromjenljive i trajne interese. [...]

Po nasem misljenju sigurna garantija u tome pogledu mogla bi se naci samo u jednome dobro organizovanom i mocnom sudstvu. A mocnoga sudstva u istini ne moze biti bez mocnih sudija: mocnih i po svojim licnim osobinama, – intelektualnim, moralnim i strucnim, – i po svojim sluzbenim prerogativima, licne i stvarne prirode. Upravo, cinovnicki polozaj sudije morao bi se dovesti u sklad sa vaznoscu i znacajem njegove sluzbene funkcije. Sudije bi, po prirodi i znacaju poslova koje vrse, trebalo da budu kardinali drzavne administracije, a medjutim, oni su u stvari cesto njeni neznani junaci. Jer, dokle je za otpravljanje poslova izvjesnih drugih zvanja obicno dovoljna samo veca ili manja paznja i moc rasudjivanja, – dotle je za uspjesno vrsenje sudijske duznosti i sluzbe, cesto potrebna jedna natcovjecanska, gotovo bozanska moc, i pronicivost. Zato ako vec neizbjezni razvoj dogadjaja u savremenoj drzavi nuzno vodi isticanju jedne grane njene vlasti na racun drugih dviju, – onda nam izgleda opravdanije, da prvenstvo pripadne sudstvu, odnosno sudijama, kao njegovim stvarnim nosiocima. Sudija treba da bude najsigurnija brana od pretjerane ekspanzije i svemoci upravne vlasti; istinski cuvar i zastitnik onih nepromjenljivih drustvenih vrijednosti, kao sto su: licna i imovinska bezbjednost pojedinca i zajemceni red i mir u drustvu. Jer, vlade i rezimi mogu se mijenjati, kao sto se stvarno vrlo cesto u raznim drzavama i mijenjaju, obojenim raznolikim politickim bojama i sa raznovrsnim teznjama i pogledima na svijet. Ali, na suprot tome, treba da postoji jedan stalni i nepromjenljivi elemenat drzavne vlasti, koji ima da zajamci onaj nuzni kontinuitet, neophodan za pravilan i nesmetani razvoj svake drzave. A nosilac toga i takvog elementa, koga mozemo nazvati konzervativnim u najljepsem smislu te reci, – mogu i treba stvarno da budu samo sudovi odnosno sudije. I samo blagodareci takvoj ulozi sudije, bice omoguceno, da se bez rusenja i unistavanja postojecih, podesnim reformama stvaraju nove drustvene i politicke vrijednosti. I dok, na primjer, drzavnik i politicar traze nova rjesenja komplikovanih ekonomskih, socijalnih i politickih problema danasnjice, – sudija ima da bude nepokolebljivi cuvar postojeceg poretka i najsigurnija zastitnica savremene drzave, u njenim smjelim poduzecima na ekonomskom, socijalnom i politickom polju. – Naravno da i u rjesavanju tih problema sudija moze imati i jednu aktivniju i neposredniju ulogu.
Ali, u vezi sa tim, postavlja se pitanje: na koji nacin da se prakticno omoguci to uzdizanje polozaja sudije u savremenoj drzavi, da bi mogao sa uspjehom izvrsavati znacajnu ulogu, koju mu mi ovdje nacelno pripisujemo, i kakva nam konkretna sredstva i putevi u tome pogledu stoje na raspolozenju? – Po nasem misljenju, tu dolaze u obzir dvije vrste sredstava: jedna se sredstva ticu licnosti sudije, druga pak prirode i obima njegovih poslova. Postoji jos jedna – treca vrsta tih sredstava ili uslova, koja se ticu sluzbenog polozaja ili statusa sudije, a koja se sredstva iscrpljuju u pojmu sudijske stalnosti, nepokretnosti i nezavisnosti. Ali, o ovoj trecoj vrsti ovdje nece biti govora, vec cemo se ukratko zadrzati samo na prvim dvjema, a na ime:
1. – Prije svega, nacin regrutovanja sudija imao bi se podesiti tako, kako bi se sudijskom redu obezbijedio priliv najboljih snaga, ne samo u intelektualnom i strucnom, vec i u etickom pogledu. Medjutim, dosadasnji sistem prostog imenovanja odnosno postavljanja sudija jednostranim aktom upravne vlasti, – izgleda da ne zadovoljava taj zahtjev, jer se do sudijskog polozaja dolazi na jedan, tako reci, automatski nacin. Zato se danas predlaze sistem izbora sudija – izborni sistem, koji u stvari ima dve razlicite varijante, i to: biranje sudija na nacin slican izboru narodnih predstavnika, i takozvani kooptacioni sistem (système de cooptation), po kome bi sistemu i same sudije na podesan nacin ucestvovale u izboru buducih clanova svoga staleza (analogno izboru univerzitetskih nastavnika i clanova raznih akademija nauka i umjetnosti i t. d.). Ovaj pak sistem izgleda nam i najpodesniji i on bi, bez sumnje, mnogo doprineo podizanju polozaja i ugleda sudija, i u ocima njih samih i u ocima sredine u kojoj zive i kojoj treba da dijele pravdu. [...]
2. – Drugo sredstvo ili uslov za poboljsanje polozaja sudija i podizanje znacaja njihove uloge u savremenoj drzavi, vidimo u smanjenju njihovog broja. To bi se pak smanjenje moglo postici samo smanjenjem obima sudskih poslova. Medjutim, ti se poslovi, – ako se budemo drzali kriterijuma i obzira, koji su do sada preovladjivali u odredjivanju sudske nadleznosti, – apsolutno ne mogu smanjiti, jer njihov stalni porast u glavnom odgovara relativnom razvoju i pojacanju cjelokupnog drustvenog saobracaja. Osim toga, uslijed velikog povjerenja, koje narodi sviju drzava gaje prema ustanovi sudstva, u kojoj su uvijek gledali najsigurniju garanciju i najvjernijeg cuvara svoje slobode, – sudstvu se iz dana u dan pridaje sve veca nadleznost, te se u djelokrug njegovoga rada prenose i poslovi, koje je nekada vrsila i koje bi stvarno trebalo da vrsi upravna odnosno izvrsna vlast. Otuda su sudije danas suvise zauzete i preopterecene administrativnim ili cisto tehnickim poslovima, tako da cesto nisu u mogucnosti da poklone dovoljnu paznju onoj bitnoj i specificnoj funkciji sudstva, onome sto sudijskoj sluzbi i sudijskom radu daje karakter jedne u istini plemenite funkcije (nobile officium judicis); da kao ovlasceni organi vlasti i pravi predstavnici drustva i drzave, uticu na razvitak moralnih i pravnih pojmova u narodu.
Ali, ako se sudski poslovi apsolutno ne bi mogli smanjiti, ipak bi se isti cilj mogao postici na taj nacin sto bi se jednom racionalnom reformom, koja bi se sastojala u njihovoj diferencijaciji ili odabiranju, – za nadleznost redovnih sudova mogli izdvojiti i zadrzati samo oni od dosadasnjih sudskih poslova, koji po svojoj prirodi i svome znacaju za drustvo i drzavu, stvarno zahtjevaju sudijski nacin odlucivanja i rada. Ovakva bi pak reforma bila u toliko potrebnija, sto je danas preovladalo jedno realisticko gledanje na stvari, koje trazi da se sve drustvene ustanove i akcije javnih vlasti i pojedinaca podese tako kako bi sto bolje i sto neposrednije posluzile zadovoljenju svakidasnjih ljudskih potreba, te bi se tome zivotnom zahtjevu, – prema kome se upravlja i pod cijim se uticajem vrsi i razvoj prilika u savremenoj drzavi, – morala prilagoditi i sama organizacija sudstva. – No, cilj bi bio da se reformom sudstva, – koja se zeli i koja se stvarno ne moze izbjeci, – ne povrijedi i sam princip na kome je ona zasnovana. Jer ce ipak nove sudske tradicije moci da budu cvrsto izgradjene samo na temelju starih.

*) Predavanje odrzano na Skupu sudija, prilikom Kongresa pravnika u Zagrebu, 7. septembra 1934. g. Oprema redakcijska.