Broj 251

Ideje 

Preludijum za deklaraciju o duznostima prema ljudskom bicu

Zasto ptice laju a psi cvrkucu

Medju nama / Misliti-na-drugog*

Mevludin Sejmenovic, svjedok na sudjenju Milanu Kovacevicu 
pred Haskim tribunalom, ispricao je danas kako su 
napadnuta sela Hambarine i Kozarac, na podrucju Prijedora, 
u maju 1992. godine, posto je vlast u toj bosanskoj opstini, 
uz pomoc vojnih i policijskih snaga, nasilno preuzela Srpska demokratska stranka. Sejmenovic je rekao da je kretanje bilo ograniceno odmah
nakon preuzimanja vlasti u Prijedoru, 30. aprila 1992. godine. 
Muslimanima je zabranjeno da se okupljaju u vecim grupama,
nisu smjeli da razgovaraju sa rodjacima iz drugih sela,
nisu smjeli da se kupaju u rijeci niti su smjeli u njoj da pecaju.
A od sredine maja kretanje je postalo nemoguce. 
Niko nije mogao izaci, ni zene ni djeca, rekao je svjedok.
Agencijska vijest za 14. 07. 1998.

Navodim ovaj iskaz uvjeren da on hajdegerovski beskrupulozno vraca temu Drugog u nase vidno polje; ujedno, on podastire, pred nas, misli i osjecanja koja pripadaju drugom covjeku, onom koji je za svako pojedinacno ja onaj Drugi. Primjer koji je pred nama, osim toga, predstavlja apel i podsjecanje, svakom pojedincu, na odgovornost i obavezu koje ima prema Drugom, bez obzira na to kakav je stav Drugog o njemu. Nasuprot sirovom bitisanju sa brigom za bliznjeg radja se inteligibilnost ljudskog postojanja Levinasova je teza. U stvarima misljenja ovo moze da se okarakterise kao »kopernikanski obrt«, ontologija pretpostavlja etiku a ova ukljucuje metafiziku koja sadrzi odnos ja sa Bogom (u Knjizi proroka Jeremije stoji: »Davase pravicu siromahu, ubogome i strancu, i bijase mu dobro, nije li to poznavati me? govori Gospod«) Levinas kontra Hajdeger. Prema pomenutom francuskom misliocu, filozofija nije ljubav prema mudrosti nego je ona, upravo, mudrost tog milosrdja i samilosti u odnosu na drugog, mudrost te ljubavi prema bliznjem, ljubavi u kojoj eticki momenat odnosi prevagu nad strastvenim momentom, mudrost te ljubavi bez pozude. »Jedina apsolutna vrijednost, to je ljudska mogucnost da se drugom dâ prednost nad samim sobom«, rekao je, u jednom intervjuu, Emanuel Levinas.
Srbi, u Bosni i Hercegovini, stoljecima zive zajedno sa Muslimanima, Hrvatima i Jevrejima, pa je utoliko cudnije da se veoma cesto previdja da je razlika prema drugima u isto vrijeme i odnos sa drugima i da taj odnos prema drugima negira prosti samo-odnos i »inficira« cist samo-identitet. Ako se ovo ima na umu, onda postaje jasno zasto je svako izlazenje nacionalnog identiteta na istorijsku pozornicu bez ove samo-otelovljene drugosti kao sto se to, u nedavnom ratu, dogodilo, njegova neadekvatna i neautenticna manifestacija. U tome je sadrzan i odgovor na pitanje zasto je prst optuzbe zapadnih liberalnih drzava neprestano uperen u srpsku republiku u BiH. Liberalna drzava je uvijek nespokojna zbog svoga kasnjenja u odnosu na zahtjev lica (modus kroz koji odzvanja Bozja rijec) drugog covjeka, ali i zbog straha da briga za ljudska prava ne iscezne pod politickom strukturom institucija.
Medjunarodna zajednica daje legitimitet i legalitet podjeli Bosne i Hercegovine, koja je, u cemu se svi slazu, nastala kao posljedica: agresije, gradjanskog rata, sukobâ na vjerskoj osnovi, genocida i koncentracionih logora. Ostajemo zapanjeni pred cinjenicom da se insistira na jednoj, bjelodano duboko nemoralnoj ideji.
Srbija i Hrvatska, susjedne drzave, svako malo, iz ovih ili onih razloga, posezu prema Bosni i Hercegovini, to nije, kao sto se dobro zna, nista novo i ima svoju dugu predistoriju; sjetimo se samo brojnih pohoda, na Bosnu, od strane srednjovekovnih ugarskih kraljeva potpomognutih vazalnim hrvatskim feudalcima, a ni srpski car Dusan nije zaostao (oko 1350) (»Bosna je bila religiozna Svajcarska srednjovekovne Evrope i njena znacajna uloga koju je dala za oslobodjenje ljudskog intelekta uspjesnim stavom protiv svemocne vlasti, tesko moze biti preuvelicana«, Artur Dz. Evans).
Hrvatski i srpski narod u Bosni i Hercegovini mora biti svjestan da interesi njihovih matica nisu uvijek i njihovi interesi i da je zbog toga mudrije da, zajedno sa Muslimanima i Jevrejima, dakle svi Bosnjaci zajedno, trasiraju sopstveni put u Evropu, posebno sto, kao autohtoni narodi, imaju odgovornost prema teritoriji i drzavi u kojoj zive. To bi, istovremeno, bio i (samo)odbrambeni mehanizam od nekog buduceg svirepog Nimroda, strele zla, pletaca mreza za hvatanje vrline, koji je u stanju da od svojih sunarodnika napravi zombije, i to tako sto se, osjecajuci identicnost svojih najsnaznijih nagona i ideala, izdaje za »viseg covjeka« koji je pozvan da »zamijeni bozanske vrijednosti ljudskim poslije smrti Boga« (Nice); nikako se ne smije dozvoliti ponavljanje Kninske situacije koju slikovito opisuje astronomska metafora o »crvenim dzinovima« i »bijelim patuljcima«; da se to ne bi dogodilo potrebno je imati, u sebi, moralni zakon koji pociva na jakim temeljima na Pravdi (»Pravednost i pravo temelj su prijestola tvoga«, Psalm 89, 14).
Jedinstvo pluralnosti je mir. Mir se ne moze, dakle, poistovjetiti sa okoncanjem borbi koje prestaju zbog toga sto nema boraca, porazom jednih i pobjedom drugih, to jest sa grobljima ili sa buducim univerzalnim carstvima. Ako hoces takav mir, grobljanski mir, spokojstvo rusevina, opremaj se za rat (Si vis pacem, para bellum). »Mir mora biti moj mir, u jednoj relaciji sto polazi od ja i ide k Drugom, u zelji i dobroti, gdje se Ja odrzava i zivi bez egoizma« (Levinas).
Zelim da, na ovom mjestu, opisem svoj patriotizam, u tome ce mi pomoci poljski pjesnik Zbignjev Herbert. Postoji moj latentni patriotizam koji je jedanput, dvaput, triput, potisnut, ubijen; svaka glupost, svaki zlocin, koji se dogadja u Bosni i Hercegovini, svaka nepravda prema nasoj braci: Muslimanima, Hrvatima i Jevrejima, dovodi me do zgadjenosti. Ako se isto dogadja u nekoj drugoj zemlji, ljuti me intelektualno, ali ne stezem pesnice niti imam suze u ocima. »Ja sam za obicnu srecu obicnih ljudi.« Intelektualno i vjerski drugaciji su apsolutno potrebni. Ono sto me brine jeste cist narod, etnicki cist, cisti idioti. Sve ono sto ne moze da se svede na medjuljudsku relaciju, na medjunacionalnu i medjuvjersku relaciju, predstavlja ne visi, vec definitivno najprimitivniji oblik drustvenog organizma i religije.
Predocavajuci, u vise navrata, argumente u prilog izgradnji i obnovi (rekonstrukciji) dzamije Ferhadija u Banjaluci (sravnjena sa zemljom 23. 05. 1993), uvjerio sam se u ispravnost Levinasove teze po kojoj u covjeku postoji intencija da unisti drugost ali za njom odmah slijedi zapovijest ne unisti (»Ne ubij!«). Mozda, u dvogubosti ovog osjecanja lezi odgonetka zasto razlozi, koje sam iznosio, jos uvijek nemaju djelotvorno djejstvo. Bez obzira na to, ponovicu ih i ovom prilikom. Slika stanja u Republici Srpskoj, pored drugog, govori nam sljedece: kod nas moze proci i korupcija i sverc, samo dzamije ne smije biti na nasoj teritoriji (srusene sve na prostoru RS). Moze li se na takvom parahumanistickom konceptu izgradjivati odrziva drzavna tvorevina? Sav apsurd jednog takvog pokusaja i, ujedno, njegovu nevidjenu netoleranciju razgolicuje svjetlo i ovog podatka: prije nekoliko godina, na samo tri kilometra od Vatikana, podignuta je monumentalna dzamija, dakle tamo gde dzamije nikad nije bilo. Osim toga, vladika zvornicko-tuzlanski vratio se u nedirnut vladicanski dvor u Tuzli, prije dvije godine renovirana je Saborna crkva u Sarajevu, djelimicno i uz moralnu i materijalnu pomoc islamske zajednice BiH, u Visokom je, putem priloga grckih vojnika u sastavu SFOR-a, popravljena i okrecena pravoslavna crkva... (»Jer izvjesno je da se s narocitom hrabroscu bore oni koji se bore za svoje oltare i svoja ognjista«, Spinoza).

Zatim, ocigledno je da opstinsko rukovodstvo u Banjaluci nije u stanju da sagleda sav znacaj poslovnog horizonta arapskog i drugog islamskog svijeta kao sto je poznato, muslimani su, pored toga sto zive unutar pripadajucih im drzavnih granica, organizovani i kao nadnacionalna zajednica na nivou sveta (umma); postoji jos niz istorijskih i moralnih razloga zbog kojih bi trebalo pristupiti obnovi Ferhadije,** svojevremeno najvece dzamije u Evropi (izuzimajuci Aja Sofiju). Dzamija Ferhadija, uvjeren sam, jeste sibolet bosanskohercegovackog danas i sutra. Sve naprijed receno priziva poredjenje sa sudbinom sinagoga u Njemackoj 30-ih.
Pisanje ovog teksta podsjetilo me je na jednu radnju a to je dzaranje po pepelu u potrazi za zarom koji bih onda, svojim dahom, raspirio. Na isti nacin bi recenice, koje su pred vama, trebalo da razbude »energiju etike«, istu onu koja je, po Veberu, porodila nesto tako mocno kao sto je kapitalizam.

P. S. Autor ovim tekstom, pored ostalog, zeli da ukaze na svu pogubnost homogenizacije na nacionalnoj osnovi i to one homogenizacije koja je sracunata na brisanje svih socijalnih, etickih, intelektualnih, pa i vjerskih (mislim na pripadnistvo novim crkvama) razlika medju saplemenicima. I to najvise zbog toga sto takva homogenizacija generise svojevrstan kreativni stupor u politickim, naucnim i umjetnickim djelatnostima, drugim rijecima ona svijet naseljava enklavama duhovne pustosi (»Srce smo hranili tlapnjama, / Od tog ica srce postade zvjersko«, V. B. Jejts, »Razmisljanja u vrijeme gradjanskog rata«).

Nikola Arezina  

* Naslov i podnaslov knjige izabranih ogleda i intervjua Emanuela Levinasa. Ovom francuskom filozofu, jevrejskog porijekla, njemu najprije, moj rukopis duguje za mjestimican jevrejski senzibilitet i op(e)tiku; pod tim podrazumijevam odgovornost za Drugog, cak i onda kad on vrsi zlocine.
** Pored toga sto je dao da se sagradi dzamija Ferhadija, Ferhad-pasa (16. vijek) je i osnivac grada Banjaluke, ne naseljenog mjesta, razumije se, nego grada kao urbane jedinice (videti Mala enciklopedija, »Prosveta«, Beograd 1986).
 
 


© 1996 - 2000 Republika & Yurope - Sva prava zadrzana 
Posaljite nam vas komentar