Broj 251

Svakidasnjica 

Pogled s trece strane

Zvona i putovanja

M. Jergovic je, jedne ratne godine, napisao da »Bosna nije za putovanje«. Ne znam kojim povodom niti se vise sjecam sadrzaja koji je tekao ispod tog naslova, ali je, sasvim sigurno, pored mnogo drugog, i nedostatak komunikacija odredjivao sudbinu zemlje Bosne i svakog zivog stvora koji ju je nastanjivao. Ta davno odredjena sudbina ce, kako se cini, harati ovom zemljom jos mnogo godina.
I kroz takvu, besputnu »Unutarnju zemlju«, kako ju je nazvao I. Lovrenovic, putovalo se uzduz i poprijeko, cak intenzivnije nego kroz druge zemlje dobrih putnih komunikacija, iako je malo ko to biljezio ili zapisivao. I taj nedostatak biljeski i zapisivanja kojima bi se ta putovanja iole pojasnila jos je jedan razlog da ce tutanj drumovima jos odzvanjati, a premjestanja da potraju. Takva putovanja u ovoj zemlji traju od kada je svijeta i vijeka, a ostavljala su duboke tragove na ljudske zajednice, mijenjajuci im dotadasnji nacin zivota, i vjere i identitete, i sve ono sto je do tada izgledalo i ustaljeno i cvrsto.
Nasadjivanja vjera na vjere, brisanje do tada u svijest upisivane duhovnosti, dogadjalo se, doduse, i onda kada bosanski svijet nije mijenjao mjesta boravka, pa bi se i to moglo nazvati svojevrsnim putovanjima.
Jasno je da su se ta pomjeranja obavljala vise silom no milom, a nedavna preseljavanja, krstena najnakaradnijim nazivom »humana preseljenja«, mozda, najobimnija i najnehumanija u povijesti Bosne, najbolji su dokaz za to.
Putovalo se ovom zemljom, medjutim, i sa bezazlenijim namjerama, cak i u tursko doba, u vrijeme za koje se drzi da je bilo potpuno zatvoreno.
Tako bosanski franjevac, grijan na vatri »ilirskog slovinstva«, dolazeci u Livno, 1845. godine, biljezi: »... svratih riscanskom proti otcu Kondi. Jovo upravlja s nurijom, brat mu sluzi kao kapelan, a otac poradi starosti u nista se ne plete. (Serafim-Stanko Kojda, arhimandrit i paroh, i sinovi Jovan i Simeon, jereji prim. N. M.) Tu budem lijepo pricekan, rumom i kafom posluzen« (Ivan Frano Jukic, Putovanje po Bosni).
Usput biljezi da Livno ima oko sest hiljada stanovnika. U gradu dosta topova, dvjesta turskih kuca i cetiri dzamije. (Misli na grad unutar zidina.) Okolo jos trista turskih kuca i osam dzamija, i sto pedeset krscanskih i sto riscanskih kuca. Jos kaze da u svoj nahiji ima deset hiljada krscana, i riscana oko toga broja.
U to vrijeme su otac i sinovi Kojda (kasnije Kojdic) gradili veliku »riscansku« crkvu, u kamenu, bas u vrijeme kada je, i s pomocu Akif Mehmed-pase, gradjena i pravoslavna crkva u Sarajevu, ciji je zvonik nadvisio »tursku« kulu, sto je izazvalo revolt »turskog« stanovnistva.
Cak i u to naopako vrijeme zvonik se nije rusio da bi dobio »pravu mjeru«, nego su stvari dosle na svoje mjesto tako sto je »turska« kula nadozidana i nadvisila crkveni toranj.
Dogodilo se i to da u jednoj istoj nedjelji, 9. 04. 1871. godine, padne Uskrs po oba kalendara, sto se proslavilo crkvenom zvonjavom. Od te nedjelje, bar prema zapisima fra Grge Martica, pocinje slobodnija zvonjava crkvenih zvona u Bosni.
Ovaj podatak bi, u ovoj prici, bio dosta vazan jer Stanko Kojda, i pored svojih sto sest godina, nije docekao da cuje zvona sa svoje crkve. Umro je 1856. godine.
Crkveni toranj je gradio njegov sin Simeon, skoro dvadeset godina poslije no sto je crkva bila zavrsena. Ni on nije docekao slavu crkvenih zvona. Umro je 1867. godine, a njegovi »riscani« su mu odali pocast i zahvalnost ukopavsi ga uz vanjski zid crkve, s desne strane oltara, u grobnicu sarkofaskog tipa.
Tako je bilo prije sto pedeset godina.
Od tada su se mijenjala carstva i kraljevstva, crkvena zvona su slavila i pozivala na molitvu, putovalo se, raseljavalo i progonilo, pa se na kraju cinilo da ce svako pozivanje na molitvu, crkvenim zvonima ili nekako drukcije, trajati u miru jednu citavu vjecnost.
U ovom vremenu su, doduse, trajala i dva velika rata, zavrsila se kako se zavrsila i nikome, iole razumnom, nije onkraj pameti nije bilo da ce uci i u treci. U »Unutarnjoj zemlji« najkrvaviji i najbesmisleniji. Nikao iz nje same. Da apsurd bude potpun, ni crkvena zvona nisu vise pozivala na molitvu; pozivala su u rat.
Na samom pocetku nastala je opca bjezanija, a vec krvavim drumovima »Unutarnje zemlje« putovalo se u svim pravcima, u potpunoj pomutnji. Niko nije bio postedjen.
U zaglusujucoj tisini odzvanjao je stranputicom tutanj i Kojdinih »riscana«. Ostavljali su svoj grad, sva sela oko njega, sve sto nije moglo stati u jednu kesu i trazili mjesta koja bi im bila naklonjena. Mislili su da znaju gdje su ta mjesta, ali ih nisu nasli. Nisu ni mogli, jer takva mjesta, jednostavno, ne postoje.

Istina je da su cesto »lijepo pricekani, rumom i kafom posluzeni«, ali i upucivani da i oni porade na tome da neke druge ljude upute u tutanj stranputicom i sami nadju mjesto za sebe. Jer, takvo je vrijeme, razumnih poslova oko crkvenih zvona, ionako, vise nema, a i sve Velike knjige su zagubljene; usput negdje bacene.
Na taj put je otisao i Simo Ljuboja. Ostavio je svoje ognjiste i grad i sve vjere sto su mu lomile dusu.
Ne znam je li u mjestima za koja je mislio da su mu sklona i on bio primoran da poradi na tome da i drugi krenu na put, ostave svoja ognjista i mjesta molitve i da na kraju izgube sve, pa i dusu. Sada to, ionako, vise nije vazno.
Citav zivot je razvlacio kablove, montirao razna elektropostrojenja, osvjetljavao sela, kucio se, radovao i tugovao.
Prije no sto je otisao kupola Kojdina zvonika je nestala u plamenu, a posljednji jecaj njenih zvona odjeknuo je bolno stropostavajuci se u kameni toranj. Ne znam da li je tako Kojdin zvonik dobio »pravu mjeru«, ali njegova zvona i danas stoje zaglavljena u tom tornju.
U Simino vrijeme jedna je nova vjera nasadjivana na vec postojece, mijenjala obicaje, cak i identitete, a u svojoj, makar i naivno primamljivoj utopiji, svoje poslanje zavrsila je ruzno. Kazu da toj primamljivoj utopiji ni Simo nije mogao odoljeti, pa ne znam koliko mu je bilo vazno to sto je cuo posljednji put jecaj Kojdinih zvona.
Ne nasavsi mjesto koje bi mu bilo sklono, u maju ove, dvijehiljadite godine, vratio se Simo u grad koji nije vise bio njegov. Bez igdje icega, go i bos i gladan ko crkveni mis. Prosto je izmolio neke ljude da se popne na zvonik i pokrije ga daskom i ljepenkom i da mu za to plate bar deset maraka. Nije posteno stavio ni prvu dasku, da pokrije kameni zid, zastiti ga od kise i leda i tako pomogne da neko, nekada, ako bude mogao i htio, podigne kupolu i Kojdina zvona, zanjihao se i pao na sarkofag Simeona Kojde i protresao mu kosti, nakon jednog stoljeca i trideset tri godine vise. Bio je mrtav.
Simina zena ce, vjerovati je, otici dvojici svojih sinova koji su, u potrazi za mjestom koje ce im biti sklono, zavrsili u Australiji. Tamo ce slusati jecaj »riscanskih« zvona, ali na tudjoj zemlji.
A ako ne Simini sinovi, onda, sasvim sigurno, njihovi nasljednici mijenjat ce prezimena, i vjere i identitete, i sve ono sto su nemirna stoljeca u »Unutarnjoj zemlji« upisivala u svijest njihovim precima.
Bit ce to jos jedan zavrsetak putovanja, opceg i pojedinacnog u isto vrijeme. Putovanja koje je zapocelo ispod Kojdinih zvona, a zavrsilo daleko od njih, u dalekoj Australiji, u nekom mjestu koje bi Siminim sinovima, mozda, moglo biti sklono.

Nikola Mihaljevic  



© 1996 - 2000 Republika & Yurope - Sva prava zadrzana 
Posaljite nam vas komentar