Dvjesto dvadeset peti broj Republike me je obradovao tekstom Svetlane Spero (strana 11) posvecenom junakinji posljednje decenije 20. vijeka u nas – drugarici Mirjani Markovic. Vec prvi redovi tog teksta su u moj sistem vrijednosti (ili vrednovanja samog sebe) unijeli – olaksanje... Naime, kao sadomazohisticki vrijedni citalac sabranih (ne)djela drugarice Mire smatrao sam sebe, najblaze receno, cudakom, uglavnom zbog cinjenice da godinama nisam uspio da sretnem razumnu odraslu osobu (ukljucujuci i clanove JUL-a) koja je, poput mene, procitala sve sto je supruga bivseg Velikog Gazde javno publikovala posljednjih desetak godina. Dobro je – nisam sisao sa uma! Postoje osobe koje ipak citaju to sto Ona pise (sadasnje vrijeme je namjerno, a izvjesno je da postoji potreba i za buducim)...
Duboko vjerujem da ce umnije glave od moje u sto je moguce blizoj buducnosti prepoznati zaista istorijsku potrebu da se djelo Mirjane Markovic vrlo detaljno prouci, kao apsurdan primjer uticaja jedne samosazaljenju sklone zene iskrivljenog uma na moralnu propast ne samo jednog naroda (srpskog), pa cak ne ni samo jedne zemlje (Jugoslavije), vec cijelog jednog geopolitickog regiona. Jer, izvjesno je da je sto licnim i porodicnim, sto »akademskim«, a sto politickim uticajem, Mirjana Markovic bila jedan od kreatora kvaziideologije koja je mojoj generaciji oduzela sadasnjost, a nekim drugim i buducnost. Njena kreativnost, dakle, nije samo svedena na ono sto je zvrljala po Dugi i Bazaru, a sto je tako lijepo ukoriceno u sabrana djela.
Nije mi daleka ni tvrdnja nekih da je ona kreirala i samog Slobodana! Uostalom, Svetlana i ja (jedine meni poznate osobe koje su citale Mirine knjige) lako mozemo da prepoznamo Mirin rukopis ne samo u govorima i stavovima bivseg Crvenog Despota, vec i u njegovom ponasanju. Mirjana je sve to vec napisala, samo sto nema ko da cita (cast izuzecima)... Mada ne volim citate, evo: »U odnosima izmedju supruznika vazi samo jedno pravilo: Ili ce on biti odusevljen njenom odjecom i njenim idejama, ili... Rat!« Imali smo ga i vise nego sto to moze da prija bilo kome (pri cemu mi se namece misao da Slobo nije bio odusevljen njenim mrtvozornickim haljinicama u kakvima se pojavljivala na svim spektakularnim skupovima, dok je bila Prva Dama i, prirodno, ideolog)!
Lako bi bilo reci da je ona djelovala iz sjenke svog supruga. Nije! ONA JE BILA SJENKA (sa uocljivom namjerom da nas sve prekrije)! Nevolja je, naravno, bila u tome da je pripadala elitnim akademskim trupama, u nezgodan cas, sto je u sprezi sa politickom moci njenog dragog muzica bilo, na nesrecu svih, presudno – prije nego sto su mnogi pametniji, mudriji i (hajde da se nasalim) »dostojanstveniji« od nje mogli da zauzmu mjesto (ne)zvanicnog ideologa papazjanije koja nas je snasla, ona se ustolicila. Katastrofalno za politiku, bas kao i za nauku, akademske krugove, pravu i laznu inteligenciju, tradiciju, religiju, kulturu i mentalnu higijenu stanovnistva koje je imalo tu privilegiju da bude podanicki puk Velikom Bracnom Paru!
Sklon sam da povjerujem da je i Svetlana Spero sa lakocom uvidjela da motivi intelektualne destrukcije drugarice Markovic leze u traumama iz detinjstva, kompleksima i haoticnom vaspitanju (mada bih rekao i da je sve to metastaziralo tokom njenog boravka u oblacima vlasti), i definitivno je neophodno da to neko strucan prouci (sto prije to bolje). Pri tom se stoprocentno slazem sa Svetlanom da je jedan od vrlo uocljivih ciljeva »pismenih sastava« Mire Markovic – izazivanje sazaljenja (simbolicno, preko te zgrbljene zenice na vaskoliki »ugnjeteni« i svakakvom trpljenju sklon narod, e da bi se kroz proces proste identifikacije svi neoprezni citaoci Mirinih misli utopili u blazenu baru depresije – sjajan izlaz iz svih problema). Ali, to je samo jedan grijeh... Na nesrecu svih nas, ukljucujuci i drugaricu Markovic.
Logicno je da su se, sada, poslije uklanjanja Slobe i Mire sa vlasti, pojavili naknadni pametnjakovici da pljunu pod prozor drugarice Mire (budi mi dozvoljeno da primijetim da takve stvari ne citam) – sve je to u tradiciji »O pokojniku sve najbolje«. I sam volim, tu i tamo, da pljunem na mocnike, kada ne vide, ili kada vise nisu tu. Ali, ne radi se o tome... Uvjeren sam da je jedna veoma ozbiljna, duga i duboka analiza svih aspekata djelovanja drugarice Mirjane Markovic – apsolutno neophodna da bi se, unutar gradjanskih struktura (ako postoje) svih dijelova Jugoslavije (bivse i sadasnje), pronasla temeljna tacka moguceg preporoda. Drugim rijecima, odredjivanje simptoma po kojima smo prepoznali zarazu mozda bi moglo pomoci da se ne zarazimo ponovo.
Ne! Mirjana Markovic ne bi ni trebala ni smjela da bude pozvana na odgovornost (najmanje sudsku, jer je vrlo moguce da se dobri dokazi njene destrukcije ne bi mogli uobliciti u pravnu formu). Ne! Ona nije potencijalni putnik za Hag. Njenu, prije svega, moralnu odgovornost treba pretociti u pouku za buduce generacije, a njeno djelo valja, zasigurno, smjestiti u muzej kica (kojem se Ona tako zdusno protivila u svojim zapisima) i hipokrizije. Drugarici Mirjani licno najveca kazna bi bila dozivotna zabrana bavljenja kakvim javnim radom (pogotovo bilo kakvim radom na Univerzitetu). I, znate li sta... Ja ocekujem da ona sama sebi odredi bas takvu kaznu (i da se pobrine da je izdrzi) – na taj nacin bi dozivotno mogla da uziva u (za nju velicanstvenom) samosazaljenju!